Petar Berislavić
Petar Berislavić (Trogir, 1475. - Vražji vrtal/Vražja gora kraj Korenice, 20. svibnja 1520.), hrvatski ban i biskup iz roda Berislavića (Berislavići Trogirski). Unatoč beznadnim materijalnim okolnostima, Petar Berislavić je sve do pogiblje zaustavljao turski pritisak prema Hrvatskom Kraljevstvu, napose braneći Jajce i Jajačku banovinu, strateški najosjetljiviju točku obrambenog sustava. Tri puta je pritekao u pomoć Jajcu – 1515.,1518. i 1519. godine, i razbio tursku opsadu grada. Nakon njegove pogiblje turski pritisak na Hrvatsko Kraljevstvo postaje sve jačim, a čast hrvatskog bana više od godinu dana nikome nije pripala. Jedini europski uglednik koji je uistinu pružao pomoć banu Berislaviću bio je papa Lav X. U izvorima na mađarskom ga se naziva Péter Beriszló.
Životopis
Rodio se je u Trogiru, od roditelja otca Ivana Berislavića i majke Magdalene Statilić, podrijetlom iz ugledne trogirske obitelji. Rođak mu je bio sedmogradski biskup Ivan Statilić.
Nakon poraza u Krbavskoj bitci 1493. godine, Hrvatska je ostala skoro bez obrane, a njezin teritorij gotovo napušten i opustošen. Ipak, Hrvati su se nastavili boriti protiv Turaka. U tim se bitkama isticalo više ugarskih i hrvatskih velikaša, među kojima je bio i hrvatski ban, biskup Petar Berislavić.
Do 1513.
Bio je protiv Mletaka zbog čega je napustio rodni grad te otišao u Ugarsku u kojoj je na početku 16. stoljeća ostvario crkvenu i političku karijeru. Kako je stupio u svećenički stalež, dodijeljeno mu je mjesto kanonika u Kalači 1501. godine. U crkvenoj je hijerarhiji napredovao te je obnašao visoke crkvene dužnosti u Ugarskoj (pečuški i stolnobiogradski prepošt). 1504. godine tajnik kralja Vladislava II. Jagelovića. Sama zamisao o mogućnosti povratka Dalmacije u Hrvatsko Kraljevstvo privlačila je mnoge hrvatske velikaše, uključujući i Berislavića. Dok je Cambraiska liga ratovala protiv Mlečana predlagao je organiziranje protumletačke pobune u Dalmaciji (1510.) i bio je članom povjerenstva koje je trebalo pregovarati s Mlečanima da mirnim putem preda Dalmaciju, no mletačka diplomacija bila je svjesna teškog položaja Hrvatsko-Ugarske prema Turskoj. Nakon neuspjelih pregovora poslanik kod cara Maksimilijana I. te kod pape Julija II. radi dogovora o ratnoj osnovi. Koncem 1511. ga poslao u svezi s organizacijom Svete lige (Lige iz Cambraija), saveza čijim je osnivačem papa Julije II., francuski kralj Luj XII. i njemački car Maksimilijan osnovanog uništenja Mletačke Republike. Berislavić je podupro pristupanje kralja Vladislava II. tom protumletačkom savezu. Poslanik Mletačke Republike Pasqualigo je posvjedočio o neprekidnom Berislavićevom trudu oko osvojenja Dalmacije. Od 1512. je na novom visokom crkvenom položaju. Postao je vesprimski biskup te od iste godine kraljev rizničar. U prožimanju dužnosti u crkvenoj i državnoj hijerarhiji, tipičnoj za doba renesanse, Berislavić kao diplomat zastupa kralja u složenim odnosima između pape, Venecije i Ugarske. Zagovornik je rata protiv Mletačke Republike, ali se njegova djelatnost ubrzo usredotočuje na tursku opasnost.
1513.
Proljeća 1513. imenovan je upraviteljem banata Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (prefectus banatus), budući da se fizički oslabjeli ban Emerik Perényi sam nije mogao podnositi rastuće turske napadačke nasrtaje. koji je po svemu sudeći bio bolestan, nije sam mogao nositi sa sve većim osmanlijskim pritiskom.
