Uprava državne sigurnosti (sr. Uprava državne bezbednosti, slo. Uprava državne varnosti), skraćeno UDBA ili UDB, bila je tajna policija za vrijeme druge Jugoslavije, a nastala je 1946. godine preustrojem OZNE[1] i prestala je djelovati pod tim imenom raspadom SFRJ u 1990-ima. Pomoću brojnih doušnika služila je i kao sredstvo zastrašivanja i terora protiv disidenata te kritičara režima. Danas u Srbiji djeluje reorganizirana agencija pod imenom Bezbednosno informativna agencija (BIA, hrv. Sigurnosno informativna agencija). Nakon pada komunizma veliki dio Udbaša u Hrvatskoj pod operativnim nadzorom Josipa Manolića prešao je u novouspostavljene hrvatske tajne službe.[2] U Hrvatskoj je po podatcima za 2011. godinu prosjek mirovina "radnika na određenim poslovima" (UDBA) koji imaju povlaštene mirovine 3.736,47 kuna, a dobiva je 16.314 osoba.[3] Brojni bivši agenti Udbe primljeni su u neovisnoj Hrvatskoj u sigurnosne i obavještajne službe.
Od 1966. godine je UDBA nastavila djelovati pod imenom Služba državne sigurnosti (srpski: Služba državne bezbednosti); pri čemu su se koristili kolokvijalni nazivi Služba i UDBA.
Dio javnosti u današnjoj Republici Hrvatskoj koristi riječ UDBA u jednom novom značenju; kao naziv za navodno utjecajni milje kojega su formirali pripadnici obavještajnog sustava bivšega komunističkoga režima. Za njih je UDBA "godinama pritajena neformalna mreža upućenih u tajne, s mnogim važnim vezama u zemlji i inozemstvu i financijski potpuno osigurana, koja zakulisno nadzire i usmjerava sve važne procese u državi."[4]
UDBA je bila organizirana u skladu s federalnom strukturom komunističke Jugoslavije, te su postojale republičke "Službe"; savezna "Služba" uglavnom je koordinirala rad republičkih, koje su izravno držale svoje agente i u inozemstvu. Za vrijeme prvih 20 godina komunističke vlade UDBA je imala više od milijun osobnih dosjea hrvatskih građana.[5]
Nastanak i zadaća
UDBA je nastala u ožujku 1946. godine, i to nakon reorganizacije OZNE, službe pod čijim su nadzorom i koordinacijom učinjeni zločini nad hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima nakon Drugoga svjetskog rata. Godine 1966. UDBA je preimenovana u Službu državne bezbednosti. Ona se kao civilna protuobavještajna služba nalazila u sastavu SSUP-a (Savezni sekretarijat unutarnjih poslova, "sekretarijat" je u to doba bio naziv za ono što se u većini država zove "ministarstvo"), sastojala se od četiri glavna odjela koji su se bavili[6]:
- unutarnjim neprijateljima (nacionalizam, Crkva...),
- emigracijom (hrvatska, albanska, srpska...),
- stranim obavještajnim službama,
- tehnikom praćenja i prisluškivanja.
UDBA je od svog samog početka bila instrument Titovoga režima. Glavna joj je zadaća bila praćenje i prisluškivanje osoba koje su predstavljale prijetnju za tadašnji režim, bilo u tuzemstvu ili inozemstvu. Nerijetko je pribjegavala i državnim teroru ubojstvima, i to mahom disidenata - emigranata iz bivše Jugoslavije, neovisno o nacionalnoj pripadnosti, koji su Jugoslaviji bili ozbiljna prijetnja.
