| Njegova Uzoritost Josip Mihalović | |
|---|---|
| Nadbiskup zagrebački | |
 | |
 | |
| ' | |
| Rođen | 16. siječnja 1814. Torda, Srbija (tada Austrijsko Carstvo) |
| Umro | 19. veljače 1891. Zagreb, Hrvatska (tada Austro-ugarska) |
| Svećenik | 12. kolovoza 1836. |
| Nadbiskup | 17. srpnja 1870. |
| Kardinal | 22. lipnja 1877. |
| Služba | kardinal prezbiter |
| Prethodne službe | Mostarsko-duvanjski biskup (1868. - 1870.) |
| Portal: Kršćanstvo | |
| Portal o životopisima | |
Josip Mihalović (Torda, 16. siječnja 1814. - Zagreb, 19. veljače 1891.), kardinal, zagrebački nadbiskup.
Životopis
Podrijetlo
Mihalović (također Mihalovich, Mihalovics, Mihalovits, Mihajlović) je bila srpsko- hrvatsko- ugarska plemićka porodica u Slavoniji. Svetorimski car Karlo VI. (1711.—1740.) im je udijelio 1716. plemstvo, jer su se kao habsburški časnici hrabro borili sa Turcima. Do 1763. su bili pravoslavne vjere te su se prezivali Mihajlović; kad su pristupili punom zajedništvu sa Rimom ili uniji, je počeo njihov društveni i gospodarski uspon. Obitelj je dala više znamenitih ličnosti, među kojima su poznati skladatelj Edmund, Karlo (=Károly, Dragutin 1830.-1918.), Hugo (1874.-1956.), Antun (1868.-1949., posljednji hrvatski ban u Austro-Ugarskoj) a naročito Josip (József, 1814.-1891.). [1]
Školovanje
Rodio se u Tordi u Austrijskom Carstvu [2] ocu državnom službeniku; tamo je pošao u pučku školu. Osnovnu školu (gramatiku) je posjećivao u Velikom Bečkereku [3], srednju školu (gimnaziju, humanistiku) u Segedinu, više škole pak u Temišvaru, gdje je završio filozofiju i teologiju sa doktoratom iz teologije. Od 1834 je radio u biskupskoj kancelariji. Za svećenika ga je zaredio 12. kolovoza 1836 čanadski biskup Josip Lonović. 1837 je postao kapelan gradske župe u Temišvaru (Temesvár-Belváros) i od 1837 ceremonijer (ceremoniarius) i bilježnik Svete Stolice; 1841 je postao biskupov tajnik, njegov pratilac na krizmanju, a 1846 ravnatej biskupske kancelarije. Veljače 1848 je postao kanonik, 1849 pak biskupov podzamjenik (generalni provikar). [4] [5]
Proljeće naroda
"Proljeće naroda" i njega je uvuklo u svoje vihorno događanje. Kao ugarskog pobunjeničkog narodnjaka su ga u Temišvaru postavili pred Vojni sud; 17. studenoga su ga lišili svih službi, časnih naslova te imanja; osuđen je na četiri godine zatvora, od čega je oko dvije godine također odslužio u tvrđavi Leopoldov grad[6] blizu Nitre u današnjoj Slovačkoj. Godine 1852. dobio je pomilovanje, no ipak je morao biti još četiri godine samo duhovni pomoćnik u zavičaju pod policijskim nadzorom. U listopadu 1855. postao je župnik u Njemačkom Bešenovu,[7] a 1859. dekan i školski nadzornik. U svibnju 1861. ponovo je pridobio kanonikat, a u lipnju je pak postao temišvarski tvornički dušobrižnik (temesvár-gyárvárosi lelkész), kao i opat pri Sveti Martin od Vaške.[8]
Biskup i kardinal
1868. je primio imenovanje za duvanjskoga naslovnog biskupa, a 4. svibnja 1870 je bio imenovan za zagrebačkoga biskupa; 17. srpnja je primio biskupsko ređenje u Beču. Glavni posvetitelj je bio nadbiskup Mariano Falcinelli Antoniacci OSB, naslovni biskup atenski. Ustoličen je bio u Zagrebu 6. kolovoza 1870.
22. lipnja 1877 ga je papa blaženi Pio IX. imenovao za kardinala-svećenika pri San Pancrazio fuori le mura. Kardinalski šešir primio je u Rimu u Bazilici svetoga Petra 25. lipnja 1877. Sudjeluje u konklavi 1878. kod izbora pape Lava XIII. Mihalovič se nije laka srca pokorio kraljevoj želji da postane nadbiskupom. Ubrzo nakon dolaska u Zagreb – već 1881 – je malodušno odlučio dati ostavku i tražiti premještaj u neku od mađarskih biskupija s obrazloženjem da ne može živjeti u „neprijateljskoj zagrebačkoj okolini“ te je samo na izričitu želju kralja i crkvenih poglavara ostao.
