Ovo je izdvojeni članak – siječanj 2016. Kliknite ovdje za više informacija.

Stogodišnji hrvatsko-turski rat

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 366357 od 8. prosinca 2021. u 08:44 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatska zamjena teksta (-{{cite web +{{Citiranje web))
Skoči na:orijentacija, traži

  1. PREUSMJERI Predložak:Infookvir oružani sukob

Stogodišnji hrvatsko-turski rat,[1][2] Stogodišnji rat protiv Turaka[3][4] ili Stogodišnji rat s Osmanlijama[5] naziv je za niz sukoba relativnog nižeg intenziteta ("mali rat")[2] između Hrvatskog Kraljevstva koje je u tom razdoblju promijenilo kraljeve iz nekoliko dinastija (Jagelovići, Zapolje i Habsburgovci) i Osmanskoga Carstva.

Vremenski tijek

Za početak Stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata se po jednim kriterijima uzima katastrofalni poraz u Krbavskoj bitci 1493., a završna točka Sisačka bitka iz 1593. godine.[6]

Po drugim kriterijima se uzima od 2. polovice 15. stoljeća i cijelo 16. stoljeće.[7]

Po trećim kriterijima je taj rat završio najnižom točkom 1606., kada je mirom na Žitvi dobiven rat za Hrvatsku na kupskoj granici.[8] 15. i 16. stoljeće su iz tog razloga u lirsko-epskom spjevu Pavla Rittera Vitezovića nazvani Dva stoljeća uplakane Hrvatske (Plorantis Croatiae saecula duo carmine descripta[9]).

Bojište

Bojište je bilo područje Hrvatskoga Kraljevstva na istoku, od granične crte na istoku iz razdoblja prije turskih osvajanja sve do istočne granice – kako neki pisci navode – ostataka ostatakâ Hrvatske (Reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatiae", tj. Ostaci ostataka nekada velike i slavne kraljevine Hrvatske).[10]

Nakon poraza kod Bitke na Krbavskom polju 1493., Turci su započeli opsjedati važna hrvatska uporišta i utvrde: Knin i Skradin pali su pod tursku vlast 1522., a dvije godine nakon Mohačke bitke 1526. pod tursku vlast pada i Jajce, vjerojatno između 20. i 28. siječnja 1528.[11] Tako crta obrane biva pomaknuta unazad te se osvajanjem Požege 1536.,[12] Klisa 1537., Nadina i Vrane kod Pakoštana 1538.[13] svela na crtu Požega-Bihać-Velebit-Zrmanja-Cetina.[14]

Krajem 1540. Osmansko carstvo okupiralo je hrvatska područja do Senja i Karina, stavljajući Hrvatsku u nezgodan položaj između tih okupiranih dijelova i posjeda Mletačke republike u Dalmaciji.[15] Do 1573. veći je dio Zagore bio pod mletačkom upravom, uslijed čega je i napredak Osmanlija bio usporen.[14]

Međunarodni učinak

Za vrijeme tog rata je Hrvatsko Kraljevstvo pretrpjelo mnoštvo poraza u bitkama, no rat u kojem se borilo za svoje opstojanje nikad nije izgubilo. U isto vrijeme Hrvatsko Kraljevstvo nije nikad izgubilo bitna obilježja svoje samostalnosti.

Hrvatska borba protiv Osmanskog Carstva nije prošla nezapažena u krugovima europskih država, o čemu je dosta zapisano u "Monumenta Hungariae Historica, Codex diplomaticus partium Regno Hungariae adnexarum" iz 1903. (više od 600 isprava).

Vrsta sukoba

Kroz tih 100 (odnosno 150 godina, ovisno o kriterijima) rat se na prostoru Hrvatskog Kraljevstva vodio u obliku niza manjih sukoba, pri čemu se nisu uvijek sukobljavale vojske, nego se radilo u neprestanim osmanskim pljačkaško-paliteljskim upadima kojima je bio cilj zastrašivanje i demoraliziranje civilnog stanovništva, gospodarsko iscrpljivanje i onemogućavanje normalnog gospodarskog života na pograničnim područjima. S druge strane, hrvatske i savezničke kršćanske snage su provodile protuudare, osobito u prvim fazama rata. Suočavanja vojskâ je bilo kao i presretanje tih upadnih skupina ili hvatanje skupina u povratku iz pohoda, no isto tako je bilo i bitaka velikog intenziteta.

