Alojzije Stepinac

Alojzije Stepinac

Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu. Članak treba preurediti u skladu s gramatičkim i/ili pravopisnim pravilima standardnoga hrvatskog jezika.

Alojzije Stepinac

Izvore u ovom članku treba wikipedizirati. (Rasprava) Izvore treba navesti u skladu s preporukama. Potom uklonite ovaj predložak.

Alojzije Stepinac
Blaženi Alojzije Stepinac
Rođen	8. svibnja 1898. Brezarić pokraj Krašića, Hrvatska
Preminuo	10. veljače 1960. Krašić, Hrvatska
Proglašen slugom Božjim	9. listopada 1981.
Beatificiran	3. listopada 1998. u Mariji Bistrici
Slavi se u	u katoličkoj Crkvi
Spomendan	10. veljače Stepinčevo
Simboli	palma, kardinalsko odijelo,
Zaštitnik	progonjenih, zatvorenika, bolesnika
Zaštitnik gradova, krajeva i država	grad Zagreb, Hrvatska
Zaštitnik zanimanja	svećenici, radnici, poljodjelci, studenti
Svetišta	grob u zagrebačkoj katedrali
Portal o kršćanstvu

Alojzije Stepinac (Brezarić pokraj Krašića, 8. svibnja 1898. - Krašić, 10. veljače 1960.), zagrebački nadbiskup i kardinal. Papa Ivan Pavao II. ga je proglasio blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici. Smatra se jednim od velikana Katoličke Crkve u Hrvatskoj.

Stepinčev kardinalski grb

Djetinjstvo je proveo u rodnom mjestu. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata sudjelovao je u borbama na talijanskom frontu gdje je bio ranjen i proveo u zarobljeništvu pet mjeseci; potom je bio i na solunskom bojištu. Iz rata se vratio kući s činom potporučnika. Nakon studija u Rimu, zaređen je za svećenika 1930. godine. Na njegov prijedlog osnovan je Caritas Zagrebačke nadbiskupije, kojem je bio na čelu. Imenovan je nadbiskupom koadjutorom 1934. godine. Iste godine zaređen je za biskupa.

Postao je zagrebački nadbiskup 1937. godine. Kao žarki i neumorni propovjednik Božje riječi pohađao je svoju prostranu nadbiskupiju promičući Katoličku akciju, Caritas i pobožnost prema Djevici Mariji. Utemeljio je brojne nove župe i organizirao proslavu 1300. obljetnice evangelizacije hrvatskog naroda.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata pomagao je progonjene i patnike, zbrinuo je 500 prognanih slovenskih svećenika te veliki broj bolesne i gladne djece. Prosvjedovao je protiv progona Židova i Srba i provedbe rasnih zakona, te je spasio brojne Židove i Srbe. U govoru ispred zagrebačke katedrale 31. listopada 1943. osudio je svaku diskriminaciju, rasnu, nacionalnu i vjersku, zatvaranje i ubijanje nevinih, otimanje i palež imovine i mirnih sela.

Po drugoj strani povjesničari također navode da je Stepinac odmah postao odlučni pristaša nacističko-stvorenog NDH, te se isprva nije protivio rasnim zakonima, suviše kasno je javno progovorio protiv ustaških zločina, nakon što su obavili veći dio genocida, nikada nije javno prosvjedovao o zločinima protiv Srba i SPC, te je sve do samog kraja rata javno podržavao isti NDH koji vršio te zločine.

Nakon dolaska komunista na vlast, odbio je odvojenje Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Vatikana. U namještenom (montiranom) sudskom postupku osuđen je na 16 godina zatvora i prisilnog rada. Pet godina proveo je u zatvoru u Lepoglavi, a od kraja 1951. do svoje smrti 10. veljače 1960. godine u kućnom pritvoru u Krašiću.

Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom 1952. godine.

Umro je na glasu svetosti primivši svete sakramente. Vijest o njegovoj smrti objavljena je na naslovnicama dnevnih novina širom svijeta, a misa zadušnica služila se i u Rimu, Montrealu, New Yorku, Chicagu, Rio de Janeiru i drugim svjetskim gradovima. Pokopan je u kripti zagrebačke katedrale uz prisutnost mnoštvo vjernika.

I nakon njegove smrti, komunističke vlasti su organizirano stvarale propagandnu sliku o Stepincu kao osuđenom ratnom zločincu, te je čak i veliki dio sudskog spisa s kaznenog procesa na kojemu je proglašen krivim - tako primjerice završni govor njegovog branitelja odvjetnika Ive Politea - bio proglašen državnom tajnom; znatni dio sudskog spisa je UDBA čak i uništila radi stvaranja što ružnije slike o Stepincu.

1. PREUSMJERI Predložak:Nedostaje izvor

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici. U nastavku procesa kanonizacije kardinal Angelo Amato obznanio je da je liječničko povjerenstvo Kongregacije za kauze svetaca utvrdilo novi slučaj čudesnog izlječenja po Stepinčevu zagovoru, čime se ostvaruju uvjeti za proglašenje Stepinca svetim.

Djetinjstvo i mladost (1898.-1924.)

Škola i vojska

Vitraj u crkvi Gospe Lurdske u Rijeci

Alojzije Viktor Stepinac rodio se kao peto od osmero djece Josipa Stepinca i njegove druge žene Barbare. Josip je već imao četvero preživjele djece iz svoga prvog braka s mladom udovicom, koja je umrla ubrzo nakon rođenja posljednjeg djeteta. Josip je bio napredan poljoprivrednik, koji je svu zaradu ulagao u obrađivanje zemlje. Bio je član velike obitelji koja je do godine 1878. živjela kao zadruga u Brezariću, zapadno od Zagreba.

Alojzije je završio četiri razreda u mjesnoj osnovnoj školi, nakon čega je 1909. poslan u Zagreb u Klasičnu gimnaziju kao učenik koji plaća školovanje. Maturirao je 1916., a nekoliko dana nakon toga, upravo uoči 18. rođendana, pozvan je u austrougarsku vojsku, te je 29. lipnja stupio u 96. Karlovačku pukovniju i otišao na šestomjesečnu obuku u Rijeku. U vojsci nije podnosio da se pred njim psuje - to ga je zaokupljalo cijelog života - a nedjeljom poslije mise, kad su drugi kadeti odlazili u javne kuće ili tražili slične zabave, on se penjao uz 561 stubu do svetišta Majke Božje na Trsatu kako bi slušao drugu misu.

U Prvom svjetskom ratu borio se na talijanskom bojištu; u srpnju 1918. ranjen je u nogu, zarobljen te idućih pet mjeseci provodi kao zarobljenik u nekoliko talijanskih logora (u Mestrama kod Venecije, zatim u Ferrari i na kraju u Noceri u Umbriji), gdje se prihvatio učenja talijanskog jezika. Austrougarsko carstvo se raspadalo, u Zagrebu se formiralo Narodno vijeće, rađale su se nove nacionalne države, car Karlo IV. razriješio je vojsku zakletve vjernosti, stvorena je Jugoslavenska legija, koja je poslana na Solunsku frontu. Stepinac se javio kao dragovoljac u Jugoslavensku legiju, te je uz posredovanje Jugoslavenskog odbora otpušten je iz zarobljeničkog logora 6. prosinca 1918. godine (Austro-Ugarska je bila kapitulirala još 3. studenog 1918.) i poslan u Solun gdje je proveo Božić u karanteni. U Jugoslavenskoj legiji mu nisu priznali čin poručnika iz austrijske vojske već samo čin potporučnika .

Solunska fronta je bila probijena u rujnu iste godine (Bugarska i Turska su potom kapitulirale u rujnu, odnosno listopadu 1918.) i borbe su u vrijeme Stepinčevog dolaska u Solun već bile okončane: Jugoslavenska legija je trebalo pripomoći konsolidiranju stanja na širokom balkanskom području. Stepinac je nakon premještanja iz Soluna u Vranje, Gnjilane i Prištinu demobiliziran te se u proljeće 1919. godine vratio kući u časničkom činu potporučnika redovne vojske; 1920. godine će biti promaknut u čin pričuvnog poručnika.

Studiji i prosidba

Po povratku kući otac ga je nagovarao da ode na sveučilište. Stoga je ujesen 1919. otputovao u Zagreb, obišao razne fakultete i napokon se odlučio za agronomiju, koja bi mu omogućila da pomaže ocu na već znatnom obiteljskom imanju. U Zagrebu je postao aktivan član Katoličkog akademskog društva "Domagoj", revno obavljao vjerske dužnosti i uvidio da mu raskalašeno ponašanje kolega studenata nije nimalo po volji. Odlučio je napustiti studij na kraju prvog semestra ne pristupivši ispitima, i vratio se pomagati ocu koji ga je postavio za upravitelja jednog od najvećih obiteljskih posjeda u Kamenarevu. Doselivši se u Kamenarevo pristupio je mjesnom ogranku Katoličke mladeži.

Godine 1922. u Brnu na međunarodnom skupu katoličke mladeži s još 1500 drugih mladih Hrvata nosio je veliku hrvatsku zastavu na čelu hrvatske skupine, gdje je stekao i nekoliko doživotnih prijatelja. U to vrijeme mu je otac rekao kako mu je vrijeme da se ženi, te je i znatan posjed u Kamenarevu prenio na Alojzija, kako bi imao dom za buduću nevjestu.

Alojzije se odlučio udvarati Mariji Horvat, kćerki svog učitelja iz osnovne škole. Udvaranje se obavilo poštom i oni su razmijenili mnogo pisama. S vremenom je Stepinac pisao sve rjeđe i sa sve manje interesa. Marija mu je vratila prsten, a Stepinac je nije ni pokušavao navesti da se predomisli. Vratio joj je njezina pisma i zamolio je da uništi njegova, poželjevši joj svako dobro u budućem životu.

Svećenički poziv

Stepinac je i dalje bio bez određenih nakana, neodlučan što bi učinio u životu. Njegov bivši razrednik u gimnaziji, velečasni Josip Lončarić, rano ga je uočio kao neobičnog dječaka i mogućeg budućeg svećenika. Godine 1924. pisao mu je i natuknuo, ne izravno nego u prikrivenoj prispodobi, da svrha njegova života leži u svećeničkom pozivu.

I dalje pun sumnja, Stepinac je otputovao u Đakovo na zbor Orlova, jednog od društava Hrvatskog katoličkog pokreta. Tu se upoznao s Franjom Šeperom (budućim kardinalom), mladićem koji je upravo maturirao i spremao se poći u jedno rimsko sjemenište. Stepinac mu je povjerio kako i sam razmišlja o svećeničkom pozivu i kako želi poći u Innsbruck, gdje je studirao njegov stric, kanonik Matija Stepinac, i gdje su se predavanja držala na njemačkom jeziku. Nije želio nastaviti studij u Zagrebu, koji je bio pun njegovih starih prijatelja i gdje bi mu teško bilo učiti na miru.

Ponovno je posjetio Lončarića i rekao mu kako je napokon nakanio stupiti u sjemenište, samo što se nije mogao odlučiti kamo bi pošao. Lončarić ga je uputio da pođe u Rim na Gregorijansko sveučilište kod isusovaca. Otac mu je bio bogat i mogao je plaćati pristojbe i njegovo uzdržavanje, pa je Stepinac prihvatio sugestiju. Stoga je Lončarić napisao sjajnu preporuku za rektora, a činjenica da je Matija Stepinac bio njegov stric pomogla mu je da bude primljen. Napokon je u listopadu 1924. u svojoj 26. godini krenuo u Rim.

Svećenička i nadbiskupska služba (1924.-1945.)

Studij teologije u Rimu

U Rimu je na Gregorijanskom sveučilištu Stepinac sedam godina studirao teologiju. Zaređen je u jesen 1930. u crkvi svetog Petra Kanizija, a mladu je misu služio u crkvi Santa Maria Maggiore na blagdan Svih svetih. U srpnju iduće godine položio je posljednje ispite, stekao naslov doktora teologije i vratio se u zavičaj.

Pastoralna služba

Stepinac je odmah želio prionuti poslu župnika, te je podnio molbu da mu se dodijeli župa. Međutim je nadbiskup Bauer odlučio dovesti ga u Zagreb u svoju kuriju te ga je imenovao ceremonijarom, dao mu sobu u dvoru i plaću od 500 dinara mjesečno. Stepinac je nagovarao nadbiskupa Bauera da u Zagrebu osnuje Caritas. Nadbiskup je okružnicom od 25. studenog 1931. osnovao ustanovu Caritas na području zagrebačke biskupije s ograncima u svakoj župi, koja se treba baviti dobrotvornim radom. Na čelo Caritasa postavljen je Stepinac; on se prihvatio posla s oduševljenjem. Jedna od njegovih prvih akcija na čelu zagrebačkog Caritasa bilo je otvaranje pučkih kuhinja i poticanje ljudi na davanje dobrovoljnih priloga.

Spomenik Stepincu u Ludbregu

Zagrebački nadbiskup-koadjutor

Godine 1932. na svoje, i ne samo svoje, zaprepaštenje imenovan je nadbiskupom-koadjutorom. Nadbiskup Bauer proslavio je 1932. svoj 80. rođendan i došlo je vrijeme, da se potraži njegov nasljednik. Bio je to mukotrpan proces, jer je za nadbiskupovo imenovanje trebala kraljeva privola pored papine. Nakon podosta kandidata, koji nisu uspjeli zadovoljiti bilo kralja bilo druge zahtjeve, u razgovoru sa senjskim biskupom Starčevićem iskrsnulo je Stepinčevo ime. Premda nije dosegnuo kanoničku dob da postane biskupom, imao je doktorat Gregorijanskog instituta i zbog toga je na njega Sveta stolica blagonaklono gledala. Pored toga bio je i solunski dobrovoljac, što je pozitivno utjecalo na kralja.

Kada je Stepinac saznao da će postati Bauerov nasljednik, prvo je gledao bez riječi u nadbiskupa Bauera, a onda je prasnuo u smijeh. No, kada je nadbiskup Bauer ponovio svoju tvrdnju, Stepinac je pao na koljena govoreći kako je mlad i sasvim neprikladan. Monsinjor Pellegrinetti tješio ga je: "Budite mirni! Pogreška da ste mlad postaje svakim danom sve manja."

Stepinac je tada uzeo geslo In Te, Domine, speravi (U tebe se, Gospodine, uzdam). Nakon posvećenja i odlaska u Beograd da položi prisegu kralju, u svom dnevniku je napisao: Posjetio sam sve beogradske katoličke župe. Da je veća sloboda i dovoljno radnika, Srbija bi za 20 godina bila katolička. Ta će rečenica dvadesetak godina kasnije biti korištena kao argument o njegovoj uključenosti u ratne zločine protiv Srba.

Nakon što je preuzeo upravljanje nadbiskupijom, Stepinac radikalno je smanjio broj večera i primanja u nadbiskupskom dvoru, a zbog strogosti i naglašenog interesa za socijalna pitanja među nekim svećenicima nazivan je boljševičkim nadbiskupom.

Zagrebački nadbiskup

Nakon smrti nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. Stepinac je ponio puni naslov položaja na kojem je de facto već bio.

Godine 1934. na Kongresu franjevačkih profesora iz svih slavenskih zemalja primljen je u franjevce trećoredce, na zamolbenu želju o. Dionizija, upravitelja zagrebačkih trećoredaca.