U radne zadatke spadala je psiho-fizička tortura, njihove žrtve stradavale su na montiranim procesima, bivale smaknute bez suda i pokopane bez obilježja. Širok spektar metoda rada SDB podrazumijevao je: vrbovanje suradnika među građanima Jugoslavije i strancima, informativne razgovore, tajni nadzor telefonskog, teleprinterskog prometa, poštanskih pošiljaka, tajna praćenja, pretrese stanova, uhođenja i promatranja, foto i TV dokumentiranja i drugo. Aktivnost je vođena na temelju podmićivanja i manipuliranjima običnim kriminalcima (prijeteći im, ili obećavajući im smanjenja kazni), preko izrade lažnih dokumenata i najzloglasnijih ucjena, što je imalo za posljedicu angažiranja naivnih građana u samoubilačkim akcijama, bez obzira jesu li djela iskorištena za ucjenu ikad počinili ili nisu.[7]
U razdoblju od 1946. do 1990. godine UDBA je ubila 69 hrvatskih disidenata, a osmorica su nestala (Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, tj. Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu).[8] Izvršila je 24 neuspjela atentata na hrvatske emigrante, žrtve kojih su se izvukle s lakšim ili težim tjelesnim ozljedama.[8] Trojica su oteta, a daljnja četvorica su se uspjela spasiti od otmice.[8] Najpoznatiji zločini te jugoslavenske službe su ubojstva hrvatskoga emigranta i vođe Brune Bušića 16. listopada, 1978. godine u Parizu i ubojstvo hrvatskoga disidenta, poduzetnika, književnika i publicista Stjepana Đurekovića, 28. srpnja 1983. godine u Wolfratshausenu.
Godine 1960. u Buenos Airesu, u dvorani Hrvatskog doma, aktivirana je bomba u čijoj je detonaciji poginula i trogodišnja Dinka Domančinović. Ta akcija bila je ciljano usmjerena[9] protiv djece, s obzirom na to da se u spomenutoj dvorani slavio posljedni dan školskih praznika.
Po izvješćima hrvatske Službe državne sigurnosti iz razdoblja od 1979. do 1980. godine, glavne preokupacije su bile praćenje političkih disidenata i osoba koje dolaze u kontakt s njima, praćenje rada vjerskih zajednica kao stalnog izvora neslaganja s komunističkim sustavom, praćenja aktivnosti "neprijateljske emigracije" i rada stranih obavještajnih službi.[10]
Struktura
Povjesničar Josip Jurčević u knjizi Slučaj Perković: spašavanje zločinačke budućnosti navodi kako je 90 posto djelatnika Službe iz jugoslavenskoga komunističkoga razdoblja 1990. godine ostalo zaposleno u novostvorenim hrvatskim strukturama vlasti.[11] Krajem 1989. godine u Službi državne sigurnosti - hrvatskom ogranku zloglasne Službe državne bezbednosti bilo je zaposleno 854 djelatnika.[11] Njih 750 ostalo je raditi i nakon sloma komunizma, a samo desetak posto zatražilo je umirovljenje.[11]
Vrste suradnika UDB-e
U agenturi UDB-e postojale su tri vrste suradnika:
- informator, dojavljuje o neprijateljskim djelatnostima, gdje god se i ma u kom obliku pojave;
- rezident, tajni suradnik „Uprave državne bezbednosti“, koji drži na vezi određen broj informatora i neposredno njima rukovodi. Rezidenta pronalazi i vrbuje operativni radnik:
- agent, tajni kvalificirani suradnik UDB-e koji po položaju u antinarodnom okruženju, po osobinama i obavještajnim sposobnostima ima mogućnosti duboko prodrijeti u neprijateljsko okruženje i potpuno razotkriti njezino djelovanje. Agenti su najmalobrojnija vrsta suradnika, ali su najkorisniji po svojim obavještajnim sposobnostima, mogućnostima za rad i rezultatima rada.[7]
Ubojstva, otmice, atentati, nestali
Ubojstva
O ubojstvima je odlučivao Izvršni komitet Centralnog komiteta Saveza komunista iz republike iz koje je čovjek kojega će se ubiti. U SR Hrvatskoj odluke je donosio sekretar izvršnog komiteta Centralnog komiteta SK Hrvatske.