Povijesni uvod

Coat of arms of Croatia.svg

Ovaj članak dio je niza o
povijesti Hrvatske

Hrvatska prije Hrvata
Rana povijest Hrvata
Srednji vijek
Habsburška Monarhija
Prvi svjetski rat
Versajska Jugoslavija
Drugi svjetski rat
Socijalističko razdoblje
Neovisna Hrvatska

Nakon bitke na Kosovom polju 1389. Osmansko Carstvo je počelo s pljačkaško-paleškim pohodima po Bosanskom i Hrvatskom Kraljevstvu. Prvo je napalo južno i središnje Bosansko Kraljevstvo, a nakon što je ono palo 1463. godine, turske su postrojbe krenule na primorske, središnje (Krbava) i istočne nizinske dijelove Hrvatskog Kraljevstva. Vremenom su Turci počeli s upadima i u Korušku i Štajersku. Turci su od pobjede na Kosovu polju 1389. do Krbavske bitke 1493. godišnje poduzimali od dva do deset pohoda u kojima su primjenjivali taktiku pustošenja napadnutog područja: spalili bi sve objekte u naselju, sve stanovništvo koje nije bilo ekonomski isplativo, stare i nemoćne bi poubijali, a sve drugo bi odveli u roblje, a sva materijalna dobra koja se moglo ponijeti bi odnijeli sa sobom.

Pored ekonomskih učinaka - osiromašivanje napadnutog područja putem pljačkanja i uništavanja ljudstva i objekata i na taj način namičući novac za plaćati svoju vojsku uz granicu, pohodi su imali izviđačku namjenu - prikupljalo se informacije o novim krajevima, a strateški je bilo unošenje nemira i straha na pograničnim područjima koja su postala ekonomski neutralizirana. Pohod pljačkaških postrojaba je pripremao teren za veću ofenzivu redovnom vojskom. Vojnici koji su vršili pohode zvali su se akindžije.[16] Plaća im je bila sve što bi opljačkali na pohodima. Bili su lako konjaništvo, a u pohode su išli u broju od 5 do 10 tisuća. Njihova brzina, pokretljivost, hrvatski brdoviti i šumoviti tereni su ih činili praktično nevidljivima i neuhvatljivima po upadu, a vidljivi su postajali tek kad bi upali u naselje, što je onemogućavalo ikakvu kvalitetnu obranu. Pogodni su za napad postajali tek kada bi u povratku s plijenom postali spora meta.[17]

Okolnosti u Hrvatskoj i Ugarskoj kao i u samoj kršćanskoj Europi su Osmanskom Carstvu išle na ruku. Hrvatsko-Ugarska je stalno trpjela zbog neprekidnog sukoba kralja i feudalaca sklonih samovlasti, kasnije i zbog građanskih ratova i seljačkih buna. U Hrvatskoj je to bio slučaj borbe između bana i najmoćnijih plemićkih obitelji. S druge strane, kralj je imao ambicije prema Češkoj i prevlasti u srednjoj Europi. Sve je to dovelo do toga da je Hrvatska pored turskih, trpjela i zbog upada kršćanskih snaga, primjerice njemačkih sa sjevera. Središnja vlast općenito nije ozbiljno shvaćala tursku opasnost, unatoč tome što su vrlo lako padale susjedne balkanske države pod tursku vlast, a ni poraz u bitci kod Varne nije europskim kršćanskim zemljama bila dovoljna lekcija.[18][19]

Tako je obrana Hrvatskog Kraljevstva često doslovno bila prepuštena isključivo hrvatskim snagama: hrvatskom banu i hrvatskom plemstvu, posebice onima kojima su posjedi bili ugroženi ili već oteti napadima. Motivirala ih je obrana postojeće imovine ili možebitno vraćanje okupirane imovine, a mnoge je plemiće gubitak posjeda dovodio u položaj bezemljaša. Unatoč tako teškoj gospodarskoj podlozi, hrvatska obrana je često pobjeđivala akindžije, kada bi presretanje uspjelo. Poznata je pobjeda u bitci u klancu Vrpilama 1491., zvana i Prva krbavska bitka.[20]

Učinak na stanovništvo

Nakon što bi psihološki izmoreno stanovništvo iselilo, pogranična područja se nisu mogla gospodarski izdržavati i bilo ih je lakše osvojiti. Tako je izvorno pučanstvo s napadanih prostora iselilo u sigurnija područja na zapad, sjever i jug. Na ta ispražnjena pogranična područja su Turci naseljavali Vlahe, a u područja koja su se stabilizirala je dolazilo i muslimansko stanovništvo. Eskalacija iseljavanja je bilo 1520-ih, kad je u par godina opustilo nekoliko središnjih hrvatskih županija: Knina, Odorja, Hotuče i Krbave.

Zbog te stoljetne ugroženosti starosjediteljâ u hrvatskom je jeziku nastalo vrlo bogato nazivlje koje je krajem 16. stoljeća znalo 4 osnovne skupine raseljenika: izbjeglice, prognanike, izgnanike i prebjege[21] te tri zone ratne ugroze. Po klasifikaciji M. Mesića, postoje predbjeglice, prognanici, nagnane izbjeglice i izbjeglice pred ratnim razaranjima i okupacijom, izgnanici, prognanici, zarobljenici-prognanici, prebjezi[22].