9. ožujka 1513. izabran je za papu Lav X., entuzijastična osoba za borbu istjerivanje Turskog Carstva iz Europe. 17. lipnja je izdao bulu ovlašćujući križarski rat, a nadbiskupa Tomu Bakača je imenovao kao osobu koja će ga organizirati. Bulom se nije pozivalo europske vladare nego na običan narod na borbu u sveti rat i unaprijed se obilježilo svakog tko omete križarski rat izdajnicima. Kad se vrnio u Ugarsku, nadbiskupa je upozorio kralj da je država financijski prenapregnuta i da ne će moći opremiti niti najvažnije tvrđave na granici.[1]
Otkako je Berislavić stupio na mjesto upravitelja banata, intenzivno je djelovao na ustroju obrane u Hrvatskoj. Obrana granice Hrvatskoga Kraljevstva od Osmanskog Carstva prelazila je mogućnosti bana Petra Berislavića jer za tako tešku zadaću nije raspolagao ni s toliko novčanih sredstava koja bi bila dovoljna za održavanje konjaničke čete. Papa Lav X. mu je poslao znatnu novčanu pomoć. S time je uz pomoć hrvatskih velikaša Nikole Zrinskoga, Mihovila Frankapana Slunjskoga, Ivana Karlovića i jajačkoga bana F. Berislavića teško porazio osmansku vojsku kraj Dubice u kolovozu 1513. godine.
Odmah na početku upravljanja banatom Hrvatske Berislavić se u kolovozu 1513. godine sukobio s Turcima kod Dubice između Une i Kupe. Bitka je dobro dokumentirana i poznat je njezin tijek; Berislavić je prvo krenuo uz lijevu obalu Save do Kraljeve Velike, zatim se okrenu k Jasenovcu, gdje je prešao Savu i onda pošao prema jugozapadu, te se utaborio iza Dubice, uz one gore što se steru tomu mjestu za leđima i na jugu obrubljuju ravnicu kojom teče rijeka Sunja. Bilo je to na Veliku Gospu (15. kolovoza) 1513. Turci su mislili da je u Berislavića velika vojska, te stadoše opkope praviti oko svog tabora kod Blinje, ali čuvši poslije da su kršćani brojem mnogo slabiji, odlučiše ih samo napasti. I tako se zametnula sutradan 16. kolovoza bitka koja je završila sjajnom pobjedom Hrvata. Mnogo je Turaka poginulo na bojnom polju, a mnogo ih se na bijeg u Savi i Uni potopilo. Javlja se da je tom prigodom nastradalo 2.000 - 2.700 Turaka, među palima bili su četiri vojvode, a peti je dopanuo ropstva, te bi s drugim sužnjima poslan kralju Vladislavu na dar. Glasovi o pobjedi kod Dubice biše razneseni na sve strane: Hrvati ohrabrili se ponovo, a strani svijet stao se nadati da bi mogao ukrotiti bijes turski.
Prema nekim navodima, nakon hrvatske pobjede nad turskim postrojbama 1513. kod Dubice, Hrvatsku je papa Lav X. nazvao predziđem kršćanstva (Antemurale Christianitatis).[2]
Među vodećim barunima u državi, bila je rasprava o mudrosti pokretanja križarskog rata: Bakač je dokazivao da Hrvatsko-Ugarska mora iskoristiti unutarnje razdore u Turskoj za svoju zaštitu te na njih treba poći što je moguće većom vojskom, uzimajući u obzir da nije bila vjerojatna inozemna pomoć. Rizničar István Telegdy je misli da bi bilo mudrije ne novačiti pučanstvo, jer bi izostalo mnoštvo seljaka tijekom ljeta, kad se poduzima vojne pohode, što bi opustošilo državnog poljodjelstvo, i k tome neuvježbani poljodjelci nisu bili velike ratničke vrijednosti. Predložio je samo zaiskati od puka donacije i osloniti se na plemićke banderije za križarski pohod.[3]
Prosinca 1513. kralj Vladislav II. zaiskao je od Berislavića paziti da se sudačke odluke poštuju te da štiti niže plemstvo od nasilja velikaša.
1514.
U Hrvatsko-Ugarskoj je naposljetku prevagnula stranka koja je bila za seljački križarski rat i bula je objavljena 5. travnja 1514. Kralj je uredio da se desetinski prihod preusmjeri u novčarenje ratnih operacija.[1] Ostrogonski nadbiskup Toma Bakač Erdődy je objavio križarski rat protiv Osmanlija, a na čelo seljačke vojske križara (kuruca) postavio je sitnog sedmogradskog plemenitaša Jurja Dožu.[4] Novačenje je povjerio franjevcima, vjerojatno 25. travnja 1514.[5]:413.
