| Slavko Kvaternik | |
|---|---|
 | |
| Opći životopisni podatci | |
| Datum rođenja | 25. kolovoza 1878. |
| Mjesto rođenja | Komorske Moravice,[1] Hrvatska |
| Datum smrti | 13. lipnja 1947. |
| Mjesto smrti | Zagreb, Hrvatska |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Supruga | Olga Frank |
| Titule | vitez |
| Opis vojnoga službovanja | |
| Godine u službi | 1896. – 1918. 1918. – 1921. 1941. – 1943. |
| Čin |  dopukovnik vojskovođa.gif){kind=small} krilnik
|
| Ratovi | Prvi svjetski rat Drugi svjetski rat |
| Važnije bitke | Oslobađanje Međimurja |
| Vojska | .svg){kind=small} Austro-Ugarska vojska (1896. - 1918.).svg){kind=small} Kraljevska jugoslavenska vojska (1918. - 1921.).svg){kind=small} Hrvatsko domobranstvo (1941. - 1943.)
|
| Zapovijedao | Hrvatsko domobranstvo |
| Odlikovanja | Željezni križ I. stupnja Vojnički red željeznog trolista I. stupnja Veliki križ mađarskog reda za zasluge s krunom kralja Stjepana[2] Veliki križ njemačkog orla[3] |
Slavko Kvaternik (Komorske Moravice,[1] 25. kolovoza 1878. – Zagreb, 13. lipnja 1947.), bio je hrvatski vojnik, ustaški časnik[4], političar i državni dužnosnik. U Prvom svjetskom ratu je kao časnik služio vojsku Austro-Ugarske Monarhije. Po stvaranju Kraljevine SHS umirovljen je te se priključio Ustaškom pokretu. Po njemačkoj invaziji na Jugoslaviju 10. travnja 1941. godine je proglasio u Zagrebu Nezavisnu Državu Hrvatsku u kojoj je obnašao neke od najviših vojnih i političkih dužnosti. Nakon umirovljenja 1942. se povukao u Austriju te je po završetku Drugog svjetskog rata izručen vlastima komunističke Jugoslavije koje su ga 1947. godine osudile na smrt.
Životopis
Mladost
Slavko Kvaternik se rodio 1878. godine u Komorskim Moravicama, u obitelji Ljudevita Kvaternika i Marije rođ. Frank, podrijetlom katoličke Njemice.[5] U obitelji Ljudevita Luje i Marije Kvaternik bilo je još troje djece: Petar Milutin (1882. – 1941.), Ljubomir (1885. – 1980.) i Zlata (? - 1957.).[1]
Vjenčao se s Olgom Frank, kćeri poznatog pravaškog političara židovskog podrijetla Josipa Franka, s kojom je imao dvije kćeri i sina Eugena Didu Kvaternika, koji je postao jednim od glavnih vođa ustaške organizacije.[6]
Prvi svjetski rat
Nakon vojne akademije, služio je kao stožerni časnik u Austro-ugarskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu na talijanskom bojištu. Kvaternik je od 22. listopada 1914. do 27. veljače 1916. godine bio krilni pobočnik slavnom maršalu Svetozaru Borojeviću, a od siječnja 1918. godine načelnik stožera 55. k.u.k. ili 155. honvéd pješačke divizije na Sočanskom, tj. Piavskom bojištu, da bi u svibnju bio prebačen u zapovjedništvo Sočanske armije. Za vrijeme rata odlikovan je najvišim njemačkim odlikovanjem, Željeznim križem I. stupnja.