Izbjeglice odnosno predbjeglice su bili pripadnici obitelji koji su pobjegli "prije svega", jer su imali gdje otići odnosno stranci. Nove sredine su ih dobro primile. Prognanici su branili svoj kraj do krajnje točke izdržljivosti, a kad je okupacija bila sasvim izvjesna, odlazili su u sigurnije krajeve ili u krajeve koji su padom njihovog kraja postali pogranični. Poznato je plemstvo koje je bilo dijelom te zajednice, jer je pad tih područja značio gubitak posjeda i socijalne sigurnosti, odnosno postajali su bezemljaši. Bernardin Frankapan je o tome rekao u govoru Oratio pro Croatia pred staležima Svetog Rimskog Carstva u Nürnbergu, 19. studenoga 1522. godine, kako "Hrvati ne žele prositi poput mnogih velikih i poglavitih muževa Grka, Bugara, Srba i Albanaca te kao prognanici u siromaštvu i umrijeti"[23]. Nagnane izbjeglice i izbjeglice pred ratnim razaranjima i okupacijom su bili pripadnici svih slojeva hrvatskog društva kojima je bilo zajedničko da nisu imali kamo otići, a odlazili su iz svog kraja kada više nisu mogli podnijeti neprijateljski pritisak. Izgnanici su bili oni stanovnici koji su ostali u svojim krajevima nakon što su ih Turci zauzeli, nadajući se da će im život biti moguć. No, svi su bili vrlo brzo izgnani iz vjerskih, političkih i etničkih razloga. Ovoj skupini pripadaju pored civila, i taoci i ratni zarobljenici. Prognanici i zarobljenici-prognanici su pod svaku cijenu nastojali ostati, no nisu mogli ostati jer su im osmanski sustav vrijednosti i norma ponašanja bili crta koju nisu htjeli prijeći. Prebjezi su bili u početku pravoslavci, a kasnije hrvatski starosjedioci koji su do tada služili u osmanskim pograničnim postrojbama[22].

Od teškog poraza u bitci na Krbavskom polju 1493. godine pa do velike pobjede u bitci kod Siska 1593., sve zemlje hrvatskoga Kraljevstva od Jadranskoga mora do Dunava i Drave proživjele su dubinske promjene.[24] Rečeno je stogodišnje razdoblje izrodile sve fundamentalne probleme hrvatske povijesti novoga vijeka, a čije posljedice traju do danas.[24] Radi se o iseljavanju starosjedilačkoga hrvatskog stanovništva, gubitku ozemlja te o osnivanju Vojne krajine i dolasku sasvim novoga stanovništva (polunomadskih Vlaha) iz Turskog Carstva.[24]

Seobe stanovništva

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Migracije Hrvata pred Turcima

Hrvati se povlače na sjever i zapad. Stanovništvo iz Pounja i okolnih krajeva odlazi u Gradišće (i okolne krajeve), Istru, Donju Sutlu, Prekokuplje, a iz Huma u Molise, zapadnu Liku i Istru, Bačku, s istočnojadranske obale i zaleđa na zapadnu jadransku obalu. Središnji dio hrvatske oko Vrbasa se prazni i tamo se doseljava pravoslavno stanovništvo. Preostali katolički Hrvati u tim krajevima koji se nisu dali islamizirati, u znatnom broju prešli su na pravoslavlje, jer nije bilo katoličkog svećenstva, pravoslavno svećenstvo htjelo je podložiti i katolike pod svoju nadležnost preko raznih mjera pritisaka, odluka katoličkih vjernika koji su za ostati kršćanima i ne islamizirati se odlazili pravoslavnom svećenstvu. Budući da su katoličke zemlje bile susjedi s kojima su Osmanlije bile u ratu, za razliku od pravoslavnih, katolički je element doživljavan kao nepouzdan i subverzivan. Ostali razlozi su različiti pravni položaj Katoličke i Pravoslavne Crkve u Turskom Carstvu, progoni katolika od strane srpsko-pravoslavne hijerarhije, unutarnji odnosi među redovničkim i svjetovnim klerom, provedba grgurevskoga kalendara itd.[25][26]

Područja ugroze

Postojale su tri područja ratne ugroze. Prvo je bila teritorij Hrvatskog Kraljevstva nad kojim ni Hrvatska ni Osmansko Carstvo nisu imalo kontrolu te područja Hrvatskog Kraljevstva pod teškom ugrozom osmanskih vojnih operacija. Bilo je dubine do 50 km, a zapravo je pokrivala područja uz granicu odnosno kasniju Vojnu krajinu. Nadgradnja i podgradnja je bila dosta srušena, gospodarski život vrlo loš i bilo je izloženo snažnom iseljavanju.

Drugo je bilo pod povremenim provalama osmanskih regularnih i neregularnih snaga. Kontrolirale su ju hrvatske vlasti, a u tom se području odvijao kakav-takav gospodarski život. Populacijski se popunjavalo iz raseljenih osoba iz prvog područja. Plemstvu je služilo kao gospodarski oslonac za branjenje ili pokušaje oslobađanja njihovih posjeda u prvoj zoni. Ta područja su živjela kao gospodarska potpora vojsci.