Plemenitaše je zabrinjavala franjevačka veća odanost Bogu nego ovozemaljskim gospodarima, propovijedanje o društvenoj jednakosti koja je među franjevcima u Hrvatsko-Ugarskoj već neko vrijeme postojala. Krenule su glasine o franjevačkom agitiranju protiv feudalnog poredka.[5]:419. Brojni pojedinci koji su se odazvali pohodu imali su na umu vjersko-reformatorske ideje Jana Husa. [5]:410.[6] Franjevci su organizirali okupljanja diljem zemlje što je zabrinjavalo vlasteline. Fratri i njihovi pristaše su nagovarali seljake plaćati dospjele najme i poreze kralju i zemljoposjednicima i objavili opću neposlušnost nadređenima. Bilo je poziva na nasilje prema skupljačima poreza i službenicima. Napetosti su dosegle vrhunac otvorene pobune prije 15. svibnja 1514., ali najkasnije do 20., Bakač je bio upozoren da je nekoliko dana prije 15. bilo napada na gospodarske dvorove i mogućnost širokog ustanka.[5]:414.
Onda se dogodila uskogrudna plemenitaška akcija. Više su marili za svoje posjede i prihode, bojeći se da bi se naoružani i s ratnim iskustvom seljaci mogli okrenuti na gospodare i prestati plaćati danke gospodaru, nego skore turske invazije, kao da im pogibija i ostajanje bez svih vrijednih pokretnina i nekretnina se ne bi dogodila kad bi turski osvajač osvojio njihove krajeve. Da bi spriječili veliki odljev seljaka u križarsku vojsku, poduzeli su drastične mjere, koje su rezultirale seljačkom bunom čiji je vođa bio Doža. Na to je uslijedila još jedna opstrukcija, ovog puta s kraljeve strane. Kralj je zabranio križarsku vojnu. Nadbiskup je ustuknuo pa je pod prijetnjom anateme opozvao svoj proglas o križarskom ratu. Tako su se opet kršćanske sile mjesecima međusobno glođale dok je moćni neprijatelj bio pred dverima države. Buna je okončana 15. srpnja 1514. pobjedom vojske Ivana Zapolje nad Dožinom seljačkom vojskom u opsadi Temišvara.[4] Berislavić je cijelo vrijeme morao paziti da se Dožina buna ne proširi na Hrvatsku.
Kralj Vladislav II. Jagelović postavio je Berislavića za vranskog priora i dubičkog župana. 1514. godine postaje hrvatsko-dalmatinsko-slavonskim banom, s temeljnom zadaćom da brani zapadni rub korvinskog sustava, od Jajca i Jajačke banovine do kraljevskih utvrda u južnoj Hrvatskoj, u zaleđu mletačke Dalmacije. U idućim se godinama banovanja nužno morao ograničavati na obranu kraljevstva. Novčano je pitanje od samog početka usmjeravalo samozatajni napor Petra Berislavića. Traganje za novčanom pomoći postalo je važnim slojem banova djelovanja, najviše zato što ga kralj nije mogao podupirati potrebnim novčanim iznosima. Obrana širokog prostora bila je vrlo veliki trošak, te se je osredotočio braniti prostor od Jajca do Cetine.
U kraljevu se izravnu organiziranu djelotvornu pomoć nije mogao pouzdati, zbog ograničenja iz krunidbenih zavjernica te uskogrudnih gledišta Ugarskog sabora. Kralj Vladislav II. Jagelović se izborom za kralja krunidbenom zavjernicom odrekao prava na samostalnu poreznu politiku. Ugarski sabor je još više sebičnom odlukom odmogao obrani zajedničke države. Dekretom od 7. ožujka 1492. ukinuti je važan državni novčarski izvor, porezi uvedeni za vladavine Matijaša Korvina. Istim su aktom oduzeli pravo zvati u rat izvan granica države; neizravno su tako potvrdili samosvojnost Hrvatskog Kraljevstva koje je s Ugarskom imalo samo zajedničkog kralja. Takva se politika osvetila već u Krbavskoj bitci 9. rujna 1493.. Krutost dekreta je pojačana stavkom da je pozivanje Ugarske u rat kralju bilo dopušteno samo ako se kraljeva plaćenička vojska ne bi mogla oduprijeti neprijatelju.
