Pio XII.

Pio XII. Pius PP. XII.
Pravo ime	Eugenio Maria Giuseppe Giovanni Pacelli
Početak pontifikata	2. ožujka 1939.
Kraj pontifikata	9. listopada 1958.
Prethodnik	Pio XI. (1922. – 1939.)
Nasljednik	Ivan XXIII. (1958. – 1963.)
Rođen	2. ožujka 1876. Rim, Italija
Umro	9. listopada 1958. Castel Gandolfo, Italija
Papinski grb
Ostali pape imena Pio
Portal o kršćanstvu

Pio XII. lat. Pius PP. XII. (Rim, 2. ožujka 1876. - Castel Gandolfo, Italija, 9. listopada 1958.), rođen kao Eugenio Pacelli, 260. poglavar Katoličke Crkve, papa od 2. ožujka 1939. do smrti 1958.

Prije nego je postao Papom, bio je Eugenio Pacelli od 1930. do 1939. godine državni tajnik Svete Stolice, te je njegov mandat bio obilježen teškim odnosima Katoličke Crkve s autoritarnim i totalitarnim režimima. Kao državni tajnik, uputio je samo Htilerovoj Njemačkoj čak 55 službenih protesta Svete Stolice protiv ideološki motiviranih postupaka njemačkih nacističkih vlasti, uključujući antisemitske politike tog režima. 1938. godine je javno ponovio riječi Pija XI. da je za “za kršćanina nemoguće da sudjeluje u antisemitizmu. Antisemitizam je nedopustiv, u duhovnom smo smislu svi mi Semiti”. Nakon što postao papom, Pio XII. je u svojoj prvoj enciklici Summi Pontificatus od 20. listopada 1939. god. ponovio Crkveno naučavanje protiv rasizma i totalitarizma - te su čak britanski i francuski ratni zrakoplovi bacali letke s tom enciklikom iznad okupirane Francuske. Nakon što je za pontifikata svojega prethodnika Pija XI. mogao ustanoviti da otvorena konfrontacija s nacističkim režimom povodom objave antinacističke enciklike Mit brennender sorge iz 1937. godine nije nanijela neku štetu njemačkom nacističkom režimu - nego je on bez osobitog reagiranja međunarodne zajednice zbog objave te enciklike pristupio nacionaliziranju katoličkih škola i drugih ustanova, te progonu katoličkih svećenika - čuvao se Pio XII. od javnih konfrontacija s protukršćanskim režimima i umjesto toga uglavnom djelovao diplomatskim putem, te omogućavao konspirativne akcije koje su između ostalog spasile više stotina tisuća europskih Židova. Međutim će od 1960-ih godina kritičari Katoličke crkve početi oštro napadati Pija XII. da nije smio šutjeti pred nacističkim zločinima i da se trebao otvoreno sukobljavati s nacistima; čak su ga zbog njegove javne neutralnosti u ratnim događanjima prozvali "Hitlerovim papom".

Raniji život

Mladi Eugenio Pacelli, 1899.

