Pohod Vlatka Kosače na Bosnu 1481.
| Pohod Vlatka Kosače na Bosnu 1481. | |||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| |||||||||||
| Sukobljeni | |||||||||||
 Osmansko Carstvo
| |||||||||||
| Vođe | |||||||||||
| Vlatko Hercegović Kosača | Daut-paša | ||||||||||
Pohod Vlatka Kosače na Bosnu 1481. bila je ofenzivna akcija bosanskog velikaša Vlatka Kosače.[1]
Uvodne okolnosti
Jeseni 1480. kralj Matija Korvin poduzeo je dva uspješna pohoda (pohod samog kralja, hrvatskog bana Ladislava Egervarskog, bosanskog bana Petra Dojčina i srpskog despota Vuka Brankovića na Bosnu, pohod Pavla Kinižija u Srbiju) protiv Osmanlija u kojima je oslobodio dio krajeva pod osmanskom vlašću. [1]
Turci su bili oslabljenim tim porazima, materijalno i ljudski. Kralj Matija Korvin prosinca 1480. u pismu papi Sikstu IV. napisao je za Bosnu "cijela ta zemlja posve opustošena, a preostali žitelji pobjegoše preko rijeke Drine u Srbiju". Zatim je svibnja 1481. umro ratoborni sultan Muhamed II.. Naslijedio ga je sin Bajazid II., proti komu ustao je mlađi brat Džem. Zbog dodatne oslabljenosti Turaka prijestolnim borbama, ukazala se prigoda za oslobađanje Bosne. Herceg Vlatko Kosača pokušao je ovo iskoristiti. Bosanski Vlasi pozvali su Vlatka neka dođe u Bosnu.[1]
Nastale smutnje kao da su htjeli iskoristiti i kršćanski turski podanici.[2]
Tijek borba
Na poziv bosanskih Vlaha Vlatko Kosača provalio je proljeća[3] 1481. godine (lipnja[2]) u Bosnu radi istjerivanja Turaka. Pohod nije uspio. Daut-paša razbio je njegove snage srpnja te godine[3] kod mjesta zvanog u latinskim izvorima Meniesagite („in loco, qui Meniesagite (?) dicitur). Prema raščlambama dubrovačkih suvremenika, Vlatko se je ponio nerazborito, jer ni od koga nije imao ni pomoći ni savjeta u ovom pustolovnom pohodu, nego jedino od Vlaha koji su ga zvali. Sve što je imao uza se, izgubio je. [2] Kosaču je prisilio skloniti se u Herceg Novi. [3][2]
Ipak, dubrovački su pisci primijetili da u Bosni sve kipi bunom, te da će ju "ono malo Turaka", što je u njoj, ostaviti, te da Bosanci stalno zazivaju i žele kralja Matijaša.[2] Turci su se dali u potjeru te su studenoga opsjeli taj grad. [1][3] Dok je bio u Novome, stao je Vlatko dogovarati s Matijom Korvinom, da će mu predati Novi i ostalo, što je još bilo u njegovoj vlasti, a kralj da će mu za to zauzvrat dati drugo mjesto u Hrvatskoj ili Ugarskoj, kako je to učinio i bratu mu Vladislavu. Izvjesno je bilo da se Vlatko odrekao nade u pomoć napuljskog kralja Ferdinanda I., čija je rođakinja bila Vlatkova supruga.[2]
Na to se ke kralj Matija Korvin dao se u obranu posljednjih ostataka Hercegovine pod kršćanskom vlašću. Pripremao se na veliki rat protiv Turaka, kao što je već bio poduzeo studenoga lanjske 1480. godine. Papa Siksto IV. poticao ga je na to. Uz to Korvin je vidio prigodu dobiti grad Novi i kaštel Kos (castell'um de Chos) na ušću Neretve. Na ruku su mu išli hrvatski plemići u Krajini između Cetine i Neretve (na čelu im Bartol Kačić), herceg Vlatko i osobito Dubrovčani. Dok je Korvin kovao planove, Vlatko Kosača trpio je u opsjednutom Novome koji je opsjedao hercegovački krajišnik Ajaz-beg (1478.— 1483.).[2]
Dubrovačko pomaganje Vlatku umalo je uvuklo u nevolje. Ajaz-beg se potužio sultanu Bajazidu II., zbog čega je ovaj ozbiljno ih opomenuo. Zahtijevao je neka pomažu, a ne odmažu sultanovoj vojsci, pod prijetnjom sankcije svršetka saveza s Osmanskim Carstvom. Početkom siječnja 1482. bile su u Dubrovniku. Vodio ih je kapetana Ladislav Markus. Izvjesno je da su nešto prije zaposjele kaštel Kos (v. otok Posrednica)[4] Ono što je kralj Korvin poslao Vlatku Kosači pomagalo je malo ili nikako.[2]
Novi su Osmanlije zauzeli su ga siječnja 1482. Ta se godina uzima za pad Hercegovine.[1] Posljednji se herceg Vlatko nastani u mletačkim oblastima, a prije toga vjerojatno je pobjegao u Ugarsku. [1][3] Nakon što je Novi pretkraj siječnja predao se Ajaz-begu, kraljevske su čet slobodno otišle iz Novoga u Dubrovnik. Kaštel Kos ostao je i dalje u rukama Matijinih kapetana (Januš Hrvat), a i poslije njegove smrti spominje se kao kršćanska tvrđavica. [2]
Posljedice
Nakon ovoga uslijedila je višestoljetna osmanska vlast ovim krajevima.
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Rudolf Horvat: Povijest Hrvatske, Petrinja, 1904. Poglavlje Kulturna povijest Hrvatske g. 1386.-1526., str. 397.-399. Iz zbirke Harvardskog sveučilišta, pokrovitelj digitaliziranja Google.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 2,8 Milan Prelog: Povijest Bosne od najstarijih vremena do propasti kraljevstva, Sarajevo : Naklada J. Studnike i druga, 1910. Digitaliziranje sponzoriralo Sveučilište u Torontu, čijoj zbirci Robarts pripada knjiga.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Kosača, Vlatko Hercegović - Hrvatska enciklopedija
- ↑ Grad Metković Zemljovid s ucrtanim položajem župe Luke i Koša. Pristupljeno 28. svibnja 2016.
Unutarnje poveznice
- Rudolf Horvat: Povijest Hrvatske: Hrvatska god. 1479.—1490.