UDBA

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
Datoteka:Udba iskaznica.jpg
Iskaznica UDB-e

Uprava državne sigurnosti (sr. Uprava državne bezbednosti, slo. Uprava državne varnosti), skraćeno UDBA ili UDB, bila je tajna policija za vrijeme druge Jugoslavije, a nastala je 1946. godine preustrojem OZNE[1] i prestala je djelovati pod tim imenom raspadom SFRJ u 1990-ima. Pomoću brojnih doušnika služila je i kao sredstvo zastrašivanja i terora protiv disidenata te kritičara režima. Danas u Srbiji djeluje reorganizirana agencija pod imenom Bezbednosno informativna agencija (BIA, hrv. Sigurnosno informativna agencija). Nakon pada komunizma veliki dio Udbaša u Hrvatskoj pod operativnim nadzorom Josipa Manolića prešao je u novouspostavljene hrvatske tajne službe.[2] U Hrvatskoj je po podatcima za 2011. godinu prosjek mirovina "radnika na određenim poslovima" (UDBA) koji imaju povlaštene mirovine 3.736,47 kuna, a dobiva je 16.314 osoba.[3] Brojni bivši agenti Udbe primljeni su u neovisnoj Hrvatskoj u sigurnosne i obavještajne službe.

Od 1966. godine je UDBA nastavila djelovati pod imenom Služba državne sigurnosti (srpski: Služba državne bezbednosti); pri čemu su se koristili kolokvijalni nazivi Služba i UDBA.

Dio javnosti u današnjoj Republici Hrvatskoj koristi riječ UDBA u jednom novom značenju; kao naziv za navodno utjecajni milje kojega su formirali pripadnici obavještajnog sustava bivšega komunističkoga režima. Za njih je UDBA "godinama pritajena neformalna mreža upućenih u tajne, s mnogim važnim vezama u zemlji i inozemstvu i financijski potpuno osigurana, koja zakulisno nadzire i usmjerava sve važne procese u državi."[4]

UDBA je bila organizirana u skladu s federalnom strukturom komunističke Jugoslavije, te su postojale republičke "Službe"; savezna "Služba" uglavnom je koordinirala rad republičkih, koje su izravno držale svoje agente i u inozemstvu. Za vrijeme prvih 20 godina komunističke vlade UDBA je imala više od milijun osobnih dosjea hrvatskih građana.[5]

Nastanak i zadaća

Prijava o "nacionalističkim simbolikama" u crkvi u Humcu kod Ljubuškog. Priča je o svijeći s hrvatskim grbom. (1982.)

UDBA je nastala u ožujku 1946. godine, i to nakon reorganizacije OZNE, službe pod čijim su nadzorom i koordinacijom učinjeni zločini nad hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima nakon Drugoga svjetskog rata. Godine 1966. UDBA je preimenovana u Službu državne bezbednosti. Ona se kao civilna protuobavještajna služba nalazila u sastavu SSUP-a (Savezni sekretarijat unutarnjih poslova, "sekretarijat" je u to doba bio naziv za ono što se u većini država zove "ministarstvo"), sastojala se od četiri glavna odjela koji su se bavili[6]:

UDBA je od svog samog početka bila instrument Titovoga režima. Glavna joj je zadaća bila praćenje i prisluškivanje osoba koje su predstavljale prijetnju za tadašnji režim, bilo u tuzemstvu ili inozemstvu. Nerijetko je pribjegavala i državnim teroru ubojstvima, i to mahom disidenata - emigranata iz bivše Jugoslavije, neovisno o nacionalnoj pripadnosti, koji su Jugoslaviji bili ozbiljna prijetnja.