Za financijskom je pomoću posezao na sve strane. Potkraj 1514. godine za pomoć obratio i Dubrovniku, tražeći da mu isplate trogodišnji tribut od 1.500 dukata što su ga bili dužni davati ugarsko-hrvatskom kralju. Dubrovčani su to najprije odbili jer, isticali su oni, kad bi za isplatu tributa doznali Turci, to bi moglo biti na propast naših trgovaca i njihove trgovine na području Osmanskoga Carstva. Dodatno opravdanje je bilo što ih je čekalo platiti veliki danak Osmanlijama.
Na području domaće politike, riješio je spor između Gradeca i Kaptola oko nekih polja. Od kralja je dobio nalog strogo sankcionirati osobe koje izbjegavaju domaće sudove pa ištu pravdu na papinskom sudu ili u dalmatinskim gradovima.
1515.
Nakon ponovljena kraljeva zahtjeva Dubrovčanima za tribut, isplatili su ga veljače 1515. godine.
Jedini europski uglednik koji je uistinu pružao pomoć banu Berislaviću bio je papa Lav X. O pozornosti koju je Lav X. posvećivao protuturskom naporu Petra Berislavića svjedoče papina pisma ugarsko-hrvatskom kralju, europskim vladarima i hrvatskom banu. U pismu kralju Vladislavu II. od 30. ožujka 1515. Lav X. ističe da šalje, kao pomoć gradovima u Iliriku i Hrvatskoj, pozamašnu količinu pšenice i ječma, tisuću libra zgotovljena baruta za pucanje iz lumbarda, deset tisuća libra sumpora i pet tisuća libra salitre te 2.000 zlatnika, a najavljuje da će ubrzo Petru Berislaviću poslati još 20.000 dukata.
Vladislav II. je doduše, pokušavao osigurati pomoć hrvatskom banu, pa je, primjerice, u travnju 1515. godine pisao slavonskim staležima da su dužni uputiti pomoć Berislaviću radi obrane Hrvatskoga Kraljevstva jer, ako to ne učine, upozorava s pravom kralj, ni vas koji ste susjedi one kraljevine neće minuti pogibelj. Teško je suditi o uspjehu kraljevih uvjeravanja jer su slavonski staleži na saboru u Križevcima te godine bili odbili potporu hrvatskom banu, ističući da su po starom običaju dužni braniti samo Kraljevinu Slavoniju, a ne i Hrvatsku kojom je upravljao Berislavić.
Proljeća 1515. poduzeo je pohod na Turke. Ispočetka je krenulo dobro. No, postrojbe su mu kod svibnja 1515. kod Novigrada (vrela ne preciziraju je li Novigrad na Uni ili u Dalmaciji) snage bosanskog paše razbile, pa su na to Turci stekli uvjete za osvojiti tvrđave Bočac i Jezera, što je otežalo braniti Jajce. Da bi se tom strateškom gradu pomoglo, sazvao je slavonski sabor te je razvio diplomatsku aktivnost da bi u europskim zemljama (Francuska, Poljska) pribavio pomoć protiv Turaka.
O skrbi Lava X. prema Petru Berislaviću svjedoči i podatak da je u lipnju 1515. poticao čak i Mlečane da banu pošalju novca barem za obranu grada Jajca, iako ti papini pozivi ni nekoliko godina kasnije, kako je istaknuo, nisu donijeli nikakva ploda.
Ipak, kasnije je iste godine razbio opsadu Jajca kojem je osigurao opskrbu.
1516.
13. ožujka je umro kralj Vladislav II., a na prijestolje je trebao doći njegov sin Ljudevit II.
U pismu pape Lava X. francuskom kralju Franji I. od 15. svibnja 1516. ističe da se ne smije dopustiti da propadne ovo kraljevstvo, tj. Hrvatska, prije svega gradovi Jajce, Knin, Klis i Skradin, jer bi nakon toga bile ugrožene Panonija i Italija. Zato moli francuskoga kralja da mu pošalje 15.000 zlatnika kojima će on dodati još toliko i sve zajedno uputiti Petru Berislaviću za utvrđivanje gradova.