Svećenik Juraj Lahner proučavao je stare spise Hrvatskog sabora i otkrio da postoji zavjet, što ga je Hrvatski sabor još 1739. godine učinio Bogu, a još nije bio izvršen. Tada je harala kuga, pa je na Hrvatskom saboru u Varaždinu, u prosincu 1739. odlučeno je, da se u Ludbregu izgradi kapela, ako Svevišnji zaustavi kugu u Moslavini i Slavoniji. Izabran je Ludbreg, jer se u njemu dogodilo euharistijsko čudo 1411. godine i u njemu se čuva relikvija Krvi Kristove. Stepinac je odlučio biti pokrovitelj izvršenja tog dva stoljeća starog zavjeta, te je 1940. godine objavio je poziv hrvatskom narodu da se tijekom proslave 1300. godišnjice kršćanstva u Hrvata izvrši zavjet Hrvatskog sabora i izgradi kapela. Zbog teških prilika narednih desetljeća, zavjet je izvršen tek 1996. godine.

Kao nadbiskup, javno je zauzimao stavove o mnogim društvenim i političkim pitanjima, te je tako nešto prije objave enciklike "Mit brennender Sorge" istupio protiv rasističkih politika nacizma.

Propovijedi

Propovijed o uzrocima zla u svijetu, u crkvi sv. Katarine, na otvorenju Trećeg Hrvatskog Socijalnog Tjedna, 23. listopada 1938.

Živimo u doba, u kojem je potpuno poremećena hijerarhija vrijednosti. Dok su nekada na prvom mjestu bile duhovne vrednote, danas vidimo obratno. Mišica vrijedi danas više nego duh. Fizička sila važi danas više nego moralne vrednote. Ljepota tijela vrijedi danas više nego ljepota duše. Otvorite samo jedne dnevne novine, pa ćete se odmah o tome uvjeriti. Oni koji danas vrijede u očima svijeta nisu više ljudi plemenitog i velikodušnog srca. Oni koji danas vrijede u očima svijeta, to su razne filmske zvijezde, to su prvaci u boksu, to su prvaci u raznim utrkama i utakmicama. I tako sude često puta ne samo mase, nego i oni koji su na čelu naroda. Nastupio je potpuni preokret vrijednosti. Bijeda ljudskog roda izgleda da je dostignula vrhunac. Ako promotrimo, kako je došlo do današnjeg prežalosnog stanja, neće nam biti teško otkriti način, kako da se uspostavi opet red u ljudskome društvu. (...) Nitko razuman neće zanijekati, da je Crkva katolička od svog opstanka do danas bila najjača moralna i socijalna vlast na svijetu. Snagom božanske istine i pravde, koju je naučavala i čuvala, djelovala je ona neobično snažno i prodirala malo pomalo u staro pogansko društvo Rimskoga carstva, da ga kao kvasac potpuno prožme istinama evanđelja. (..) Dok se sve u svijetu pokolebalo, Crkva je katolička, ostajući vjerna nauku svog osnivača Krista, sačuvala osnovne principe naravnog prava. Ona je branila i brani dostojanstvo ljudske osobe, brani pravo obitelji, naglašuje obveze pravde i ljubavi, naglašuje poštivanje privatnog vlasništva, naglašuje ljubav prema domovini, naglašuje dužnost individua prema društvu i društva prema individui. Zadnji uzrok današnjem teškom stanju čovječanstva jest to, što se čovječanstvo udaljilo od Boga. I kad je pod utjecajem razvratnih ideja razoren kršćanski sustav uzajamne pomoći, onemogućeno je čovječanstvu da živi dostojnim životom. Ne zato što zemlja ne bi bila plodna, ili što ljudi ne bi htjeli ili mogli raditi, nego zato, jer ne rade više po načelima harmonije. Čovjek čovjeku nije više brat nego vuk! »Homo homini lupus!«.

Razdoblje NDH (1941-1945.)

Podrobniji članak o temi: Katolička crkva u NDH

Prvi dani nove države

Alojzije Stepinac i Ante Pavelić

Dva dana nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, 12. travnja Stepinac je posjetio Slavka Kvaternika, kako bi mu čestitao uspostavu nove države. Nekoliko dana kasnije, 16. travnja, primio ga je i Ante Pavelić. Oba ova posjeta zbila su se prije potpisivanja kapitulacije 17. travnja 1941. Tako je Stepinac, barem nominalno, prekršio svoju zakletvu vjernosti jugoslavenskom kralju - umjesto Aleksandra, bio je to maloljetni Petar, koji je na vlast došao državnim udarom od 27. ožujka 1941. godine, povodom kojega je sebe bio proglasio punoljetnim; mladi kralj čiji su generali na sve strane predavali oružje agresorima je 13. travnja avionom odletio u Grčku, gdje mu se dva dana kasnije u egzilu pridružila i njegova vlada.

Petar Milutin Kvaternik, brat vojskovođe Slavka Kvaternika, pokušao je 10. travnja 1941. u Crikvenici preuzeti vlast u ime NDH, ali je pritom poginuo. Tijelo mu je preneseno u Zagreb, gdje je Stepinac osobno predvodio pogrebne obrede, što je počast koju jedan nadbiskup rijetko pruža.

Stepinčeva uskrsna propovijed bila je posvećena blagoslovu mira; mjesto u katedrali rezervirano za predstavnika vlade zauzimao je tom prigodom general Slavko Kvaternik, koji je prije svršetka mise prišao nadbiskupu Stepincu kraj oltara, kleknuo i poljubio mu prsten moleći biskupski blagoslov.

U to vrijeme je uspostava Nezavisne Države Hrvatske imala jasnu potporu većine hrvatskog naroda, sve ako je ona bila uspostavljena voljom Njemačke i Italije. U obrani pred sudom komunističke vlasti nakon rata, Alojzije Stepinac će svoje držanje objasniti ovim riječima: "Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji."

Dana, 28. travnja Stepinac šalje kleru nadbiskupije okružnicu, u kojoj određuje, da se 4. svibnja po svim župnim crkvama održi svečani Te Deum povodom proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.

»Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu. Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svijetlo Božje i s narodom uz kojega smo nikli. (…) kolikogod bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu. (…) Govoreći vam dakle kao predstavnik Crkve i pastir duša molim vas i pozivam da svim silama nastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska bude Božja zemlja, jer će samo tako moći izvršiti dvije bitne zadaće, koje kao država imade da izvrši u koristi svojih članova. (…) Vjerna Bogu i Crkvi pokazat će, da vjeruje, da je konačni cilj svega ljudskog teženja vječnost, gdje se nalazi prava vječna domovina. (…) No vjerna Bogu i Crkvi naša će Hrvatska (…) postaviti i najčvršće temelje i zdravog razvitak zemaljskih narodnih vrednota i svoje državne slobode i čvrstoće. (…) Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakon, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju.« (Krišto 2, dokument br. 10, str. 34–36)

Stepinac je entuzijastično pozdravio osnivanje NDH pod pokroviteljstvom Njemačke i Italije - unatoč tome što je odmah nakon njemačke ulaska njemačkih snaga u Osijek (11. travnja 1941.) i čak prije nego što je Ante Pavelić iz Italije doputovao u Zagreb (15. travnja 1941.) bila 13. travnja 1941. godine spaljena sinagoga u Osijeku, da bi već 18. travnja 1941. godine bila donesena Zakonska odredba o sačuvanju hrvatske imovine kojom su poništeni svi pravni poslovi između Židova međusobno i Židova i trećih osoba, sklopljeni unutar dva mjeseca prije proglašenja NDH (što će se kasnije uzimati za prvi korak u holokaustu u NDH), a 30. travnja 1941. Pavelić potpisuje NDH rasističke zakone: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o državljanstvu i Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda - kojima je po uzoru na nacističke Nürnberške zakone iz 1935. godine bilo propisano je da jedino osobe "arijske" krvi mogu biti hrvatski državljani (čime su Židovi, Romi i drugi "nearijci" izgubili mnoga građanska prava), a zabranjeni su i brakovi između Židova i osoba "arijskog" podrijetla.

U dopisu Andriji Artukoviću 23. travnja 1941. se Stepinac zalaže da se kod donošenja "potrebnih" zakona protiv Židova (koji su sadržavali propise o getoizaciji Židova, koje je u to vrijeme Treći Reich promovirao u dijelovima Europe pod svojim utjecajem; istrjebljivanje Židova će njemačko vodstvo započeti početkom 1942. godine), od njihove primjene ipak izuzmu židovski konvertiti na katoličanstvo. U pismu Papi Piju XII. od 16. svibnja 1941. god. Stepinac govori: „Očit je za sada, pritisak Nijemaca, koji se jako osjeća u zakonima protiv Židova, iako oni tvrde da se ne žele miješati u unutarnje stvari Hrvatske Države. Uistinu, rasistički zakon donijet ovih dana mora se pripisati teškim pritiscima Njemačke, jer mi je poznato iz osobnih susreta s osobama koje vode državu da ne namjeravaju dugo držati zakon u potpunoj snazi kao što je objavljen. Mnogo je manje zlo to što su Hrvati donijeli ovaj zakon nego da su Nijemci preuzeli svu vlast u svoje ruke. U tom slučaju mi bismo trpjeli sudbinu Slovenaca.“ Tu Stepinac govori o slučaju Slovenije, gdje su njemačke vlasti odmah nakon okupacije u travnju 1941. god. uvele sve zakone (pa i protužidovske) koji su vrijedili u Trećem Reichu, te zabranile korištenje slovenskog jezika na svim javnim mjestima - čak se i u crkvama smjelo moliti isključivo na njemačkom jeziku; a započele su i masovne deportacije Slovenaca.

U sljedećem pismu Papi od 14. lipnja 1941., Stepinac prenosi što su mu o svojim namjerama iznijeli najviši dužnosnici novoformirane NDH: “Na kraju, potpuno iskren, mogu primijetiti da u krugovima vlasti postoji najbolja želja da se Hrvatska pretvori u katoličku zemlju. Ratni ministar (Slavko Kvaternik) mi je apsolutno garantirao: ili će Hrvatska biti katolička zemlja, ili neka nestane”, te zaključuje: “Želja onih koji trenutno vladaju Hrvatskom da provedu u djelo učenje Katoličke crkve stavlja nam obavezu da im pomognemo i da ih podržimo sa svom lojalnošću i snagom kojom raspolažemo“. Stepinac hvali Pavelića: “mora se uzeti u obzir i vrednovati činjenica da je Pavelić istinski katolički praktični vjernik, i da želi stvoriti, usprkos ogromnim problemima, jednu katoličku državu u Hrvatskoj.” Aludirajući na izjave vlasti NDH o “milijune hrvatskih života palih u obrani katoličanstva” Stepinac piše: “Ovo su Najblaženiji Oče osjećanja koja ispunjavaju dušu poglavnika Pavelića i drugih članova njegove vlade.” Pismo završava Stepinčevom ocjenom o namjerama Pavelićevog režima prema srpskim pravoslavcima na području NDH: “Vjerujem da bi, ako bi poglavnik Pavelić ostao na čelu Vlade 20 godine, šizmatici u Hrvatskoj posve nestali.“ (talijanski: “Credo, se il Poglavnik Pavelić restasse 20 anni a capo del Governo, gli scismatici in Croazia sarebbero del tutto liquidati“). Jure Krišto smatra takav prijevod ispravnim, uz napomenu da je službeni prevoditelj koji je Pavelićev tekst prevodio s talijanskog na srpski jezik riječ "liquidatti" preveo rječju "zbrisani" („сбрисани“).

Za razliku od gornjeg prijevoda Jure Krišta, povjesničar Hrvoje Klasić - uz ogradu da njegovo poznavanje talijanskog jezika nije osobito dobro - mjesto u pismu gdje Stepinac piše Papi da bi pod Pavelićem "šizmatici" u NDH "sareberro del tutto liquidati", čini pravilnim prevesti sa "da će biti posve likvidirani". U rječnicima se talijanska riječ "liquidatti" prevodi prvenstveno kao likividirati, riječ sa više značenja, kao što se koristi u hrvatskom: od likvidiranja financijskih obveza, preko likvidiranja poduzeća i ustanova, do likvidiranja u smislu ubojstva. Nijedan rječnik to ne prevodi kao "nestati", poput Krišta, ali navode politički primjer uporabe, "Stalin ha liquidato i Kulaks" - tj. Staljin je likvidirao Kulake (nije riječ o primjeru autentičnog talijanskog teksta - talijanski se zapravo ne bi reklo "kulaks" neko "kulaki" - nego o prijevodu dijela internetskog članka s engleskog na talijanski jezik; zapravo je službena politika u SSSR-u nakon revolucije bila da se imaju "likvidirati kulaci kao klasa" (oduzimanjem zemlje bogatim seljacima tj. kulacima, radi njene dodjele kolektivnim farmama pod kontrolom Komunističke partije), te se govorilo o "borbi protiv sabotaža kulaka nakon likvidacije kulaka kao klase", u kojoj su mnogi bogati seljaci doista pobijeni. Također se daju primjeri rečenica "Otpisali su ga jer je bio beskućnik" i „Kada je početkom 19. stoljeća ruski car likvidirao strukture naše Crkve u Kijevu, te su strukture bile obnovljene u Lavovu, uz suglasnost Svete Stolice.“ Klasić smatra da je pravilno na hrvatski jezik prevesti tu rečenicu uz uporabu termina "likvidirani", jer Stepinac ne daje primjedbe na Pavelićevu ideju protjerivanja 200.000 Srba iz NDH u Makedoniju (vidi sljedeći odlomak). Klasić navodi kako bi se to “na današnjem sudu svakako označilo kao etničko čišćenje”. Stepinac se u lipnju 1941. god. bio založio da Vatikan prizna NDH te je pisao Papi o razočaranju ustaških vlasti jer se to još nije dogodilo (Vatikan nije nikad priznao NDH, već je tokom rata nastavio održavati diplomatske odnose s jugoslavenskom vladom u izbjeglištvu - čiji je veleposlanik bio službeno akreditiran kod Svete Stolice - dok je 1945. priznao nove jugoslavenske vlasti).

Odnos prema progonima Srba i Židova

Podrobniji članak o temi: Stepinac i Židovi

Alozije Stepinac (krajnje desno), na sahrani Marka Došena.

Već 14. svibnja 1941. god. Stepinac je poslao Poglavniku prosvjedno pismo: »Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti.« (Krišto 2, dokument br. 15, str. 39–40) (Vidjeti Katolička crkva u NDH - Prosvjedi zbog progona i pogroma, te članak Srbi u NDH.)