Djelovanje
U crkvenom i narodnom, kulturnom i političkom životu su zaorali duboke brazde njegov predšasnik Haulik (1852. - 1869.), kao i njegov suvremenik Strossmayer. Ipak se on dao neumorno na posao naročito na vjerskom području. U svom djelovanju osobito se brinuo o školovanju svećeničkog podmlatka, pa je 1878 na njegov poticaj ustanovljeno dječačko sjemenište i gimnazija. Za uzdržavanje budućih svećeničkih kandidata je odredio prihode četvorice kanonika.
Mihalović je postavio Jurja Posilovića urednikom Zagrebačkog katoličkog lista (ZKL 1872.-1875.). Posilović je uz to 1874. postao i redovnim predavačem na Bogoslovnom fakultetu novootvorenog Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu, pa je tu službu obavljao sve do svoga imenovanja za senjsko-modruškog biskupa. U ZKL je objavio više stručnih rasprava u povodu Prvoga vatikanskog sabora (1869.-1870.) – pa i znamenitu konstituciju Vječni Pastir (Pastor Æternus, koja sadrži određenje papinske nezabludivosti ex cathedra, i za koju su liberalci u tisku teško optuživali isusovce kao njene možebitne autore, da je njih, svećenike i biskupe morao ZKL više puta uzeti u zaštitu. Časopis je također javio, da je Strossmayer saborske odredbe objavio u svom biskupskom glasilu i time ih posredno priznao.
[9]
Potres i obnova katedrale
Mihalovićevo veliko djelo je obnova Zagrebačke katedrale, punim nazivom: Prvostolne crkve Blažene Djevice Marije na nebo Uzete, svetog Stjepana Kralja i svetog Ladislava Kralja[10]. Već 1874 je počeo Strossmayer – čija je biskupija imala u Slavoniji velika i bogata imanja – sakupljati sredstva za obnovu; promicatelj je bio također Josip Stadler. Ali jedva kako je poslije mukotrpnih priprema posao počeo, ga je prekinuo snažan potres 9. studenoga 1880., koji je jako oštetio Zagreb, naročito neke druge crkve, pa i samu katedralu; tako su se morali latiti nakon potresa još većeg preuređivanja i popravaka štete.
U 7 sati, 33 minute i 53 sekunde 9. studenoga 1880. u Zagrebu se dogodio razoran potres (6,3 stupnja po Richterovoj ljestvici), s epicentrom na području Zagrebačke gore (Medvednice). Materijalna šteta iznosila je polovicu tadašnjeg godišnjeg državnog proračuna. U potresu je teško oštećena i katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije (suzaštitnici su sv. kraljevi Stjepan i Ladislav), u kojoj je u to vrijeme kanonik Franjo Rački (1828.-1894.) na pokrajnjem oltaru služio misu. Svoje dojmove o potresu opisao je u Obzoru sa nadnevkom od 5. studenoga:
»... kad je započeo strahotan zviždanj, pa lom svodova i mrak, povećan prašinom, tako da se vidjelo gibanje crkvenih zidova i stupova posve sablasno.»
Krajem XVII. i osobito tijekom XVIII. stoljeća unutrašnjost katedrale preplavili su barokni oltari – od ukupno 32 oltara samo su tri našla svoje mjesto u obnovljenoj katedrali. Nakon potresa
provedena je obnova katedrale (1880. – 1902.) u neogotičkom stilu pod vodstvom arhitekta Hermanna Bolléa i pokroviteljstvom Izidora Kršnjavog. Cijena obnove iznosila je 2.494.430 kruna. Zagrebačka prvostolna crkva dobila je svoj današnji oblik. Nedostaje krov od glaziranog crijepa (kakvim je pokrivena crkva Sv. Marka na Gornjem gradu), tzv. «zastava zagrebačke katedrale», koji je zbog dotrajalosti 1961. godine zamijenjen bakrenim limom.
