Toggle search
Toggle menu
310,1 tis.
44
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Hrvatski povijesni prostor u prapovijesti

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
More actions

Ovaj članak dio je niza o
povijesti Hrvatske

Hrvatska prije Hrvata
Rana povijest Hrvata
Srednji vijek
Habsburška Monarhija
Prvi svjetski rat
Versajska Jugoslavija
Drugi svjetski rat
Socijalističko razdoblje
Neovisna Hrvatska

Područje današnje Hrvatske bilo je oduvijek vrlo bogato životinjskim i biljnim svijetom pa slijedom toga pogodno za život ljudi. Na sjeveru su plodne riječne doline, koje čine rijeke Drava, Sava, Dunav, Kupa, Una, a na jugu brojna krška polja i razvedena morska obala puna otoka i zaljeva povoljnih za prirodne luke i plovidbu. Područje koje je danas poznato kao Hrvatska je prvi put naseljeno sredinom paleolitika, a kasnije i u neolitiku. Povijest bilježi i kolonizaciju Ilira, Kelta te Grka u prvom tisućljeću prije Krista. Ilirska su plemena osnovala nekoliko država koje su jednu za drugom osvojili Rimljani u drugom i prvom stoljeću prije Krista. Zbog toga tragovi ljudskog prisustva sežu u najstarija razdoblja, u paleolitik ili starije kameno doba. U europskim razmjerima poznato je nalazište neandertalskog čovjeka (paleantropa) u špilji Hušnjakova brijega kraj Krapine (Homo krapiniensis). Brojni su ostatci i razdoblja neolita u porječju Save, Drave i Dunava poznata pod imenima starčevačke, vinčanske i sopotske kulture, a uz more hvarske kulture. U razdoblju eneolitika poznata je vučedolska kultura uz Dunav s ostatcima lijepe keramike (Vučedolska golubica) najstariji nalaz te vrste u Europi, a u razdoblju bronce je najizrazitija tzv. vinkovačka kultura. Željezno doba je iza sebe ostavilo brojne nalaze ilirskih plemena; Liburna, Japoda i Delmata od Istre do Dalmacije i Hercegovine. U 4. stoljeću prije Krista su svoje tragove ostavili Kelti, čiji nalazi spadaju u latensku kulturu (La Tène). Istodobno s Keltima na jadranskim otocima i ušćima rijeka su nalazi koji svjedoče o grčkim kolonijama na Visu (Issa), Hvaru (Pharos), u Trogiru (Tragurion) i drugdje.

Kameno doba

Datoteka:Krapinski pračovjek.jpg
Paleolitičko nalazište na Hušnjakovu brijegu u Krapini ubraja se među najveća i najbogatija nalazišta neandertalskoga pračovjeka u svijetu.

Starije kameno doba (paleolitik, 2 500 000 - 10 000 pr. Kr.) razdoblje je u kojem su ljudske zajednice živjele u špiljama ili na otvorenim prostorima u šatorima od životinjskih koža. Osim sabiranja divljih plodova, izvor prehrane bio je lov i ribolov, pa se stoga već zarana pristupilo izradbi kamenih i koštanih pomagala kojima se uspješnije lovilo. Isprva su to bili kameni oblutci s jedva vidljivim zahvatima kresanja, kakvima se služio uspravni čovjek (Homo erectus), a znatno kvalitetnija i za lov primjerenija pomagala izrađivao je neandertalac (Homo sapiens neanderthalensis), dok je proizvodnju kamenih rukotvorina gotovo do savršenstva savladao prethodnik današnjeg čovjeka, nazvan vrlo razumnim čovjekom (Homo sapiens sapiens). U europskim razmjerima poznato je nalazište neandertalskog čovjeka (paleantropa) u spilji Hušnjakova brijega kraj Krapine (Homo krapiniensis). Oko 40 000 g. pr. Kr. na području današnje Hrvatske pojavljuju se prvi Homo sapiensi (suvremeni ljudi). Oni oko polovice petog tisućljeća pr. Kr. postepeno i na području Hrvatske prelaze na gospodarstvo utemeljeno na zemljoradnji. Od materijalnih proizvoda sačuvalo se litičko i koštano oruđe i oružje te ostaci kostiju divljih životinja. Na tlu Hrvatske su nađene karakteristične rukotvorine od sjekača iz Šandalje I kod Pule i šačnika iz Punikva kod Ivanca, koji potječu iz razdoblja donjega paleolitika (2 500 000. - 200 000. prije sadašnjosti), kao i različite jezgre, strugala i šiljci iz Krapine i Vindije srednjega paleolitika (prije 200 000. - 40 000. godina), pa sve do mnogobrojnih tipova kamenoga oruđa iz gornjopaleolitičkoga sloja Šandalje II (prije 40 000. - 10 000. godina).[1]