Istoga dana Stepinac piše Papi o informacijama koje je dobio u dotadašnjim razgovorima s Antom Pavelićem u nekoliko prethodnih dana; među ostalim da "njemačke vlasti planiraju protjerati s područja dijeceza Maribora i Ljubljane 200.000 Slovenaca, a možda i sve, i naseliti ih u Makedoniji“. Pavelić je kod prenošenja te informacije pitao Stepinca što misli o ideji da se ti Slovenci umjesto u Makedoniju nasele u NDH, a da se u Makedoniju iseli odgovarajući broj Srba iz NDH - na što mu je Stepinac, kako on izvještava Papu, da bi "za nesretne Slovence“ bilo bolje preseljenje u katolička područja nego u Makedoniju. Povodom ovakvog sadržaja pisma povjesničar Hrvoje Klasić ukazuje kako je Stepincu očito više bilo stalo do Slovenaca (katolika), nego do Srba (pravoslavaca); a povjesničar Jure Krišto naprotiv komentira da je Stepinčevo držanje u tadašnjim okolnostima - uostalom bilo je očito da o svim tim preseljenjima odlučuju isključivo Nijemci, a da im vlasti NDH tek ponešto mogu predložiti - bilo posve razumljivo. U prosincu 1941. godine je Stepinac papu Pija XII. izvijestio kako među više desetaka tisuća Slovenaca prisilno iseljenih iz dijela Slovenije koji je 1940. godine bio pripojen Njemačkoj - oni uglavnom i nisu bili smješteni na nekim imanjima i stanovima oduzetim Srbima, nego u raznim neuvjetnim smještajima - ima i mnoštvo katoličkih svećenika, koje je on uzeo pod posebnu zaštitu; slovenski katolički biskup Stanislav Lipovšek iznijeti će 2019. godine da je u Hrvatskoj utočište tada bilo našlo 534 slovenskih katoličkih svećenika (ustaše su u Jasenovcu pobile 7 od tih slovenskih svećenika, povodom čega je Stepinac u pismu Anti Paveliću od 24. veljače 1943. godine iznio osudu da je posrijedi ”sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je i čitav jasenovački logor sramotna ljaga za NDH”; pismo nije bilo objavljeno u doba NDH).

Slovenske prognaničke organizacije i povjesničari navode da za razliku od gostoprimstva koje su Slovenci doživjeli u Srbiji, gdje su bilo odmah raspoređeni po obiteljima koje su ih htjele primiti, vlasti NDH su na prvih oko mjesec dana smjestile Slovence u logore u kojima su uvjeti bili izuzetno loši, bez osnovne hrane, držali ih gole i bose, ljudi su razboljeli, neki su počinili samoubojstva. U istim logorima - ali u drugim barakama - ustaše su smještale Srbe predviđene za progon u Srbiju, koje su pljačkali, mučili, te na stotine pobili.. Kasnije su ustaške vlasti Slovence nastanile u kućama koje su oduzele Srbima, neke Slovence koji su surađivali s partizanima ubili. Filip Škiljan i Barbara Riman nakon znanstvenog istraživanja među izgnanicima na područje NDH, iznose da su glavni problemi slovenskih izgnanika proizlazili iz poteškoća da u ratom pogođenoj zemlji priskrbe za svoje uzdržavanje, da su neki bili mobilizirani u vojne postrojbe NDH, te su zbiljskoj opasnosti od službi NDH bili izloženi oni koji su se odlučili pristupiti partizanima. 266 etničkih Slovenaca nalazi se na popisu pobijenih u Koncentracijskom logoru Jasenovac. Nasuprot Krištu, povjesničar Jozo Tomasevich navodi kako su NDH vlasti same Nijemcima predložile protjerivanje Srba iz NDH, a i sam Stepinac pisao je Papi da je "kao dobar katolik" Kvaternik predložio Nijemcima da dovedu slovenske svećenike u Hrvatsku, i zauzvrat da ustaše protjeraju Srbe iz NDH. Siegfried Kasche, njemački veleposlanik u NDH, izvjestio je da su do rujna 1941. godine NDH vlasti, suprotno dogovoru, ilegalno protjerale daleko više Srba, sve skupa 118.000, u usporedbi sa svega 17.700 dogovorenih, te samo 9.400 Slovenaca koje se Njemci protjerali u NDH. Među tim Srbima, ustaše su protjerale i 353 pravoslavnih svećenika, to jest pola pravoslavnih svećenika u NDH. Za razliku od zauzimanja za katoličke svećenike, Tomasevich navodi kako Stepinac nikada nije izustio nijednu riječ prosvjeda protiv masovnog ubijanja i protjerivanja pravoslavnih svećenika od strane NDH vlasti. Dapače, u istom pismu Papi u kojem izražava svoju suglasnost ideji za protjerivanje Srba, zauzvrat da se Slovenci dovedu u Hrvatsku, Stepinac piše kako će pod Pavelićem "šizmatici" (tj. Srbi-pravoslavci) u NDH biti "posve likvidirani."

Nakon izbijanja masovnih ustanaka Srba u Hercegovini i u drugim dijelovima NDH, njen vojni vrh je postao svjestan da ustaški teror zapravo potiče ustanke, te je sam vojskovođa Slavko Kvaternik u rujnu 1941. godine naredio oštar obračun s tzv. divljim ustašama navodeći da "to nisu ustaše, nego divljaci i pljačkaši", koji zaslužuju da se - kao i četnici - "stave pred prieki sud". Njemački historičar Alexander Korb 2010. god. konstatira da je od kraja 1941. godine teror nad Srbima - Korb iznosi da je kojih je u proljeće i ljeto 1941. god već bilo pobijeno njih oko 100.000 - bio uvelike smanjen, makar ga je i nadalje bilo. Crkveni povjesničar Franjo Šanjek ukazuje da Alojzije Stepinac nije "ni pred vjernicima ni pred Apostolskom Stolicom" stavljao u pitanje odgovornost NDH za ekscese, ali smatra evidentnim da se - ne želeći dovesti u pitanje opstanak NDH - Stepinac ograničavao na osuđivanje odgovornih pojedinaca i na zalaganja protiv zločinačkih aktivnosti. F. Šanjek smatra da se Stepinčev stav i djelovanje dobro mogu iščitati iz njegovih riječi upućenih Anti Paveliću u ožujku 1943. godine - nakon mnogih drugih upozorenja i zalaganja: "Poglavniče! Ne dopustite, da se neodgovorni i nepozvani elementi ogrešuju o istinsko dobro našega naroda. Kršenje naravnog zakona u ime naroda i države osvećuje se na samom narodu i na državi: u zemlji se stvara ogorčenje, koje teži za osvetom, dok vanjski neprijatelj napada etičku našu vrijednost".

Povjesničar Jozo Tomasevich smatra da Stepinac zaslužuje pohvale za njegove intervencije za pojedince i grupe, kao i za opće proglase o ljudskim pravima, ali ga kritizira što nikada nije javno osudio ustašku genocidnu politiku protiv Srba i masovne napade na Srpsku pravoslavnu crkvu, što se "ne može braniti sa stajališta humanosti, pravde i uobičajene pristojnosti". (o tome, v. dolje u poglavlju Otpor prisilnim vjerskim prijelazima).

Unatoč činjenici da su ustaše već uvele nekoliko antisemitskih zakona te započele s nasiljem protiv Židova, Stepinac je s oduševljenjem pozdravio uspostavu NDH. Također se nije usprotivio uvođenju glavnih rasnih zakona u NHD, primjenom kojih će kasnijih godina biti istrijebljeno 80% Židova u NDH, već je to pravdao kao "manje zlo" od uvođenja istih izravno od strane Nacista. U pismu Papi 14. lipnja 1941. godine iznosi kako očekuje da bi u NDH mogli prevladati pripadnici Hrvatske seljačke stranke, a polagao je stanovite nade da bi Ante Pavelić - dakle potpisnik rasnih zakona - mogao voditi razumnu politiku: "Činjenica je da dr. Maček ima još pristaša u Hrvatskoj. Neki od pristaša su pobjegli iz zemlje, neki su članovi jugoslavenske vlade u emigraciji. Ali zdrav dio Mačekove stranke pridružio se odmah u poglavnikove redove... iako je očito da među poglavnikovim pristašama nije sve onako kako bi se željelo, mora se uzeti u obzir i vrednovati činjenica da je Pavelić istinski katolički praktični vjernik, i da želi stvoriti, usprkos ogromnim problemima, jednu katoličku državu u Hrvatskoj." Dana 22. svibnja Stepinac je prosvjedovao protiv odredbe da svi Židovi moraju nositi židovski znak. U pismu upućenom ministru unutarnjih poslova Andriji Artukoviću piše: „Da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije i da se na njih udari žig sramote, to je već pitanje čovječnosti i pitanje morala. (…) Današnje društveno uređenje i opći moralni pojmovi koji vladaju ne udaraju žig sramote ni na robijaše koji su pušteni iz tamnice (…) Nisu obilježeni vidljivim znakom ni konkubinarci, ni poznati preljubnici, pa ni same javne bludnice.« (Krišto, 2, dok. br. 30, str. 50–51) Da bi odobrovoljio vlasti predložio je, da se od Židova zahtijeva da kupe znak bez obaveze da ga nose, nadoknađujući tako državi troškove izrade. (Šire o tom dopisu, u članku "Stepinac i Židovi".)

U pismu upućenom Anti Paveliću 21. srpnja 1941. Stepinac piše u čemu se slaže, a u čemu se ne slaže s ustaškom politikom protiv Židova i Srba: »Razumije se samo po sebi da će svatko odobriti nastojanje, da u jednoj narodnoj Državi vladaju sinovi toga naroda i da se uklone svi štetni utjecaji koji rastaču narodni organizam. Svatko će sigurno odobriti nastojanje da privreda bude u narodnim rukama, da se ne dopusti gomilanje kapitala kod nenarodnog i protunarodnog elementa, te da strani elementi ne odlučuju o Državi i narodu.« Povodom upućivanja Židova u ustaške koncentracijske logore, u istom pismu Stepinac iznosi: "Čujem s više strana da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postupka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici." Kritičari ističu da, koristeći riječ "nearijski", Stepinac prihvaća ustašku rasističku terminologiju i u dopisu ne dovodi u pitanje deportaciju, već samo zagovara da se Židovi šalju u koncentracijske logore na "human" način. (Vidi: Dopis Anti Paveliću 21. srpnja 1941)

Alojzije Stepinac je dao posakrivati dosta Židova u bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu. Neke Židove je Alojzije Stepinac dao sakriti po drugim mjestima, poput primjerice kasnijeg izraelskog policijskog generala Dana Berama/Milivoja Fuchsa i njegovu majku Ernu Fuchs, kojima je osigurao isprave s lažnim imenima, uredio da budu pušteni na slobodu i sklonio ih na selo. Procjenjuje se da je Stepinčevom zaslugom spašeno od smrti tijekom Drugoga svjetskog rata oko 400 zagrebačkih Židova.

Godine 2019. objavljena je knjiga Jurja Batelje Blaženi Alojzije Stepinac – Spašavanje Židova i Srba u Drugom svjetskom ratu s brojnim dokumentima i iskazima osoba koje su svjedočile Stepinčevim aktivnostima na spašavanju Srba i Židova izloženih progonima. Među osobama koje su posvjedočile o Stepinčevim zalaganjima bio je dr. Amiel Shomrony, koji je za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio osobni tajnik zagrebačkog nadrabina Miroslava Šaloma Freibergera.

Ivo Goldstein također navodi Stepinčeve prosvjede protiv ustaških zločina i spašavanje pojedinih Židova. Međutim piše, da je najveći propust Stepinca bila njegova javna podrška zločinačkoj NDH, od prvih do posljednjih dana - bezbroj puta se fotografirao s Pavelićem i drugim ustaškim glavešinama, itd. To je ustašama, smatra Goldstein, dalo legitimitet i podršku, te im je pomoglo opstati na vlasti i vršiti zločine, što je nemoguće “kompenzirati” s tim što je spasio neke ljude od istih zločinačkih vlasti koje je do kraja podržavao. Ustaše su Stepinčeve privatne kritike ignorirali, dok je njegove “javne” kritike čuo relativno mali broj ljudi, a bezbroj ih je vidjelo i čitalo o njegovoj podršci NDH. Takodjer, “javne” kritike nadbiskupa Stepinca izrečene su tek nakon sto su ustaše već obavili najveći dio genocidnih zločina.

Goldstein piše da je relativno više Židova spašeno kad su se visoki crkveni uglednici otvorenije, energično usprotivili progonu, kao u Francuskoj. Pravoslavni mitropolit Stefan u Sofiji spriječio je da ijedan Židov bude deportiran u nacističke logore iz Bugarske, neumornom, javnom obranom židovskih života (čak je osobno legao na željezničku prugu i zaustavio vlak sa Židovima koje su pokušali poslati u Njemačku). U Francuskoj, koja je također imala svoje kvislinške vlasti, preživjelo je 75% Židova, u usporedbi s NDH, koju je Stepinac podržavao sve do kraja, gdje je samo 20% Židova uspjelo preživjeti, dok je 80% Židova istrijebljeno, većina u NDH logorima.

Američki povjesničar Robert McCormick ocjenjuje da su Stepičeva javna podrška ustaškim vlastima - slavio je dolazak ustaša na vlast, održavao Te Deume na godišnjice NDH, (čak još i 10. travnja 1945. godine), itd. - te propust da javno osudi ustaška zlodjela u ime NDH, bili "ravni prihvaćanju Pavelićev politike“.

S druge strane, za razliku od hrvatske katoličke crkve koja je večinom podržavala NDH vlasti, odgovorne za genocide nad Židovima, Srbima i Romima, bilo je diljem Europe vrlo drastičnih progona protiv same Katoličke crkve, te prosudba kako se postaviti u kontekstu nacističkih progona i nije bila posve jednostavna. Primjerice je u Nizozemskoj, nakon što su se tamošnji katolički biskupi u lipnju 1942. godine vrlo oštro usprotivili deportaciji nizozemskih Židova u koncentracijske logore, dogodilo da Nijemci posve dosljedno u logore odvedu baš sve Židove koji su bili konvertirali na katoličanstvo - čak i svećenike i časne sestre - ali su od odvođenja u logore bili poštedjeli 9.000 Židova koji su bili konvertirali na protestantizam . U koncentracijskom logoru Dachau je bilo još od 1940. godine mnogo katoličkih svećenika: od 2.760 pripadnika kršćanskog klera koji su se ondje našli, katoličkih svećenika je bilo čak 2.579 (u tome 1.780 svećenika iz Poljske i 441 iz Njemačke; mnogi od njih će ondje biti podvrgnuti medicinskim eksperimentima izlaganjem opasnim infekcijama, a njih ukupno 868 će ondje izgubiti život).

Odnos do prisilnih vjerskih prijelaza i napada na SPC

Službena propaganda Republike Srbije nastoji i danas prikazati lik i djelo A. Stepinca kao kontroverznu osobu blisku ustaškom režimu. Na izložbi Dianina djeca održanoj u Beogradu u travnju i svibnju 2018. god., ova je fotografija objavljena uz objašnjenje "Blaženi Alojzije Stepinac u činu pokatoličavanja srpske pravoslavne djece u Jastrebarskom 25. srpnja 1943.". Podatak iz knjige Juraja Batelje Blaženi Alojzije Stepinac i grad Jastrebarsko.

Povjesničar Jozo Tomasevich navodi da unatoč tome što su znali da se preobraćenja vrše prvenstveno zbog političke situacije, često pod ekstremnom prisilom, Vatikan i Stepinac se nisu javno usprotivili ustaškoj politici nasilnog poticanja masovnih vjerskih prijelaza s pravoslavlja na katoličanstvo. Zauzeli su se međutim za pristup vjerskim prijelazima u kojemu bi se ipak osiguralo da prijelazi budu dobrovoljni, a na sjednici Hrvatske biskupske konferencije održane 17. i 18. studenog 1941. god. u Zagrebu pred Stepinčevim predsjedanjem biskupi su se jasno usprotivili slanju nekakvih državnih "misionara" koji bi organizirali vjerske prijelaze, te represalijama protiv Srpske pravoslavne crkve: "Neka se za konverzije  stvori među grkoiztočnim žiteljima psihologički temelj. U  tu  svrhu  neka  im  se  ne  samo  zajamče  nego  i  dadu  sva  građanska prava  i  osobito  pravo  osobne  slobode  i  pravo  vlasništva.  Neka  se  najstrože  zabrani  svaki protuzakoniti postupak protiv osobne  slobode  i  svojine  grkoiztočnjaka,  a  neka  se  izriču  nad  njima  kazne,  kao  i  nad  drugim  građanima,  samo  nakon  provedenog sudbenog postupka. U prvom redu neka se najstrože zabrani  svaka privatna akcija za rušenje  grkoiztočnih  crkvi  i  kapela i otuđivanje njihova  vlasništva." Tomasevich ipak ukazuje da je u pismu Papi od 3. prosinca 1941. god. pisao da su se za konverzije s pravoslavlja na katoličanstvo "pokazivale najbolje perspektive", te se vjerskim prijelazima na katoličanstvo u principu nije protivio ako su za njih bili ispunjeni kanonski uvjeti (tj., da prijelaz bude dobrovoljan) - makar se iz pisma dade razumijeti da je svjestan da je na terenu do tada bilo slučajeva kada ti uvjeti nisu bili ispunjeni. Tijekom rata je vjerojatno na katoličanstvo prešlo oko 250.000 ljudi.