U radne zadatke spadala je psiho-fizička tortura, njihove žrtve stradavale su na montiranim procesima, bivale smaknute bez suda i pokopane bez obilježja. Širok spektar metoda rada SDB podrazumijevao je: vrbovanje suradnika među građanima Jugoslavije i strancima, informativne razgovore, tajni nadzor telefonskog, teleprinterskog prometa, poštanskih pošiljaka, tajna praćenja, pretrese stanova, uhođenja i promatranja, foto i TV dokumentiranja i drugo. Aktivnost je vođena na temelju podmićivanja i manipuliranjima običnim kriminalcima (prijeteći im, ili obećavajući im smanjenja kazni), preko izrade lažnih dokumenata i najzloglasnijih ucjena, što je imalo za posljedicu angažiranja naivnih građana u samoubilačkim akcijama, bez obzira jesu li djela iskorištena za ucjenu ikad počinili ili nisu.[7]

U razdoblju od 1946. do 1990. godine UDBA je ubila 69 hrvatskih disidenata, a osmorica su nestala (Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, tj. Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu).[8] Izvršila je 24 neuspjela atentata na hrvatske emigrante, žrtve kojih su se izvukle s lakšim ili težim tjelesnim ozljedama.[8] Trojica su oteta, a daljnja četvorica su se uspjela spasiti od otmice.[8] Najpoznatiji zločini te jugoslavenske službe su ubojstva hrvatskoga emigranta i vođe Brune Bušića 16. listopada, 1978. godine u Parizu i ubojstvo hrvatskoga disidenta, poduzetnika, književnika i publicista Stjepana Đurekovića, 28. srpnja 1983. godine u Wolfratshausenu.

Godine 1960. u Buenos Airesu, u dvorani Hrvatskog doma, aktivirana je bomba u čijoj je detonaciji poginula i trogodišnja Dinka Domančinović. Ta akcija bila je ciljano usmjerena[9] protiv djece, s obzirom na to da se u spomenutoj dvorani slavio posljedni dan školskih praznika.

Po izvješćima hrvatske Službe državne sigurnosti iz razdoblja od 1979. do 1980. godine, glavne preokupacije su bile praćenje političkih disidenata i osoba koje dolaze u kontakt s njima, praćenje rada vjerskih zajednica kao stalnog izvora neslaganja s komunističkim sustavom, praćenja aktivnosti "neprijateljske emigracije" i rada stranih obavještajnih službi.[10]

Struktura

Povjesničar Josip Jurčević u knjizi Slučaj Perković: spašavanje zločinačke budućnosti navodi kako je 90 posto djelatnika Službe iz jugoslavenskoga komunističkoga razdoblja 1990. godine ostalo zaposleno u novostvorenim hrvatskim strukturama vlasti.[11] Krajem 1989. godine u Službi državne sigurnosti - hrvatskom ogranku zloglasne Službe državne bezbednosti bilo je zaposleno 854 djelatnika.[11] Njih 750 ostalo je raditi i nakon sloma komunizma, a samo desetak posto zatražilo je umirovljenje.[11]

Vrste suradnika UDB-e

U agenturi UDB-e postojale su tri vrste suradnika:

  • informator, dojavljuje o neprijateljskim djelatnostima, gdje god se i ma u kom obliku pojave;
  • rezident, tajni suradnik „Uprave državne bezbednosti“, koji drži na vezi određen broj informatora i neposredno njima rukovodi. Rezidenta pronalazi i vrbuje operativni radnik:
  • agent, tajni kvalificirani suradnik UDB-e koji po položaju u antinarodnom okruženju, po osobinama i obavještajnim sposobnostima ima mogućnosti duboko prodrijeti u neprijateljsko okruženje i potpuno razotkriti njezino djelovanje. Agenti su najmalobrojnija vrsta suradnika, ali su najkorisniji po svojim obavještajnim sposobnostima, mogućnostima za rad i rezultatima rada.[7]

Ubojstva, otmice, atentati, nestali

Ubojstva

O ubojstvima je odlučivao Izvršni komitet Centralnog komiteta Saveza komunista iz republike iz koje je čovjek kojega će se ubiti. U SR Hrvatskoj odluke je donosio sekretar izvršnog komiteta Centralnog komiteta SK Hrvatske.