No obnova je katedrale počela već prije potresa. Strossmayera već 1874. pokreće u javnosti promidžbu za obnovu katedrale. Bolléu 1878. daje idejne nacrte za rekonstrukciju katedrale. Već sljedeće godine Josip Mihalović krenuo je s novom obnovom katedrale koja će u medijima dobiti ime „Bolléova katedrala“. Radovi su se mogli nastaviti u većem obimu tek nakon razornog potresa. Dosta skupljenog novca je potrošeno na neke druge pogođene zgrade; kako su se poslovi zavukli, završetka radova biskup Mihalović nije dočekao, jer je umro 1895. [11]
Smrt i uspomena
Mihalović je umro 19. veljače 1891 u Zagrebu u 87. godini života. Pokopan je u prvostolnici, koje obnovu nije dočekao. Liberalni časopis »Obzor«, koji mu je za života često prkosio, je u posmrtnom slovu odao zasluženo priznanje, kad je zapisao, kako
»nije opravdao ni bojazan naroda, ni nade onih drugih da im služi. Za njega carstvo blagosti i pravice nisu bile prazne riječi. Bio je trajno pod dojmom neprijateljskog dočeka u Hrvatskoj, što ga je sputavalo u njegovu djelovanju.« [12]
1886 su u Zagrebu i diljem cijele nadbiskupije sa svim svečanostima proslavljali 50-godišnjicu njegove mlade mise. Tada se je jasno pokazalo, da si je baš »krotkošću i mudrim ravnanjem uspio pridobitil potpunu naklonost prije nepovjerljivoga hrvatskog naroda. [13]
Izvori
- ↑ "Hrvatska Enciklopedija: Mihalović (Mihalovich)". Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40654 Pristupljeno 9. veljače 2015
- ↑ mađarski Torontáltorda, danas Torda, grad u Vojvodini u Srbiji
- ↑ ranije: srpski Велики Бечкерек, hrvatski Veliki Bečkerek, mađarski Nagybecskerek, njemački Großbetschkerek, rumunjski Becicherecu Mare), danas hrvatski Zrenjanin}}
- ↑ "Josip Mihalović, kardinal (1870. – 1891.)". zg-nadbiskupija.hr. http://www.zg-nadbiskupija.hr/nadbiskupija/zagrebacki-nad-biskupi/josip-mihalovic-kardinal-1870-1891 Pristupljeno 8. veljače 2015
- ↑ "M-Mihalovics". Magyar Katolikus Lexikon. http://lexikon.katolikus.hu/M/Mihalovics.html Pristupljeno 7. veljače 2015
- ↑ nekada: mađarski Lipótvár, njemački Leopold-Neustadtl, češki Městěčko, slovački Leopoldov, danas: mađarski Újvároska, hrvatski Leopoldov
- ↑ rumunjski Dudeștii Vechi; (staro: Beșenova Veche, Beșenova-Mare, Bejenari); njemački Altbeschenowa, bugarski Стар Бешенов /Star Bešenov, paljćansko-bugarski Stár Bišnov, mađarski Újbesenyő, Nagybesenyő ili Bottalütőbesenyő.)
- ↑ "M-Mihalovics". Magyar Katolikus Lexikon. http://lexikon.katolikus.hu/M/Mihalovics.html Pristupljeno 7. veljače 2015
- ↑ "Političke i crkvene okolnosti u doba gradnje Bazilike Srca Isusova u Zagrebu. Drugi dolazak Isusovaca u Zagreb". croatianhistory.net. http://www.croatianhistory.net/etf/agneza_szabo_isusovci.html Pristupljeno 9. veljače 2015
- ↑ Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji, ur. Krunoslav Draganović i dr., Zagreb: Biskupska konferencija Jugoslavije, 1975., str. 47
- ↑ "Lj. Škrinjar, Đavlova glava u zagrebačkoj katedrali". hkv.hr. 18. studenog 2008. http://www.hkv.hr/reportae/lj-krinjar/3425-avlova-glava-u-zagrebakoj-katedrali-35.html Pristupljeno 9. veljače 2015
- ↑ "Josip Mihalović, kardinal (1870. – 1891.)". zg-nadbiskupija.hr. http://www.zg-nadbiskupija.hr/nadbiskupija/zagrebacki-nad-biskupi/josip-mihalovic-kardinal-1870-1891 Pristupljeno 8. veljače 2015
- ↑ B. Bangha DJ. Katolikus lexikon III, Budimpešta 1932. str. 317
Vanjske poveznice
- Josip Mihalović – sedamdeseti po redu zagrebački (nad)biskup
- Magyar Katolikus Lexikon – M – Mihalovics
- Svi hrvatski kardinali, IKA, 24. listopada 2003., IKA P - 63684/10
| Titule u Katoličkoj crkvi | ||
|---|---|---|
| Prethodnik Juraj Haulik |
zagrebački nadbiskup 1870.–1891. |
Nasljednik Juraj Posilović |
| Prethodnik Clément Villecourt |
kardinal-prezbiter naslova San Pancrazio fuori le mura 1894.–1914. |
Nasljednik Francesco Ricci Paracciani |
| ||||||||||||||||||||||||||