Ustaše se nisu pridržavale pravila za konverziju koje je stipulirala Crkva. Tako je mostarski biskup Alojzije Mišić pisao Stepincu u kolovozu 1941. god. da ustaše ubijaju i prekrštene Srbe, “dok su novoobraćenici još u crkvi kod sv. mise, hvataju ih, staro-mlado, muško-žensko, gone ko roblje… u masama u vječnost.” Ustaše su sprovodile i masovno nasilje protiv SPC - ubili su 154 pravoslavnih svećenika, plus tri biskupa, protjerali većinu ostalih svećenika, razorili brojne pravoslave crkva, nacionalizirali imovinu SPC-a, te pokušali smjenit SPC s ustaško-stvorenom, Hrvatskom pravoslavnom crkvom. Dok je Stepinac privatno prosvjedao protiv ustaškog pokolja 260 Srba u Glini, među njima i katoličkih konvertita, nit on nit itko drugi iz Crkve nikada nije javno progovorio protiv tih zločina nad Srbima i SPC. Tomasevich navodi da je glavni razlog tome što je veliki dio katoličke crkve u Hrvatskoj podržavao ustaške vlasti, te su smatrali da ustaška politika protiv Srba i SPC pomaže katoličanstvu na Balkanu.

Nakon nasilnih pokrštavanja i masovnih likvidacija Srba (vidi članak Srbi u NDH), Stepinac piše Paveliću: "Svaka upotreba sile može donijeti katastrofalne posljedice ugledu Katoličke Crkve. Potrebno je uzeti u obzir sve mogućnosti, čak i slučaj, da Srbi iz prkosa odluče masovno prijeći na islam. Upravo zbog toga mislim da je nužno s osobitom pomnjom birati misionare koji će se poslati među Srbe, a ne povjeravati taj zadatak svećenicima ili redovnicima koji nisu razboriti i kojima bi u ruci bolje stajao revolver nego raspelo." ^{[nedostaje izvor]}

Franjevac Aleksa Benigar navodi, da je vidjevši da nove vlasti ne mare za njegove prosvjede, Stepinac već u tijeku 1941. g. poslao povjerljivu okružnicu svećenstvu, u kojoj piše:

»Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona, iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni, koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoje.« (Benigar, str. 395)

Benigar ne navodi izvor, pa je status ove okružnice upitan. (Vidi više o tome u Katolička crkva u NDH i progoni Srba#Otpor prisilnom prijelazu u katoličanstvo).

Protiv Jasenovca i rasizma

U pismu Paveliću 24. veljače 1943., Stepinac prosvjeduje zbog ubojstva sedmorice slovenskih svećenika u Jasenovcu.

»Iz svega moram zaključiti, da su svi poubijani. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? (…) Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. (…) Čitava javnost, a napose rodbina ubijenih traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!« (Krišto, 2, dokument br. 243, str. 255)

Stepinac je u nekoliko propovijedi, koje su imale značajan javni odjek iako su ustaške vlasti zabranjivale da budu tiskane, osudio rasističku ideologiju i politiku. U tim propovijedima jasno osuđuje progone ne samo na rasnoj nego i na nacionalnoj osnovi. (Vidjeti o tome u odlomku Propovijedi protiv rasizma, u članku Stepinac i Židovi.)

Drugi ističu da je Stepinac napisao da je Jasenovac "sramotna ljaga i zločin" tek nakon likvidacije katoličkih svećenika, unatoč tome što je znao što se u Jasenovcu događa mnogo ranije. Već krajem 1941., jedan zagrebački Židov koji je uspio pobjeći iz Jasenovca, obavijestio ga je o zvjerstvima u logoru. Stepinac je također znao od svećenika u gradu Jasenovcu da su se tamo "odigravaju strašne stvari." Župnik Juraj Paršić izvijestio je Stepinca o tom što je osobno čuo od stražara u logoru, za koje je napisao da su svi okrvavili ruke, te je sam procijenio 30.000 do 40.000 žrtvi logora. No, usprkos tome, osim tog jednog privatnog prosvjednog pisma nakon ubojstva katoličkih svećenika, Stepinac nikada nije javno progovorio o Jasenovcu.

Stepinac također nikada nije objavio nijedno pastirsko pismo u kojem se osuđuju ustaše i njihovi zločini, za razliku od dva pastirska pisma u kojima je oštro osudio komuniste - prvo u ožujku 1945., čak i prije njihova dolaska na vlast, a drugo, u rujnu 1945. Oba pisma pročitana su javno u svim crkvama diljem Hrvatske, a kasnije i u Jugoslaviji. Čak je javno prijetio komunistima ekskomunikacijom zbog nacionalizacije crkvene imovine, što nikada nije prijetio ustašama zbog njihovih genocida, unatoč tome sto bi na Pavelića i ostale ustaše koje su se javno predstavljale kao veliki katolici, zasigurno prijetnje ekskomunikacijom daleko više djelovale, no na bezbožne komuniste.

Propovijed od 31. listopada 1943.

Osobiti odjek imala je njegova propovijed od 31. listopada 1943., održana na završetku pokorničke procesije okupljenim tisućama vjernika na trgu pred katedralom. Ova je propovijed, u svojoj cjelini, tipična za Stepinčeva uvjerenja i njegov doživljaj svijeta; naročito je važan njen uvodni, "proročanski" dio. Iz te pozicije, on odgovara kritikama koje su Crkvi upućivanje s raznih strana.

Stepinac započinje na način starozavjetnog proroka, koji šiba pokvarenost svojeg naraštaja ("posljednjih dvadeset godina"), odnosno cijelog "modernog" doba ("posljednja dva stoljeća"). Prvi dio propovijedi posve je religiozan i usmjeren na pokoru za grijehe.

»Bog je naš Stvoritelj, a mi bijedni zemaljski crvi, koji svojem Stvoritelju dugujemo poštovanje i poslušnost, ili, drugim riječima, mi smo veliki dužnici Božji. A, evo, ima već više od dva stoljeća, da Europa, a i čitav svijet, koji je htio biti pametniji od Boga, uskraćuje Bogu dužno poštovanje. Tko da ocrta sav smrad, što je izbačen protiv Boga preko novina i knjiga samo u zadnjih dvadeset godina? Tko da vjerno ocrta zločinačke pobačaje, izvršene u zadnjih dvadeset godina u ime tobožnje znanosti i tobožnjih socijalnih indikacija? Tko da opiše svu prljavštinu života tolikih bračnih drugova? Tko da opiše sve zlo, što ga je donijela poganska moda današnjeg ženskog svijeta? Tko da opiše svu razuzdanost i nepoštenje, što se u zadnja dva decenija opažala na morskim plažama i drugim kupalištima? Ta dovoljno se sjetiti samo naše rijeke Save.« Današnje nevolje plod su naših grijeha i Božja kazna. Mi smo »radi naših grijeha pali u ruke Boga živoga, koji danas poput groma obara ne samo pojedine gradove i sela, nego i čitave narode«. Zato, ako se želimo spasiti od potpune propasti, moramo se »poniziti pred Bogom i iskrenom pokorom okajavati grijehe«.

Nakon toga slijede dijelovi propovijedi, koji imaju neposredni politički značaj, pa se mnogo češće citiraju. Stepinac koristi priliku, »da javno odgovorim nebrojenim tajnim savjetnicima s lijeva i s desna, s brda i s dola«, koji svaljuju na Crkvu krivnju za zla djela koja se zbivaju. Riječ je o tri vrste prigovora, iznosi Stepinac:

1. »Da nismo pravodobno i da nismo kako bi trebalo ustali protiv zločina, koji su se zbivali po pojedinim krajevima naše domovine.« Stepinac: mi nismo »bilo čija politička trublja«. Uvijek naglašavamo principe vječnoga zakona Božjega, ali ne možemo nikoga prisiliti da ih vrši. »Zato ne možemo odgovarati ni za koju tu usijanu glavu u svećeničkim redovima.« Nije Crkva ta, koja je huškala na rati, niti »stvarala u dušama nezadovoljstvo i podivljalost, koja je urodila tako žalosnim posljedicama«. Ova opaska upućena je na »stanovite krugove, organizacije i pripadnike drugih narodnih skupina«, što se svakako odnosi na Srbe, a također možda i na Židove.
2. Druga vrst optužbi su za filokomunizam. Katolička Crkva odlučno odbacuje komunistički sustav, iako smatra da socijalne reforme i pravednija razdioba dobara jesu potrebne. Crkva ne može priznati sustav, koji bi htio seljaku oduzeti njegovu zemlju, privatniku poštenom trudom stečenu imovinu, koji negira obitelj i koji bi htio negirati osobnoga Boga i svesti ispovijedanje vjere u četiri zida. »A možda bi ti isti, koji nam stavljaju taj prigovor, bolje učinili, da pokucaju na vrata vlastite savjesti i da se upitaju, nisu li mnogi, koji se skrivaju po šumama, otišli onamo ne iz kakvog uvjerenja o istinitosti komunizma, nego često puta iz očaja radi nečovječnih metoda nerazboritih pojedinaca, koji su mislili da mogu raditi što ih volja, i da za njih ne postoji zakon ni ljudski ni Božji.«
3. Optužuju nas također da smo pristaše rasizma; Crkva je međutim svoj stav o tome odavno izrekla.«

Propovijedi protiv rasizma

Velik odjek imala je propovijed koju je Stepinac održao na blagdan Krista Kralja, 25. listopada 1942. Odlučno se usprotivio teoriji o superiornim i inferiornim rasama i narodima, te praksi koja se iz te teorije izvodi.

»Prva stvar koju tvrdimo jest, da su svi narod pred iznimke pred Bogom ništica. (…) Drugo što tvrdimo jest, da svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. (…) Treće što tvrdimo, svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka.«  Stepinac spominje da je Crkva dizala glas protiv boljševika, masona, pa i »plaćene nearijske štampe«, a zatim se vraća na osnovnu temu: »Nitko nema pravo da na svoju ruku ubija ili na koji mu drago način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti. To može samo zakonita vlast, ako je nekome dokazana krivica, radi koje zaslužuje kaznu.«  Osim rase, on spominje i "narode", imajući nedvosmisleno u vidu progone Srba. (Krišto 2, dokument br. 216, str. 224–225) Francuski konzul (višijevskog režima) preveo je propovijed na francuski i poslao je svojoj vladi, pa je tako očuvana u francuskom arhivu.

Jednako odlučno nastupio je i u propovijedi od 14. ožujka 1943. Nasuprot rasističkim teorijama i postupcima, ističe dostojanstvo svake ljudske osobe i neotuđiva ljudska prava koja se iz toga izvode. »Svaki čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao, bez obzira, da li je svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako nosi u sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava, kojih mu ne smije oteti ili ograničiti samovoljno nijedna ljudska vlast.« (cit. str. 304)

U propovijedi pred Zagrebačkom katedralom 31. listopada 1943. god. izrekao je u osudi strijeljanja talaca počinjenih u NDH:»Sistem strijeljanja stotine talaca radi zločina, kojem se ne može otkriti krivca, poganski je sistem, koji nikad nije urodio dobrim plodom.« (objavljeno u Stepinac mu je ime, str. 45–50; ova propovijed nije bila tiskana, jer su ustaške vlasti to zabranile).

No, svejedno je do samog kraha NDH koncelebrirao svečanu misu i pjevao Te Deum na Pavelićev rođendan, u skladu s katoličkim običajem da se moli za osobe koje obnašaju vlast, bili oni pravedni ili grešni. Istovremeno je bivao zaokupljen grešnošću čovječanstva i propovijedao je protiv psovke, nečedna odijevanja i raskalašenosti, što izaziva opravdanu Božju srdžbu i kaznu. Čak je organizirao i tjedan protiv psovke. U uvjetima masovnih pokolja, to izgleda čudno; ali prvi dio gore navedenog govora objašnjava njegovu izvorno religijsku inspiraciju: Stepinac vidi kako u spirali grijeha manji prijestupi protiv Božjeg zakona prerastaju u teže i teže, te s vremenom u užasno zločinstvo.

Spašavanje srpske djece

U nizu djela koja glorificiraju Stepinca, navodi se da je on organizirao zbrinjavanja srpske djece koje su ustaše držale u NDH logorima, dok neki kritičari naglašavaju da je izvorni začetnik i glavni voditelj te akcije bila Diana Budisavljević, te da je Stepinac potom preko Caritasa pomogao pri udomljavanju djece. Naime, nakon ofenzive na Kozari njemačko-ustaške snage zarobile su 68.000 civila, uglavnom žena, djece i staraca, i odvele ih u logore NDH. Neke su raselili po Slavoniji i drugdje, dok su mnogim roditeljima nasilno oduzeli djecu, i poslali ih na prisilni rad u Njemačku. Tako je velik broj djece, od novorođenčadi do 14-godišnjaka, ostao potpuno nezbrinut. Njemački general von Horstenau opisao je svoj očevid gole, mrtve i umirujuće djece u "prihvatilištu" u Sisku. Diana Budisavljević opisala je kako su djeca umirala pred njenim očima u koncentracijskom logoru Stara Gradiška, dok su drugima crijeva visjela iz anusa zbog ekstremne djiareje.

U svojem Dnevniku Diana Budisavljević zapisuje da ju je nadbiskup Stepinac kod prve dvije audijencije u prosincu 1941. god. i svibnju 1942. god. primio s nepovjerenjem i opravdavajući da ne može ništa učiniti, a zatim da 18. kolovoza 1942. godine - tj. u vrijeme kada situacija sa srpskom djecom postaje urgentna - da njegova obećanja nisu ispunjena Diana sama je uz posredovanje njemačkog kapetana Gustava von Kocziana uspjela ishoditi 7. srpnja 1942. god. kod Eugena Dide Kvaternika oslobađanje djece iz logora. Kad je prvi transport 700 djece stigao u Zagreb, Diana je napisala: „Neobično teško je bilo osigurati smještaj za djecu. Različiti moji razgovori u Ministarstvu zdravlja i kod nadbiskupa bili su svi bez rezultata…Neka si pomognemo kako znamo ili neka djecu ostavimo u logoru…Ustaše nisu stvarno željele da se djeca spase". Uz pomoć Kamila Brössler-a uspjeli su smjestiti djecu u štalama napuštenog talijanskog logora kraj Jastrebarskog. Tu je dr. Branko Dragišić uredio bolnicu i spasio mnoge, ali ipak je u Jastrebarskom umrlo 499 od 2997 djece. U ostalim logorima je bilo mnogo gore - u Sisku je umrlo je 74%, to jest 1.700 od 2.272 djece. Popis žrtava Spomen područja Jasenovac sadrži imena 20.101 djece do 14 godina, ali ne navodi koliko od tih je bilo kozaračke djece.