UDBINI doušnici i agenti u raznim su zemljama činili brojna ubojstva hrvatskih disidenata. Na dra Branimira Jelića UDBA je izvršila četiri atentata, tri je preživio, a 1972. godine, u četvrtome atentatu, su ga ubili. Rijetki su uspjeli preživjeti atentate, kao što je to uspjelo Nikoli Štedulu 1988. godine na kojega je u Škotskoj, u Kirkcaldyju, atentat izvršio suradnik UDBE Vinko Sindičić.[12]
U Hrvatskoj još nisu provedeni pravosudni postupci protiv zločinačkih suradnika UDBE. Njemačko pravosuđe vodilo je sudski postupak protiv nekoliko bivših suradnika tajne policije zbog ubojstva hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića. U presudi za to ubojstvo Visoki zemaljski sud u Münchenu 2008. godine osudio je Krunoslava Pratesa na doživotnu kaznu zatvora. U presudi se navodi da je "u Njemačkoj od rata do 1989. očito iz političkih motiva ubijeno 67 Hrvata, pri čemu se 22 atentata, počinjena nakon 1970., s obzirom na to da su svi drugi motivi u međuvremenu isključeni, mogu smatrati djelom jugoslavenskog sigurnosnog aparata".[13] Agent UDBE Josip Perković bio je tražen zbog sumnje kako je bio umiješan u likvidaciju Stjepana Đurekovića 1983. godine.[14] Josip Perković i Zdravko Mustač, 3. kolovoza 2016. godine, na sudu u Münchenu proglašeni su krivima za pomaganje u ubojstvu Stjepana Đurekovića, u Njemačkoj 1983. godine i osuđeni su na doživotne zatvorske kazne.[15]
Opstrukcije i pritisci na svjedoke
Ni za jedan od tih zločina u Hrvatskoj dosad se nije vodio sudski postupak, hrvatsko pravosuđe je odbijalo suradnju s njemačkim vlastima. Po analizi nevladine udruge Kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva istraga i suđenje protiv Krunoslava Pratesa opstruirale su razne osobe bliske strukturama UDBE[16] Bernd von Heintschel-Heinegg je kao predsjedatelj sudac na Bavarskom vrhovnom zemaljskom sudu 2008. godine je u Münchenu, optužio tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića da se miješao u sudski postupak o ubojstvu hrvatskog disidenta Stjepana Đurekovića. Neveo je kako je primjenjivao pritisak na dva svjedoka koji žive u Hrvatskoj.[17]
Komunističke zločine se i dalje negira, relativira ili ih se opravdava kao 'antifašističke'.[17]
Hrvatske žrtve
Ubijeni
Otmice
| Godina | Država | Žrtve[19] |
|---|---|---|
| 1949. | Italija | Drago Jelik |
| 1967. | Italija | Krunoslav Draganović |
| 1972. | Austrija | Stjepan Crnogorac |
| 1977. | Italija | Vjenceslav Čižek |
| 1987. | SR Njemačka | Ivica Novaković |
Pokušaji otmica
| Godina | Država | Žrtve[19] |
|---|---|---|
| 1950. | SR Njemačka | Branimir Jelić |
| 1979. | Francuska | Franjo Mikulić |
Preživjeli atentate
| Godina | Država | Žrtve[19] |
|---|---|---|
| 1948. | Austrija | Mate Frković |
| 1957. | Argentina | Ante Pavelić |
| 1957. | SR Njemačka | Branimir Jelić |
| 1965. | SR Njemačka | obitelj Deželić |
| 1967. | Brazil | Anka Zubić-Jelik |
| 1968. | SR Njemačka | Ante Vukić |
| 1969. | SR Njemačka | Mirko Grabovac |
| 1970. | SR Njemačka | Branimir Jelić |
| 1970. | SR Njemačka | Vlado Damjanović |
| 1971. | SR Njemačka | Branimir Jelić |
| 1972. | SR Njemačka | Gojko Bošnjak |
| 1972. | Francuska | Nikola Vidović |
| 1973. | SR Njemačka | Dane Šarac |
| 1973. | SR Njemačka | Gojko Bošnjak |
| 1974. | Francuska | Dane Šarac |
| 1975. | SR Njemačka | Stipe Bilandžić |
| 1977. | SR Njemačka | Stipe Bilandžić |
| 1980. | SR Njemačka | Franjo Goreta |
| 1982. | SR Njemačka | Luka Kraljević |
| 1983. | SR Njemačka | Luka Kraljević |
| 1986. | SAD | Danica Glavaš |
| 1988. | Australija | Ante Tokić |