Pak, umjesto kralja Ljudevita II., kraljevstvom je trebalo vladati državno vijeće sve dok mladi kralj ne postane punoljetan. Ljudevit II. je službeno okrunjen 4. lipnja za hrvatskog i ugarskog kralja i 11. svibnja za češkog kralja. Stanje u državi je pošlo na gore. Berislavić je opisao stanje kraljevstva u pismu papi Lavu X.: neslogu staleža, sebičnu brigu velikaša za sebe a puno manje marenje za opće dobro, te da zbog smrti kralja Vladislava II. nema ni novca ni postrojba. Zbog teške situacije odnosno usprkos svemu što bi malodušnog otjeralo s takve dužnosti, Berislavić je shvatio da ne smije ostaviti Hrvatsku, iako je jedno vrijeme razmišljao o odlasku s dužnosti dok je kralj bio živ te ju neko vrijeme nije ni obavljao.
Koncem godine iznio je zahtjev, na što je Slavonski sabor raspisao izvanredni porez iz kojeg bi se novčarilo opskrbu krajiških utvrda.
1517.
Na Berislavićev nagovor, Nikola Zrinski i Franjo Berislavić Grabarski su lipnja 1517. pristali organizirati straže svugdje na potrebitim mjestima te za novčarenje straža na njihovim posjedima od svake porte ubrati po tri denara.
Nažalost, sebičnost, uskogrudnost i kratkovidnost raznih staleža i gradova otežavala je obranu. Stoljeće duga turska opasnost bila je opće poznata stvar, upadi su bili realnost, Krbavska katastrofa još je bila živa u sjećanju, i turski osvajači su bili pred vratima. Sve to nije sprječavalo škrte staleže, pa čak i međusobno rivalske pa i zavađene strane (Gradec i Kaptol) stati protiv banu glede financiranja obrane, tužeći ga kralju što im ubire dodatne daće (od njih ili njihovih podložnika), kao da se neprijateljska osvajanja koja nose jad, nesreću, gospodarstvenu propast, razaranje društva i odvođenje stanovništva događa netkom drugome, a da se novac i tvorivo za obranu niotkud stvaraju iz nekog nepoznatog beskonačnog izvora. Zabilježena su izbjegavanja plaćanja poreza i pozivanje na povlastice da bi se izbjeglo njegovo plaćanje. Kaptol je primjerice bio obvezan dati čete banu za planirani pohod pomoći Jajcu, a nije dao ni jednu. Pavlini u Remetama su se pobunili protiv pobiranja poreza za potrebe obrane od njihovih podložnika, a potporu u tome im je dao markgrof Juraj Brandenburški.
Pozivi za pomoć bana Petra Berislavića, upućeni političkim središtima izvan Kraljevstva, imali su različitu sudbinu. Mletačka Republika je zbog Berislavićeva zalaganja za Cambraisku ligu od početka bila nepovjerljiva prema hrvatskom banu. Premda se on u neposrednom zaleđu mletačkoga posjeda u Dalmaciji odupirao turskom pritisku koji je upravo tada postajao sve jačim, pa su se banovi i mletački državni interesi dodirivali na istom hrvatsko-dalmatinskom prostoru, ipak je Republika neprekidno sumnjala da se hrvatski ban ne pokušava oduprijeti Osmanlijama, nego da zapravo priprema rat protiv njezina dalmatinskog posjeda. Zato je dosljedno odbijala sve banove pozive za pomoć. Berislavić je u kolovozu 1517. godine, pritisnut oskudicom i Turcima, uputio poslanika u Mletke s kraljevim pismom i molbom da mu mletačka vlada dade 10.000 florena za obranu Klisa, na račun sredstava koje je Republika, prema ugovoru s kraljem Vladislavom II. od 31. siječnja 1503. u sve skromnijim iznosima, još plaćala ugarsko-hrvatskom kralju Ljudevitu (Ludoviku) II. U mletačkom Collegiu je tada istaknuto da bi kralj, doduše, prema ugovoru morao dobiti 85.000 zlatnika, ali da se prije toga mora Mlecima nadoknaditi šteta u iznosu od 150.000 dukata što su je mletačkim posjedima u Istri nanijeli Andrija Bot i Frankapani. Napokon je s mnogo podrugljivosti zaključeno da će se banu Petru Berislaviću dati 2.000 dukata, ali u vunenim i svilenim tkaninama. Mlečani su se bojali pomoći mu jer su smatrali da je vjerojatnije da će napasti dalmatinske gradove, iako su ti gradovi sve više ostajali bez svojih tržišta u po Turcima okupiranom zaleđu, bivali sve izoliranijima i postajali sve više teretom a sve manje korišću. Mletačke vlasti nisu dostojno vrjednovali koju uslugu im čini Berislavić braneći od Turaka susjednu Kraljevinu Hrvatsku, prirodni zaštitni pojas mletačkim istočnojadranskim posjedima, ne cijeneći što je unatoč ratovima s njima, kršćanski susjed ipak bio pouzdaniji i mirniji, manje sklon pljačkaškim upadima i otimanju stanovništva nego Turska.