Treće područje je bilo sigurno od osmanskih provala, no u njega se ubraja i područja koja su ponekad bila imala osmanske provale[22].

Hrvatske postrojbe

Područja su branile uglavnom hrvatske snage 85-90% [27]: hrvatski haramije, pješaci, hrvatski konjanici, husari, a od zapadnih saveznika Štajerci, Nijemci i Španjolci. Viši zapovjednici (generali, kapetani) su većinom Nijemci, jer su njemačke zemlje najviše financirale obranu Hrvatske.

U jednom razdoblju su svu težinu borbe nosili su hrvatski plemići i velikaši. Ponajviše su to bili Zrinski, Frankopani, Erdödyji i drugi.

Kronologija

  • 1415. - Bitka kraj Lašve 10. kolovoza, vojska Hrvoja Vukčića-Hrvatinića uz pomoć Turaka pobijedila ugarsko-hrvatsku vojsku.[28]
  • 1430. – 1433. Konavoski rat. Radoslav Pavlović je zaratio s Dubrovnikom. Rat je ostavio veliki trag na Dubrovnik, Hum i Bosnu te umnogome utjecao na situaciju u jugoistočnoj Europi. Jednako je vođen vojno i diplomatski. U rat je osim tih triju zemalja, bila uvučena Ugarska, Porta i despot Đurađ Branković.[29]
  • 1432. Kralj Žigmund Luksemburški uspostavlja 3 obrambena tabora[30]: hrvatski tabor za obranu Hrvatske i Dalmacije, slavonski tabor usmjeren prema Uni i usorski tabor za obranu sjeverne Bosne i Podunavlja.
  • 1435. - 1445. Velike turske provale u Hrvatsku i Ugarsku, međusobnih borbi velikih feudalaca, rat bana Matka Talovca protiv Ivana Frankopana oko nasljeđivanja baštine cetinskih knezova Nelipića.
  • 1440. - Rat za hrvatsko-ugarsku krunu između udovice posljednjega hrvatsko-ugarskog kralja, Alberta II. Habsburgovca, Elizabete i Vladislava I. Jagelovića.
  • 1443. – 1444. Veliki turski rat Vladislava II. Jagelovića. Bitka kod Varne u pohodu na Varnu (Bugarska) i veliki poraz.
  • 1456. - Pobjeda Ivana Hunjadija kod Beograda. Iz zauzetih djelova Bosne Turci (Vrhbosna, Hodidjed) provalili na sjever do Save, gradeći preko te rijeke mostove i brodove, kojima su provaljivali u Slavoniju.[31]
  • 1457. - Stjepan Tomašević sprema se na vojnu s Turcima i oduzimanje Srebrenice srp. despotu. Papa Kalikst ga je podupirao, no smrt kralja Ladislava Postuma, pa slaba pomoć s kršćanske strane, osujetile su namjere bos. kralja i rimskoga pape. Ipak se uputio u pohod na Srbiju, oborio na one oblasti, koje su despoti dršali izmegju Bosne i Drine (Srebrenica i 11 kaštela). Pohod nastavio dublje u Srbiju gdje je zavladala prosrpska struja koja je za despota postavila Mihajla Angelovića.[31]
  • Matija Korvin (1458.-1490.) sklapa savez s Bosnom protiv Turaka. Njegovim dopuštenjem Stjepan Tomašević postaje srp. despot ženidbom za Maru, kći Lazara Brankovića (travnja 1459.). Turci ne žele gubitak vrhovne vlasti nad Srbijom, zbog čega interveniraju poslije.[31]
  • 1459. - U tužnim međukršćanskim razmiricama i spletkama, pored osmanskog napada, zbio se pad Srbije i pretvaranje iste u pašaluk. Smederevo predano Turcima, srp. despotica Jelena sklanja se u Bosnu. Matija Korvin krivio je bos. kraljevića da je za novac predao grad.[31]
  • 1460. - Osmanlije pod Hasan-pašom provalili u Bosnu. Bos. kralj Stjepan Toma je bio prisiljen dopusiti Turcima prolaz provaljuju preko Save u vukovsku i srijemsku županiju. Mlečanima nudi bos. krunu, u zamjenu za zaklon.[31]
  • 1461. - Nestaje kralj Stjepan Toma; navodno su ga umorili sin mu Stjepan Tomašević i brat Radivoj pod zidinama grada Orihovice na izvoru Une u Hrvatskoj.[31]
  • 1463. - Stjepan Tomašević izmirio se s bos. vlastelom i moćnikom.[31]
Datoteka:Hrvatska nakon turskog osvajanja Bosne 1463. godine.jpg
Hrvatska nakon turskog osvajanja Bosne 1463.
  • ljeti 1463. Mehmed II. napada Bosnu, pad Bosne
  • jeseni 1463. Matija oslobađa dio Bosne do Jajca, uspostavlja Jajačku i Srebrničku banovinu. Izbio mletačko-osmanski rat koji je potrajao do 1479. godine.
  • 1464. Matija Korvin imenovao Mirka Zapolju upraviteljem kraljevstva bo­sanskoga i banom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Osmanski pohod na Bosnu. Pohod kralja Matije Korvina na Bosnu.[32] Nakon ove kampanje pojavljuje se služba bana Bosne.[33] Bitka kod Jajca, Srebrenika i Zvornika.[33]
  • 1465. - Pohod Matije Korvina na Bosnu (kratki) i Hercegovinu i Hum (dugotrajniji).[34][35]; pada pod Osmanlije Blagaj na Buni
  • 1471. pada Počitelj na Neretvi, važna utvrda
  • 1476. - Na nagovor vladara Perzije Usuna Hasana, Matija Korvin s 60.000 vojnika 15. veljače zauzeo osmansko polazište za pohode Šabac.[36] Bitka kod Šapca (bos. banovina).
