Ovo je glavno značenje pojma Kardinal. Za druga značenja pogledajte Kardinal (razdvojba).Kardinal (lat. cardinalis – stožerni; skraćeno od Kardinal Svete Rimske Crkve) u katoličkoj je hijerarhiji, nakon pape najviša crkvena služba. Imenuje ih papa uglavnom među biskupima, a može i među svećenicima. Nose odijelo crvene boje s karakterističnim šeširom, imaju poseban grb i oslovljavaju se naslovom Vaša uzoritost (eminencija).
Kardinalski naslov je čast koja je označena kao "uzvišena", ali onaj kojemu je dodijeljena nema nikakvu moć. Kardinali mogu biti i obični svećenici (danas vrlo rijetki slučajevi), a do 1917. g. čak i obični laici, poput kardinala Giacoma Antonellija (1806. – 1876.) koji je bio državni tajnik pape Pija IX. Kardinalski naslov označava stanje pripadnosti rimskoj biskupiji. Svaki svećenik "inkardiniran" je, tj. upisan u jednoj biskupiji. Inkardinacija, riječ nepoznata u rječnicima, pravni je akt kojim biskup prima jednog svećenika u lokalnu crkvu za koju je zadužen. Od trenutka svoje inkardinacije svećenik je podređen biskupu kojega mora slušati i od kojeg dobiva pastoralne dužnosti. Uzvisivanje na kardinalsku čast podrazumijeva inkardinaciju u rimskoj biskupiji onoga koji je promaknut u kardinala. Kardinal je inkardiniran (odatle i njegov naziv) u rimskoj biskupiji. Purpurna boja njihove odjeće simbolično predstavlja njihovu spremnost u čvrstoj obrani vjere i Katoličke crkve do prolijevanja vlastite krvi ako to bude potrebno.
Kardinali su pripadnici rimskog klera kao počasni biskupi jedne od sedam biskupija u okolici Rima (Albano, Ostia, Palestrina, Porto
- REDIRECT Predložak:Nemam razdvojbu i Santa Rufina, Frascati, Sabina i Poggio Mirteto, te Velletri) ili jedne crkve ili diaconije u Rimu. Slijedom toga zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić je počasni biskup crkve sv. Jeronima u Rimu, što je bio i njegov prethodnik zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić (1919. – 2002.). Iako se na prvi pogled čini da kardinali osim naslova nemaju puno veze s njihovom naslovnom crkvom, to nije tako, veza je mnogo dublja i čvršća nego što se misli. Bilo je slučajeva da su se pojedini kardinali doslovno upropastili da bi obnovili Rimsku crkvu koje su bili počasni biskupi.
Kardinalski zbor
Podrobniji članak o temi: Kardinalski zborNakon papine smrti kardinali biraju novog papu kao članovi rimskog klera. Svi zajedno čine Kardinalski zbor. To tijelo neprestano se povećavalo od svog osnutka. U početku ih je bilo svega petnaestak, da bi u vrijeme pontifikata pape Pija IV. (1559. – 1565.) dosegnuo broj od 76 članova. Papa Siksto V. (1585. – 1590.) odlučio je apostolskom konstitucijom Post quam verus ille od 3. prosinca 1586. godine ograničiti broj kardinala koji biraju papu na najviše 70. Taj broj je papa odredio prema broju od 70 staraca koje je Mojsije odredio kao vođe izabranom narodu. Odredbe pape Siksta V. potvrđene su kanonom 231. Kanonskog zakonika. Odredbe Sikstovog dokumenta ostat će nepromijenjene sve do pontifikata pape Ivana XXIII. (1958. – 1963.) Uzimajući u obzir razvoj Crkve na drugim kontinentima izvan Europe, posebno u Latinskoj Americi, papa Ivan XXIII. prekršio je tada važeći zakon i povećao broj članova de facto , ali i ne de jure, na 90. To je učinio njegov nasljednik papa Pavao VI. (1963.-1978.) konstitucijom Romano Pontifici eligendo od 1. listopada 1975. g. kojom je podijelio kardinale na kardinale elektore i ne elektore, odredivši da kardinali prestaju biti elektori (kardinali koji mogu birati i biti izabrani za papu) kad navrše 80 godina života. Broj kardinala elektora ograničen je na 120 članova, a broj ne elektora ovisio je o dobi onih koji su prešli kritičnu granicu od 80 godina.