Srednje kameno doba (mezolitik, 10. - 6. tisućljeće pr. Kr.) karakteriziraju različite »etničke« seobe koje su dovele do usitnjavanja kulturne slike Europe. Zbog promjene klimatskih prilika, tj. zatopljivanja i otapanja snijega, u mezolitiku je prevladavao lov na sitne životinje i ribolov. Osim karakterističnih mikrolita, počela se izrađivati nova vrsta oružja, harpun. Ljudi sa značajkama današnjega čovjeka, postupno su pripitomljivali životinje (goveda, ovce i koze), te s nomadskoga prelazili na život u stalnim naseljima.[2] Prijelazno razdoblje, srednje kameno doba, tj. mezolitik, u Hrvatskoj je nedovoljno istraženo i o njemu se malo piše. Gravettienska je kultura postupno prelazila u različite faze epipaleolitika i mezolitika. To je očito u Šandalji II, a pojedinačni nalazi zabilježeni su u Oporovini na Učki, Vergottinovoj pećini na Poreštini, Klanjčevoj pećini na Ćićariji, Podosojnoj pećini u Mošćeničkoj Dragi i na otvorenome nalazištu u Savudriji. Istraživanjima u Pupićinoj pećini u Veloj dragi otkriveni su važni nalazi datirani u gornji paleolitik i mezolitik. Uz malo oruđe i oruđe složenoga tipa, pronađeno je i nekoliko ljudskih kostiju. R. Battaglia pronašao je 1944. lubanje u pećini kraj Baderne (Dančeva pećina). Sondiranjima u kvartarnim naslagama pećine Oporovina, M. Malez je u sloju »e« pronašao ostatke pokopa u pećinskome prostoru, odnosno veći dio ljudskoga kostura s ukrasima od dijelova jelenjega roga. U Klanjčevoj pećini iznad Bresta pronađena su uz mezolitsko kameno i koštano oruđe i dva čovječja vratna kralješka.[2] Najbolje očuvano mezolitičko naselje sjedilačkoga načina života, što je inače značajka neolitika, jest Lepenski vir na Dunavu, Srbija.[3]

Paleolitičko doba zastupljeno je svjetski važnim nalazima u Krapini, Vindiji, Velikoj pećini i Veternici u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Šandalji i Pupičinoj peći u Istri te Mujinoj pećini u srednjoj Dalmaciji. Prijelazno razdoblje u srednje kameno doba, tj. mezolitik, u Hrvatskoj je nedovoljno istraženo. Neolitičko doba dobro je istraženo u kontinentalnoj Hrvatskoj (Vinkovci, Sarvaš, Vučedol, Zadubravlje i Igrač kraj Slavonskog Broda te Pepelane kraj Virovitice s naseljima starčevačke kulture; Malo Korenovo, Kaniška Iva, Tomašica i Drljanovac s naseljima linearnotrakaste kulture; Sopot, Bapska, Vinkovci–Ervenica, Osijek i Klokočevik kraj Slavonskog Broda s naseljima sopotske kulture; Ozalj s naseljem lengyelske kulture). Nalazišta impresso kulture na Jadranu predstavljaju Grapčeva i Markova špilja na Hvaru, Smilčić, Bribir, Vaganačka špilja na Velebitu, Jami na Sredi na Cresu te Vižula u Medulinu. Danilsku i hvarsku kulturu predstavljaju Danilo, Smilčić, Vela špilja na Korčuli, Markova i Grapčeva špilja te Gudnja na Pelješcu.

Mlađe kameno doba (neolitik, 6. - 4. tisućljeće pr. Kr.) karakteriziraju prva sjedilačka naselja poljodjelskih i stočarskih plemena, podižu se stalna naselja, prelazi na zemljoradničku privredu, pripitomljavaju životinje, proizvode predmete od keramike te izrađuju kameno glačano oruđe i oružje. Stanuje se u zemunicama i poluzemunicama, a pojavljuje se i nadzemna kuća. Brojni su ostaci i razdoblja neolita u poriječju Save, Drave i Dunava poznata pod imenima starčevačke (koja je najstarija i obilježila je veći dio neolitika), vinčanske i sopotske (koja nastaje na supstratu starčevačke i novopridošle vinčanske s eponimnim lokalitetom Sopot u blizini Vinkovaca) kulture, a uz more hvarske kulture. Pri svakodnevnoj uporabi koristili su se različiti predmeti, od keramičkog posuđa onodobnih kultura s lokaliteta Vučedol, Vukovar, Samatovci, Bogdanovci, Bapska. Postoji i rekonstrukcija dijela kuće sopotske kulture, s prostorom u kojem dominira tkalački stan. Koristili su se i različiti tipovi kamenog oruđa i oružja te keramičke ženske figure (idoli) vinčanske kulture iz Jakovo-Kormadina, Vinče ili Ledinaca, koje osim likovnih dosega, pružaju uvid i u duhovni život ljudi toga doba. Kod nas za sada postoje samo dva lokaliteta vinčanske kulture. Prvi je Berndijev vinograd u Vukovaru, od kojega najvjerojatnije nije ostalo ništa jer ga je erodirao Dunav, a drugi je Bapska.[4]