Eugenio se rodio 2. ožujka 1876. u Rimu, u aristokratskoj obitelji, kao treći od četvero djece kneza Filippa Pacellija i njegove supruge Virginije, rođene Graziosi. Njegovi roditelji bili su strogo privrženi katoličkoj vjeri. S očeve strane, obitelj Pacelli generacijama je radila u službi papa kao ugledna odvjetnička obitelj. Njegov djed Marcantonio Pacelli bio je osnivač vatikanskih novina L'Osservatore Romano. Otac Filippo je bio dekan Vatikanskih odvjetnika, a brat Francesco visoko cijenjeni odvjetnik. U skladu s obiteljskom tradicijom i Eugenio odlazi na Papinsko sveučilište Gregoriana u Rimu, na Institut sv. Apolinara, gdje 1899. diplomira teologiju i pravo. Neposredno nakon ređenja postaje pomoćnik kardinalu Pietru Gasparriju (1852. – 1934.) pri izradi novog Crkvenog prava. U međuvremenu djeluje u raznim službama Kurije. Papa Benedikt XV. šalje ga 1917. za nuncija u Bavarsku, a od 1920. postaje nuncij u novonastaloj njemačkoj republici – Reichu. Papa Pio XI. visoko je cijenio njegovu diplomatsku vještinu i njegovo znanje, te ga 1929. imenuje kardinalom, a godinu dana kasnije i državnim tajnikom Svete Stolice, umjesto kardinala Gasparrija. U tom razdoblju kardinal Pacelli potpisuje konkordate u ime Svete Stolice s Austrijom (1933.), Njemačkom (1933.), Jugoslavijom (1935.) i Portugalom (1940.). Pacelli je bio izvrstan poliglot. Kao državni tajnik dosta je putovao po Europi i svijetu, pa je tako 1936. duže vrijeme boravio u Sjedinjenim Američkim Državama. Vrlo dobro je bio upućen u svjetska kretanja. Kao vrstan pravnik – političar, a uz to i teolog, Pacelli je slovio kao najizgledniji kandidat za nasljednika pape Pija XI. Kardinal Pacelli je bio odličan suradnik Pape, na kojega je potkraj njegova pontifikata imao veliki utjecaj.

Kao najbliži suradnik Pape, Pacelli je imao odlučujuću ulogu u sastavljanju antinacističke enciklike "Mit brennender Sorge" iz 1938. godine, u kojoj je Katolička Crkva na najslužbeniji način osudila rasizam, nacističke ideje "tla i krvi", te razna druga nacistička teška zastranjivanja u pitanjima morala i političke ideologije.

Pontifikat pape Pija XI. završio se pomalo neočekivano 10. veljače 1939., uoči rata, koji će biti toliko strašan, kakvog ljudski rod još nije vidio.

Izbor za papu

U takvom ozračju, 1. ožujka 1939. otpočele su, moglo bi se reći, najizvjesnije konklave u 20. stoljeću. Na konklavama su sudjelovali svi tadašnji kardinali, njih šezdeset dvojica. Već sljedećeg dana, nakon samo tri kruga glasovanja, kardinal Pacelli je izabrana za novog poglavara Katoličke Crkve. Vijest o njegovom izboru je malo koga iznenadila jer je on od samog početka izbora bio papabile, tj. najizgledniji kandidat. Eugenio Pacelli je izabran za papu na svoj 63. rođendan 2. ožujka 1939. uzevši si ime Pio XII., u čast na svog prethodnika.

