| Katarina Kosača-Kotromanić | |
|---|---|
.jpg) Slika kraljice Katarine
| |
| Bosanska kraljica i blaženica | |
| Rođena | 1425. Blagaj |
| Preminula | 25. listopada 1478. Rim |
| Slavi se u | Rimokatolička Crkva |
| Spomendan | 25. listopada |
 Portal o kršćanstvu
| |
Katarina Kosača-Kotromanić (Blagaj, 1425. – Rim, 25. listopada 1478.), bosanska kraljica i blaženica, supruga kralja Stjepana Tomaša i članica franjevačkog svjetovnog reda.[1][2][3] U narodu se tradicionalno naziva posljednjom bosanskom kraljicom, iako neki povjesničari tu ulogu pripisuju kraljici Mari, ženi bosanskog kralja Stjepana i kćeri srpskog despota Lazara Brankovića.
Životopis
Katarina Kosača-Kotromanić rođena je u Blagaju pored Mostara 1425. od Jelene Balšić i Stjepana Kosače,[4] koji je 20. siječnja 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Fridrika III. nazvan "Herzog"-om, što na njemačkom jeziku znači "vojvoda". Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao naslov Vojvode Humske zemlje. Njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku "herceg od Svetog Save". Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje - Hercegovina. Braća su joj bila veliki vezir Osmanskog Carstva Ahmed-paša Hercegović, također i Vladislav Hercegović Kosača, Vlatko i Stjepan te sestra Mara.
Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom Kotromanića, bosanskih kraljeva i banova. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i na koncu brak njegove kćeri, Katarine Kosače i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile ujedinjene. Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bogumile iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodišnja Katarina je postala postala rimokatolkinja.[5]
Stjepan Tomaš Kotromanić je postao bosanski kralj te je s kraljicom Katarinom je imao dvoje djece: Sigismunda (Žigmunda), Katarinu i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461., a nasljeđuje ga njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je dan naslov kraljice majke i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.
Za života je podigla nekoliko kapela i crkava: Svetu Katarinu u Jajcu, Presveto Trojstvo u Vrilima kod Kupresa (1447.), franjevački samostan i crkvu Svete Kate u Kreševu i kod Fojnice u Kozogradu kapelu, [6] zatim crkvu sv. Marije u Grebenu (Krupa n/Vrbasu), crkvu sv. Marije u „Virbenu“ (Vrbanja, Kotor Varoš) i crkvu svetog Jurja u Jezeru „koju diže Juraj Vojsalić-Hrvatinić“[7] te crkvu sv. Katarine na Katini kod Jajca.[8]
Nakon osmanskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica Katarina privremeno se sklanja u ljetnikovac "Kozov Grad" iznad Fojnice. Poslije suprugove smrti živjela je povučeno sa svojom djecom Katarinom i Sigismundom u Kozogradu i po legendi odandje vodila obranu zemlje od Osmanlija.[6] Konjima, po legendi "naopako" potkovanim, sa pratnjom povukla se na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrilima (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva.
Kad se osmanskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. Za njen je odlazak vezana legenda o nastanku imena grada Zenice.[9]
U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila "pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi osmanskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod osmanskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju neovisnost i slobodu, a kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti "radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere".
Njezina djeca Žigmunda i Katarinu su prema sultanovoj naredbi, poslani u Carigrad na njegov dvor. Princeza Katarina je umrla prirodnim putem i pokopana je po islamskom obredu u Skoplju, gdje joj se i danas nalazi turbe koje je podigao utemeljitelj Sarajeva Isa-beg Isaković (jedna od rijetkih žena u čiju je čast sagrađena ovakva vrsta mauzoleja). U osmanskim izvorima princeza Katarina se spominje kao Tahiri Hanuma. Šimun je na sultanovom dvoru ostvario važnu vojnu karijeru u Osmanskom Carstvu. U povijesti je ostao zabilježen kao Ishak-beg Kraljević od Karasija.Prihvatio je Islam.
Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je 25. listopada 1478. godine u Rimu. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u bazilici Santa Maria in Aracoeli u Rimu, a njezine plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebice priznate, kad je proglašena blaženom. U svojoj oporuci je napisala da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Ako se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti.
Katarina kao narodna junakinja
Katarina je među Hrvatima ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti za njenom tužnom sudbinom. Legenda kaže da je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve rupce.
Posljednja kraljica Bosne?
Stariji istraživači Katarinu su smatrali pretposljednjom kraljicom Bosne,[10] jer posljednjom bosanskom kraljicom smatrali su kraljicu Maru, supruga posljednjeg kralja u Bosni (po tom tumačenju)[11] i kći despota Srbije, a ne Katarinu koja je bila supruga pretposljednjeg bosanskog kralja. [12][13][14][15][16][17][18][19][20] Katarina je bila kraljica, odnosno prva žena u Bosni, tijekom svog braka sa Stjepanom Tomašem. Budući da je njen brak s Tomašem završio njegovom smrću 1461. godine, a na prijestolje sjeo Katarinin posinak Stjepan Tomašević, položaj kraljice u Bosni (prve žene kraljevstva) zauzela je Tomaševićeva supruga Mara Branković. Tomaševićevom smrću Mara je ostala udovica posljednjeg kralja u Bosni, odnosno posljednja kraljica u Bosni. [21][22]
Pojedini suvremeni istraživači drže da je Katarina bila posljednja bosanska kraljica.[23] Uzroci legendi o Katarini, posljednjoj bosanskoj kraljici temeljito su ispitivani i povjesničari smatraju da su uspjeli otkriti razlog. Naime, nakon smrti njenog posinka, kralja Stjepana Tomaševića 1463, Katarina je ostatak svog života provela pokušavajući dobiti pomoć za obnavljanje kraljevstva u Bosni. Pri tome, Katarina je polagala pravo na bosansko kraljevstvo, a Marija ju je podržavala, ili se nije protivila. Osim toga, Katarina je sa sobom u progonstvo ponijela i sve kraljevske oznake (i krunu), koje su se prenosile s kralja na kralja, simbole kraljevske moći. Obje činjenice govore da je ona utjelovljavala posljednji oblik kraljevstva u Bosni, tj. da je sukladno tome bila posljednja kraljica. Zbog toga je se neformalno smatra posljednjom kraljicom u Bosni, iako ona to formalno nikad nije bila[24].
Postoji i treće tumačenje, po kojem je nakon pada Kraljevstva Kotromanića istu funkciju preuzela Bosna Matije Korvina (teritorij, prijestolnicu, vlast, crkvenu i svjetovnu vlastelu te narod), iz čega proizlazi zaključak da je dinastija Korvin zapravo detronizirala dinastiju Kotromanić s prijestolja u Bosni, navodivši da su je kraljevina u Bosni priznata tek 1461. godinu i nešto prije njezina pada, a da su se cijelo vrijeme njenim suverenima smatrali hrvatsko-ugarski kraljevi, uz ogradu da se to odnosi na dio Bosne koji je kontrolirao Korvin nakon ratova iz 1463. i 1464. [25] Takvo gledište poznaje više bosanskih kraljica u vrijeme Katarine, već spomenutu Maru, zatim Beatricu Aragonsku, suprugu Matije Korvina, te anonimne supruge bosanskih kraljeva Nikole Iločkoga, Matije Radivojevića te Matije Vojsalića. Po ovom tumačenju Katarina je po godini stupanja na tron šesta s kraja kraljica u Bosni, dok po godini smrti pojedine kraljice također nije posljednja, jer se Mara zadnji put spominje u dokumentima 1495. godine, a Beatrica Aragonska umrla je 1508. godine. [26]
Dalje, područja kojima je vladao Stjepan Vukčić Kosača su bila među posljednjim teritorijima kojima su ovladale Osmanlije te se i Stjepan Vukčić Kosača može ubrojiti među posljednje vladare Bosne i u tome smislu njegova treća supruga Cecilija koja je bila bavarska princeza bi mogla nositi titulu posljednje kraljiceu Bosni. Također, i Matija Vojsalić Hrvatinić je prema nekim povjesničarima posljednji kralj u Bosni te bi i njegova supruga nositi titulu posljednje kraljice u Bosni.[nedostaje izvor]
Izvori
- ↑ Stjepan Tomaš | Hrvatska enciklopedija. https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=58178 Pristupljeno 17. studeni 2020.