  • 1477. - Nakon smrti Nikole Iločkog, velike turske provale i pustošenja. 18. listopada kraljeva poslanica Kraljevini Hrvatskoj kojom joj podjeljuje pravo samoj upravljati zemaljskom obranom svojom. Osmanlije provalile do Furlanske i Mletaka.[36][37]
  • 1478. - 20. siječnja sabor u Zdencima, gdje se točno ustanovilo, kako će Hrvatska suzbijati Turke. Uspjeh polučen već ljeti, kad su hrvatske i mletačke snage predvođene Petrom Zrinskim pobijediše 20.000 tur. konjanika, a ostatak je dokrajčio kapetan grada Jajca.[37]
  • 1479. - Turska opasnost nije spriječila međusobna trvenja hrvatsko-ugarskog kralja s hrv. feudalcima. Rat Matije Korvina protiv Frankopana 1479. - 1480.. Turska provala u Međumurje 24. kolovoza, pustoše po Štajerskoj i zap. Ugarskoj. Najesen Turci pustoše Hrvatsku, Slavoniju, Kranjsku i Štajersku. Bitka kod Brežaca i turski poraz.[37][38] Rat Matije Korvina protiv Fridrika III. 1479. - 1487.[39] Velika pobjeda u bitci na Kruhovom polju.
  • 1480. Kolovoza Daut-paša provalio u Hrvatsku, Kranjsku, Korušku i Štajersku.[40] Studenoga kralj Matija Korvin upada u Bosnu do Sarajeva. Bitka kod Travnika.[41]
  • 1481. - Svibnja umire sultan Muhamed II. Ratovanja za prijestolje nasljednika braće Bajazita i Džema. Prigodu koristi Vlatko Kosača koji na poziv tamošnjih Vlaha ljeti upada u Bosnu.[41] Bitka kod Vrhbosne.
  • 1482. pada Herceg-Novi, godina pada Hercegovine[41]
  • Vladislav II. Jagelović (hrv.-uga. kralj od 1490.-1516.) uveo plaćanje ratne daće (dica) u Ugarskoj, ali je Hrvatsku oslobodio plaćanja te daće.
  • 1483. - Hrvatska vojska dočekala Turke kod broda Zrinskoga na Uni na povratku s velike osmanske pljačkaške vojne, pobijedila ih u dvodnevnoj bitci 29. i 30. listopada. Poslije poraza Bajazit ponudio petogodišnje primirje. Slijedi višegodišnji mir od turskih provala.[41]
  • 1485. - U ratu Matije Korvina i Fridrika III., Korvin opsjeda i zauzima austrijske gradove te opsjeda sami Beč. 16. pro­sinca 1487. sklopio je Fridrik s Korvinom primirje, koje se poslije produljilo do 8. rujna 1490.[41]
  • 1488. - Buna zagorskih knezova Jurja i Vilima, sinova bana Vitovca. Kralj im je oduzeo nekoliko gradova i 1490. dao Ivanu Korvinu.[42]
  • 1490. izbio rat za hrvatsko-ugarsku krunu između pristaša Vladislava II. i pristaša Maksimilijana Habsburgovca.
  • 1491. Požunski mir koji je okončan rat za hrvatsko-ugarsku krunu. Svi se velikaši nisu pokorili novom kralju.
  • 1491. velika pobjeda hrvatske bansko-feudalne vojske u bitci u klancu Vrpile, nedaleko od Krbavskog polja, nad Turcima koji se vraćaju s pohoda po Kranjskoj
  • 1493. Rasap grada Modruša. Krbavska bitka, veliki poraz hrv. snaga. Znatni ljudski gubitci, većina hrv. plemstva je izginula.
  • 1494. Preživjelo hrv. plemstvo se skuplja na Sabor u Bihaću, odakle 10. travnja preko pape i njemačkog cara Maksimilijana šalje poruku kršćanskoj Europi u kojoj vapi za pomoć[43]. Kolovoza osmanske snage prešli su Savu kod Mitrovice te pustošili istok Hrvatske, odvevši 7.000 zarobljenih iz požeške, samoborske i zagorske okolice. Jakup-paša upao u Hrvatsku preko Une, a neki nezaštićeni velikaši mu se pokoriše. Iznimno loše financijsko stanje: južno od Save i Kupe nikakve se ratne daće nije pobiralo, jer su te krajeve Turci gotovo uništili, a u sjevernoj Hrvatskoj samo polovica „izvanredne daće". U listopadu kralj Vladislav obračunava se s Lovrom Iločkim, osvajajući i opsjedajući njegove gradove.[44]
  • 1495. Kralj Vladislav sklopio primirje s Turcima.[44]
  • 1499. - Izbio mletačko-osmanski rat koji je potrajao do 1503. godine.
  • 1513. pobjeda kod Dubice
  • 1518. prodor hrvatskih snaga do okruženog Jajca
  • 1519. novi prodor hrvatskih snaga do okruženog Jajca (ban Petar Berislavić), Hrvatska dobila naslov Antemurale Christianitatis (papa Lav X.)[45].
  • 1520. Ban Petar Berislavić pogiba u turskoj zasjedi na Vražjoj gori kod Korenice[45]
  • 1521. pada Beograd, ključ Ugarske i Hrvatske, Turci osvajaju Srijem, padaju Knin, Sinj i Skradin
  • 1522., 19. studenoga[46] Govor Oratio pro Croatia Bernardina Frankopana, njemačkim staležima, na carskom saboru u Nürnbergu, neuslišeni vapaj za pomoć Hrvatskoj.
  • 1525. prodor hrvatskih snaga do okruženog Jajca
Datoteka:Hrvatska uoči Mohačke bitke.jpg
Hrvatska uoči Mohačke bitke 1526. godine.