Kraljevina Jugoslavija
Poslije rata, 1918. godine, u činu dopukovnika priključuje se Narodnom vijeću Države SHS u kojem postaje glavar stožera vojske. U prosincu 1918. godine zapovijeda hrvatskim postrojbama koje uspješno izbacuju mađarsku vojsku iz Međimurja.[7] U vojsci Kraljevine SHS umirovljen je 1921. godine u činu pukovnika.[8]
Iste godine se politički angažira, prvo u Hrvatskoj stranci prava, a potom u ustaškom pokretu. Na poziv Ante Pavelića, u listopadu 1932. godine, u Bresci sudjeluje na sastanku o stvaranju i jačanju ustaških vojnih postrojbi. Nakon atentata u Marseilleu, 1934. – 1935. godine interniran je u Crnoj Gori. Od 1936. do 1941. godine ravnatelj je Zadruge "Hrvatskog radiše",[7] izabran zalaganjem Vladka Mačeka. Na čelu je domovinskog vodstva ustaškog pokreta, 1939. godine sudjeluje u osnivanju i vodi društvo "Uzdanica", čiji ogranci i povjerenici postaju nositelji ustaškog pokreta u Banovini Hrvatskoj. Također uspostavlja vezu s hrvatskim časnicima u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Početkom travnja 1941. godine uspostavlja kontakt s izaslanikom Njemačke E. Veesenmayerom, pregovara sa zastupnicima i predsjednicima kotarskih organizacija HSS-a.[8]
NDH
Nakon odbijanja Vladka Mačeka da, pod zaštitom Njemačke, preuzme vodstvo u Hrvatskoj, u ime poglavnika A. Pavelića, uz asistenciju E. Veesenmayera, 10. travnja 1941. godine, nakon ulaska njemačke vojske u Zagreb, proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku preko radija. Organizira privremenu vladu - Hrvatsko državno vijeće i ujedno je i premijer privremene vlade od 10. do 16. travnja 1941. godine.[7] Nakon povratka Ante Pavelića službeno postaje drugim čovjekom NDH, član je Glavnog ustaškoga stana, poglavnikov zamjenik, ministar domobranstva, doglavnik, ustaški krilnik i vojskovođa. Sa skupinom bivših časnika austrougarske i jugoslavenske vojske organizira oružane snage NDH, te stalno posreduje u sukobima ustaških i domobranskih časnika.[8]
Nakon što od generala Vladimir Laxe i drugih visokih časnika dobiva informacije prema kojima teror kojega provode tzv. divlje ustaše potiče zapravo Srbe da stupaju u oružanu borbu protiv NDH, Slavko Kvaternik u rujnu 1941. godine naređuje oštar obračun protiv divljih ustaša, navodeći da "to nisu ustaše, nego divljaci i pljačkaši, koji zaslužuju da se - kao i četnici - stave pred prieki sud". Nakon toga je teror protiv Srba smanjen, ali je samovolja lokalnih ustaša i nadalje štetila općem stanju sigurnosti u NDH i odmagala konsolidaciji stanja u državi.[9]
Uz Mladena Lorkovića i Vladimira Košaka, glavni je zagovornik pronjemačke politike u užem ustaškom vodstvu. Potkraj srpnja 1941. godine posjećuje A. Hitlera, a primaju ga drugi vodeći dužnosnici Trećeg Reicha (Ribbentrop, Keitel itd). Krajem kolovoza 1941. godine njegova supruga izvršila je samoubojstvo, navodno zbog svojega židovskoga podrijetla i uloge koju su njezin suprug, a posebno sin Eugen imali u NDH. Protivio se progonima pristaša HSS-a i politici terora koju je provodio njegov sin Eugen (kojega je u jednom razgovoru s generalom E. Glaiseom von Horstenauom opisao, u duhovnom pogledu, Pavelićevim, a ne svojim sinom). Na njegovo zalaganje Ante Pavelić je u veljači 1942. godine sazvao Hrvatski državni sabor.[8] Nastojao je ograničiti utjecaj rasova i okončati djelovanje divljih ustaša čiji su zločini poticali širenje ustanka protiv NDH.[10]
Nakon što je pukovnik Anton Švajger izvijestio u svibnju 1942. god. o teškom stanju njemačke vojske koje je mogao vidjeti tijekom svojeg obilaska Istočnog fronta, te mu predao detaljnu analizu koja je prikazivala da se Njemačka ne može nadati pobjedi u ratu sa Sovjetskim Savezom, Kvaternik je istupio pred časnicima s obećanjima da neće slati svoju vojsku na Istočni front, rekavši da "svoj kapital nećemo besmisleno potratiti na Istočnoj fronti". Nijemci su se ubrzo potom zauzeli za njegovu smjenu.[11]