Pontifikat

Papa Pio XII. 1939. na sedia gestatoria

Prve godine pontifikata pape Pija XII. bile su obilježene ratom. Papa je neumorno tražio rješenje za mir. Dosljedan Lateranskim ugovorima, Papa je nastojao održati Crkvu potpuno neutralnom. No, era njegove vladavine problematična je kao ni jedna druga. Zasjenjena je pokoljem milijuna ljudi. Mnogi se pitaju da li je on, Kristov namjesnik to mogao spriječiti? Papu je u svjetskom požaru, kako je sam rekao, određivala u prvome redu jedna briga, a to je, tko bi trpio kad bi on podigao glas. Bi li se jačim riječima više postiglo, protiv zločina koji čovjek ne može podnijeti? Njegovo djelovanje nije uvijek nailazilo na razumijevanje, te je bio predmetom žestokih kleveta koje ne mogu proći ispit činjenica, dokumenata i povjerljivih izvješća diplomata akreditiranih pri Vatikanu tijekom rata. Papa je pružio svoju pomoć izbjeglicama bez obzira na njihovo podrijetlo. Tijekom rata udomio ih je nekoliko tisuća u Castel Gandolfu. Pio XII. nije vjerovao u mir koji ne počiva na pravdi, a još manje u mir koji bi se postigao sa Sovjetskim Savezom čiji je politički sustav smatrao utemeljenim na trajnoj nepravdi. Zbog toga je Staljin Papu nazvao "neprijateljem mira" koji pokušava podijeliti svijet na dva tabora. U svibnju 1945. rat je konačno završen. Na Badnjak iste godine Papa je rekao: "Imamo li sada mir, istinski mir? Nemamo! Imamo samo poratno doba. Koliko li će vremena biti potrebno da se ukloni moralna bijeda, koliko muke dok zarastu tolike rane? Danas kad se kreće u obnovu ljudi počinju uviđati koliko je potrebno obazrivosti, poštenja i dobre volje da svijet fizički i duhovno ponovo stane na noge i da ga se dovede u red i do pravoga mira." Ratni vihor i razaranja nisu spriječila papu Pija XII. da dio svoje energije posveti djelovanju unutar Crkve. Papa je ostavio veliko doktrinalno djelo. Važno je spomenuti neke od njegovih enciklika. Iste godine kada je postao papa, objavio je encikliku "Summi Pontificatus", u kojoj je naglasio da Crkva ne osuđuje ni jedan oblik vladavine, već se zalaže da država omogući dobro svih; pri tome se osuđuju rasizam, uvjerenja o postojanju nekakvih superiornih kultura i totalitarizam; također se na solidarnost i ljubav (prijateljstvo) prema sugrađanima ukazuje kao na moralne obaveze. U jeku Drugog svjetskog rata 1943. objavljuje encikliku "Mystici corporis Christi", u kojoj prikazuje Crkvu kao mistično tijelo Kristovo, gdje i laici imaju udjela. Godine 1947. u enciklici "Mediator Dei" govori o potrebi da i laici s razumijevanjem sudjeluju u liturgijskim obredima. Kao vjerni štovatelj Djevice Marije papa Pio XII. 1. studenog 1950. apostolskom konstitucijom "Munificentissimus Deus" proglašava dogmu o Uznesenju Marijinom. Budući da su tada bila dva teološka mišljenja u odnosu na Marijino uznesenje, kao i dan danas (jedni smatraju da je Marija prije uznesenja umrla, a drugi da nije), Papa je u formulaciji svečane definicije da je Marija „ispunivši tijek zemaljskog života bila tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu (expleto terrestris vitae cursu, fuisse corpore et anima ad caelestem gloriam assumptam)“, izbjegao zauzeti stav o tom pitanju. Nakon toga, počevši od 1951. godine 15. kolovoza se u Katoličkoj Crkvi slavi kao blagdan Uznesenja ili Velika Gospa. Papa reformira obrede Velikog tjedna. Enciklikama "Christus Dominus" (1953.) i "Sacrum communionem" (1957.) dopušta večernje mise i pričešćivanje na istima, što je bilo uobičajeno u ratnim danima. Papa je proglasio trideset tri sveca, te konzistorijem 1953. imenuje kardinalima veliki broj stranaca, među njima i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, čime je povećao broj stranaca u kardinalskom zboru.