Upravu nad bolnicom za djecu u Jastrebarskom, u koju su prva djeca stigla odmah nakon što su bila evakuirana iz Stare Gradiške, od 11. srpnja 1942. godine - tj. od dana kada onamo stižu prva djeca, evakuirana dva dana ranije iz Jasenovca - službeno imaju časne sestre milosrdnice sv. Vinka Pulskog (one su upravljale i Bolnicom sestara milosrdnica u Zagrebu, gdje je nadbiskup Stepinac dao sakriti mnoge Židove); kako je ta bolnica imala kapacitet za prihvat 1.000 djece, prije kraja istoga mjeseca je u obližnjem mjestu Reka otvoren prihvatni centar za još 2.000 djece, također pod vodstvom časnih sestara milosrdnica. Stepinac će potom preko Caritasa pomoći pri udomljavanju djece, uglavnom u hrvatske obitelji po selima; do kraja te 1942. godine će tako biti udomljeno 5.124 djece. Diana Budisavljević na sastanku 23. kolovoza 1942. godine s razočaranjem konfrontira vodeće ljude Caritasa kako nadbiskupova obećanja nakon 5 dana još nisu ispunjena, da bi odmah u bilješci s tog sastanka mogla o suradnji s nadbiskupskim Caritasom govoriti sa zadovoljstvom. U cijelom kasnijem razdoblju o svojoj učestaloj suradnji s nadbiskupom Alojzijem Stepincem Diana Budisavljević govori samo najboljim riječima. Povjesničari okupljeni na Znanstvenom skupu „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“ u priopćenju iz prosinca 2018. godine iznose: "Caritas i prije formalne uspostave NDH već skrbi za oko 2.000 siromašne i gladne djece i stvara mrežu privremenih udomitelja. Niz je iskaza župnika i načelnika općina da ljudi jedva preživljavaju te da im partizanski upadi i pljačkaški pohodi onemogućuju prehranu. U tim uvjetima bl. Alojzije Stepinac veže Caritas za državnu Zakladu 'Pomoć', koja skrbi o velikom broju izbjeglica i prognanika s područja NDH (njih 200 000) te organizira i prihvat izbjegličke djece... Dijana Budisavljevic, rođ. Obexer i Marko Vidaković osnivaju organizaciju pod nazivom 'Dječja akcija' s ciljem zbrinjavanja pravoslavne djece s ratom zahvaćenog područja. Partnera u ovom humanitarnom pothvatu vide i pronalaze u liku bl. Alojzija Stepinca koji ih prima i nakon intenzivnog promišljanja vrlo mudro organizacijski veže uz Caritas... Djeca su najvećim dijelom na skrbi u privatnim kućama, oko trećina njih vraćena je roditeljima ili obiteljima, a dio izbjegličke i prognaničke djece koji je ostao u dječjim domovima, zbrinjavan je i nakon 1946. na teret Caritasa... Bl. Alojzije Stepinac i Dijana Budisavljević brinuli su, uz pomoć povjerenika na terenu, i o preciznom evidentiranju i osiguravanju identiteta izbjegle djece na pouzdan način, kako bi ih prestankom ratnih zbivanja roditelji ili obitelj mogli pronaći. Kada OZNA u svibnju 1945. otima kartoteku s tim podacima Dijani Budisavljević, ona podatke o djeci traži i dobiva u Zagrebačkoj nadbiskupiji." Suprug Diane Budisavljević Dr. Julije Budisavljević, Srbin, bio je spreman svjedočiti u korist Stepinca pred komunističkim sudom, ali mu to nije omogućeno.

Marko Vidaković svjedoči o suradnji s Dianom Budisavljević i Alojzijem Stepince ovim riječima: ».... otišao sam gđi Dijani Budisavljević, ženi profesora dr. Julija Budisavljevića, sa prijedlogom o osnivanju jedne ‘Dječje akcije’ pod svakim uvjetom, što je i učinjeno. Akcija je osnovana, ali bez ikakovih sredstava, tek uz pomoć gradskog stanovništva koje je donašalo sitne pomoći, ili je preuzimalo po neko dijete k sebi, na svoju brigu i odgoj. Brzo smo uvidjeli da ovako nećemo moći naprijed pa sam predložio gđi Budisavljević da pođemo samom nadbiskupu dr. Stepincu, da mu stvar razložimo i zamolimo za pomoć. Nadbiskup nas je odmah primio i prihvatio naš prijedlog, uvrstivši tu akciju u ‘Caritas nadbiskupije Zagrebačke’ s time, da je ‘Dječja akcija’ slobodna u svom djelovanju, no u provedbi svoje pomoći surađivat će s ‘Caritasom’, zato, jer ova ‘Dječja akcija’ nije imala dozvolu rada od same vlasti... kako se vidi, ‘Dječja akcija’ bila je brojem vrlo mala, jer su se kasnije odijelila još dva člana u drugu, iste vrste akciju, ali u času kad je nadbiskup dr. Stepinac pružio svoju pomoć, i kada su meni kao rukovodiocu bila uvijek otvorena vrata nadbiskupa, bila je akcija oko spašavanja djece postavljena na realnu osnovu i pokazala je velike rezultate, što inače ne bi mogla... Ja sam kao rukovodioc ‘Dječje akcije’ bio vrlo blizu nadbiskupu dr. Stepincu, dolazeći k njemu po 2-3 puta na tjedan, tražeći od njega pomoć... Kad god sam došao dr. Stepincu, njegov sluga, Pero, odmah me je pripustio k njemu, bez čekanja. Jer bilo je vrlo mnogo kratkih, ali vrlo važnih intervencija, pošto se radilo o mnogim životima i egzistenciji pojedinaca.«

Vlasti NDH protiv Kaptola i Stepinca

»Zauzimanje nadbiskupa Stepinca za ljude, koje su ustaške vlasti progonile kao državne neprijatelje (naročito Židove i Srbe) Pavelić nije podnosio, pa je svoju netrpeljivost prema nadbiskupu na određeni način i iskazivao (npr. nepozivanjem Stepinca u protokolarnim prigodama kad je nazočnost predvodnika Crkve bila očekivana).« (Matković, str. 127)

Stepinac je u poznatoj propovijedi od 31. listopada 1943.g. u Mariji Bistrici kazao slijedeće:

"Odgovorit ćemo konačno i onima, koji nas optužuju, da smo pristaše rasizma, jer kao što vidite, katolička Crkva je u nečijim glavama za sve kriva. Mi smo svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A to stanovište je kratko i jasno. Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike, kao i Europejac. Za nju je kralj u kraljevskoj palači jednako kao i zadnji siromah i Ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imaju neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka Katoličke Crkve, a sve drugo su obične podmetanja, za koju vrijedi riječ: "u laži su kratke noge"! Katolička Crkva ne može priznati, da bilo koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači ili bolje oboružan, smije počinjati nasilja nad brojčano slabijim ili manjim narodom."

Slijedeći dokument njemačkog SS-a pokazuje da su i oni pozorno pratili Stepinčeve propovijedi, a sama propovijed od 31.10.1943.g. je okarakterizirana kao: "oštri napad dr. Stepinca protiv režima"

Ustaški tajni agenti držali su na oku crkvene veledostojnike i bili nezadovoljni njihovim držanjem. Izvještaj Ustaške nadzorne službe od 1. prosinca 1943. navodi:

»Zagrebačko svećenstvo riedko je kada pokazalo svoju odanost narodu i narodnim probitcima. (…) Zagrebački Kaptol je i danas iz tog razloga mrtva trublja, njegovi predstavnici mrtvi trubljači, jer su zakazali i ostavili na cjedilu hrvatsku narodnu borbu. (…) Oni niti danas nisu iskreni suradnici hrvatske vlade niti narodni borci, kao što je to slučaj sa klerom u Slovačkoj, nego su anglofili i jugoslaveni, a to je njihova najveća sramota. Treba naglasiti, da je danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe upereno protiv njemačke vojske. (…) Isti krugovi direktno su negativno raspoloženi prema ustaškom pokretu.« Spominju uglavnom pojedince na nižem stupnju crkvene hijerarhije, ali također i »poznati govor nadbiskupa Stepinca«, tj. propovijed od 31. listopada 1943. (Krišto 2, dokument br 319, str. 328–341)

Pripreme za uhićenja Stepinca 1942. godine

Nakon zaključaka Hrvatske biskupske konferencije o vjerskim prelazima, o čemu Stepinac piše Paveliću 20. studenog 1941., Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik navodno su planirali početkom 1942. uhititi Stepinca. Od toga ih je odvratio Slavko Kvaternik, koji je iz Rima poslao u Zagreb dr. Nikolu Rušinovića, da ih odvrati i da upozori Stepinca. (Rušinović, str. 120-127; Krišto 3, str. 77–80)

Pripremanje atentata 1943. godine

U srpnju 1943. izvršen je neuspjeli atentat na generala Ivana Prpića, šefa Glavnog stožera oružanih snaga. Atentat je organizirala ustaška "grupa Tomić", koja je pod neposrednom poglavnikovom kontrolom radila na likvidaciji njegovih neprijatelja, a cilj mu je bio da opomene domobranstvo, u vrijeme sve većeg bježanja domobrana u partizane. U programu likvidacija te grupe bio je, navodno, i atentat na nadbiskupa Stepinca. O tome svjedoči jedno izvješće njemačkog policijskog atašea u Zagrebu Hansa Helma od 3. srpnja 1944. Kako atentat na Prpića nije uspio (iako je ovaj ranjen sa dva metka), organizatori su kompromitirani, pa je od atentata na Stepinca odustalo. (Krišto 2, dokument br. 342, str. 354; Krišto 3, str. 88-89)

Protesti zbog terora Talijana

Kada su Talijanski okupatori u srpnju i kolovozu tijekom protupartizanskih akcija na području oko Splita, Omiša i na otoku Brače spalili više sela i strijeljali civile, prosvjedovale su kod talijanske vlade i vlasti NDH i Sveta Stolica, putem svojega nuncija pri talijanskoj vladi. U radnoj verziji izvještaja Superslode (talijansko zapovjedništvo za područja Slovenije i NDH, od tal. "Comando superiore delle forze armate in Slovenia e Dalmazia) talijanskom Ministarstvu vanjskih poslova povodom tih događaja, ustvrdili su talijanski vojni zapovjednici da se prosvjedi  vodstva Katoličke  crkve temelje "na  tvrdnjama kojima u dugotrajnoj kampanji protiv Italije služi Zagrebačka nadbiskupija i koje zanemaruju pozitivne poteze talijanskih snaga u NDH".

Prosvjed zbog angloameričkog bombardiranja hrvatskih gradova

Stepinac je osudio savezničko bombardiranje hrvatskog kopna 1944., gdje su njemačke snage imale jaka uporišta. U pismu upućenom britanskom veleposlaniku pri Svetoj stolici 7. ožujka 1944. navodi:

»Bez pretjerivanja može se kazati, da nijedan narod za vrijeme ovoga rata nije tako nemilosrdno pogođen kao nesretni hrvatski narod. Pod pokroviteljstvom i po željama stanovitih velikih sila, u zemlji se bore svi protiv sviju. (…) Kroz stoljeća mi smo bili posljednja brana protiv azijske invazije Europe.« Razaranja koja uzrukuju anglo-američka bombardiranja mogla bi dovesti do toga, da hrvatski narod »podlegne razaralačkim elementima«, pa Stepinac upozorava »da svaka akcija ove vrste, nije drugo nego razaranje svijeta, na koji Vaša zemlja može ubuduće računati.« Poziva stoga: »Ne dozvolite, Ekselencijo, da mali narod bude kompletno razoren. Narod koji u svojoj cijelosti nije odgovoran za ovo što se sada događa na njegovom teritoriju.« (Krišto 2, dokument br. 331, str. 344–346. Original na francuskom, engleski prijevod u arhivi britanskog ministarstva vanjskih poslova)

O etničkom čišćenju Hrvata od strane talijanskog okupatora

Stepinac je pri kraju svog pisma Paveliću od 6. ožujka 1943., u kojem prosvjeduje zbog popisa "nearijevaca" pri čemu su, u skladu s rasističkim zakonima, prijetili nasilni raskidi "rasno mješovitih brakova", dodao i sljedeći pasus:

"Poglavniče! U Italiji imade više desetaka tisuća naših nevinih ljudi iz Gorskog kotara, Primorja i Dalmacije, zatočenih po logorima, većim dijelom žena i djece. Glad, bolesti, patnje svake vrsti prouzrukuju vrlo velik pomor među tim nesretnicima. Ozbiljno se bojati, da se takovim postupkom ide za istrebljenjem pučanstva iz onog dijela naše domovine.« Kada je Stepinčev izaslanik u Rimu tražio »oslobođenje i pomaganje tih naših nesretnika«, odgovoreno mu je: »što se vi pačate u naš postupak s tim ljudima, kako ste vi postupali u Hrvatskoj!« (Krišto 2, dokument br. 246, str. 257–258)

Odnos prema komunistima i neodobravanje plana obnove Jugoslavije

Stepinac svoj stav o komunizmu nije mogao sakriti: još je u svojoj Okružnici o progonu katolika u Španolskoj od 20. rujna 1936. god., koje su bile prenijele katoličke tiskovine, pisao vjernicima: »Svima vam je poznato, kako već preko dva mjeseca bijesni u Španjolskoj strašni građanski rat... Ovaj su građanski rat u Španjolskoj već godinama spremali pokreti, koji su na svojim zastavama napisali bezboštvo; koji su si postavili za cilj uništenje katoličke Crkve, osnova kršćanstva, svih moralnih i vjerskih vrednota. Na čelo tih pokreta stupili su komunisti, koji su smatrali, da je došao čas da dignu revoluciju u katoličkoj zemlji Španjolskoj... Bezbožnici su ubijali biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, da bi tako zastrašili vjernike, ali su tim svojim krvavim djelima baš protivno polučili, jer su se iza mučeničke smrti vođa javljale tisuće drugih mučenika, koji su se oprli ubijanju, klanju i barbarstvu. Komunisti i anarhisti ubijaju goloruke katoličke građane i seljake, ali na njihova mjesta stupaju hiljade drugih heroja, mučenika i boraca... Španjolski je primjer pokazao čitavom svijetu što je komunizam i kakva je njegova razorna barbarska sila. Španjolski primjer morat će sve narode odvratiti od komunističkoga bezboštva i od svih onih struja, koje možda u dobroj vjeri drže, da se dade provesti suradnja za socijalnu obnovu čovječanstva ne na osnovu nauke katoličke Crkve, nego na osnovu nauke materijalističkog marksizma. Hrvatski narod, a u prvom redu hrvatski seljaci, moraju se učiti na ovom primjeru i uvidjeti, kako je neistinito sve ono, što komunistički agitatori pod raznim oblicima i u raznim prilikama potajno i javno pripovijedaju po našim hrvatskim mjestima i selima o tobožnjem 'komunističkom raju'. Hrvatski seljaci moraju znati, da danas u Španjolskoj baš seljaci spašavaju svojom poštenom borbom staru katoličku kulturu i civilizaciju.« O nastojanjima da obnove Jugoslaviju - koje su jasno deklarirali komunisti osnivavši Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije kao glavno tijelo vlasti na područjima koje su kontrolirali - u propovijedi u svetištu u Mariji Bistrici 9. srpnja 1944. godine, dakle u vrijeme kada se ishod rata već nazirao, izrekao je Stepinac ovakvu poruku:

"Smatra li možda ratujuća stranka, dok ovakvim strahotama pogađa našu zemlju zločinom, što hrvatski narod svom snagom svojega bića stoljećima teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve? Onda bi bili zločinci i svi drugi narodi, koji nose u svom srcu isto tako nepokolebljivu težnju za slobodom i samostalnošću. Da se Hrvati ne će nikada odreći svoga prava, u to neka nitko ne sumnja.«

Inače je činjenica, da su Hrvati na području NDH pretežnim dijelom ginuli uslijed djelovanja postrojbi NOVJ i saveznika. Od 155.142 osoba koji su poimenično popisane 1950. godine kao pali borci NOVJ ili žrtve fašizma, bilo je Hrvata tek 55.802; njihov udio bi očito bio i manji da komunističke vlasti nisu odlučile popisati 6.422 žrtava avionskih bombardiranja (uglavnom savezničkih) kao žrtve fašizma. Hrvati su prevladavali među palim borcima i žrtvama fašističkog terora jedino na područjima uz Jadran, koja su do 1943. godine kontrolirali Talijani uz podršku četnika - tu je zapravo poginulo približno dvije trećine svih Hrvata s područja Narodne Republike Hrvatske, popisanih kao žrtve na antifašističkoj strani (komunističke vlasti su se pridržavale odluke, da vojnike i civile poginule na neprijateljskoj strani ne popisuju). Bruno Bušić je na temelju službenih popisa stanovništva i procjena kompetentnih demografa koje je kraje 1960.-ih godina imao priliku izučavati kao suradnik Franje Tuđmana u tadašnjem Insitutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske - iznio procjenu da je broj poginulih na "neprijateljskoj" strani na području Hrvatske i BiH za oko 30% veći od onoga na "antifašističkoj" strani; pri čemu je riječ uglavnom o stradalim etničkim Hrvatima. Popis saveznih jugoslavenskih vlasti proveden 1964. godine utvrdio je na području čitave te države 83.257 poginulih Hrvata "na antifašističkoj strani" (uključujući Istru, koja je 1941. godinu dočekala kao dio Italije, gdje je bilo skoro 6 tisuća palih boraca i žrtava fašizma, te uključujući poginule u bombardiranjima); u tome većina na područjima uz Jadran koje su kontrolirali Talijani uz potporu četnika kao "Dobrovoljačke antikomunističke milicije". Ukupno je Hrvata u tom ratu poginulo, smatra se, između 192 tisuća (procjena demografa Vladimira Žerjavića) i 207 tisuća (procjena demografa Bogoljuba Kočovića). 1944. god. su masovna strijeljanja komunističke vlasti provodile čak i na području Srbije: Ministarstvo pravde Republike Srbije u službenom registru strijeljanih nakon 12. rujna 1944. god. broji s danom 2. lipnja 2021. god. 59.554 osoba.

Progon, mučeništvo i smrt (1945.-1960.)

Napeti mir

Vidjevši da se bliži kraj njegovoj vladavini, s partizanima na pragu Zagreba, Pavelić se obratio Stepincu kao poglavaru Katoličke Crkve s iznimnim autoritetom i zamolio ga da vodi privremenu vladu. Stepinac je takav prijedlog odbio. Piše : "Pavelić mi nudi, da preuzmem vlast. Ni čuti o tome. To je Vaša stvar, kome ćete predati vlast, rekao sam mu. U politiku se ne miješam, nego ostajem tu, pa što bilo, da bilo."

U Zagreb su partizanske snage ušle 8. svibnja 1945. Stepinac je tražio od komunističkih vlasti prekid progona i osvete nad ideološkim protivnicima koji je tih dana bjesnio u Zagrebu. Nekoliko dana nakon toga sam Stepinac je uhićen i protiv njega se vodila istraga. Josip Broz Tito u Zagrebu se 2. lipnja 1945. sastao s predstavnicima Kaptola. Dan kasnije Stepinac je pušten. Nakon toga su odnosi Crkve i novih vlasti Demokratske federativne Jugoslavije nekoliko mjeseci bili na prvi pogled korektni.

No povjesničari Jozo Tomasevich i Stella Alexander pišu da su bivši ustaški časnici kontaktirali Stepinca. Tako je posljednji šef ustaške policije, Erih Lisak, prvo pobjegao s Pavelićem, ali se rujna 1945. potajno vratio u Hrvatsku kako bi organizirao ustaše koji su se skrivali u šumama. Lisak je uspio maskiran ući u nadbiskupsku palaču. Stepinčev tajnik ga je prepoznao i doveo Stepincu, koji se sastao s Lisakom, te ga saslušao bez komentara - naloživši svojem tajniku da pred njega ubuduće ne dovodi takvu vrstu posjetitelja. Stepinca je kontaktirao i Ante Moškov, bivši ustaški general, koji se vratio s istim ciljem organiziranja ustaša protiv novih vlasti: on je Stepincu poslao dva pisma, koja Stepinac po svemu sudeći nikad nije pročitao. Policija je u nadbiskupskim podrumima pronašla kutije s - arhivom Ministarstva vanjskih poslova NDH, od kojih je nekoliko sadržavalo zlato koje su ustaše ukrale zatočenicima koncentracijskih logora NDH - te je kutije nadbiskupija bila preuzela bez pregledavanja njihovog sadržaja; poslije su te kutije bile predane partizanima nakon njihovog dolaska u Zagreb.

22. rujna 1945. objavljeno je Pastirsko pismo katoličkih biskupa Jugoslavije, u kojem se govori o 501 ubijenih, zatvorenih i nestalih svećenika diljem Jugoslavije - u Zagrebačkoj nadbiskupiji koja je zapravo bila manje pogođena pobijeno je 18% svećenika, u biskupijama u BiH je pobijeno pola i više svećenika - (dani su precizni podatci za one za čije se stradanje u to vrijeme sa sigurnošću znalo), te na mnoge koji se i dalje nalaze u različitim logorima, kao i drugi podatci o općenito grubom i nezakonitom postupanju prema crkvi i vjernicima. Pastirsko pismo dodaje: “Dopuštamo da je bilo i takvih svećenika, koji su se – zavedeni nacionalnostranačkom strašću – ogriješili o sveti zakon kršćanske pravde i ljubavi i koji su radi toga zaslužili, da odgovaraju pred sudom zemaljske pravde. Moramo medjutim istaći, da je broj takvih svećenika više nego neznatan.” S druge strane, Tomasevich piše da je među svećenicima sigurno bilo nevinih žrtava, ali mnogi su se svećenici pridružili ustašama, vršili dužnosti u ustaškoj upravi i vojsci, te je većina svećenstva podržavala ustaše i provodila propagandu za ustaške vlasti. Stepinac i hrvatski biskupi su još 24. ožujka 1945. javnom poslanicom pozvali narod da ostane lojalan NDH i osudili partizane.

Vidi Wikiizvor: Pastirsko pismo katoličkih biskupa Jugoslavije 20. rujna 1945.

Povjesničar Jozo Tomasevich napominje da su sve strane u drugom svjetskom ratu na području Jugoslavije ubijale svećenike. Počelo je 1941. s ustaškim ubijanjem pravoslavnih svecenika i biskupa, kojih su ustaše pobili čak 188, medju njima 3 episkopa, protjerali veliku većinu preostalih svećenika u Srbiju, za što niti Stepinac niti itko drugi iz hrvatske Crkve nikada nije javno prosvjedovao, kao ni protiv ostalih masovnih ustaških napada na SPC (rušenje mnogih pravoslavnih crkvi, nacionalizacija imovine SPC, stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve, prisilnog "prekrštavanja" 250.000 pravoslavaca, itd). 1945. godine su, doista, svećenike ubijali partizani, te i nakon završetka rata komunistička "narodna vlast", i to katoličke i pravoslavne svećenike. Povjesničari pišu da se je 75 katoličkih svećenika u NDH pridružilo partizanskom pokretu, dok je svećenik Svetozar Rittig bio član predsjedništva ZAVNOH-a.

Engleska povjesničarka Stella Alexander, će kasnije navodi da je Pastirsko pismo “popraćeno okružnicom samo svećenstvu koja je napisana na još beskompromisnijem jeziku, i pokazala da su zahtjevi Crkve jednako dalekosežni kao i Partije, i isto toliko apsolutni.” Okružnica je napala cjelokupnu osnovu vladinih reformi i odvajanje Crkve i države, odbacila je sekularno obrazovanje i zahtijevala vjeronauk kao sveto pravo, odbacila pravo države da nacionalizira imovinu te iznijela da su posrijedi grijesi koje kanonsko pravo kažnjava izopćenjem; komentira Stella Alexander 1978. godine stavove katoličkih biskupa o komunističkoj vladavini započetoj u jugokomunističkom teroru iz 1945. godine.

Na reakciju vlasti na Pastirsko pismo čekalo se oko mjesec dana, a onda se pojavila Titova izjava u svim novinama u kojoj se on pita - između ostalog - zašto nikada nije objavljeno pastirsko pismo protiv ubijanja Srba u Hrvatskoj. Nakon toga partijski je tisak pojačao napade na Stepinca i biskupe, a uvredljivi natpisi osvanuli su na zidovima kuća u blizini dvora i katedrale dok su svećenici i redovnice doživljavali uvrede i zlostavljana na ulicama.

Prilikom dolaska na blagoslov nove župe sv. Petra u Zaprešiću 4. studenog 1945., Alojzije Stepinac i zaprešićki župnik isusovac Matija Pašiček napadnuti su kamenjem i jajima. Napad je organizirala komunistička vlast. Spretnošću vozača Stjepana Kranjčeca, u napadu nije bilo stradalih. U spomen na taj događaj, otkrivena je 2004. godine spomen-ploča s likom bl. Alojzija Stepinca i prigodnim tekstom na pročelju kapelice sv. Petra u Zaprešiću.

Komunistička tajna služba uhodila je i prisluškivala Stepinčevu rodbinu. Tko od njih nije surađivao s režimom, ušao u partiju ili nije bio "podoban" bio je podvrgnut maltretiranjima, ispitivanjima i progonima te nije mogao dobiti posao - makar je Stepinčev brat Mijo bio 1943. godine ubijen zbog suradnje s partizanima, s kojima je u kontaktu bila i Mijina supruga. Stepinčev nećak bio je teško ranjen u dva atentata, zlostavljan u kaznionici, psihički propao i završio u duševnoj bolnici. Stepinčeva sestra Štefanija imala je psihičke probleme uslijed toga.

Uhićenje i suđenje

Alojzije Stepinac za vrijeme suđenja

Dana 18. rujna 1946. u pola šest ujutro policajci su ušli u zgradu nadbiskupije i priveli Stepinca jer je protiv njega podignuta optužnica. Između ostalog optužen je da je pozdravio ustaške vođe dok se jugoslavenska vojska još borila s njemačkim i talijanskim snagama i pozvao svećenstvo da s njima surađuje; da je pretvorio tradicionalne crkvene svečanosti i procesije u političke manifestacije za Pavelića i služio misu svakog 10. travnja, na godišnjicu osnivanja NDH, a održao je i misu prilikom otvaranja ustaškog Sabora; da je izabrao za svoje zamjenike Vučetića i Cecelju, poznate ustaške simpatizere; da je prihvatio i sakrio arhiv ministarstva vanjskih poslova NDH; da je podržavao ustaški otpor nakon oslobođenja zemlje itd.

Stepinca je na sudu branio Ivo Politeo, najistaknutiji hrvatski odvjetnik toga doba, a u svoju obranu je govorio i sam Stepinac. Priznao je da je posjetio ustaške vođe Pavelića i Kvaternika čim su stigli, ali tvrdio je da se to može smatrati normalnim za poglavara Katoličke crkve. Međutim, Stella Alexander piše da je oduševljeni ton njegove dobrodošlice ustaškim vlastima kod svećenstva nedvojbeno ostavio očekivanje da će ih prihvatiti i surađivati ​​s njima, dok drugi povjesničari navode da je Stepinac podržavao NDH vlasti do samog kraja. Aleksandar vjeruje da je Politeo uspješnije opovrgnuo neke druge optužbe. Istaknuo je da je Stepinčeva kontrola nad cenzuriranim katoličkim tiskom u NDH uglavnom bila formalna, dok je tvrdio da, kad je proglašen vojnim vikarom, dvojica ustaških dužnosnika-svećenika su već bili imenovani za njegove zamjenike. Što se tiče ustaških arhiva u nadbiskupskim podrumima, Stepinac je tvrdio da ih je prihvatio ne provjeravajući što se u njima nalazi, dok za sastanak s bivšim šefom ustaške policije, Lisakom (kada se on vratio u Hrvatsku kako bi vodio ustaški otpor protiv novih vlasti), za taj sastanak Stepinac je krivio svog tajnika. Stella Alexander navodi da se Stepinac pokazao najnesigurnijim pri pokušaju obrane od najozbiljnijih optužbi o ulozi Crkve u prisilnom preobraćenju srpskog pravoslavnog stanovništva na katoličanstvo.

Nekoliko mjeseci prije Vatikanu je upućeno upozorenje, da će Stepinac biti uhićen, sa zahtjevom da ga smijene, jer ...Jugoslavija ne može tolerirati građane koji su služili interesima drugih... Naime se pokazalo da biskupi u Jugoslaviji na čelu s Alojzijem Stepincem čvrsto odbijaju nastojanja vlasti Titove Jugoslavije da odvoje katolike u Jugoslaviji od Rima: stoga se htjelo maknuti najistaknutijeg protivnika tog važnog plana komunističkih vlasti. U Deklaraciji Hrvatskog sabora o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu od 14. veljače 1992. god. se cjelokupni progon Alojzija Stepinca pripisuje tome "što je odbio po nalogu komunističkih vlastodržaca, provesti crkveni raskol i odvojiti Katoličku crkvu Hrvata od Rima i Vatikana".

Na suđenju je tužitelj Jakov Blažević koristio i takve dokaze za koje su neki tvrdili da su krivotvoreni: tako je kao osobito inkriminirajući dokument korišten tobožnji Stepinčev izvještaj Svetoj Stolici iz 1943. godine, u kojemu Stepinac sebe (navodno) naziva "glavnim biskupom jedine katoličke države na Balkanu i metropolitom Hrvatske i Slavonije" - makar Stepinac nije imao niti je ikada koristio naslov "metropolita Hrvatske i Slavonije"; kao što nigdje nije sebe nikada nazivao niti "glavnim biskupom" (takav naslov se u katoličkoj hijerarhiji naprosto ne koristi); a nije naposljetku zabilježeno niti da bi Stepinac govorio da je Hrvatska na Balkanu. Pritom su taj dokument komunističke vlasti navodno pronašle u arhivi Ministarstva vanjskih poslova NDH, kojemu Stepinac uopće nije slao svoja izvješća Svetoj Stolici i gdje doista nije pronađeno niti jedno drugo Stepinčevo izvješće. Povjesničar Jure Krišto je 2020. objavio da je glavni autor tog izvještaja nedvojbeno hrvatski svećenik Krunoslav Draganović, koji je 1943. poslan u Vatikan kao dio neformalnog hrvatskog predstavništva (Vatikan nije službeno priznavao NDH). Krišto piše da je Draganović prethodno razgovarao sa Stepincem te da su se autori pisma koristili Stepinčevim materijalima, razmišljanjima i političkim prosudbama. Krišto iznosi da nema dokaza da je Stepinac autor pisma, ali je vidljivo daje pismo uglavno napisano Draganovićevim rukopisom, te da su u izradi pisma sudjelovali i drugi, uglavnom ljudi povezani s Ministarstvom vanjskih poslova NDH. Upravo kopija izvještaja pronadjena u tom ministarstvu je prezentiranana sudjenju Stepincu, uz tvrdnju da je baš Stepinac njegov autor.