Zbog teške ratne i financijske situacije, brojne su parnice u državi odgađane. Da bi se to napokon riješilo, kralj je Berislaviću naložio, a Berislavić je u Zagrebu i Križevcima 1517. održao veliki oktavalni sud.
1517. održan je Slavonski sabor na kojemu je ishodio raspisivanje izvanrednog poreza za obranu kraljevstva. Berislavićeva borba i izvrsno poznavanje stanje donijelo mu je ugled u Europi. Na saboru staleža austrijskih zemalja na kojem se potkraj 1517. i 1518. vijećalo o pokretanju općeg pohoda protiv Osmanlija, predložilo se caru Maksimilijanu na sljedeću sjednicu pozvati hrvatskog bana Petra.
1518.
Do potkraj drugoga desetljeća 16. stoljeća vladalo je časovito zatišje na kopnenim područjima dalmatinskih gradova, pa će se turske provale obnoviti tek 1520. godine, dakle na kraju Berislavićeva vladanja. Unatoč tome, Petar Berislavić je otporom protiv Turaka na hrvatsko-osmalijskoj granici zapravo štitio i mletački posjed u Dalmaciji, pa to i objašnjava njegove pokušaje da dobije potporu u Mletcima. Protuturski ciljevi hrvatskog bana i Mletačke Republike bili su zajednički, okupljeni na istom prostoru od Jajačke banovine do istočnojadranskih gradova, kojemu je sve više prijetilo Osmansko Carstvo. Petar Berislavić je zato u ožujku 1518. godine još jednom zatražio pomoć od Republike, ali mu Signorija ni taj put ništa nije dala, dapače, dužd, je podrugljivo javio banu neka ima strpljenja, dakako u času kad je Petar Berislavić jedva zadržavao pritisak Osmanlija.
Godina mu je protekla u dugom sukobu s velikašima, no najesen je turski pritisak doveo situaciju do očajne, a Jajačka banovina je vapila za pomoću. To je nagnalo velikaše pomiriti se s banom, pa su velikaši Berislaviću dali 3000 konjanika za obranu od Turaka i pomoć Jajcu.
Zimi 1518. poduzeo je pohod u Bosnu te opskrbio Jajce hranom. Istu logističku akciju poduzeo je sljedeće godine.
1519.
Početkom godine, poduzeo je novi pohod ka Jajcu za ga opskrbiti potrebnim tvorivom. Premda su napori Petra Berislavića protjecali u posve neravnopravnom odnosu spram Osmanskog Carstva, hrvatski ban nije posustajao. Pokušavao je dobiti pomoć na svim stranama, pa je potkraj 1519. godine poslao svojega poslanika Tomu Nigera na papinski i carski dvor. Niger je najprije boravio u Rimu, gdje ga je 12. prosinca 1519. u papinskom konsistoriju primio papa Lav X..
Berislavićev veliki saveznik, papa Lav X. je pod kaznom izopćenja naredio svećenstvu dati desetinu prihoda za potrebe obrane te podijelio oproste onima koji daju pomoć Klisu.
1520.
U svibnju 1520. godine Toma Niger je došao na carski dvor u Bruslju (Bruxellesu). I pred papom i pred carem Karlom V. Toma Niger je opisivao ugroženost Hrvatske i napore Petra Berislavića. Karlo V. je u pismu Petru Berislaviću od 23. lipnja 1520. godine kićenim riječima veličao zasluge hrvatskoga bana, isticao kako smo mi voljni pomoći i poticao bana da i dalje brani stvar kršćansku, te da ne klone duhom. No, Petru Berislaviću nisu bila potrebna raskošna pisma nego materijalna pomoć, novac i oružje, koju nije dobivao gotovo ni od koga, a osim svega toga, u času kad je Karlo V. pisao to pismo hrvatskom banu, Berislavić više nije bio živ jer je u svibnju 1520. poginuo u sukobu s Turcima na Plješevici.