Izvori

  • Milan Kruhek: Granice Hrvatskog Kraljevstva u međunarodnim državnim ugovorima, Povijesni prilozi 10/1991., str. 37.-79.
  1. ↑ Hrvatska znanstvena bibliografija Mirko Valentić: Stogodišnji hrvatsko-turski rat (1493-1593), u: Povijest Hrvata, knj. 2, Od kraja 15. st. do kraja Prvog svjetskog rata, Školska knjiga, Zagreb, 2005., ISBN 953-0-60577-3
  2. ↑ 2,0 2,1 Dragutin Pavličević, III. Kraljevina Hrvatska i Kraljevina Ugarska (1102.-1527.), u: Kratka politicka i kulturna povijest Hrvatske, pristupljeno 3. studenoga 2015.
  3. ↑ Filozofski fakultet u Mostaru Kolegij Hrvatska povijest srednjega vijeka, str. 7., pristupljeno 3. studenoga 2015.
  4. ↑ Deseta gimnazija Ivan Supek, Zagreb doc Zbirka zadataka za 2. razred, pristupljeno 3. studenoga 2015.
  5. ↑ ARHiNET arhivski informacijski sistem, pristupljeno 3. studenoga 2015.
  6. ↑ Hrvatski studiji Studij povijesti
  7. ↑ Hercegbosna.org Mladen Ančić: Hrvatski ulog u Bosni, 2. prosinca 2009., pristupljeno 3. studenoga 2015.
  8. ↑ Milan Kruhek: Granice Hrvatskog Kraljevstva u međunarodnim državnim ugovorima, Povijesni prilozi 10/1991., str.37.-39.
  9. ↑ ARHiNET arhivski informacijski sistem Pavao Ritter Vitezović, pristupljeno 3. studenoga 2015.
  10. ↑ Frazarij: Fraze, frazemi i poslovice, latinske, grčke, francuske - "Ostaci ostataka", frazarij.com, pristupljeno 7. studenog 2015.
  11. ↑ Historija bosanskih gradova - Banja Luka i Jajce (boš.), bosna.blogspot.hr, 10. lipnja 2011., pristupljeno 6. studenog 2015.
  12. ↑ D. Mujadžević, str.98, 15. svibnja 2008.
  13. ↑ Od venecijanskog i moldavskog rata do mira s Venecijom , Google knjige, 8. listopada 2013.
  14. ↑ 14,0 14,1 Raukar, Tomislav (studeni 1977.). "Venecija i ekonomski razvoj Dalmacije u XV i XVI stoljeću" ((hrv.)). Journal - Institute of Croatian History (Zagreb, Hrvatska: Filozofski fakultet u Zagrebu) 10 (1): 221.. ISSN 0353-295X. http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=86538&lang=en Pristupljeno 7. kolovoza 2012. 
  15. ↑ Bogumil Hrabak (studeni 1986.). "Turske provale i osvajanja na području današnje severne Dalmacije do sredine XVI. stoleća" (srpski). Journal - Institute of Croatian History (Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet u Zagrebu) 19 (1). ISSN 0353-295X. http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=76941&lang=en Pristupljeno 7. kolovoza 2012. 
  16. ↑ {{
    1. if:
    ||
    Morate navesti naslov = i url = dok rabite {{[[Predložak:Citiranje web},
    |Citiranje web},