U rujnu 1942. godine Ante Pavelić započinje akciju za njegovo uklanjanje, obrazlažući to njegovom odgovornošću za loše stanje u oružanim snagama. Izgleda da je stanovitu ulogu imalo i Kvaternikovo nezadovoljstvo progonom Židova što su ga poticali Nijemci (za pokretanje progona smatrao je najodgovornijima nacističke radikale iz redova folksdojčera u Slavoniji i Srijemu) i s kojim je bilo povezano samoubojstvo njegove supruge Olge, koja je i sama dijelom bila židovskog podrijetla.[12] Na Pavelićev zahtjev, 5. listopada 1942. godine, odlazi na odmor u Slovačku, praktično oslobođen svih dužnosti. Vratio se 22. prosinca 1942. godine i već 29. prosinca uputio poglavniku pismo u kojem je izjavio da se povlači iz Vlade i u poglavnikove ruke predaje Ministarstvo domobranstva, te je i formalno 4. siječnja 1943. godine razrješen dužnosti. Zadržao je čin vojskovođe u miru te se povukao u Austriju. Živio je na Semmeringu, a potom u Bad Gasteinu. Istodobno je s položaja uklonjen i njegov sin Eugen Dido Kvaternik, koji je do tada imao iznimno važnu ulogu u policijskim i obavještajnim poslovima NDH.[8]
Neuspješno se pokušao aktivirati nakon kapitulacije Italije i u vrijeme pregovora s HSS-om 1943.-1944. godine. Nakon sloma NDH, uhitili su ga Amerikanci (12. srpnja 1945. godine) i odveli u zatvor Zemaljskog suda u Salzburgu, potom u istražni zatvor u Gmundenu i u koncentracijski logor u Glasenbachu kraj Salzburga, te 9. rujna 1946. godine izručili Jugoslaviji. Osuđen je na smrt 6. lipnja 1947. godine te je strijeljan u Zagrebu 13. lipnja 1947. godine.[8]
Literatura
- Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9
Vanjske poveznice
- Masoni između Tita i Pavelića, Branko Šömen, vecernji.hr
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925-1945, Prilozi za hrvatsku povijest. Uredio dr. Jere Jareb, Starčević, Zagreb, 1995., ISBN 953-96369-0-6, str. 265-266.
- ↑ Ivan Košutić, Rađanje, život i umiranje jedne države: 49 mjeseci NDH, Stručna i poslovna knjiga d.o.o., 1997., str. 390.
- ↑ Ivan Košutić, Rađanje, život i umiranje jedne države: 49 mjeseci NDH, Stručna i poslovna knjiga d.o.o., 1997., str. 295.
- ↑ Kvaternik, Slavko | Hrvatska enciklopedija. http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=34899, pristupljeno 4. svibnja 2018.
- ↑ "Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925-1945, Prilozi za hrvatsku povijest.", Uredio dr. Jere Jareb, Starčević, Zagreb, 1995., ISBN 953-96369-0-6, str. 265.: Moj djed Ljudevit Kvaternik rođen je u Praputnjaku kraj Meje (kotar Bakar-Sušak). (...) Njegova žena, moja baka s očeve strane, Marija Frank, podrijetlom je katolička Njemica iz Bavarske. Ova obitelj nema ništa zajedničkog s onom sa strane moje majke. (...) Moja baka rođena je u Gorskom Kotaru, njezin otac, a moj pradjed, došao je iz Njemačke kao činovnik grofova Thurn i Taxis.
- ↑ Spomen područje Jasenovac: Slavko Kvaternik, pristupljeno 17. siječnja 2014.
- ↑ 7,0 7,1 7,2 Vojska.net: Slavko Kvaternik (1878-1947), preuzeto 31. prosinca 2011.
- ↑ 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 8,5 Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 226.-227.
- ↑ "Položaj Srba u domobranstvu Nezavisne države Hrvatske, 1941. - 1945.", Nikica Barić, POLEMOS: časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol.V No.9-10, prosinac 2002. Pristupljeno 15. lipnja 2021., str. 162-163
- ↑ Nada Kisić-Kolanović, Vojskovođa i politika, Zagreb, 1997., str. 219.
- ↑ Jozo Tomasevich (2010.). "RAT I REVOLUCIJA U JUGOSLAVIJI 1941-1945. - OKUPACIJA I KOLABORACIJA, str. 494". EPH. http://www.znaci.net/00003/524.htm Pristupljeno 12. kolovoza 2020.
- ↑ Dr. Ivan Mužić, Progoni Židova u NDH, Slobodna Dalmacija, 8. veljače 2000., pristupljeno 17. siječnja 2014.