Vatikan je o zahtjevu jugoslavenskih komunističkih vlasti da on napusti Jugoslaviju obavijestio Stepinca, rekavši mu neka sam odluči o tome što će učiniti, ali ga Vatikan neće prisiljavati da napusti Jugoslaviju. Stepinac je ostao, sudski proces je pokrenut, a presuda je donesena već 11. listopada iste godine. Proglašen je krivim po svim točkama optužnice i osuđen na 16 godina strogog zatvora. Unatoč insistiranjima poznatih osoba srpske nacionalnosti za svjedočenje na suđenju, koja bi bila Stepincu u korist, tužitelji nisu dopustili, da takvi podatci izađu u javnost.

Propagandne manipulacije spisom sa suđenja

Komunističke vlasti su desetljećima provodile propagandu kojom se Alojzija Stepinca - kao najugledniju figuru katoličke vjerske zajednice - prikazivalo kao zločinca. U javnosti se njegovo ime smjelo spominjati samo u najnegativnijem kontekstu: kao suradnika ustaškog režima i kočničara razvoja novog društvenog poretka.

UDBA je manipulirala sa sadržajem sudskog spisa s njegovog suđenja, organizirajući objavljivanje samo onih detalja koji su se mogli koristiti u protukatoličkoj i protuhrvatskoj propagandi. Zadnji put je sudski spis UDBA - kao pravi "vlasnik" tog suđenja i cjelokupne "istine" o A. Stepincu - revidirala 1983. godine. Sadržaj službene zabilješke o obrambenom govoru Stepinčevog odvjetnika dr. Ive Politea na suđenju u cijelosti glasi: "Tekst obrambenog govora dr. Politea, branioca optuženog Stepinca, na rapravi 8.XI.1946. (kopija). Predmet obuhvaća 32 stranice. Po svom sadržaju predmet spada u grupu 'A' i nije za korištenje izvan službe DS. Primjedba: Predlaže se izuzimanje čitavog materijala iz predmeta radi oformljenja sudskog spisa." Dio dokumenata iz sudskog spisa je tom prigodom uništen, a da se ne bi znalo koji su točno dokumenti uništeni, uništen je i popis ("kratki pregled") sadržaja sudskog spisa.

Zatvor i kućni pritvor

Dana 19. listopada 1946. prebačen je sjeverno od Zagreba u Lepoglavu nekadašnji pavlinski samostan koji je pretvoren u zatvor. Tu je proveo pet godina. Smješten je u posebno krilo za naročite zatvorenike, koji su bili potpuno odijeljeni od ostalih. Susjedna ćelija pretvorena je u kapelicu, gdje se svaki dan služio misu: takav tretman nisu imali drugi svećenici u jugoslavenskim zatvorima, ali je Stepinac bio osoba čiji je progon privlačio međunarodnu pažnju.

Stepinčev dnevni raspored bio je jednostavan: ustajao je u 5 sati i spremao se za misu, koju je služio u 6 sati. U 9 sati imao je šetnju po dvorištu. U podne su mu donosili ručak izvana, a potom je slijedio kratak odmor i nova šetnja u 15 sati. Bili su mu dopušteni povremeni posjeti. Godine 1947., majka Barbara vidjela ga je dvaput prije nego li je umrla, a Stepinčeva sestra Štefanija dolazila je redovno dvaput mjesečno donoseći mu knjige, rublje i druge potrepštine.

Iz zatvora je uvjetno pušten 5. prosinca 1951. i prebačen u Krašić, gdje se nastanio kod župnika Vranekovića. Stepinca su u Krašiću dočekali američki i drugi novinari, kojima je izjavio da u zatvoru nije bio maltretiran, mogao je držati misu, imati posjetitelje, knjige i novine. Dodao je: “Pustili su me na njihovu vlastitu želju ... Razlog zbog kojeg nisam tražio da me puste je taj što se ne osjećam krivim."

Bio je to jasan pomirbeni potez vlade prema Crkvi, ali i prema Zapadnom svijetu. Dani su mu tekli u čitanju, pisanju, prevođenju, molitvi i služenju misa. Ljeti se kupao u rijeci, a uživao je i u šetnjama. Režim ga je pustio na uvjetnu slobodu, ali je zato u Krašiću uveden strogi policijski nadzor: Otkako je došao na izdržavanje (kazne) u sjedište rodne župe, svi su župljani živjeli pod stalnim nadzorom. Posjetitelji koji bi dolazili u Krašić bili su temeljito pregledavani jer se režim bojao da koji od njih ne nosi zasužnjenom Nadbiskupu neko pismo ili neki drugi dokument. Nisu mu se mogli približiti na uobičajen način, već bi se presvukli u krašićku narodnu nošnju ili bi se potajice, na stražarovu oku nedohvatnim vratima, probili u župnu kuću. Autobusi i vozila koja bi prolazila kroz Krašić bili su pod nadzorom i više puta su bili zaustavljani, a putnici pregledavani. Više se puta dogodilo da su takvi posjetitelji bili odvedeni u mjesnu policijsku stanicu, gdje su ih ispitivali o razlogu dolaska u Krašić te o smjeru kretanja.

Zdravlje mu nije bilo dobro i liječnik mu je preporučio da ne provodi cijele sate klečeći u nezagrijanoj crkvi. Zatvarao se zatim u ispovjedaonicu, gdje je župnik Vraneković instalirao malu električnu grijalicu i svjetlo za čitanje.

Kardinalov kip u Baškoj Vodi

Posthumno poništenje presude

Presuda nadbiskupu Alojziju Stepincu iz 1946. poništena je 22. srpnja 2016. jer grubo krši sadašnja i tadašnja temeljna načela materijalnog i procesnog kaznenog prava civiliziranog dijela čovječanstva, zaključio je sud obrazloživši odluku o reviziji presude kojom je Stepinac kažnjen sa 16 godina zatvora i prisilnog rada te petogodišnjim gubitkom političkih i građanskih prava. Presuda koja je donesena u tom procesu 1946., predstavlja zloporabu političke moći i grubo kršenje svih načela prava.

Kardinalska čast

Na audijenciji kod pape Pija XII. skupina se Hrvata zanimala kad će nadbiskup Stepinac postati kardinalom, na što je papa odgovorio:

„Nemate, doduše, kardinala, ali imate svetca.”

(Pio XII.)

Dana 29. studenog 1952. u Vatikanu je objavljen popis novih kardinala na kojemu je bilo i Stepinčevo ime. Vlast mu nudi da napusti Hrvatsku, no Stepinac to odbija. Na tajnom konzistoriju 12. siječnja 1953. papa Pio XII. imenovao je 24 nova kardinala, među kojima je nadbiskup Alojzije Stepinac. Kada je papa Franjo u svibnju 2020. godine za javnost otvorio arhivu iz doba Pija XII., otkriveno je kako je tadašnji papa Stepincu za naslovnu crkvu dao rimsku crkvu San Paolo alla Regola.

Smrt

Još 1953. dr Ludwig Heilmeyer, poznati hematolog iz Freiburga, bio je dijagnosticirao Stepincu policitemiju, rijetku bolest krvi koja nastaje zbog stvaranja prevelikog broja crvenih krvnih zrnaca, a razvila se i tromboza u lijevoj nozi. Bolest se s godinama više nije mogla obuzdati i 10. veljače 1960. kardinal Alojzije Stepinac je preminuo, u Krašiću, svojem rodnom mjestu i mjestu svoje konfinacije. U 14 sati i 15 minuta uspio je šapnuti fiat voluntas tua (budi volja tvoja), bolno je uzdahnuo tri-četiri puta i umro.

Državne vlasti tek uz oklijevanje dopuštaju da se Nadbiskupovo tijelo pokopa u Zagrebačkoj katedrali. Režimski tisak u Zagrebu je vijest o smrti najprominentnijeg vođe Katoličke Crkve u Jugoslaviji jedva spomenuo, ali je ona objavljena na naslovnici "New York Timesa".

Prof. dr. Neda Aberle s Medicinskog fakulteta u Osijeku (pedijatrica sa znanstvenom ekspertizom u djelovanju imunog sustava i trovanjima) iznosi u studenom 2017. god. da su nakon osamostaljenja Hrvatske analizom Stepinčevih kostiju utvrđene visoke koncentracije teških metala, koje su najvjerojatnije uzrokovale njegovu smrt: koncentracija olova je iznosila 15,1 mg/kg, ( normalna koncentracija je 0,64), koncentracija kroma je iznosila 45,3 mg/kg (normala je manje od 2), antimona 391 mg/kg (normala je 21), kalija 23,5 mg/kg (1,8), arsena 3,8 mg/kg (manje od 1); prema dr. Aberle riječ je o nepobitnim dokazima da je Stepinac bio sustavno trovan. Prije toga, u siječnju 2016. god. je povjesničar Hrvoje Klasić tvrdio da je Institut Ruđer Bošković navodno utvrdio da nema dokaza Stepinac mučen ili trovan, kao i da dokazi trovanja nisu pronađeni ni prilikom ekshumacije i istrage 1993. godine, vođene za vrijeme Franje Kuharića.

Dr. Neda Aberle iznosi da se nakon toliko godina ne može utvrditi je li Stepinac bio izložen radijaciji. "The New York Times" izvješćuje 1991. god. da je vodeći istraživač radioaktivnog zračenja i primjeni istog u liječenju, američki liječnik John H. Lawrence, 1953. doletio u Jugoslaviju te liječio zračenjem Alojzija Stepinca od bolesti krvi; u tome da je korišten radioaktivni fosfor.

Prijepori o trovanju Alojzija Stepinca

Josip Manolić, komunistički policajac i obavještajac najvišeg ranga koji je u presudno vrijeme osamostaljenja Republike Hrvatske obnašao ključnu dužnost predsjednika Vlade RH - a koji je na početku Stepinčevog utamničenja bio šef zatvorskog sustava SR Hrvatske, te kasnije u sastavu UDBE nadzirao sve političke zatvorenike u SFRJ - prezentirajući knjigu svojih memoara "Politika i domovina: Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku" izlazi 2015. godine u javnost s detaljima o uhićenju, suđenju i tretmanu Alojzija Stepinca. Manolić tvrdi da je šef komunističke Jugoslavije Josip Broz Tito - na sastanku u Beogradu kojem je među nekolicinom prisutnih sudjelovao i šef hrvatskih komunista Vladimir Bakarić - bio još prije ulaska Jugoslavenske Armije u Zagreb 1945. god. naredio da se nadbiskupa Stepinca ubije, ali je ubojstvo spriječio tadašnji načelnik OZNE u Hrvatskoj Ivan Stevo Krajačić.

Postulator postupka za proglašenja bl. Alojzija Stepinca svetim mons. Juraj Batelja (profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu) odgovara na Manolićeve izjave i pisanje tvrdnjom da Manolić sustavno nastoji prikriti istinu o trovanju Alojzija Stepinca u vrijeme dok je njegovo utamničenje nadzirao J. Manolić: sudske medicinske komisije su proučavanjem Stepinčevih posmrtnih ostataka utvrdile da je on bio izlagan radijaciji, a u njegovim kostima su pronađene toksične supstance kadmija, kroma, olova i arsena. Batelja iznosi da je J. Manolić vlastoručno potpisao nalog da se nakon obdukcije iz sudske medicine izuzmu svi instrumenti (škare, noževi, stakalca, posude) koji su bili u kontaktu sa Stepinčevim mrtvim tijelom ili organima.

Novinari poznatog američkog časopisa Time dvaput su tijekom 1951. intervjuirali Stepinca - u zatvoru i na dan kada je pušten iz zatvora. Napisali su da je Stepinac bio u "dobroj formi" (engleski: "fit") i da je "hodao lako i čvrsto, bez traga zatvorskog drhtanja". Isti je časopis je 1960. napisao da je Stepinac 1953. obolio od bolesti krvi, policitemije (znanost do danas nije utvrdila točne uzroke nastanka ta vrsta raka krvi, izuzev da se javlja povodom mutacije gena odgovornih za proizvodnju krvi), za koju se tada predviđalo 7 do 10 godina života, uz najbolje metode liječenja. Novinar i teolog Drago Pilsel navodi da su Stepinca od te bolesti liječili vrhunski liječnici - poznati hrvatski kirurg i Stepinčev osobni prijatelj, prof. dr. Danko Riessner, te vrhunski stručnjaci iz Njemačke i Amerike, koji su svi posjećivali Stepinca. Nitko od tih liječnika nije primijetio simptome trovanja ili zračenja u Stepincu. Liječili su ga najsuvremenijim metodama, uključujući radioaktivnim izotopima. O svemu je dr. Riessner osobno obavijestio Papu, tijekom posjete Vatikanu. Dr. Riessner je napisao da je Stepinac umro od komplikacija bolesti, te je također bio prisutan pri obdukciji, i Riessner ne navodi da je bilo što sumnjivo učinjeno ili pronađeno. Ni tijekom obdukcije 1993. godine ništa nije otkriveno, kada je Kongregacija za kauze svetaca zatražila toksikološku analizu, piše Drago Pilsel 2016. godine.

Ugledna hrvatska pedijatrica (s ekspertizom u području plućnih bolesti) prof. dr. Neda Aberle iznosi 2018. god. da je obdukcija provedena od zdravstvenih vlasti nakon Stepinčeve smrti naznačila kao razlog smrti plućnu emboliju, koja nije sukladna simptomima koje je Alojzije Stepinac imao. Makar brojni znanstveni izvori navode da je bolest policitemija, kojom su Stepinca još 1953. dijagnozirali vrhunski svjetski stručnjaci, daleko glavni uzročnik plućne embolije ("Polycythemia is a single most significant risk factor for pulmonary embolism"), dr. Neda Aberle ukazuje da je smrtna agonija kod A. Stepinca trajala čak tri dana. Stoga, kategorična je dr. Neda Aberle, embolija plućnih vena navedena kao razlog smrti u nalazu obdukcije, ne može biti razlog smrti. Prema njoj, simptomi odgovaraju posljedicama trovanja teškim metalima - koji su doista pronađeni u Stepinčevim kostima u izrazito visokim koncentracijama - uslijed kojih je nastalo multiorgansko zatajenje, kao neposredni uzrok smrti Kod plućne embolije smrt - ako nastupi - nastupa naglo, u pravilu unutar 1 do 2 sata. Za razliku od tih tvrdnji, izvještaj Stepinčevog osobnog liječnika i prijetalja, Dr. Reissner-a, navodi da je kraj naglo nastupio: "tromboza (to jest diretnna poslejdica dijagnozirane policitemije) je ovaj put zahvatila žile zdjelice i dovela do masovne plućne embolizacije...Čitava terminalna kriza trajala je svega nekoliko sati te je kardinal preminuo još istog dana, t.j. 10. 2. 1960. u 14 sati i 15 minuta".