Danilska kultura (4500. - 3900. g. pr. Kr.) javlja se u predjelima jadranske obale, a ime je dobila po lokalitetu Danilo kraj Šibenika. Ljudi su živjeli ili u ukopanim kružnim kolibama (Danilo), u nadzemnim kružnim kućicama (Smilčić) ili u nadzemnim četvrtastim kućama s podom od nabijene gline (Bribir). Kuće su od drvenih balvana, granja i pruća, s krovom od slame ili trstike. Dosta je nađeno koštanih predmeta, nakita te posuđa bolje kvalitete. To je posuđe upečatljivo zbog bogate ornamentike izveden udubljivanjem, urezivanjem, žigosanjem, reljefnim oblikovanjem kombinirano s crvenom i bijelom inkrustacijom. Danilski oblik posude karakteriziraju četiri zdepaste noge, s nakošenim recipijentom i visokom prstenastom ručkom. Postoje i kipovi u obliku žene, muškaraca i životinja.[5]

Hvarska kultura (3900. - 3300. g. pr. Kr.) javlja se na istočnoj obali Jadrana i djelomično nasljeđuje danilsku. Prvobitno je otkrivena na Hvaru - Grapčeva špilja (prikaz lađe s jedrom), ali ima je i po cijeloj obali. Naselja su na otvorenom no proširena te ljudi intenzivno nastanjuju špilje. Pravi razvoj hvarske kulture (klasična) odvija se na srednjodalmatinskom području - Korčula, Hvar, Pelješac. Od oblika se ističu niske, široke zaobljene zdjele s prstenastim vratom te jajoliki lonac s koničnim vratom bez raskoši, ali djeluju dostojanstvenije od danilske.[6]

Bakreno doba

Kultna posuda u obliku ptice (golubice ili jarebice), vučedolska kultura, Arheološki muzej u Zagrebu. Danas simbol grada Vukovara.
Eneolitičko doba zastupljeno je u kontinentalnoj Hrvatskoj nalazištima lasinjske kulture (Lasinja, Beketinec, Cerje Novo, špilja Vrlovka, Drljanovac i Ozalj), badenske kulture (Bapska, Vučedol, Sarvaš, Donji Saloš kraj Slavonskog Broda), kostolačke kulture (u Vučedolu, Ašikovcima, Ceriću kraj Vinkovaca, Grabrovcu kraj Đakova i Slavči kraj Nove Gradiške), vučedolske kulture (Vučedol, Vinkovci, Sarvaš, Opatovac, Staro Čiče).

Bakreno doba (eneolitik, 4. - 3. tisućljeće pr. Kr.) obilježeno je prvom metalurškom djelatnošću povezanom uz proizvodnju bakra. Migracije stočarskih plemena s istoka označavaju eneolitičko razdoblje. To je ujedno vrijeme velikih etničkih previranja u kojima stare kulture neolita nestaju ili se poput lasinjske postupno transformiranju, a uz novopridošlu badensku, nastaju nove, među kojima je kostolačka te najatraktivnija i najpoznatija među njima - vučedolska kultura. Uz stočarstvo i zemljoradnju, metalurška djelatnost jedna je od temeljnih grana tog razdoblja. Posvjedočuju je glineni kalupi iz Sarvaša i Vučedola te gotovi predmeti, a vrhunac takve proizvodnje su sjekire serijski lijevane u dvodijelnim kalupima poput onih iz ostave nađene u Brekinjskoj.[7]

Datoteka:Bikonična zdjela, vučedolska kultura.jpg
Bikonična zdjela, vučedolska kultura, Arheološki muzej u Zagrebu.

Vučedolska se kultura nalazila uz Dunav, na području današnjeg Srijema i dijela Slavonije do planina Krndije i Dilja na zapadu. Postoji više teorija o podrijetlu nositelja vučedolske kulture - teorije o nordijskom, istočnoalpskom, autohtonom i stepskom podrijetlu, a dijelom svoje podrijetlo vuče iz naslijeđa stanovništva iz mlađeg kamenog doba. Vučedolci su imali čvrstu rodovsku organizaciju na čelu s rodovskim knezovima koja unutar sebe usko surađuje. Sloj vještih ratnika vjerojatno se razvio od brojnih lovaca jer je divljač imala vrlo važnu ulogu u prehrani. Lov je osiguravao Vučedolcima velike količine mesa koje ih je činilo jačima i otpornijima na bolesti od okolnih plemena što je mogao biti jedan od preduvjeta kasnijem širenju Vučedolaca. Poslije 1800 g. pr. Kr. oni se počinju naglo širiti (vjerojatno i vojnim pohodima) na sve strane ponekad prodirući čak 700 km daleko od svoje prapostojbine. Tu su nađeni ostaci lijepe keramike i to je najstariji nalaz takve vrste u Europi. Nalazimo ih kod vučedolskoga Gradca i Sarvaša. Ljepotom se osobito ističe keramika s inkrustiranom ornamentikom, među kojom pozornost plijeni posuda u obliku ptice, za koju je uvriježen naziv vučedolska golubica. U Vučedolu su otkrivene i bogato opremljene grobne komore , poznate pod nazivom - grob bračnoga para. Njome dominira kultna posuda - terina ukrašena inkrustiranim solarnim i astralnim motivima. Mnogobrojni nalazi idola omogućili su rekonstrukciju odjeće i obuće. Najvažnija gospodarska djelatnost Vučedolaca je bila obrada zemlje i uzgoj goveda. Prodaja goveda mogla je osigurati važan bakar koga na prvotnom njihovom području nije bilo. Obrada bakra imala je pak posebno važnu ulogu i nju je Vučedolci usavršavaju.[8]