Pio XII. i Njemačka

Prema istraživanjima Marka Rieblinga, Pija su upletali u pokušaje urota da se Njemačka riješi Hitlera. O tome je napisao knjigu Church of Spies i na kraju je o tome snimljen film. Listopada 1939. prišla mu je skupina disidentskih časnika njemačke vojske. Bojali su se da ako Hitler pobijedi u ratu da će nacisti razoriti aristokraciju, kršćanstvo i mnoge druge stvari tako dragocjene konzervativnim Nijemcima. Namjeravali su ukloniti Hitlera i dogovoriti mir sa zapadnim Saveznicima. Htjeli su da im papa bude inozemni tajni agent, zato što je javno bio nepristrana osoba i zbog njegove reputacije diskretnosti. Urotnici, svjesni Nijemci smatrali su Pija jedinom silom u koju su se mogli pouzdati, među silama kojima nitko nije vjerovao. Na zadivljenost njemačkog pokreta otpora, papa je bio za to. U početku je bio veza između britanske vlade i njemačkog pokreta otpora, no uloga mu je postupno narasla tako da više nije bio samo saveznik nego aktivni urotnik. U papinskim odajama imao je ponoćne sastanke s britanskim diplomatima, gdje su pokušavali organizirati nekakvi državni udar u Berlinu. Do kraja rata sudjelovao je papa u trima urotama za uklanjanje Hitlera, no nijedna nije uspjela. Njemački antinacisti inzistirali su da papa nikad ne proziva poimence naciste i Hitlera, jer ako bi to učinio, u Njemačkoj bi ga optužili da radi za inozemne sile što bi od njemačkih katolika napravilo sumnjive elemente, izložilo ih osvetama i represiji režima te bi katolicima u Njemačkoj uvelike bile uskraćene slobode djelovanja u radu i otporu nacistima. Papa se držao tog savjeta cijeli rat.

Pio XII. i Židovi u Holokaustu

Često se provlači u literaturi pitanje je li Katolička Crkva učinila dovoljno da bi zaustavila Holokausta i je li papa Pio XII. šutio pred nacističkim zločinima. Povodom godine u kojoj pada 75. obljetnica oslobođenja logora smrti u Auschwitzu, kraj Drugoga svjetskog rata i osnivanje UN-a, održao se pod UN-ovim krovom panel povjesničara i drugih stručnjaka na kojem su raspravljali o toj temi. Rasprava "Sjećajući se na Holokaust: dokumentirani napori Svete Stolice i Katoličke Crkve za spašavanje života" (Remembering the Holocaust: The Documented Efforts of the Holy See and the Catholic Church to Save Lives). Uz to, 2. ožujka Vatikan otvara znanstvenicima svu arhivsku građu u svezi s pontifikatom Pija XII (1939.-1958.).

Nešto oštrije je Pio XII. nastupio u svojoj Božićnoj poruci 1942. godine, te je - nakon što je najbolje informiranima postalo jasno da su Nijemci započeli s "konačnim rješenjem" protiv Židova - poručio da čovječanstvo duguje pravičnost "onim stotinama tisuća koji su, bez krivnje sa svoje strane, ponekad samo zbog svoje narodnosti ili rase, predani u smrt ili polaganom umiranju". Neupućenima - a u to vrijeme ni vlasti država koje su ratovale protiv Njemačke nisu obavještavale javnosti svojih zemalja o holokaustu - ovi retci možda i nisu bili jasni, ali su njemačke ustanove koje su provodile istrjebljivan Židova prihvatile ove riječi kao osudu svoje zločinačke aktivnosti. Glavni ured državne sigurnosti (Reichssicherheitshauptamt, RSHA, služba popunjena SS-ovcima podređena izravno Heinrichu Himmleru) je prokomentirao kako "na do sada neviđen način, Papa ukorio nacionalsocijalistički Novi Europski Poredak... On zapravo optužuje njemački narod za nepravdu prema Židovima i čini od sebe glasnogovornika židovskih ratnih kriminalaca". Valja pretpostaviti da je katoličkom kleru bilo jasno na što Papa potiče: mnogi su se od njih doista uključili u pogibeljne akcije spašavanja Židova.