UDBINI doušnici i agenti u raznim su zemljama činili brojna ubojstva hrvatskih disidenata. Na dra Branimira Jelića UDBA je izvršila četiri atentata, tri je preživio, a 1972. godine, u četvrtome atentatu, su ga ubili. Rijetki su uspjeli preživjeti atentate, kao što je to uspjelo Nikoli Štedulu 1988. godine na kojega je u Škotskoj, u Kirkcaldyju, atentat izvršio suradnik UDBE Vinko Sindičić.[12]

U Hrvatskoj još nisu provedeni pravosudni postupci protiv zločinačkih suradnika UDBE. Njemačko pravosuđe vodilo je sudski postupak protiv nekoliko bivših suradnika tajne policije zbog ubojstva hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića. U presudi za to ubojstvo Visoki zemaljski sud u Münchenu 2008. godine osudio je Krunoslava Pratesa na doživotnu kaznu zatvora. U presudi se navodi da je "u Njemačkoj od rata do 1989. očito iz političkih motiva ubijeno 67 Hrvata, pri čemu se 22 atentata, počinjena nakon 1970., s obzirom na to da su svi drugi motivi u međuvremenu isključeni, mogu smatrati djelom jugoslavenskog sigurnosnog aparata".[13] Agent UDBE Josip Perković bio je tražen zbog sumnje kako je bio umiješan u likvidaciju Stjepana Đurekovića 1983. godine.[14] Josip Perković i Zdravko Mustač, 3. kolovoza 2016. godine, na sudu u Münchenu proglašeni su krivima za pomaganje u ubojstvu Stjepana Đurekovića, u Njemačkoj 1983. godine i osuđeni su na doživotne zatvorske kazne.[15]

Opstrukcije i pritisci na svjedoke

Ni za jedan od tih zločina u Hrvatskoj dosad se nije vodio sudski postupak, hrvatsko pravosuđe je odbijalo suradnju s njemačkim vlastima. Po analizi nevladine udruge Kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva istraga i suđenje protiv Krunoslava Pratesa opstruirale su razne osobe bliske strukturama UDBE[16] Bernd von Heintschel-Heinegg je kao predsjedatelj sudac na Bavarskom vrhovnom zemaljskom sudu 2008. godine je u Münchenu, optužio tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića da se miješao u sudski postupak o ubojstvu hrvatskog disidenta Stjepana Đurekovića. Neveo je kako je primjenjivao pritisak na dva svjedoka koji žive u Hrvatskoj.[17]

Komunističke zločine se i dalje negira, relativira ili ih se opravdava kao 'antifašističke'.[17]