Brončano doba

Rano brončano doba u sjevernoj Hrvatskoj predstavlja vinkovačka kultura, koja je utvrđena u Vinkovcima, Vučedolu, Oroliku i Privlaci, sve do Drljanovca u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Na Jadranu je ono zastupljeno nalazima u Markovoj i Grapčevoj špilji, te nalazištima cetinske kulture u Gudnji, Ravlića pećini, Škarinu samogradu, Tradnju. U Istri su iz tog razdoblja nalazišta Cingarela, Javorika na Velikom Brijunu, Trogrla pećina, Vrčin. Srednje brončano doba u sjevernoj Hrvatskoj obilježeno je vatinskom kulturom u Sotinu, Vukovaru, Vinkovcima (iskopine kod zgrada NaMe i banke), kao i širenjem skupina s inkrustiranom keramikom (transdanubijskom u Baranji – Kozarac, Darda i Lug te mjesnom varijantom iz Dalja i Bijelog Brda). Uz inkrustiranu keramiku javlja se u sjevernoj Hrvatskoj i licenska keramika (Litzen-keramik) u Podgoraču, Grabrovcu, nizu nalazišta oko Koprivnice. Metaluršku proizvodnju potvrđuju skupni nalazi brončanih predmeta u Lovasu i Vukovaru. Početak srednjega brončanog doba u Istri obilježen je izgradnjom utvrđenih gradina – kasteljera (Monkodonja kraj Rovinja, Mordele kraj Poreča i Vrčin). Kasno brončano doba u sjevernoj Hrvatskoj započinje virovitičkom kulturom, potvrđenom nalazištima u Virovitici, Sirovoj Kataleni, Moravču kraj Sesveta i Drljanovcu; slijedi zatim skupina Zagreb s nalazištima Vrapče, Horvati, Igrišće na Kalniku, Križevci u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a u Posavini Novigrad na Savi te groblje Gređani kraj Okučana. Na prijelazu u posljednje prapovijesno tisućljeće nastaje skupina Velika Gorica, a nešto poslije skupina Dalj u istočnoj Slavoniji (Dalj, Vukovar – Lijeva Bara). Na prostoru kulture polja sa žarama sjeverne Hrvatske i sjeverne Bosne poznato je oko 70 brončanodobnih ostava (u Hrvatskoj Paklenica, Veliko Nabrđe, Kloštar Ivanić, Miljana, Matijevići, Brodski Varoš, Poljanci, Otok–Privlaka, Bizovac, Bošnjaci, Punitovci, Račinovci, Donja Bebrina, Slavonski Brod, Šarengrad, te niz ostava iz sjeverne Bosne kao Vidovice, Novi Grad, Monj, Boljanić).

