Ivan Krajačić

Ivan Krajačić

Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima. Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica.

Ivan Krajačić-Stevo (Poljane kraj Nove Gradiške, 29. kolovoza 1906. – Zagreb, 10. rujna 1986.) bio je hrvatski komunist, prvi načelnik OZNE, predsjednik Sabora SR Hrvatske od 1963. do 1967. godine.

Životopis

Rođen je 29. kolovoza 1906. godine u Poljani, Nova Gradiška, Hrvatska. Još u djetinjstvu, kao najstarije dijete u veoma brojnoj obitelji, osjetio je siromaštvo, te je 1922. godine pokušao tražiti zaposlenje u Dobrljinu, tada industrijskom središtu tog kraja. Pošto se tu nije mogao zaposliti u drvnoj industriji, odlazi na rad u rudnik Lešljani. Radeći u rudniku, pokazao je interes za tehnička postrojenja, pa mu je, na njegovu molbu, omogućeno učiti zanat. Krajem 1925. godine, završio je zanat alatnog mehaničara, a 1926. godine položio je ispit za ložača i strojara stabilnih strojeva. Pored svog stručnog usavršavanja, uključuje se u omladinski i radnički pokret.

Godine 1927. odlazi na odsluženje vojnog roka. Vojsku služi u Glavnoj auto-komandi u Beogradu. Zbog čitanja opozicijskog tiska među vojnicima i pisanja prvosvibanjskih parola na logorovanju, bio je nekoliko puta disciplinski kažnjen.

Nakon odsluženja vojnog roka, 1928. godine, došao je u Zagreb, gdje se zaposlio u radionici Jugoslavenskih državnih željeznica. Iste godine upoznaje Josipa Broza, tada političkog tajnika Mjesnog komiteta KPJ za Zagreb, i biva impresioniran njegovim držanjem istinskog komunista na poznatom "bombaškom procesu".

Od početka apsolutističke diktature jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorća, 6. siječnja 1929. godine, članovi KPJ i SKOJ-a u Željezničkoj radionici imali su niz uspješnih akcija. U tim akcijama sudjeluje i Ivan Krajačić, koji je 1931. godine primljen u SKOJ. Početkom 1933. godine, Krajačić je uhićen i podvrgnut policijskoj torturi, Zbog nedostatka dokaza, nakon dvadesetjednog dana u istražnom zatvoru, pušten je na slobodu. Zbog dobrog držanja pred policijom, odmah nakon izlaska iz zatvora primljen je u Komunističku partiju. Tada dobiva i konspirativno ime Stevo. Pošto je postao poznati aktivist u radničkom pokretu, Ivan Krajačić se ubrzo našao na policijskom popisu. Kada je, u proljeće 1934. godine, tajnik radioničkog komiteta KPJ Vajgant prigodom uhićenja ubijen, na njegovo mjesto dolazi Ivan Krajačić. Iste godine uključen je u Mjesni komitet KPJ za Zagreb, a sljedeće, 1935. godine, Ivan Krajačić uključen je u Pokrajinski komitet KPJ za Hrvatsku.

Kao član Mjesnog i Pokrajinskog komiteta, Ivan Krajačić zauzima istaknuto mjesto u radničkom pokretu, u Zagrebu i u Hrvatskoj. Zbog velikih izdaja u ilegalnoj organizaciji, 1936. godine, po odluci PK KPJ za Hrvatsku, bio je određen za školovanje u Sovjetskom Savezu, međutim, iste godine počinje u Španjolskoj građanski rat, pa on, umjesto na školovanje u SSSR, odlazi, po svojoj želji, kao borac u internacionalnim brigadama, boriti se za španjolsku republiku. Kao borac 13. međunarodne brigade, u bataljonu "Čapajev", ističe se kao primjeran borac, a naročito u bitci kod Teruela, gdje je krajem 1936. godine ranjen.

U Španjolskoj ostaje do 1939. godine, gdje za svoje zalaganje u borbi na raznim frontovima Španjolske napreduje do čina kapetana Republikanske armije.

Na frontovima Španjolske zalaže se za partijsku liniju koju je u Jugoslaviji provodio novi CK KPJ na čelu s Josipom Brozom Titom. Tu liniju Ivan Krajačić provodi i nakon odlaska iz Španjolske u logor u Francuskoj, gdje je izabran za tajnika partijske organizacije jugoslavenskih komunista u logoru. Tu je ostao oko tri tjedna, kada, po partijskoj naredbi, s tuđom putovnicom napušta logor i ilegalno se vraća u Jugoslaviju nastaviti Partijski rad. Nakon povratka u zemlju, Krajačić se ponovno zaposlio u Zagrebu u ložionici Jugoslavenskih državnih željeznica. Tu nastavlja aktivnost kao borac za radnička prava.

Drugi svjetski rat

Prvi dani rata nakon sloma Kraljevine Jugoslavije zatekli su Ivana Krajačića u Zagrebu. Kao član CK KPH, ističe se u pripremama za podizanje ustanka.