]]}},

  • ↑ George F. Nafziger and Mark W. Walton, Islam at War: A History, str. 95.
  • ↑ Bodnar, Edward W., Ciriaco d'Ancona e la crociata di Varna, nuove prospettive, Il Veltro 27, nos. 1–2 (1983), str. 235–251
  • ↑ Halecki, Oscar, The Crusade of Varna, New York, 1943.
  • ↑ 20,0 20,1 20,2 20,3 Rudolf Horvat: Povijest Hrvatske.
  • ↑ Migracijske i etničke teme, sv. 19, br. 2-3, rujan 2003. Ivan Jurković: Klasifikacija hrvatskih raseljenika za trajanja osmanske ugroze (od 1463. do 1593.), str. 157.-163.
  • ↑ 22,0 22,1 22,2 Migracijske i etničke teme, sv. 19, br. 2-3, rujan 2003. Ivan Jurković: Klasifikacija hrvatskih raseljenika za trajanja osmanske ugroze (od 1463. do 1593.)
  • ↑ Migracijske i etničke teme, sv. 19, br. 2-3, rujan 2003. Ivan Jurković: Klasifikacija hrvatskih raseljenika za trajanja osmanske ugroze (od 1463. do 1593.), str. 159.
  • ↑ 24,0 24,1 24,2 Mirko Valentić: Turski ratovi i hrvatska dijaspora u XVI. stoljeću, Senjski zbornik 17, str. 45. (1990.)
  • ↑ Ratko Perić: Prozelitizam, Crkva u svijetu, 12/1992., str. 98.-99.
  • ↑ Igor Karaman (ur.): Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture, Školska knjiga, Zagreb, 1980., zemljovid na str.
  • ↑ DVD Emisija o Vojnoj krajini, govore Mirko Valentić i Mirko Kruhek
  • ↑ Mladen Švab (2002): Gorjanski, Hrvatski biografski leksikon LZMK. Pristupljeno 31. svibnja 2016.
  • ↑ Pavo Živković, Ivana Jakić, Marija Brandić: Uloga bosanskog kralja u Konavoskom ratu (1430. - 1433.), Povijesni zbornik: godišnjak za kulturu i povijesno nasljeđe, sv.2, br.3, listopad 2008.
  • ↑ Trpimir Macan, Željko Holjevac, Povijest hrvatskoga naroda, 4. izmijenjeno i dopunjeno izd. Školska knjiga, Zagreb, 2013., ISBN 978-953-0-61560-1, str. 85.
  • ↑ 31,0 31,1 31,2 31,3 31,4 31,5 31,6 Milan Prelog: Povijest Bosne od najstarijih vremena do propasti kraljevstva, Sarajevo : Naklada J. Studnike i druga, 1910. Digitaliziranje sponzoriralo Sveučilište u Torontu, čijoj zbirci Robarts pripada knjiga.
  • ↑ Rudolf Horvat: Povijest Hrvatske I. - Propast Kraljevine Bosne
  • ↑ 33,0 33,1 Vedran Klaužer: Djelovanje Blaža Mađara, bana Bosne, Dalmacije, Hrvatske i cijele Slavonije u njegovom prvom mandatu (1470. - 1472.). Prilog poznavanju vršenja banske dužnosti u 15. stoljeću, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti / Zbornik Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU / Zbornik Historijskog zavoda JA / Zbornik Historijskog instituta JA, sv.30 br.- prosinac 2012., str. 124.
  • ↑ R. Horvat: Povijest Hrvatske I. - Propast kraljevine Bosne, Zagreb, 1924.
  • ↑ Jan Vitovec, Hrvatska enciklopedija, LZMK. Pristupljeno 29. svibnja 2016.
  • ↑ 36,0 36,1 Rudolf Horvat: Povijest Hrvatske, Petrinja, 1904. Poglavlje Kulturna povijest Hrvatske g. 1386.-1526., str. 395. Iz zbirke Harvardskog sveučilišta, pokrovitelj digitaliziranja Google.
  • ↑ 37,0 37,1 37,2 Rudolf Horvat: Povijest Hrvatske, Petrinja, 1904. Poglavlje Kulturna povijest Hrvatske g. 1386.-1526., str. 396. Iz zbirke Harvardskog sveučilišta, pokrovitelj digitaliziranja Google.
  • ↑ Rudolf Horvat: Povijest Hrvatske, Petrinja, 1904. Poglavlje Kulturna povijest Hrvatske g. 1386.-1526., str. 397. Iz zbirke Harvardskog sveučilišta, pokrovitelj digitaliziranja Google.
  • ↑ Rudolf Horvat: Povijest Hrvatske I. - Hrvatska god. 1479.—1490.
  • ↑ "Oni opustoše lijepe doline rijeke Save, Drave, Krke, Labuđe i Mure, te se u Bosnu vrate s velikim plijenom."
  • ↑ 41,0 41,1 41,2 41,3 41,4 Rudolf Horvat: Povijest Hrvatske, Petrinja, 1904. Poglavlje Kulturna povijest Hrvatske g. 1386.-1526., str. 398.-399. Iz zbirke Harvardskog sveučilišta, pokrovitelj digitaliziranja Google.