Brončano doba (2. tisućljeće - 8. st. pr. Kr.) je razdoblje tehnološkoga napretka, ubrzanog otkrićem bronce (legura bakra i kositra), prve umjetne kovine. Taj znatno čvršći metal, pogodan za izradbu kvalitetnog oruđa i oružja, bio je poticajem razvoju različitih zanata i življoj trgovini te je sukladno tomu doveo do korjenitih gospodarskih i društvenih promjena. Kod nas brončano doba naročito karakteriziraju kulture: vinkovačka i daljska koja je ujedno i predstavnik kulture polja sa žarama kada dominira ukapanje incineracijom. U tom razmjerno mirnom razdoblju dolazi do formiranja cijeloga niza novih kulturnih skupina. U razdoblju ranoga (2300. - 1600. pr. Kr.) i srednjega (1600. - 1300. pr. Kr.) brončanog doba nađeni su predmeti svakodnevne uporabe vinkovačke kulture koji potječu iz eponimnih Vinkovaca, Starih Mikanovaca, Vučedola, Opatovca te brojnih drugih lokaliteta, zatim tzv. licenska keramika, nazvana po ornamentici utisnutoj usukanom vrpcom (njem. die Litze) na mekane dijelove još nepečenih posuda. Također je nađen nakit ili etežno profilirane žare bjelobrdsko-daljske inkrustirane keramike, kojoj pripada i izuzetna antropomorfna figura-idol iz Dalja. Kod vatinske kulture, odnosno njezine slavonsko-srijemske varijante, nalazimo predmete od njene rane do završne faze razvoja, a brojem i raznovrsnošću osobito se ističe nakit od bronce i zlata iz skupnoga nalaza (ostava) iz Lovasa. Najviše je predmeta nađeno iz kasnoga brončanog doba (1300. - 800. pr. Kr.) obilježenog kulturom polja sa žarama (kultura žarnih polja). Tako je nazvana zbog običaja pokapanja ostataka spaljenih pokojnika u keramičkim posudama - žarama (urnama). Javljaju se i brončani predmeti iz ostava zakopani u nemirnim vremenima ili kao dragocjenost darovana božanstvima. Neke se od njih ističu brojnošću predmeta, poput ostave iz Brodskoga Varoša, kojoj sadržaj upućuje na pripadnost ljevačkoj radionici, a neke pak ljepotom i kvalitetnom izradbom predmeta, kao što je primjerice ostava iz Peklenice, s nekoliko masivnih bogato ukrašenih igala, ili ostava iz Sviloša, s lijepo oblikovanom fibulom tzv. poza menterijskoga stila. U ostavi iz Kloštar Ivanića pronađen je a za sada jedini posve sačuvan par štitnika za noge (knemide), te za naše područje rijedak primjerak ingota tzv. Keftiu tipa, platežnoga sredstva koje se vezuje uz mikenski kulturni krug. Svi ti predmeti, zajedno s onima iz sustavno istraženih nekropola u Virovitici, Sirovoj Kataleni, Zagreb-Vrapču, Velikoj Gorici, Dalja i drugih lokaliteta, pružaju uvid u različite segmente života tog indoeuropskog naroda nepoznata imena vrsna u brojnim zanatskim, a sudeći prema množini oružja, i u ratničkim vještinama.[9]

Željezno doba

U željeznom dobu na prostoru istarske kulturne skupine ističu se nekropole u Bermu, Limskoj gradini, Vizačama (Nesactium), Picugima, Puli. Na prostoru liburnske skupine važna su liburnska središta u Ninu, Vrsima, Zadru te nalazišta u Bribiru, Jablancu, Kastvu, Lisičiću, Murteru, Nadinu, Novalji, Osoru, Radovinu; poznato je i 18 liburnskih ostava. Sjeverozapadna Hrvatska i srednja Slavonija pripadaju istočnomu halštatskom krugu (Martijanec, Jalžabet, Turčišće–Dvorišće u Međimurju te Kaptol u Slavoniji). Japodska su nalazišta u Lici Kompolje, Prozor, Smiljan, Široka Kula, Vrebac. Nalazi iz srednje Dalmacije, iz Korčule, Solina, Brača (Viča Luka), Zadra, potvrđuju trgovačke odnose s grčkim i italskim središtima. Nalazi helenističke kulture posebice su utvrđeni u grčkim kolonijama kao što su Issa (Vis), Pharos (Stari Grad na Hvaru), Tragurion (Trogir), Epetion (Stobreč), ali i drugdje na jadranskoj obali i priobalju, u mjestima kao što su Gradina u Dragišiću, Podgrađe (Asseria), Velika Mrdakovica. Mlađeželjeznodobnoj kulturi sjeverne Hrvatske daju obilježja keltska nalazišta Batina, Privlaka, Orolik, Osijek, Paljevine kraj Donje Bebrine na Savi, zatim Delovi kraj Koprivnice, Đurđevac, Križovljan kraj Varaždina i Zvonimirovo kraj Virovitice, odakle ide prema Savi (Paljevine) crta razgraničenja između Tauriska i Skordiska.