| 1988. | SR Njemačka | Tomislav Naletelić |
| 1988. | Škotska | Nikola Štedul |
Nestali
| Godina | Država | Žrtve[19] |
|---|---|---|
| 1949. | Francuska | Zlatko Milković |
| 1963. | Francuska | Zvonimir Kučar |
| 1965. | Francuska | Geza Pašti |
| 1971. | Brazil | Alija Koso |
| 1973. | Brazil | Ante Medolić |
Albanske žrtve
| Godina | Država | Žrtve |
|---|---|---|
| 1981. | Belgija | Vehbi Ibrahimi[21] |
| 1982. | SR Njemačka | Jusuf Gervala[21] |
| 1982. | SR Njemačka | Baroš Gervala[21] |
| 1982. | SR Njemačka | Zeka Kadri[21] |
| 1990. | Belgija | Enver Hadri[21][22] |
Srpske žrtve
| Godina | Država | Žrtve |
|---|---|---|
| 1954. | SFR Jugoslavija | Siniša Ocokoljić |
| 1967. | SR Njemačka | Ratko Obradović[23] |
| 1969. | Francuska | Andrija Lončarić[23] |
| 1969. | Švedska | Sava Čubrilović[21] |
| 1974. | SR Njemačka | Jakov Ljotić[21] |
| 1975. | Belgija | Bora Blagojević[21] |
| 1976. | Belgija | Petar Valić[23] |
| 1976. | Belgija | Miodrag Bošković[23] |
| 1977. | SAD | Dragiša Kašiković i Ivanka Milošević[21][22] |
| 1977. | SAD | Bogdan Mamula[21] |
| 1977. | Kanada | Rade Panić[23] |
| 1977. | Kanada | Petar Bunjevac[23] |
| 1977. | Kanada | Petar Kljajić[23] |
| 1978. | SAD | Mihajlo Naumović[23] |
| 1978. | SAD | Borislav Vasiljević[21] |
| 1980. | SR Njemačka | Dušan Sedlar[23] |
| 1981. | Belgija | Milan Bošković |
| 1981. | Belgija | Uroš Milićević |
| 1981. | Austrija | Jovan Caričić[23] |
| 1986. | SAD | Borivoje Manić[21] |
UDB-ini dosjei
Suradnici UDBE, su četrdeset i pet godina skupljali podatke o tzv. "narodnim neprijateljima". U razdoblju od 1945. do 1990. godine UDBA je pratila najmanje 66.870 građana.[24] Nekoliko desetaka tisuća dosjea sada se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu. Svaki građanin koji to želi može nakon određene procedure pogledati svoj dosje. Bivši istočni Nijemci, Rumunji i Česi mogu vidjeti dosjee te imena agenata koji su ih pratili, dok se u Hrvatskoj mogu vidjeti samo kodna imena agenata.[25]
UDBA danas
Dvadeset godina nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske nitko od bivših Udbaša nije odgovarao za počinjene zločine. Obzirom na to što u izvršnim tijelima vlasti, sudovima i drugim organizacijama državnog značenja nisu mogli biti zaposleni ljudi koji nisu odani UDBI i koji nisu provjereni, oni su i nadalje zadržali važne položaje u vlasti, ili su ih prenijeli na svoje potomstvo.[7]
Povezani članci
Izvori
- ↑ Uprava državne bezbjednosti, enciklopedija.lzmk.hr, pristupljeno 13. siječnja 2016.
- ↑ Ivan Kraljević, Dossier: Slučaj Perković ili tko su hrvatski obavještajci, 24sata (u pismohrani na haw.nsk.hr), pristupljeno 13. siječnja 2016.
- ↑ Franjo Dobrović, Borci za Hrvatsku imaju manje mirovine od Udbaša, tjedno.hr, 27. prosinca 2011., pristupljeno 13. siječnja 2016.
- ↑ Ivan Bekavac, Ostatci nedemokratskih režima i hrvatska budućnost (1). "Vi i nacisti ste dva rođena brata", Glas Koncila, 22. lipnja 2014., pristupljeno 13. siječnja 2016.
- ↑ Stipe Kljaić, Kako govoriti o Jugoslaviji? Jugoslavenski totalitarizam – potisnuta kolektivna trauma, Vijenac, br. 580, 25. svibnja 2016., pristupljeno 23. kolovoza 2019.
- ↑ Predmet: Izvješće o radu od 28. travnja 1992. do 15. rujna 1999., Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske. Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu, Zagreb, 30. rujna 1999., str. 9., safaric-safaric.si, pristupljeno 31. srpnja 2019.
- ↑ 7,0 7,1 7,2 Metode i oblici rada UDBE; UDBINA paukova mreža, hazud.hr, 30. siječnja 2016., pristupljeno 29. lipnja 2016.