Hrvatske žrtve

Ubijeni

Godina Država Žrtve[18]
1946. Italija Ivo Protulipac
1948. Austrija Ilija Abramović
1960. Argentina Dinka Domančinović
1962. Argentina Rudolf Kantoci
1966. Kanada Anđelko Vučina,[19] Mate Miličević
1967. SR Njemačka Jozo Jelić, Mile Jelić, Vlado Murat, Anđelko Pernar, Marijan Šimundić, Petar Tominac
1968. Italija Ante Znaor i Josip Krtalić - ubijeni u Trstu; postavljen im je eksploziv u automobil
1968. Australija Pero Čović
1968. Francuska Nedjeljko Mrkonjić
1968. SR Njemačka Đuro Kokić, Vid Maričić, Mile Rukavina, Krešimir Tolj, Hrvoje Ursa
1969. SR Njemačka Mirko Ćurić, Nahid Kulenović
1969. Španjolska Vjekoslav Luburić
1970. Švedska Mijo Lijić[19]
1971. Argentina Ivo Bogdan
1971. SR Njemačka Mirko Šimić
1972. Italija Rosemarie Bahorić, Stjepan Ševo, Tatjana Ševo
1972. SR Njemačka Branimir Jelić, Drago Mihalić, Josip Senić
1972. SFR Jugoslavija Stjepan Crnogorac,[19] Ante Miličević[19]
1973. SR Njemačka Josip Buljan-Mikulić
1974. SR Njemačka Mate Jozak
1974. Engleska Maksim Krstulović[20]
1975. Austrija Nikola Martinović
1975. Belgija Matko Bradarić
1975. Danska Vinko Eljuga
1975. SR Njemačka Ivica Milošević, Nikola Penava, Ilija Vučić
1975. Švedska Stipe Mikulić
1976. Francuska Ivan Tuksor
1977. JAR Jozo Oreč
1977. SR Njemačka Ivan Vučić
1978. Francuska Bruno Bušić
1978. SAD Križan Brkić
1979. SR Njemačka Jozo Miloš[19]
1979. SAD Marijan Rudela, Zvonko Štimac
1979. Kanada Cvitko Cicvarić, Goran Šećer
1980. SR Njemačka Mirko Desker, Nikola Miličević
1981. Francuska Mate Kolić
1981. SR Njemačka Petar Bilandžić, Ivo Furlić, Ivan Jurišić, Mladen Jurišić, Antun Kostić
1981. Švicarska Stanko Nižić
1983. SR Njemačka Stjepan Đureković, Franjo Mikulić, Đuro Zagajski, Milan Župan
1984. SR Njemačka Slavko Logarić
1986. SAD Franjo Mašić
1987. Kanada Damir Đureković
1987. SR Njemačka Ivan Hlevnjak
1989. SR Njemačka Anto Đapić, stariji

Otmice

Godina Država Žrtve[19]
1949. Italija Drago Jelik
1967. Italija Krunoslav Draganović
1972. Austrija Stjepan Crnogorac
1977. Italija Vjenceslav Čižek
1987. SR Njemačka Ivica Novaković

Pokušaji otmica

Godina Država Žrtve[19]
1950. SR Njemačka Branimir Jelić
1979. Francuska Franjo Mikulić

Preživjeli atentate

Godina Država Žrtve[19]
1948. Austrija Mate Frković
1957. Argentina Ante Pavelić
1957. SR Njemačka Branimir Jelić
1965. SR Njemačka obitelj Deželić
1967. Brazil Anka Zubić-Jelik
1968. SR Njemačka Ante Vukić
1969. SR Njemačka Mirko Grabovac
1970. SR Njemačka Branimir Jelić
1970. SR Njemačka Vlado Damjanović
1971. SR Njemačka Branimir Jelić
1972. SR Njemačka Gojko Bošnjak
1972. Francuska Nikola Vidović
1973. SR Njemačka Dane Šarac
1973. SR Njemačka Gojko Bošnjak
1974. Francuska Dane Šarac
1975. SR Njemačka Stipe Bilandžić
1977. SR Njemačka Stipe Bilandžić
1980. SR Njemačka Franjo Goreta
1982. SR Njemačka Luka Kraljević
1983. SR Njemačka Luka Kraljević
1986. SAD Danica Glavaš
1988. Australija Ante Tokić
1988. SR Njemačka Tomislav Naletelić
1988. Škotska Nikola Štedul

Nestali

Godina Država Žrtve[19]
1949. Francuska Zlatko Milković
1963. Francuska Zvonimir Kučar
1965. Francuska Geza Pašti
1971. Brazil Alija Koso
1973. Brazil Ante Medolić

Albanske žrtve

Godina Država Žrtve
1981. Belgija Vehbi Ibrahimi[21]
1982. SR Njemačka Jusuf Gervala[21]
1982. SR Njemačka Baroš Gervala[21]
1982. SR Njemačka Zeka Kadri[21]
1990. Belgija Enver Hadri[21][22]