  • ↑ Rudolf Horvat: Povijest Hrvatske, Petrinja, 1904. Poglavlje Kulturna povijest Hrvatske g. 1386.-1526., str. 400. Iz zbirke Harvardskog sveučilišta, pokrovitelj digitaliziranja Google.
  • ↑ Crkva hrvatskih mučenika - Udbina Bitka na Krbavskom polju, pristupljeno 3. studenoga 2015.
  • ↑ 44,0 44,1 Rudolf Horvat: 60. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Hrvatska god. 1491.—1495.
  • ↑ 45,0 45,1 Vijenac, br.375/2008. Frano Baras: Podsjećanje na ugledne preteče hrvatskih diplomata - Trogiranin krstio francuskoga kralja, pristupljeno 3. studenoga 2015.
  • ↑ Trpimir Macan, Željko Holjevac, Povijest hrvatskoga naroda, 4. izmijenjeno i dopunjeno izd. Školska knjiga, Zagreb, 2013., ISBN 978-953-0-61560-1, str. 126.
  • ↑ J. Kovačić: Žrnovnica pod Turcima, Baština 34, Split 2007., str. 8
  • ↑ Archive.org Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća (oblik u formatu .pdf, pregledniji, 45,7 MB), str. 147.-148.
  • ↑ Archive.org Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća (oblik u formatu .pdf, pregledniji, 45,7 MB), str. 144.
  • ↑ Archive.org Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća (oblik u formatu .txt, 1,8 MB)
  • ↑ 51,0 51,1 Archive.org Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća (oblik u formatu .pdf, pregledniji, 45,7 MB)
  • ↑ 52,0 52,1 52,2 52,3 52,4 Povijest Brckovljana i okolice. Povijest Božjakovine i okolice. Poglavlje IV. Turci pred Božjakovinom, pristupljeno 3. studenoga 2015.
  • ↑ Archive.org Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća (oblik u formatu .pdf, pregledniji, 45,7 MB), str. 157.-160.
  • ↑ 54,0 54,1 54,2 54,3 54,4 54,5 Archive.org Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća (oblik u formatu .pdf, pregledniji, 45,7 MB), str. 155.-156.
  • ↑ 55,0 55,1 Archive.org Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća (oblik u formatu .pdf, pregledniji, 45,7 MB), str. 163.-166.
  • ↑ 56,0 56,1 Tomislav Vuković: Oboružani topuzima optimizma i vjere, Glas Koncila, 1. veljače 2015.
  • ↑ Trpimir Macan, Željko Holjevac, Povijest hrvatskoga naroda, 4. izmijenjeno i dopunjeno izd. Školska knjiga, Zagreb, 2013., ISBN 978-953-0-61560-1, str. 137.
  • ↑ Vladimir Brnardić, Gvozdansko, Hrvatski vojnik br. 68, siječanj 2006., pristupljeno 3. studenoga 2015.
  • ↑ Povijest Brckovljana i okolice. Povijest Božjakovine i okolice. Poglavlje IV. Turci pred Božjakovinom, "ali unatoč svemu, kaštel u Božjakovini nije odolio velikom turskom napadu 1591. godine.", pristupljeno 3. studenoga 2015.
  • ↑ 60,0 60,1 60,2 60,3 60,4 Sandra Skanderlić: Bitka kod Siska, Hrvatski internet portal u Švicarskoj croatia.ch, pristupljeno 3. studenoga 2015.
  • ↑ V.K.HRT: 13. kolovoza 1556. - Turci pred Zagrebom HRT. 13. kolovoza 2018. Pristupljeno 28. kolovoza 2020.
  • ↑ Petar IV. Zrinski, Hrvatska enciklopedija, LZMK
  • ↑ I. Jurković: Johann Weickhard Valvasor, Istrapedia, pristupljeno 3. studenoga 2015.
  • ↑ Vašvarski mir (<<sramni mir>>), Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 1. studenog 2015.
  • ↑ ZRINSKO-FRANKOPANSKA UROTA!, Hrvatska radiotelevizija, 30. travnja 2008.
  • ↑ Veliki Bečki rat, Sveta liga i oslobađanje hrvatskih krajeva, Večernji list - Vojna povijest, 8. listopada 2014.
  • ↑ Hrvatska kulturna baština Medalja. Sedam ovalnih kartuša s prikazima gradova oslobođenih od Turaka: POSEGA/ ESSECK./ WALPO./ PETER. WARDEIN./ PALOTTA./ ERLA, pristupljeno 3. studenoga 2015.
  • ↑ Trpimir Macan, Željko Holjevac, Povijest hrvatskoga naroda, 4. izmijenjeno i dopunjeno izd. Školska knjiga, Zagreb, 2013., ISBN 978-953-0-61560-1, str. 154.

    • Vanjske poveznice

    Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Stogodišnji_hrvatsko-turski_rat&oldid=366357"