- ↑ 8,0 8,1 8,2 Miljenko Hajdarović, Braniči jugoslavenskog poretka, povijest.net, 24. ožujka 2007., pristupljeno 13. siječnja 2016.
- ↑ Predmet: Izvješće o radu od 28. travnja 1992. do 15. rujna 1999., Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske. Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu, Zagreb, 30. rujna 1999., str. 12.:
- "Zločinačku narav UDB-e najbolje ilustrira teroristički napad bombom na prostorije Hrvatskog doma u ulici Salta br. 1241 u Buenos Airesu. Bombu su, oko 22.00 sata, 16. srpnja 1960. prema izjavama očevidaca, postavile dvije nepoznate osobe, koje su pobjegle automobilom koji ih je čekao u susjednoj ulici. Očevidci tvrde da su teroristi prije izvonenja bombaškog napada zavirivali u dvoranu gdje se mladež zabavljala proslavljajući posljednji dan školskih praznika, te su morali biti svjesni svog zločinačkog čina.", safaric-safaric.si, pristupljeno 26. srpnja 2016.
- ↑ Krašić, Wollfy (2018.). "Služba državne sigurnosti Socijalističke Republike Hrvatske potkraj 1970-ih i početkom 1980-ih". Zbornik Janković sv. III (br. 3). https://hrcak.srce.hr/216657 Pristupljeno 12. svibnja 2019.
- ↑ 11,0 11,1 11,2 Josip Jurčević, Slučaj Perković: spašavanje zločinačke budućnosti, Dokumentacijsko informacijsko središte - Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Zagreb, 2013., ISBN 978-953-95043-6-4, str. 91.
- ↑ (eng.) Brian Gallagher, The Curious Case of Vinko Sindicic, The Croatian Herald, br. 996, 23. prosinca 2003., croatiafocus.com, (u pismohrani archive.org 10. veljače 2010.), pristupljeno 31. srpnja 2019.
- ↑ Željko Petrušić, Njemački sud: Još 22 ubojstva u režiji Udbe, Jutarnji list, 29. ožujka 2009., pristupljeno 13. siječnja 2016.
- ↑ (njem.) Im Namen des Volkes: Urteil, (u pismohrani archive.org 24. kolovoza 2011.)
- ↑ Perković i Mustač krivi za ubojstvo Stjepana Đurekovića. Dobili doživotni zatvor!, HINA, jutarnji.hr, 3. kolovoza 2016., pristupljeno 3. rujna 2019.
- ↑ Tko je sve opstruirao istragu i suđenje protiv Krunoslava Pratesa u Münchenu, kronologija i analiza činjenica ..., Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva, 31. prosinca 2010., (u pismohrani archive.org 20. kolovoza 2013.), pristupljeno 13. siječnja 2016.
- ↑ 17,0 17,1 (njem.) Nikolas Busse, Karl-Peter Schwarz, Europäischer Haftbefehl: Kroatien lenkt gegenüber Brüssel ein, Frankfurter Allgemeine Zeitung, 28. kolovoza 2013., pristupljeno 13. siječnja 2016.
- ↑ Popis 67 žrtava, safaric-safaric.si, 19. listopada 2014., pristupljeno 13. siječnja 2016.
- ↑ 19,0 19,1 19,2 19,3 19,4 19,5 19,6 19,7 19,8 Tomislav Djurasović, Ubojstva i otmice Hrvata - emigranata, hrvatski-fokus.hr, 5. svibnja 2015., pristupljeno 18. ožujka 2017.
- ↑ KRSTULOVIĆ, Maksim, rvatski biografski leksikon, hbl.lzmk.hr, pristupljeno 18. kolovoza 2020.
- ↑ 21,00 21,01 21,02 21,03 21,04 21,05 21,06 21,07 21,08 21,09 21,10 21,11 (srp.) D.L., Ko je ubijao srpske političke emigrante, srpskadijaspora.info, 27. lipnja 2005., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 3. studenoga 2009.), pristupljeno 3. rujna 2019.
- ↑ 22,0 22,1 Ubojstva naručena iz Beograda: Pet najpoznatijih likvidacija kojima se Udba ponosila, safaric-safaric.si, pristupljeno 30. siječnja 2016.