- ↑ Nielsen, J. Rgen (9. prosinac 2011.) (engl.). Religion, Ethnicity and Contested Nationhood in the Former Ottoman Space. BRILL. ISBN 978-90-04-21133-9. https://books.google.ba/books?id=lARL9Bh5nG0C&pg=PA262&dq=Katarina+Kosa%C4%8Da&hl=bs&sa=X&ved=2ahUKEwiH_YmlqortAhVIs4sKHZalB0sQ6AEwA3oECCUQAg#v=snippet&q=%22wife%20of%20Bosnian%20King%22&f=false
- ↑ Kotromanić, Katarina | Hrvatska enciklopedija. https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=33480 Pristupljeno 17. studeni 2020.
- ↑ Krešimir Regan, "Bosanska kraljica Katarina", str. 157
- ↑ Matica hrvatska, Hrvatska revija, s.n., 1978.
- ↑ 6,0 6,1 Franjevačka provincija Bosna Srebrena kta/f.p.: Dokumentarac o kraljici Katarini “Povijest ženskim rukopisom: Katarina Kosača”, najava emisije na HTV3 27. rujna (pristupljeno 2. studenoga 2016.)
- ↑ Franjevački samostan Jajce Bruno Ljubez: Crkva sv. Katarine (pristupljeno 27. studenoga 2016.)
- ↑ Franjevački samostan Jajce Bruno Ljubez: Crkva sv. Katarine na Katini (pristupljeno 27. studenoga 2016.)
- ↑ Župa Svetog Josipa - Zenica KRATKA POVIJEST ŽUPE Sv. JOSIPA, ZENICA (pristupljeno 25. travnja 2019.)
- ↑ Krešimir Regan, "Bosanska kraljica Katarina", str. 158
- ↑ Vjekoslav Klaić i Trpimir Macan, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Nakladni zavod MH, 1981. godine
- ↑ Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, Mehmed the Conqueror and His Time, Princeton University Press, 1992. godine, stranica 383.
- ↑ Krunoslav Draganović, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", 1942. godine
- ↑ Đuro Tošić, Poslednja bosanska kraljica Mara (Jelena), Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine, Beograd, 2002. godine
- ↑ Sociétè belge d'Études byzantines, Byzantion: revue internationale des études byzantines, Fondation Byzantine, 1960. godine, stranica 80.
- ↑ Karl Krumbacher, Byzantinische Zeitschrift, C. H. Beck'sche Verlagsbuchhandlung, 1952. godine, stranica 46.
- ↑ Guillaume Capus, A travers la Bosnie et l'Herzegovine, Librairie Hachette, 1896. godine, strana 291.
- ↑ Zemaljski muzej u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Zemaljska štamparija, 1912. godine, strana 99.
- ↑ Božidar Vidov, Herceg Stjepan Vukčić-Kosača i naziv Hercegovina: Stjepan II. Tomašević i Mara, posljednji hrvatski kralj i kraljica Druge narodne dinastije, s.n., 1980. godine
- ↑ Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Svjestlost, 1969. godine
- ↑ Luigi Villari, The republic of Ragusa: an episode of the Turkish conquest, J.M. Dent & Co., 1904, strana 243.
- ↑ Dumbarton Oaks, Dumbarton Oaks studies, Harvard University Press, 1950.
- ↑ Krešimir Regan, "Bosanska kraljica Katarina", str. 158
- ↑ Marko Perojević, « Stjepan Tomaš Ostojić», Povijest Bosne i Hercegovine, sv. I. , III. izdanje, HKD Napredak, Sarajevo 1998.
- ↑ Krešimir Regan, "Bosanska kraljica Katarina", str. 159
- ↑ Krešimir Regan, "Bosanska kraljica Katarina", str. 160
Vanjske poveznice
| ||||||||||||||||||||