Iako za Kardinalski zbor ponekad kažu da je senat Crkve, kardinali nemaju ni približno ovlasti koje bi se mogle usporediti s onima senatora. Oni obnašaju, zajednički, suverenu vlast samo u vrijeme Sede vacante, tj. samo onda kada je papinska stolica upražnjena. Ta vlast je također ograničena jer im je zabranjeno uvoditi novosti: Sede vacante nihil innovetur. Njihova jedina povlastica je da „glume papu“. Kardinalski zbor se okuplja za papina života samo kad mu trebaju izraziti dobre želje, povodom neke njegove obljetnice ili velikog blagdana, ili kad se održavaju skupovi akademskog karaktera, kao što su konzistoriji na kojima papa imenuje nove kardinale. Nije uvijek bilo tako i povijest je zabilježila kardinalske skupove na kojima je bilo vrlo živo kao na današnjim parlamentarnim sjednicama. U srednjem vijeku konzistoriji su se održavali mnogo češće na kojima su kardinali tražili od papa veće ovlasti za sebe. Tek je papa Lav X. (1513. – 1521.) izveo pravi državni udar kada je 1. srpnja 1517. g., ne savjetujući se ni sa kim, a ponajmanje sa Kardinalskim zborom, imenovao odjednom trideset jednog kardinala koji su svi odreda odbijali prihvatiti zaključke XVI. (Konstanza; 1414.-1418.) i XVII. (Besel-Ferrara-Firenza-Rim; 1431.-1447.) općeg koncila. Tako je radikalno i definitivno sasječena opozicija. Papa Lav X. nije propustio podsjetiti i naglasiti da kardinali, premda biraju papu, njemu jedinom duguju svoj kardinalski položaj. Kardinalski zbor nikada se nije oporavio od te oštre lekcije. Ali to ne znači da su kardinali izgubili svoj nekadašnji utjecaj. On se i danas očituje, ali na drugi način.
U jednom nagovoru od 28. lipnja 1967. g. papa Pavao VI. naglasio je važnost Kardinalskog zbora za život Crkve. Unutar Kardinalskog zbora papa bira državnog tajnika, prefekte rimskih kongregacija, predsjednike vijeća i povjerenstava, legate koje šalje u inozemstvo da ga predstavljaju na nekom skupu, posebne izaslanike itd. Dužnost je kardinala da sudjeluju u radu kongregacija, savjeta ili povjerenstava Kurije. Njihovo sudjelovanje u radu tih tijela je stvarno, a ne zahtijeva se jedino od članova Kardinalskog zbora koji trajno borave u Rimu. Kardinalska čast je doživotna, mada je bilo i slučajeva da su neki bez nje ostajali. Tako je na primjer za pontifikata pape Pija XI. (1922. – 1939.) kardinal Billot ponovno postao vlč. otac Billot iz Družbe Isusove. Kardinal Billot je bio primoran dati ostavku u Kardinalskom zboru zbog neslaganja s Papom o oportunosti osude Francuske akcije.
Na čelu je Kardinalskog zbora dekan, a zamjenjuje ga poddekan. Dekan ili poddekan nema nikakve vlasti upravljanja nad ostalim kardinalima, nego je kao prvi među jednakima. Kardinal dekan ima kao naslov ostijsku biskupiju zajedno s drugom Crkvom koju je već imao kao naslov.
Redovi
Kardinalski zbor dijeli se na tri reda:
- biskupski, kojemu pripadaju kardinali kojima papa dodijeli naslov prigradske Crkve, a i istočni patrijarsi koji su uvršteni u Kardinalski zbor,
- prezbiterski, i
- đakonski.
Kardinalima prezbiterskog i đakonskog reda papa dodjeljuje svakomu njegov naslov ili đakonstvo u Rimu. Istočni patrijarsi koji su uzeti u Kardinalski zbor imaju kao naslov svoje patrijaršijsko sjedište.
Odjeća i simboli
Regularna kardinalska odora sastoji se od crne (u toplijim, tropskim krajevima bijele) reverende sa purpurnim gumbima i obrubom, purpurnog pojasa i pileolusa. Korsko kardinalsko odijelo sastoji se od u potpunosti purpurne reverende preko koje ide isključivo bijela roketa na koju pak ide purpurna "mozzetta". Na glavi se preko purpurnog pileolusa nosi purpurna bireta. Katkada kardinali nose i ferraiolo, odnosno purpurni kardinalski plašt. Prilikom imenovanja, kardinali uz biretu, kao znak posebne povezanosti s papom dobivaju od njega i zlatni prsten (za vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI. na vanjskoj strani prstena je bio prikaz raspetog Krista sa Bogorodicom i sv. Ivanom sa svake strane križa, dok je na unutarnjoj strani bio ugraviran njegov papinski grb). Kardinalski grb sastoji se od štita i purpurnog galero šešira iz kojeg se na svaku stranu štita pruža petnaest purpurnih kićanki. Iza štita, ako je kardinal obični biskup nalazi se latinski križ, a ako je kardinal nadbiskup onda križ s dvostrukom poprečnom gredom. Ispod štita nalazi se traka s geslom.
Vidi još
Vanjske poveznice
- PREUSMJERI Predložak:Ita oznaka