Pokop

Nadbiskup-koadjutor Franjo Šeper naredio je da zvone sva zagrebačka crkvena zvona i da se na zvonicima istaknu crne zastave. Od državnog je službenika zatražio, da se tijelo doveze u Zagreb i pokopa u kripti prvostolne crkve. Vlasti su to u prvi mah odbile, ali su se 12. veljače ipak predomislile.

Pogreb je održan 13. veljače 1960. godine u Zagrebačkoj katedrali, uz sudjelovanje mnogih biskupa, svećenika i oko 20.000 vjernika. Sve je bilo pomno praćeno, fotografirano, dokumentirano i analizirano od strane jugoslavenskih službi sigurnosti.

Stepinac je pokopan u prvostolnoj crkvi u Zagrebu ispod glavnog oltara pokraj lijesa biskupa Maksimilijana Vrhovca, a u kripti se nalaze i tijela Petra i Ivana Antuna Zrinskog, Frana Krste Frakopana te Eugena Kvaternika. Pogrebni je obred završen pjevanjem pjesme Ecce quomodo moritur iustus (Evo kako umire pravednik). Danas je tijelo blaženog Alojzija Stepinca izloženo za štovanje u sarkofagu od kristala i srebra, u prostoru iza glavnog oltara Katedrale.

Djela

Propovijedi, govori i poruke Alojzija Stepinca objavljivani su u onovremenom katoličkom tisku. Posthumno su sabrani i u više knjiga objavljeni njegovi spisi.

• Zavjet Hrvatskog sabora : Jeruzalemska kapelica Groba Isusa u Ludbregu (1940.)
• Katehetske propovijedi (1956., 2015.)
• Stepinac govori : život i rad, te zbirka govora, propovijedi, pisama i okružnica velikog hrvatskog rodoljuba i mučenika dra Alojzija Stepinca (1967.)
• Mladi Stepinac : pisma zaručnici (1975.)
• Najljepše Mariji : misli blagopokojnog kardinala-nadbiskupa Alojzija Stepinca o štovanju Majke Božje (1990.)
• Pisma zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca predsjedniku Narodne vlade Hrvatske Vladimiru Bakariću godine 1945. (1992.)
• Propovijedi, govori, poruke : (1941. - 1946.) (1996.)
• Pisma iz sužanjstva : (1951. - 1960.) (1998.)
• Propovijedi, govori, poruke : (1934. - 1940.) (2000.)
• Propovijedi o lurdskim ukazanjima (2007.)
• Sveti Josip : propovijedi prema Litanijama sv. Josipa 2009.)
• Propovijedi o Presvetom Srcu Isusovu (2009.)
• Veliča duša moja Gospodina : propovijedi na Magnificat (Lk 1, 46-55) (2012.)
• Propovijedi, govori, poruke : (1941. - 1946.) (2012.)
• Propovijedi o deset zapovijedi Božjih (2013.)
• Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović (2014.)
• Čovjek čiste savjesti : razmišljanja i molitve s blaženim Alojzijem Stepincem (2016.)
• Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i Družba sestara Naše Gospe (2016.)
• Posljednje propovijedi iz sužanjstva : od Božića 1959. do Svijećnice 1960. (2019.)
• Dnevnički zapisi Alojzija Stepinca : 1934. - 1945. : iz arhiva UDBA-e (2020.)

Štovanje

Sarkofag bl. Alojzija Stepinca u Zagrebačkoj katedrali, kojeg je izradio akademski kipar Hrvoje Ljubić. Ispod je grobnica zagrebačkih biskupa i nadbiskupa.

Kanonski postupak za proglašenje Alojzija Stepinca blaženim i svetim

Papa Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca blaženim u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998., pred mnoštvom od oko 500.000 vjernika. Njegov spomendan, Stepinčevo, slavi se 10. veljače. Na proslavi Stepinčeva u Rimu 2014., u rimskoj hrvatskoj crkvi sv. Jeronima prefekt vatikanske kurijalne Kongregacije za kauze svetih kardinal Angelo Amato obznanio da je nadležna liječnička komisija utvrdila slučaj čudesnog ozdravljenja po zagovoru bl. Stepinca, te da je o tome obavijestio papu Franju.

Osporavanja

Tadašnji predsjednik Republike Srbije (i četnički vojvoda) Tomislav Nikolić izražava krajem svibnja 2015. godine zabrinutost zbog najave da bi Katolička Crkva mogla Alojzija Stepinca ubrzo mogao proglasiti svetim: u razgovoru s kardinalom Kurtom Kochom (koji je posjetio Srbiju u svojstvu predsjednika Papinskoga vijeća za jedinstvo kršćana i razgovarao s Nikolićem o pripremama za posjet predsjednika Srbije Vatikanu planiranog za rujan 2015.), Nikolić je izrazio zabrinutost da bi takva odluka narušila sve ono što je do sada urađeno na poboljšanju odnosa između Srbije i Hrvatske. Ubrzo potom (02. lipnja 2015. god.) srbijanski mediji prenose kako je Srpska pravoslavna Crkva odlučila započeti pregovore s Hrvatskom biskupskom konferencijom povodom "kontroverznog nadbiskupa Stepinca"; navodno izvori iz SPC izjavljuju medijima da je to pitanje nametnula (srbijanska) državna politika, ali barem jedan velikodostojnik SPC o Alojziju Stepincu govori: "Mi ga smatramo ustaškim zločincem jer je bio inicijator prekrštavanja pravoslavnih Srba i njih 244.000 do kraja 1943. preveo u katoličanstvo. Hrvati smatraju to dobročinstvom jer ih je spasio sigurne smrti od fašista".

Srpski dužnosnici su Blaženog Alojzija Stepinca nakon njegove beatifikacije nazvali "ustaškim vikarom", a Aleksandar Vučić je u svojstvu predsjednika Vlade Republike Srbije izjavio 2016. god. da je Stepinac "bio jedan od ključnih ideologa najgore nacističke vlasti".

Titular i patron

Nakon proglašenja Alojzija Stepinca blaženim nekoliko novoosnovanih hrvatskih župa ima ga za titulara. To su župe blaženog Alojzija Stepinca u zagrebačkoj Trnjanskoj Savici, Dugoj Resi, Koprivnici, Milanovcu, Rakitju, Novskoj, Slavonskom Brodu i [[Župa blaženog Alojzija Stepinca (Velika Gorica)|Velikoj Gorici.

Hrvatsko kanonističko društvo odabralo je blaženog Alojzija Stepinca za svog zaštitnika.

Relikvije

U župnoj crkvi Presvetog Srca Isusovog u Porto-Novu, Benin, gdje je dugo župnikom bio vlč. Franjo Jačmenica, ugrađene su relikvije bl. Alojzija Stepinca u oltar prilikom posvete crkve. Reprezentativna crkva je uređena i gotovo u cijelosti izgrađena za župnikovanja vlč. Franje.

Glasnik Blaženi Alojzije Stepinac

Glasnik je kao četvrtgodišnjak počeo izlaziti 1994. godine pod nazivom Glasnik Sluge Božjega Alojzija Stepinca . Iste godine naziv se mijenja u Sluga Božji Alojzije Stepinac Nakon beatifikacije 1998. godine časopis mijenja naziv u Blaženi Alojzije Stepinac i izlazi tromjesečno. Urednik časopisa od početka izlaženja je Juraj Batelja. Glasnik donosi vijesti vezane za postupak kanonicacije, priloge vezane uz život i djelovanje nadbiskupa Alojzija Stepinca, kao i svjedočanstva o uslišanjima molitava upućenih blaženiku.

Spomen

Slika sa likom blaženoga Alojzija Stepinca u Zagrebačkoj katedrali.

Spomen-dom blaženog Alojzija Stepinca

U krašićkom župnom dvoru u kojem je Alojzije Stepinac boravio i radio posljednjih godina života i u kojem je preminuo uređena je spomen-soba sa zbirkom posvećena uspomeni na njega. U početku su javnosti bile dostupne dvije prostorije u kojima je blaženi Alojzije kardinal Stepinac, nadbiskup zagrebački, provodio zatočeničke godine kućnog pritvora, a nakon obnove cijeli kompleks je pretvoren u Spomen-dom. Zbirka sadrži namještaj i predmete kojima se kardinal koristio, fotografije, portret sa suđenja, njegove osobne predmete, oltar za svetu misu, misno ruho i posuđe, kardinalovu posmrtnu masku i druge predmete.

Muzej blaženog Alojzija Stepinca

Zagrebačka nadbiskupija 1995. godine otvorila je za javnost spomen-zbirku Sluge Božjega Alojzija Stepinca koja je bila je smještena u prizemlju nadbiskupskog dvora, u dvorištu iza katedrale. Dvanaest godina kasnije građa zbirke premještena je u novouređeni muzejski prostor u dijelu nadbiskupske palače poznatijem kao kula Nebojan. U muzeju se čuvaju dokumenti i predmeti kojima se za života služio kardinal Stepinac te fotografije vezane za njegov život i djelovanje.

Spomenici

Datoteka:IMG 4480.jpg

Poprsje Kardinala Stepinca ispred katedrale u Melbourneu, Australija

Alojziju Stepincu podignut je niz spomenika. U Hrvatskoj spomenici i poprsja posvećeni Stepincu nalaze se u Baškoj Vodi, Benkovcu, Fažani, Krašiću, Mariji Bistrici, Rozgi nedaleko Zagreba, Novalji, Osijeku, Velikom Trgovišću i Zagrebu (Utrina i Vrapče). Izvan Hrvatske Stepinčev spomenik nalazi se ispred katedrale sv. Patrika u Melbourneu, Australija.

Toponimi

U Hrvatskoj su po Stepincu imenovane ulice u Bibinjama, Belom Manastiru, Bjelovaru, Dubrovniku, Dugopolju, Kninu, Krapini, Krku, Kutini, Maloj Subotici, Novoj Gradiški, Ogulinu, Osijeku, Pagu, Pakoštanama, Podstrani, Požegi, Privlaci, Samoboru, Selnici, Slavonskom Brodu, Splitu, Stobreču, Rovišću, Trogiru, Varaždinu, Velikoj Gorici, Velikoj Pisanici, Vinkovcima, Virovitici,Vukovaru i Zaprešiću. Stepinčevo ime nose trgovi u Gospiću, Jastrebarskom, Karlovcu i Novalji. U Sinju postoji Šetalište Alojzija Stepinca, a u Marini se nalazi Obala kardinala Alojzija Stepinca.

Izvan Hrvatske u američkom gradu Chicagu od 1999. godine postoji ulica Cardinal Stepinac Way. U Bosni i Hercegovini Stepinčevo ime nose ulice u Glamoču, Ljubuškom, Mostaru i Širokom Brijegu.

Ustanove i organizacije

Stepinčevo ime nosi veše ustanova i kulturnih i prosvjetnih društava:

• Srednja škola nadbiskupa Alojzija Stepinca (Archibishop Stepinac High School) djeluje od 1948. godine u White Plainsu, New York (SAD)
• Hrvatska škola Kardinal Stepinac, Chicago (SAD)
• Hrvatska katolička škola kardinal Stepinac, Toronto, (Kanada)
• Osnovna škola Alojzija Stepinca, Zagreb
• Osnovna škola "Kardinal Alojzije Stepinac", Krašić
• Naselje kardinala Stepinca (Cardinal Stepinac Village), dom i i njegovalište umirovljenika u St. Johns Parku, Sydney (Australija)
• Dječji centar kardinal Stepinac, Port-au-Prince (Haiti)
• Hrvatsko australsko društvo kardinal Alojzije Stepinac, Geelong (Australija)
• Tamburaški orkestar Kardinal Stepinac, Vancouver (Kanada)
• Hrvatski kulturni klub "Kardinal Stepinac", New York (SAD)

Prijedlozi za nagradu Pravednik među narodima

Dvaput je (1970. i 1994.) bila pokrenuta inicijativa da za svoje zasluge u spašavanju Židova Stepinac dobije izraelsko priznanje Pravednik među narodima, ali je oba puta odbijeno. (Vidi članak Stepinac i Židovi.)

U umjetnosti

Književnost

• Kardinalovo srce, roman Nevenke Nekić

Kazalište i film

• Gospodine, u Tebi je moja nada, kazališni komad o suđenju Stepincu kojeg je napisao i režirao Ante Vican
• Neukrotivi kardinal (2014.), dokumentarni film
• Alojzije Viktor Stepinac (2019.), dokumentarno-igrani film
• Stepinac: kardinal i njegova savjest (2020.), dokumentarni film

Zanimljivosti

• Stepinac je jedini crkveni velikodostojnik, koji se popeo na Triglav, 1936., dok je bio pomoćni zagrebački nadbiskup. To je obilježeno postavljanjem spomen-obilježja u crkvici na Kredarici, 300 metara ispod vrha, 5. kolovoza 2006.
• Stepinčevog su brata 1943. ubili nacisti "zbog veza s partizanima".

Literatura

• Juraj Batelja: Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, II. dopunjeno izdanje 2010., ISBN 978-953-7441-12-8
• Aleksa Benigar: Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal, Zagreb: Glas Koncila, 1993. (2. izdanje. Prvo izdanje u Rimu, 1974.)
• Ivan Gabelica: Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, feljton objavljivan u časopisu Zatvorenik, glasilu Hrvatskog društva političkih zatvorenika. Prvi nastavak objavljen je u broj 145. u travnju 2004., a završni, četrdeseti, u broju 186. u rujnu 2007..
• Vladimir Horvat: Kardinal Alojzije Stepinac, mučenik za ljudska prava, Meridijani, Zagreb-Samobor-Krašić, 2008., ISBN 978-953-239-096-4
• Nikola Rušinović: Moja sjećanja na Hrvatsku, Zagreb: Meditor, 1996.
• Josip Vraneković: Dnevnik. Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca (5. XII. 1951. – 10. II. 1960.), Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2006., ISBN 953-7441-01-6
• Stepinac mu je ime. Zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata, priredio: Vinko Nikolić, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1991. (Prvo izdanje: Barcelona, 1978.)

Poveznice

• Katolička crkva u NDH
• Katoličanstvo u Hrvata
• Stepinac i Židovi
• József Mindszenty
• Óscar Romero

Vanjske poveznice

Ostali projekti

	U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Alojzije Stepinac
	U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Alojzije Stepinac
	Wikizvor ima izvorni tekst na temu: Oporuka kardinala Stepinca
	Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Alojzije Stepinac

Mrežna mjesta

• Blaženi Alojzije Stepinac, službeno mrežno mjesto
• Glasnik blaženog Alojzija Stepinca, časopis Postulature za proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca
• moljac.hr :: Alojzije Stepinac, uz dozvolu autora teksta
• Bibliografija o bl. Alojziju Stepincu
• Nadbiskup Alojzije Stepinac u izvješćima Njemačkog poslanstva u Zagrebu, Josip Kolanović
• Uznički dani bl. kardinala Alojzija Stepinca Glas Koncila br. 6.-10. 2008. g. str.25
• Svi hrvatski kardinali, IKA, 24. listopada 2003., IKA P - 63684/10
• Croative.net (VIDEO) Uz blagdan Stepinčeva: Kardinalov govor na sudu
• Alojzije Sterpinac: Pisma zaručnici
• Predstavljenje knjige Esther Gitman (američka povjesničarka židovskog podrijetla, koja je preživjela holokaust) “Alojzije Stepinac – Pillar of Human Rights”, Hrvatsko katoličko sveučilište, 2019.

Titule u Katoličkoj crkvi
Prethodnik Antun Bauer	zagrebački nadbiskup 1937.–1960.	Nasljednik Franjo Šeper