Željezno doba (800. pr. Kr. - poč. I. st.) je iza sebe ostavilo brojne nalaze ilirskih plemena: Liburna, Japoda i Delmata od Istre na sjeveru do Dalmacije na jugu. U 4. st. prije Krista su svoje tragove ostavili Kelti, čiji nalazi spadaju u latensku kulturu. Halštatsko razdoblje odnosno starije željezno doba (800. - 300. pr. Kr.) karakterizira uporaba željeza, metala vrlo zahtjevne proizvodne tehnologije. Mlađa je faza daljske kulture vezana za obradu i proizvodnju željeza. U to vrijeme nalazimo Breuke i Kornakate koji se često nazivaju i Panonima. Razvojem rudarstva i metalurgije dolazi do formiranja novih oblika materijalne i duhovne kulture, a sve je naglašenija i socijalna diferencijacija. Jedna od dominantnih kulturnih grupa tog razdoblja jest daljska, čiji dugi kontinuitet postojanja od kasnoga brončanog doba pa sve do dolaska Kelta, posvjedočuju mnoštvo keramičkih i metalnih nalaza iz Dalja, Sotina, Erduta te napose iz grobova vukovarske Lijeve bare. Oprema ratnika, metalni dijelovi nošnje i keramika visokoga dometa umjetničkog oblikovanja, posebice žare iz grobnih humaka u Martijancu, Goričanu ili Kaptolu, ukrašene plastično izvedenim glavama bovida, ostavština su grupe Martijanec-Kaptol. Nađen je i knez-ratnik s nalazima iz kaptolske nekropole. Mlađe željezno doba (300. pr. Kr. - 50. po Kr.) jest razdoblje od doseljenja Kelta na prostore kontinentalne Hrvatske pa sve do rimskih osvajanja i potpune romanizacije stanovništva. U ozračju je Kelta-Skordiska koji su donijeli lončarsko kolo, novac i željezni plug. Naselja su utvrđivali zemljanim bedemom na kojem je mogla biti drvena palisada oblijepljena blatom i opkopom ispunjenim vodom. Najveći naseobinski kompleks u istočnoj Hrvatskoj nalazio se na području Vinkovaca s upravnim i gospodarskim središtem na Dirovom brijegu.[10]