Svibnja 1520. porazio je Turke kod Vražjeg vrtla na Ličkoj Plješivici, ali je u tom sukobu i poginuo. U planini Plješevici, negdje između Korenice i Bihaća na Uni, ban je sa svojih 300 ratnika razbio i natjerao 800 turskih vojnika u bijeg. Prigodom potjere ban je zaostao zajedno sa svojom dvojicom mladih pomoćnika zbog nezgode s konjem. Baš kad su riješili problem s konjem, na njih je iznenada navalilo oko 60 Turaka. Ban Petar Berislavić naredio je svojim pomoćnicima da bježe, te je, ubivši nekoliko turskih vojnika, s mačem u ruci junački poginuo. Bilo je to 20. svibnja 1520. a opća žalost za banom kojeg su Hrvati voljeli kao otca zavladala je u Hrvatskoj, te širom Europe. Nekoliko sati nakon banove pogibije, papa Lav X. imenovao je hrabrog Petra Berislavića kardinalom, ne znajući da je on mrtav. Tijelo Petra Berislavića odnešeno je u Vesprim, gdje je i svečano sahranjeno u katedrali.
Pod sultanom Sulejmanom I. (1520.), Turci zauzimaju Beograd, kao važno uporište na istoku te na taj način još više ugrožavaju hrvatske krajeve. U takvim je okolnostima u studenome 1521. za hrvatskog bana imenovan krbavski knez Ivan Karlović.
Ostalo
Životopis Petra Berislavića napisao je hrvatski humanist Antun Vrančić.
Vanjske poveznice
- Govor Petra Berislavića na misi prije bitke
- Petar Berislavić prodaje svoja imanja za obranu Hrvatske
Izvori, bilješke i literatura
Dokument:Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Petar Berislavić
- Matija Mesić, Pleme Berislavića, izdavač: Matica hrvatska Slavonski Brod, Slavonski Brod, 2000.
- Enciklopedija jugoslavenskog leksikografskog zavoda ; svezak 1, Zagreb, 1986.
- Povijest Hrvata – srednji vijek, skupina autora, izdavač: Školska knjiga, Zagreb, 2003.
- Ferdo Šišić, Povijest Hrvata – pregled povijesti hrvatskog naroda (600.-1526.), prvi dio, Marjan Tisak, 2004.
- Marija Karbić: U povodu 500. obljetnice pogibije slavnoga hrvatskog bana. Svećenik, diplomat i ratnik – vesprimski biskup i hrvatski ban Petar Berislavić . Vijenac MH, br. 684, 21. svibnja 2020.
- ↑ 1,0 1,1
• Nepoznat parametar:
chapter-url
• Nepoznat parametar:trans-chapter
• Nepoznat parametar:via
• Parametarchapternije dopušten u klasibook
• Parametaraccess-datenije dopušten u klasibook - ↑ antemurale. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 26.1.2026. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/antemurale>.
- ↑ • Nepoznat parametar:
first1
• Nepoznat parametar:last1
• Nepoznat parametar:trans-title
• Parametartypenije dopušten u klasijournal
• Parametarurlnije dopušten u klasijournal - ↑ 4,0 4,1 Dózsa, György. Hrvatska enciklopedija 0. Pristupljeno 26. siječnja 2026.
- ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 Szűcs, Jenő (1974). Ferences ellenzéki áramlat a magyar parasztháború és reformáció hátterében [Trenutno franjevačko protivljenje u pozadini mađarskog seljačkog rata i reformacije] (PDF). Irodalomtörténeti Közlemények (na mađ.). LXXVIII (4): 409–435 – via EPA OSZK.
- ↑ Márki, Sándor (1913). A keresztesháború eltiltása. [Zabrana križarskog pohoda]. Dósa György 1470–1514 (mađ.). Budapest: Magyar Történelmi Társulat – via MEK OSZK.
| Prethodnik Mirko Perényi |
Hrvatski ban 1513.-1520. |
Nasljednik Ivan Karlović |