Srpske žrtve

Godina Država Žrtve
1954. SFR Jugoslavija Siniša Ocokoljić
1967. SR Njemačka Ratko Obradović[23]
1969. Francuska Andrija Lončarić[23]
1969. Švedska Sava Čubrilović[21]
1974. SR Njemačka Jakov Ljotić[21]
1975. Belgija Bora Blagojević[21]
1976. Belgija Petar Valić[23]
1976. Belgija Miodrag Bošković[23]
1977. SAD Dragiša Kašiković i Ivanka Milošević[21][22]
1977. SAD Bogdan Mamula[21]
1977. Kanada Rade Panić[23]
1977. Kanada Petar Bunjevac[23]
1977. Kanada Petar Kljajić[23]
1978. SAD Mihajlo Naumović[23]
1978. SAD Borislav Vasiljević[21]
1980. SR Njemačka Dušan Sedlar[23]
1981. Belgija Milan Bošković
1981. Belgija Uroš Milićević
1981. Austrija Jovan Caričić[23]
1986. SAD Borivoje Manić[21]

UDB-ini dosjei

Suradnici UDBE, su četrdeset i pet godina skupljali podatke o tzv. "narodnim neprijateljima". U razdoblju od 1945. do 1990. godine UDBA je pratila najmanje 66.870 građana.[24] Nekoliko desetaka tisuća dosjea sada se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu. Svaki građanin koji to želi može nakon određene procedure pogledati svoj dosje. Bivši istočni Nijemci, Rumunji i Česi mogu vidjeti dosjee te imena agenata koji su ih pratili, dok se u Hrvatskoj mogu vidjeti samo kodna imena agenata.[25]

UDBA danas

Dvadeset godina nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske nitko od bivših Udbaša nije odgovarao za počinjene zločine. Obzirom na to što u izvršnim tijelima vlasti, sudovima i drugim organizacijama državnog značenja nisu mogli biti zaposleni ljudi koji nisu odani UDBI i koji nisu provjereni, oni su i nadalje zadržali važne položaje u vlasti, ili su ih prenijeli na svoje potomstvo.[7]