- ↑ 23,00 23,01 23,02 23,03 23,04 23,05 23,06 23,07 23,08 23,09 (srp.) Ivan Miladinović, Ubistva tajne policije u ime države, novosti.rs, 21. siječnja 2018., pristupljeno 11. veljače 2020.
- ↑ Dražen Ćurić, Udbini dosjei: Hrvati se još uvijek boje doznati tko ih je cinkao, Večernji list, 28. studenoga 2011., pristupljeno 13. siječnja 2016.
- ↑ Dražen Ćurić, Udbini dosjei: Hrvati se još uvijek boje doznati tko ih je cinkao:
- "– U dosjeima se mogu vidjeti kodna imena, ali se ne zna tko stoji iza njih. Mogu se vidjeti kodna imena kao što su Mile, Boro, Stevo... Spominje se i izvjesna Bosiljka, ali to ne znači da je agent bila žena (...)", Večernji list, 28. studenoga 2011., pristupljeno 13. siječnja 2016.
Literatura
- Bože Vukušić, Tajni rat UDBE protiv hrvatskih iseljenika iz Bosne i Hercegovine, Klub Hrvatskih povratnika iz iseljeništva, Zagreb, 2002., ISBN 953-97963-3-4
Vanjske poveznice
- Vinko Čavlović za HIC o knjizi "Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva", Dom i svijet, broj 372, 4. veljače 2002.
- Tomislav Jonjić, Vukušićev Rat Udbe protiv hrvatske emigracije, tomislavjonjic.iz.hr
- (engl.) Djelovanje UDBE u Australiji
- Damir Kramarić, 'U Srbiji sve glasnije govore o masovnim zločinima UDBE, a u Hrvatskoj zavladao muk!', dnevno.hr, 10. prosinca 2012.
- (njem.) Tjeralice Bundeskriminalamta za bivšim Udbašima
- (njem.) Popis suradnika UDBE iz Slovenije
Slob. Dalmacija - zločini UDBE
Podlistak Slobodne Dalmacije - Hrvati u inozemstvu žrtve državnog terora SFRJ poslije 1945. godine, 15.–27. kolovoza 2000.
Iz izvješća Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Hrvatskoga državnog sabora - Poratne žrtve državnog terora SFRJ u inozemstvu
- U pet godina Udba ubila 24 hrvatska emigranta! Valovi iseljavanja Hrvata, povijest i organizacija UDBE, Tito na čelu
- Maršalove ofenzivne akcije Procedura za likvidaciju, politička policija, "specijalna sredstva"
- Nemilosrdne likvidacije političkih emigranata Ubojstvo Ivana Protulipca, smrt Drage Jileka, umorstvo Geze Paštija, atentat na Marijana Šimundića
- Nedjeljko Mrkonjić žrtva svog susjeda Ubojstvo Znaora i Krtalića, smrt Urse, mina za Čurića, umorstvo Kulenovića, napad na Bogdana
- Četiri atentata na Branka Jelića Vinko Sindičić - agent Mišo, četvrti pokušaj uspješan, likvidacija Josipa Senića
- Mučko ubojstvo obitelji Ševo ubojstvo obitelji Stjepana Ševe, likvidacija Nikice Martinovića, ubojstvo Ilije Vučića, ubojstvo Stipe Mikulića
- Državni vrh SFRJ dao nalog za likvidaciju Brune Bušića Ubojstvo Ivana Tuksora, ubojstvo Josipa Oreča, ubojstvo Brune Bušića i odgovornost državnog vrha
- Arkan se hvalio da je Đurekoviću raskolio glavu Ubojstva: Nikole Miličevića, Antuna Kostića, Stanka Nižića, Mate Kolića, Đure Zagajskog, Stjepana Đurekovića, Ante Đapića
- Nijemci u lovu na UDBINE egzekutore Priprema ubojstva Stipe Bilandžića
- Obračun s ubojicama Pokušaj ubojstva Franje Gorete, Goretino pomirenje s ubojicom
- Udbin ubojica ispalio cijeli šaržer u Štedula Atentat na Nikolu Štedula
- Domoljubi pokopani u domovini Prijenos posmrtnih ostataka poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu
- Hrvatsko revolucionarno bratstvo Bugojanska skupina, skupina Tolić-Oblak, gerilci Matičević i Prpić