Ovakvo Papino izbjegavanje sukoba s nacističkom Njemačkom uslijedilo je nakon što su se nizozemski biskupi u lipnju 1942. godine vrlo oštro usprotivili deportaciji nizozemskih Židova u koncentracijske logore, što je za prvu posljedicu imalo da Nijemci posve dosljedno u logore odvedu baš sve Židove u Nizozemskoj koji su bili konvertirali na katoličanstvo - čak i svećenike i časne sestre, među kojima primjerice karmelićanku sv. Edith Stein, koja će potom u kolovozu 1942. god. biti ubijena u Auschwitzu - ali su od odvođenja u logore bili poštedjeli 9.000 Židova koji su bili konvertirali na protestantizam (katolička crkva će u Nizozemskoj poslije pomagati u skrivanju Židova, što će svojim životima platiti čak 49 tamošnjih katoličkih svećenika). U koncentracijskom logoru Dachau je bilo još od 1940. godine mnogo katoličkih svećenika: od 2.760 pripadnika kršćanskog klera koji su se ondje našli, katoličkih svećenika je bilo čak 2.579 (u tome 1.780 svećenika iz Poljske i 441 iz Njemačke; mnogi od njih će ondje biti podvrgnuti medicinskim eksperimentima izlaganjem opasnim infekcijama, a njih ukupno 868 će ondje izgubiti život). I u drugim nacističkim logorima su stradavali katolički svećenici, poput sv. Maksimilijana Kolbea, koji je umro u Auschwitzu u kolovozu 1941. godine. Bilo je i drugačijih progona protiv Katoličke Crkve; tako je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac u prosincu 1941. godine papu Pija XII. izvijestio kako među više desetaka tisuća Slovenaca prisilno iseljenih iz dijela Slovenije koji je 1940. god. bio pripojen Njemačkoj ima i mnoštvo katoličkih svećenika; slovenski katolički biskup Stanislav Lipovšek iznosi 2019. god. da je u Hrvatskoj utočište tada bilo našlo 534 slovenskih katoličkih svećenika.

Poslije rata postojao je opći konsenzus uključujući i među židovskim vođama da se Pio časno ponio tijekom rata. Internetski dostupna novinska građa od 1939. do 1958. pokazuje da su najprominentnije židovske ličnosti tog vremena hvalile akcije Katoličke Crkve, osobito pape Pija XII. Stotine su članaka iz vremena Piova pontifikata pretražuje li se izraz "Pio XII. i Židovi" (Pius XII and Jews) i nijedan ne piše negativno o njegovu odnosu ka Židovima. Na primjer, Katoličku su Crkvu zahvalama bez zadrške obasipali Golda Meir, Albert Einstein, sve velike židovske organizacije, glavni rabini Rima, Egipta, Palestine, Rumunjske, Danske i mnogi drugi. Denuncirao je ubijanje ikoje osobe na osnovi rase, osobito u Božićnom obraćanju 1942. godine. Dokumentirane akcije protive se slikama nametnute propagandnom kazališnom komadu The Deputy koji je ocrnio papu i Crkvu. Štaviše, za vrijeme nacističke racije na Rim 16. listopada 1943., papa nije "nijemo bez pokreta gledao", nego je intervenirao, što je za rezultat imalo zaustavljanje deportacija u Auschwitz, a 1030 Židova nije dospio spasiti jer njegova akcija još nije došla do ključnih ljudi. Nakon tog trenutka pisana svjedočanstva potvrđuju da je na papinu zapovijed dano sklonište Židovima po 235 konvenata i samostana u Rimu, tako da njegovom zaslugom dvije trećine Židova koji su se zatekli u Rimu.