Literatura

Izvori

  1. ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - starije kameno doba
    "starije kameno doba (paleolitik), najstarije i najduže razdoblje ljudske povijesti; naziv paleolitik prvi je upotrijebio John Lubbock 1865. razdvojivši kameno doba na paleolitik i neolitik. U Europi se paleolitik podudara s geološkim razdobljem pleistocena, dok u Africi započinje već u pliocenu; započeo je prije 4 milijuna godina i završio sa zadnjim ledenim dobom 10 000 god. pr. Kr. (→ srednje kameno doba). U gospodarskom smislu to je razdoblje lova i skupljanja plodova, nomadskoga načina života, pa se arheološki ostatci nalaze uglavnom u špiljama, pripećcima, ali i na otvorenom. Najranije početke posvjedočuju kamene rukotvorine izrađene cijepanjem sedimentnih, metamorfnih i eruptivnih stijena te minerala. Starije kameno doba se dijeli na donje (starije), srednje i gornje (mlađe)."
  2. ↑ 2,0 2,1 Istarska enciklopedija (LZMK) - mezolitik
  3. ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - srednje kameno doba
    "srednje kameno doba (mezolitik), prapovijesno razdoblje lovačko-skupljačkih zajednica i njihove kulture od kraja ledenoga doba (pleistocena) do pojave neolitika u ranom i srednjem holocenu; početak mu pada u predboreal (IX. tisućljeće pr. Kr.); naziv mezolitik uveo je Hodder M. Westropp 1872. Kada se umjesto mezolitika rabi naziv srednje kameno doba, valja razlikovati mezolitik kao razdoblje između paleolitika i neolitika od srednjeg kamenog doba u Africi koje vremenski odgovara srednjem paleolitiku u Europi; neki autori to prijelazno razdoblje raščlanjuju na epipaleolitik ili produženi paleolitik i protoneolitik, odnosno razdoblje koje je prethodilo klasičnomu neolitiku."
  4. ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - mlađe kameno doba
    "mlađe kameno doba (neolitik), razdoblje prvih prapovijesnih zajednica utemeljenih na proizvodnji hrane, odnosno kultivaciji biljaka i domestikaciji životinja; naziv (engleski Neolithic) uveo je 1865. britanski antropolog John Lubbock. Uz to razdoblje usko je povezan i sjedilački način života u trajnim naseljima, u kojima se podižu prvi čvrsti stambeni objekti. Najtipičnija kulturna novina izradba je predmeta od keramike te primjena novih tehnika glačanja i brušenja kamena. ... Prve izrazito neolitičke kulture u Hrvatskoj, starčevačku i impressokeramičku, nasljeđuju sopotska i korenovska kultura u kontinentalnoj Hrvatskoj, a danilska, hvarska i velolučka na jadranskoj obali, otocima i u zaleđu. Krajem mlađega kamenog doba u najistočnije dijelove Hrvatske prodire i vinčanska kultura, a u sjeverozapadne regionalna inačica lengyelske kulture. Obje spomenute pojave već imaju i određena obilježja bakrenoga doba, odnosno eneolitika."
  5. ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - danilska kultura
    "danilska kultura, srednjoneolitička kultura, nazvana po selu Danilu, kraj Šibenika. Datira se u V. tisućljeće pr. Kr. Rasprostire se duž cijele istočne jadranske obale, od Istre do Albanije, a njezini su utjecaji vidljivi i u susjednim područjima (srednja Bosna, Kosovo). Naselja su kružnoga ili polukružnoga tlorisa, s ukopanim ili nadzemnim nastambama, no stanovnici su često obitavali i po špiljama. Glavna su nalazišta Danilo, Smilčić, Bribir, Pokrovnik, Škarin Samograd, Gudnja. Keramičko se posuđe ističe mnogim i raznovrsnim oblicima i ukrasima. Stilski su najznačajnije skupine slikane keramike i keramike bogato ukrašene raznovrsnim udubljenim, urezanim i reljefnim motivima, među kojima se osobito ističu spiralne kompozicije. U toj se skupini izdvajaju osebujne posude na četiri noge s visokom ručkom (tzv. ritoni), vjerojatno obredne namjene. Mnogobrojni su i nalazi stiliziranih ljudskih zvonolikih ili realističkih kipića, te životinjskih likova."
  6. ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Hvarska kultura
    "hvarska kultura, kasnoneolitička i ranoeneolitička kultura (V/IV. tisućljeće pr. Kr.) raširena duž istočne jadranske obale sa središtem na srednjodalmatinskim otocima (Hvar, Korčula) te u Hercegovini, gdje je poznata i pod nazivom hvarsko-lisičićka kultura (Lisičići, nalazište kraj Konjica u Hercegovini). Nastala je na slojevima prethodne danilske kulture, a osebujnost joj je tamno keramičko posuđe s ukrasima (vrpce, girlande, polukrugovi) te složenim spiralnim i meandarskim uzorcima izvedenima urezivanjem ili slikanjem bijelom, crvenom, žutom, smeđom i crnom bojom. U lisičićkoj su inačici češći urezani motivi, među kojima se ističu simbolički motivi sunca i mjeseca te narativni prizori (lov, kuće, stabla, ljudski i životinjski likovi). Duhovni život očituje se u kultu mrtvih, nakitu, uporabi crvene boje i plastičnim figuricama s ljudskim i životinjskim likovima. Važnija su nalazišta Markova i Grapčeva špilja na Hvaru, Jakasova i Vela špilja na Korčuli, Gudnja na Pelješcu, Smilčić kraj Zadra, Danilo kraj Šibenika i Zelena pećina kraj Mostara."
  7. ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - bakreno doba
    "bakreno doba ili eneolitik (halkolitik, kuprolitik), prapovijesno razdoblje između neolitika i brončanoga doba kojemu obilježje daje preradba i uporaba bakra u izradbi oruđa, oružja i nakita. Početak bakrenoga doba može se okvirno datirati u IV. tisućljeće s trajanjem do pred kraj III. tisućljeća pr. Kr., tj. do otkrića i uporabe brončane slitine kao nove sirovine. Bakrene izrađevine postupno su potiskivale kamene. Pod utjecajem indoeuropske migracije iz euroazijskih stepa, na europskom tlu pojavljuju se nove kulturne skupine prepoznatljive po ostatcima materijalne kulture, posebice keramičkim izrađevinama i pogrebnim običajima, kao što su altheimska, badenska, bodrogkeresztúrska, kocofenska (Coţofeni), vrpčasta, kostolačka, lasinjska, lengyelska, ljubljanska, mondseeska, salkucska (Salcuţi), sopotska, tiszapolgárska, vinčanska, vučedolska, zvonolikih vrčeva i dr."