Povezani članci

Izvori

  1. ↑ Uprava državne bezbjednosti, enciklopedija.lzmk.hr, pristupljeno 13. siječnja 2016.
  2. ↑ Ivan Kraljević, Dossier: Slučaj Perković ili tko su hrvatski obavještajci, 24sata (u pismohrani na haw.nsk.hr), pristupljeno 13. siječnja 2016.
  3. ↑ Franjo Dobrović, Borci za Hrvatsku imaju manje mirovine od Udbaša, tjedno.hr, 27. prosinca 2011., pristupljeno 13. siječnja 2016.
  4. ↑ Ivan Bekavac, Ostatci nedemokratskih režima i hrvatska budućnost (1). "Vi i nacisti ste dva rođena brata", Glas Koncila, 22. lipnja 2014., pristupljeno 13. siječnja 2016.
  5. ↑ Stipe Kljaić, Kako govoriti o Jugoslaviji? Jugoslavenski totalitarizam – potisnuta kolektivna trauma, Vijenac, br. 580, 25. svibnja 2016., pristupljeno 23. kolovoza 2019.
  6. ↑ Predmet: Izvješće o radu od 28. travnja 1992. do 15. rujna 1999., Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske. Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu, Zagreb, 30. rujna 1999., str. 9., safaric-safaric.si, pristupljeno 31. srpnja 2019.
  7. ↑ 7,0 7,1 7,2 Metode i oblici rada UDBE; UDBINA paukova mreža, hazud.hr, 30. siječnja 2016., pristupljeno 29. lipnja 2016.
  8. ↑ 8,0 8,1 8,2 Miljenko Hajdarović, Braniči jugoslavenskog poretka, povijest.net, 24. ožujka 2007., pristupljeno 13. siječnja 2016.
  9. ↑ Predmet: Izvješće o radu od 28. travnja 1992. do 15. rujna 1999., Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske. Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu, Zagreb, 30. rujna 1999., str. 12.:
    "Zločinačku narav UDB-e najbolje ilustrira teroristički napad bombom na prostorije Hrvatskog doma u ulici Salta br. 1241 u Buenos Airesu. Bombu su, oko 22.00 sata, 16. srpnja 1960. prema izjavama očevidaca, postavile dvije nepoznate osobe, koje su pobjegle automobilom koji ih je čekao u susjednoj ulici. Očevidci tvrde da su teroristi prije izvonenja bombaškog napada zavirivali u dvoranu gdje se mladež zabavljala proslavljajući posljednji dan školskih praznika, te su morali biti svjesni svog zločinačkog čina.", safaric-safaric.si, pristupljeno 26. srpnja 2016.
  10. ↑ Krašić, Wollfy (2018.). "Služba državne sigurnosti Socijalističke Republike Hrvatske potkraj 1970-ih i početkom 1980-ih". Zbornik Janković sv. III (br. 3). https://hrcak.srce.hr/216657 Pristupljeno 12. svibnja 2019. 
  11. ↑ 11,0 11,1 11,2 Josip Jurčević, Slučaj Perković: spašavanje zločinačke budućnosti, Dokumentacijsko informacijsko središte - Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Zagreb, 2013., ISBN 978-953-95043-6-4, str. 91.
  12. ↑ (eng.) Brian Gallagher, The Curious Case of Vinko Sindicic, The Croatian Herald, br. 996, 23. prosinca 2003., croatiafocus.com, (u pismohrani archive.org 10. veljače 2010.), pristupljeno 31. srpnja 2019.
  13. ↑ Željko Petrušić, Njemački sud: Još 22 ubojstva u režiji Udbe, Jutarnji list, 29. ožujka 2009., pristupljeno 13. siječnja 2016.
  14. ↑ (njem.) Im Namen des Volkes: Urteil, (u pismohrani archive.org 24. kolovoza 2011.)
  15. ↑ Perković i Mustač krivi za ubojstvo Stjepana Đurekovića. Dobili doživotni zatvor!, HINA, jutarnji.hr, 3. kolovoza 2016., pristupljeno 3. rujna 2019.
  16. ↑ Tko je sve opstruirao istragu i suđenje protiv Krunoslava Pratesa u Münchenu, kronologija i analiza činjenica ..., Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva, 31. prosinca 2010., (u pismohrani archive.org 20. kolovoza 2013.), pristupljeno 13. siječnja 2016.
  17. ↑ 17,0 17,1 (njem.) Nikolas Busse, Karl-Peter Schwarz, Europäischer Haftbefehl: Kroatien lenkt gegenüber Brüssel ein, Frankfurter Allgemeine Zeitung, 28. kolovoza 2013., pristupljeno 13. siječnja 2016.
  18. ↑ Popis 67 žrtava, safaric-safaric.si, 19. listopada 2014., pristupljeno 13. siječnja 2016.
  19. ↑ 19,0 19,1 19,2 19,3 19,4 19,5 19,6 19,7 19,8 Tomislav Djurasović, Ubojstva i otmice Hrvata - emigranata, hrvatski-fokus.hr, 5. svibnja 2015., pristupljeno 18. ožujka 2017.
  20. ↑ KRSTULOVIĆ, Maksim, rvatski biografski leksikon, hbl.lzmk.hr, pristupljeno 18. kolovoza 2020.
  21. ↑ 21,00 21,01 21,02 21,03 21,04 21,05 21,06 21,07 21,08 21,09 21,10 21,11 (srp.) D.L., Ko je ubijao srpske političke emigrante, srpskadijaspora.info, 27. lipnja 2005., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 3. studenoga 2009.), pristupljeno 3. rujna 2019.
  22. ↑ 22,0 22,1 Ubojstva naručena iz Beograda: Pet najpoznatijih likvidacija kojima se Udba ponosila, safaric-safaric.si, pristupljeno 30. siječnja 2016.
  23. ↑ 23,0 23,1 23,2 23,3 23,4 23,5 23,6 23,7 23,8 23,9 (srp.) Ivan Miladinović, Ubistva tajne policije u ime države, novosti.rs, 21. siječnja 2018., pristupljeno 11. veljače 2020.
  24. ↑ Dražen Ćurić, Udbini dosjei: Hrvati se još uvijek boje doznati tko ih je cinkao, Večernji list, 28. studenoga 2011., pristupljeno 13. siječnja 2016.
  25. ↑ Dražen Ćurić, Udbini dosjei: Hrvati se još uvijek boje doznati tko ih je cinkao:
    "– U dosjeima se mogu vidjeti kodna imena, ali se ne zna tko stoji iza njih. Mogu se vidjeti kodna imena kao što su Mile, Boro, Stevo... Spominje se i izvjesna Bosiljka, ali to ne znači da je agent bila žena (...)", Večernji list, 28. studenoga 2011., pristupljeno 13. siječnja 2016.