U lipnju 1941. godine odlazi u Zemun, gdje organizira diverzantske akcije. U Beogradu organizira, 7. lipnja, potkazivanje Gestapou, generala NKVD-a Mustafe Golubića, koji ga nakon 4 dana mučenja u Banjičkom logoru, kada su mu sve kosti polomljene, ubijaju u Pionirskom Parku u Beogradu.Mustafa Golubić je posebnim ukazom Staljina, proglašen za Heroja SSSR, 1944.godine, kada su mu prilikom oslobađanja Beograda, prenešeni posmrtni ostaci u Moskvu, gdje je sahranjen u u Aleji Velikana SSSR.O ovom zločinu, Stevo Krajačić je pričao samo najodanijim prijateljima, i svoj akt je pravdao strahom za život Josipa Broza Tita, jer su sumnjali da je Golubić došao u Beograd ubiti Tita, a što se nikada nije moglo utvrditi sa sigurnošću.^{[nedostaje izvor]}

Kasnije, po naređenju CK KPH, vraća se u Zagreb, gdje prima Partijske zadatke. Početkom 1942. godine dolazi u Zagreb, kao predstavnik Vrhovnog štaba NO partizanskih odreda Jugoslavije, Ivo Lola Ribar, donoseći Ivanu Krajačiću specijalne zadatke Vrhovnog štaba. Te zadatke Krajačić je obavljao s mnogo uspjeha, surađujući s Ivom Lolom Ribarom. On se povezuje s pojedincima koji su u NDH zauzimali visoke položaje; organizira obavještajnu mrežu, koja je cijelog rata davala Vrhovnom štabu dragocjene podatke. Također se povezuje s osobama poznatim s područja kulturnog i javnog života, i uključuje ih u NOP. U vrijeme svog boravka u Zagrebu, Ivan Krajačić je postavljen na dužnost komandanta Druge operativne zone. Sredinom 1942. godine, Krajačić organizira, zajedno s Ivom Lolom Ribarom, prebacivanje dra Ivana Ribara na oslobođeni teritorij, gdje zajedno s njim i oni odlaze. Neposredno pošto je stigao na slobodni teritorij, Tito ga ponovno šalje u Zagreb, jer se pokazalo kako nema pogodnije osobnosti za tako složene zadatke kao što je bila obavještajna služba NOP-a u Zagrebu, koja je, zaslugom Krajačića, tada već bila obuhvatila sve rodove neprijateljske vojske.

Početkom rujna 1943. godine, kada mu je zaprijetila neposredna opasnost od uhićenja, Ivan Krajačić, po naređenju CK KPH, napušta Zagreb i odlazi u Otočac, gdje se u to vrijeme nalazio ZAVNOH i predsjednik AVNOJ-a dr. Ivan Ribar. Neposredno nakon dolaska Ivana Krajačića, ustaše su napale Otočac; zajedno s Jakovom Blaževićem organizira uspješnu obranu ZAVNOH-a. Ivan Krajačić, s nekoliko mladića iz straže ZAVNOH-a, krenuo je prema križanju za Senj, gdje je branio odstupnicu članovima i suradnicima ZAVNOH-a. Tada je teško ranjen, i tek u ranim jutarnjim satima pronašli su ga Jakov Blažević i Lazo Gabrić, pratitelj dra Ivana Ribara.

Godine 1944., na poziv CK KPJ i Tita, odlazi na Vis, kao organizacijski tajnik CK KPH, i na toj dužnosti se nalazio od jeseni 1943. godine. Na povratku s Visa, u blizini Vrginmosta srušio se zrakoplov u kojem se nalazio zajedno s Randolphom Churchilom i sovjetskom Vojnom misijom, te je tada teško ranjen.

U vrijeme NOB-a, Ivan Krajačić je izabran za člana AVNOJ-a na njegovom osnivanju, a na Drugom zasjedanju AVNOJ-a izabran je u njegovo Predsjedništvo. Također je, na Drugom zasjedanju ZAVNOH-a, izabran u Predsjedništvo ZAVNOH-a, a ujesen 1942. kooptiran je i u CK KPJ.

Josip Manolić tvrdi da Ivan Krajačić u svibnju 1945. godine spriječio ubojstvo nadbiskupa Alojzija Stepinca upozorivši ga da se na nekoliko dana sakrije nakon što je Josip Broz Tito - na sastanku u Beogradu kojem je među nekolicinom prisutnih sudjelovao i šef hrvatskih komunista Vladimir Bakarić - bio još prije ulaska Jugoslavenske Armije u Zagreb 1945. god. naredio da se nadbiskupa Stepinca ubije.

Poslijeratna karijera

Grob Ivana Krajačića na Mirogoju.

Nakon osnivanja OZN-e 1944. godine, postavljen je za njezinoga načelnika, a na toj se dužnosti nalazio i poslije rata, do ožujka 1946. godine, kada je, u činu generalpukovnika, preveden u priučuvu i postavljen za ministra unutarnjih poslova Hrvatske. Na toj se dužnosti nalazio do 1953. godine, od 1953. do 1963. godine bio je potpredsjednik Izvršnog vijeća Sabora Hrvatske i član Saveznog izvršnog vijeća, i predsjednik SUBNOR-a Hrvatske od 1959. do 1961. godine, a od 1963. do 1967. godine nalazi se na dužnosti predsjednika Sabora Hrvatske. Biran je za člana CK KPH na svim kongresima, i za člana CK SKJ na V, VI, VII i VIII kongresu. Godine 1968. podnio je ostavku u CK SKH, ali je do IX kongresa ostao član CK SKJ. Stalno je biran za člana Saveznog odbora SSRNJ i Glavnog odbora SSRNH. Član je Savjeta Federacije. Nositelj je Partizanske spomenice 1941., i mnogih visokih odlikovanja.

Narodnim herojem Jugoslavije proglašen je 23. srpnja 1952. godine.