  8. ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - vučedolska kultura
  9. ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - brončano doba
    "brončano doba, prapovijesno razdoblje kojemu obilježje daje uporaba → bronce u izradbi oruđa, oružja i nakita. Početak i završetak brončanoga doba na različitim stranama svijeta nije bio istodoban. Uporaba bronce počinje na Bliskom istoku u prvoj polovici III. tisućljeća pr. Kr., u jugoistočnoj Europi sredinom III. tisućljeća pr. Kr., u srednjoj u drugoj polovici III., u sjevernoj početkom II. tisućljeća pr. Kr. Brončano doba uglavnom završava oko 800. do 700. pr. Kr. ... Brončano doba u Hrvatskoj započinje u posljednjim stoljećima III. tisućljeća i traje do VIII. st. pr. Kr. Na području sjeverne Hrvatske razvija se u rano brončano doba vinkovačka kulturna skupina, a na jugu, uz tok rijeke Cetine, izdvaja se cetinska kulturna skupina, poznata po mnogobrojnim kamenim grobnim humcima. U srednje brončano doba u kontinentalnoj Hrvatskoj, u savsko-dravskom međurječju, razvijaju se vatinska skupina, skupine s litzenskom i panonskom inkrustiranom keramikom te kultura grobnih humaka. U Istri započinje izgradnja utvrđenih gradina (kasteljeri – Makadanj, Vrčin). Kasno brončano doba u kontinentalnoj Hrvatskoj obilježava kultura polja sa žarama te mnogobrojne i vrlo bogate ostave s oružjem, oruđem, nakitom. Nalazi reprezentativnog oružja potvrđuju postojanje izdvojenoga društvenog sloja ratničke aristokracije."
  10. ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK) - željezno doba
    "željezno doba, posljednje tehnološko i kulturno razdoblje prapovijesti, obilježeno razvojem metalurgije željeza i njegovom širokom uporabom u proizvodnji oruđa, oružja pa i nakita. U povijesti civilizacije željezo se javilo relativno kasno jer je za njegovo dobivanje potrebna visoka temperatura, za razliku od bakra. ... U arheološkoj znanosti od kraja XIX. st. željezno doba dijeli se na starije i mlađe; starije ili halštatsko (prema nalazištu Hallstatt kraj Salzburga u Austriji) u srednjoj i zapadnoj Europi trajalo je približno od 800. do 450. pr. Kr., a mlađe ili latensko (prema nalazištu La Tène na Neuchâtelskom jezeru u Švicarskoj) od 450. pr. Kr. pa do poč. I. st. U hrvatskim je krajevima željezno doba počelo u različito vrijeme – u Istri u XI. st. pr. Kr., u Lici tijekom X. st. pr. Kr., a u sjevernoj Hrvatskoj, slično kao u zapadnoj i srednjoj Europi, oko 800. pr. Kr. Dio današnjega hrvatskog područja našao se u susjedstvu visokih sredozemnih civilizacija (grčka, etrurska, italska), koje su ostavile i prve pisane podatke o životu u našim krajevima. Stoga se nositelje halštatskih kultura može i etnički odrediti kao Histre, Japode, Liburne, Delmate ili Panone. Materijalna kultura željeznoga doba u sjevernoj Hrvatskoj uglavnom je poznata iz grobova – osobitost je pokapanje istaknutih članova zajednice pod velikim grobnim humcima, tj. tumulima – dok se ona jadranske obale, zaleđa i Like nalazi i u utvrđenim naseljima na uzvisinama, tzv. gradinama. U istočnoj Slavoniji i Baranji prepleću se utjecaji iz jugoistočnoga alpskog i srednjega balkanskog prostora (daljska kultura), a kulturne skupine srednje Slavonije, Podravine i Međimurja (skupina Martijanec-Kaptol) čvrsto su povezane s halštatskim kulturama Austrije, zapadne Madžarske i jugozapadne Slovačke, ali nisu zanemarivi ni utjecaji središnjega balkanskog prostora, a preko njega i grčke kulture (kacige i knemide iz groba u Kaptolu). Željeznodobna kultura u Istri od VIII. st. pr. Kr. nadalje sve se izrazitije oslanjala na kulturu Este venetskoga prostora, koja je imala važnu ulogu u daljnjem razvoju histarske kulture. Predmeti etrurskoga podrijetla, slikana apulska i korintska keramika potvrđuju stalne dodire sa susjednom jadranskom obalom. Na području Like svoju željeznodobnu kulturu razvijali su Japodi, a u njoj se prepoznaje utjecaj zapadnobalkanskih kultura, ali i jasna orijentacija prema jadranskomu svijetu. Unatoč tragovima mnogobrojnih gradinskih naselja, i japodska se materijalna kultura najbolje poznaje iz prostranih grobalja u kojima su pokopani pokojnici opremljeni bogatim nakitom (brončani, jantarni, stakleni). Liburnska plemena u sjevernoj Dalmaciji i delmatska u južnijim krajevima razvijala su graditeljstvo i umjetnički obrt ovisan o grčkim i italskim radioničkim središtima. Zahvaljujući živim vezama sa sredozemnim kulturama kasnohalštatska civilizacija zapadne i srednje Europe tijekom V. st. pr. Kr. preobrazila se u latensku kulturu mlađega željeznog doba, a njezini glavni promicatelji bili su Kelti. Potkraj IV. st. pr. Kr. neka su keltska plemena (Taurisci, Skordisci) naseljavala i pojedine dijelove srednje Hrvatske i Slavonije, gdje su na strateški važnim položajima gradila naselja utvrđena zemljanim nasipima i širokim vodenim opkopima. Prvi su u spomenute krajeve uveli proizvodnju keramike na brzorotirajućem lončarskom kolu. Lončarija sive boje, uglavnom bez ukrasa, izvrsne je kvalitete, ali zbog serijske proizvodnje jednolična. U nošnju su Kelti uveli nove tipove fibula žičane konstrukcije, katkad izrađene i od željeza. Značajno je obilježje latenske kulture i kovanje te uporaba novca. Tijekom III. do I. st. pr. Kr. latenska keltska kultura djelovala je i na autohtone kulture Japoda, Liburna i Delmata iako su posljednje dvije već od IV. st. pr. Kr. bile podložne izrazitoj helenizaciji."

Unutarnje poveznice

Vanjske poveznice

v • r • u
Hrvatski povijesni prostor prije doseljenja Hrvata
Hrvatski povijesni prostor u prapovijesti
Hrvatski povijesni prostor u antici
Prije Rimljana
Rimsko doba
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Hrvatski_povijesni_prostor_u_prapovijesti&oldid=420247"