Literatura

  • Bože Vukušić, Tajni rat UDBE protiv hrvatskih iseljenika iz Bosne i Hercegovine, Klub Hrvatskih povratnika iz iseljeništva, Zagreb, 2002., ISBN 953-97963-3-4

Vanjske poveznice

Slob. Dalmacija - zločini UDBE

Podlistak Slobodne Dalmacije - Hrvati u inozemstvu žrtve državnog terora SFRJ poslije 1945. godine, 15.–27. kolovoza 2000.
Iz izvješća Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Hrvatskoga državnog sabora - Poratne žrtve državnog terora SFRJ u inozemstvu

  1. U pet godina Udba ubila 24 hrvatska emigranta! Valovi iseljavanja Hrvata, povijest i organizacija UDBE, Tito na čelu
  2. Maršalove ofenzivne akcije Procedura za likvidaciju, politička policija, "specijalna sredstva"
  3. Nemilosrdne likvidacije političkih emigranata Ubojstvo Ivana Protulipca, smrt Drage Jileka, umorstvo Geze Paštija, atentat na Marijana Šimundića
  4. Nedjeljko Mrkonjić žrtva svog susjeda Ubojstvo Znaora i Krtalića, smrt Urse, mina za Čurića, umorstvo Kulenovića, napad na Bogdana
  5. Četiri atentata na Branka Jelića Vinko Sindičić - agent Mišo, četvrti pokušaj uspješan, likvidacija Josipa Senića
  6. Mučko ubojstvo obitelji Ševo ubojstvo obitelji Stjepana Ševe, likvidacija Nikice Martinovića, ubojstvo Ilije Vučića, ubojstvo Stipe Mikulića
  7. Državni vrh SFRJ dao nalog za likvidaciju Brune Bušića Ubojstvo Ivana Tuksora, ubojstvo Josipa Oreča, ubojstvo Brune Bušića i odgovornost državnog vrha
  8. Arkan se hvalio da je Đurekoviću raskolio glavu Ubojstva: Nikole Miličevića, Antuna Kostića, Stanka Nižića, Mate Kolića, Đure Zagajskog, Stjepana Đurekovića, Ante Đapića
  9. Nijemci u lovu na UDBINE egzekutore Priprema ubojstva Stipe Bilandžića
  10. Obračun s ubojicama Pokušaj ubojstva Franje Gorete, Goretino pomirenje s ubojicom
  11. Udbin ubojica ispalio cijeli šaržer u Štedula Atentat na Nikolu Štedula
  12. Domoljubi pokopani u domovini Prijenos posmrtnih ostataka poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu
  13. Hrvatsko revolucionarno bratstvo Bugojanska skupina, skupina Tolić-Oblak, gerilci Matičević i Prpić
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=UDBA&oldid=7598"