Ocjene o papinoj navodnoj šutnji i čak suradnji s Hitlerovim ciljevima krenule su najprije u onim zemljama srednje i istočne Europe koje su na kraju II. svjetskog rata bile zauzele vojne snage Sovjetskog Saveza i u kojima je stoga bila uspostavljena komunistička vlast. Komunističke vlasti tih zemalja su se bez iznimke konfrontirale s Katoličkom crkvom - najprije u samom Sovjetskom savezu, koji je osobito grkokatolike izvrgnuo izrazito teškoj represiji - te su u propagandnom ratu i papu Pija XII. kao njenoga vođu nastojale difamirati čak i tajnim špijunskim operacijama koje su nastojale dezinformacije o njemu plasirati u zapadne publikacije. Zapravo je Radio Moskva već 3. lipnja 1945. god. otpočeo s propagandom o Piju XII. kao "Hitlerovom papi". U vrijeme dok su se Europljani još posve dobro sjećali ratnih godina, propaganda još nije imala nekog uspjeha, ali su se službe istočnoeuropskih država trudile da s njome nastave. Kampanja se nastavila i nakon smrti Pija XII. 1958. god., te se njoj pripisuju primjerice kazališni komad "Namjesnik. Jedna kršćanska tragedija" njemačkog autora Rolfa Hocnutha (njem: Der Stellvertreter. Ein christliches Trauerspiel), koja sadrži izrazito kritičan prikaz Pija XII. kao tobožnjeg antisemita i osobu koja posve nezainteresirano promatra holokaust.

Papina smrt

Grobnica pape Pija XII.

Kraj života pape Pija XII. bio je žalostan. Tome je pridonio njegov osobni liječnik dr. Giuseppe Galeazzi Lisi, koji je lošim liječenjem kod Pape izazvao kroničnu štucavicu i ispadanje zubi. No, Papa mu je vjerovao do samoga kraja. A kraj je došao u zoru, u četvrtak 9. listopada 1958. za Papinog boravka u Castel Gandolfu. Prije Papine smrti prošla su dva dana puna strepnje i nesigurnosti. Ljudi su stizali u Papinsku palaču da bi čuli vijesti. Liječnici nisu htjeli davati izjave, a Papino se stanje pogoršavalo iz sata u sat. U 3 sata i 25 minuta papa Pio XII. je završio svoj boravak na Zemlji. Kardinal Tisserant blagoslovio je Papu koji je umro u velikim mukama. Otac Pelegrino objavio je okupljenima tužnu vijest. Papa Pacelli: aristokrat, erudit, pontifex maximus, koji je gotovo dvadeset godina sam vladao Crkvom, bio je posljednji papa aristokrat. Bio je "dalek", nedodirljiv i fizički je podsjećao na asketu. Visok, mršav, oštrih crta lica, s rukama koje su se neprestano pokretale u svećeničkim kretnjama, gotovo zatočenik svoje aristokratske udaljenosti od svijeta, otišao je u povijest, a s njim i određena crkvena tradicija. Oporuka pape Pija XII. ima samo nekoliko redaka: «Smiluj mi se Bože po velikom milosrđu Svome. Kad dozovem u sjećanje propuste i pogreške koji su počinjeni tijekom tako dugoga pontifikata i u tako teškom vremenu, pred očima jasnije vidim svoju nesavršenost.» Pio XII. je želio da mu grobnica bude bez spomenika i što skrovitije, to bolje. Zato je i njegov grob u Bazilici sv. Petra malo u prikrajku. Godine 1965. papa Pavao VI. započeo proces njegove beatifikacije, koji je još u tijeku.

Izvori

• Jacques Mercier, Povijest Vatikana (Vingt siècles d'histoire du Vatican), Barbat, Zagreb 2001.,
• Marijo Milić, Pape od sv. Petra do Ivana Pavla II., Laus, Split 2000.,
• Eric Russell Chamberlin, The bad popes, Dorset Press, 1969.,
• Enciklopedija opća i nacionalna, Pro Leksis d.o.o. i Večernji list d.d. Zagreb,
• Cardinals of the Holy Roman Church , [1],
• The Catholic Encyclopedia, [2],
• Enciclopedia dei Santi, [3].

Povezani članci

Kardinalska imenovanja pape Pija XII.

Vanjske poveznice

Sestrinski projekti

	U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Pio XII.
	Wikizvor ima izvorni tekst na temu: Haurietis Aquas in Gaudio
	Wikizvor ima izvorna djela autora: Pio XII.

Mrežna sjedišta

• Critical Online Edition of the Nuncial Reports of Eugenio Pacelli (1917–1929) (njem.)