Mehmed II.

Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu. Članak treba preurediti u skladu s gramatičkim i/ili pravopisnim pravilima standardnoga hrvatskog jezika.

Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran. (Rasprava) Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak.

Mehmed II s ružom.

Mehmed II zvani el-Fatih (Osvajač) (29/30. ožujka 1432. - 3. svibnja 1481.) je bio turski sultan.

Mehmed II. je rođen u Edirnu, tada glavnom gradu osmanske države, 29. ožujka 1432. godine. Njegov otac je bio sultan Murat II., a majka Huma Hatun. Kada je imao 11 godina poslan je u Amaziju da pohađa školu i stekne iskustvo što je bila praksa i ranijih sultana. Nakon što je sultan Murat II. sklopio mirovni ugovor s Karamanskim carstvom koje se također nalazilo u Anadoliji, on je u kolovozu 1444. sve sultanske ovlasti prenio na svog sina Mehmeda II. koji je tada imao 12 godina. U samom početku svoje vladavine, Mehmed II. je zamolio svog oca Murata II. da preuzme prijestolje pred bitkom za Varnu, ali je Murat to odbio. Bijesan na svog oca, koji se davno umirovio i živio mirnim životom u Anadoliji, Mehmed II. je napisao: "Ako si ti Sultan, dođi i vodi svoju vojsku. Ako sam ja Sultan, ovim ti naređujem da dođeš i vodiš moju vojsku." To pismo je ipak prisililo Murata II. da vodi osmansku vojsku u Bitci kod Varne 1444. Legenda kaže da je Muratov povratak tražio Halil-paša, veliki vezir tog vremena koji nije priznavao vodstvo mladog Mehmeda II. zbog toga što je Mehmedov učitelj bio njegov veliki neprijatelj i on se bojao da u tom duhu nije odgojio svog učenika. Kasnije ga je Mehmed II. likvidirao tijekom opsade Konstantinopola na temelju optužbi da je podmićen ili da je na neki drugi način pomogao braniteljima.

Mehmed II. postaje sultan prvi put 1444. godine poslije abdikacije svog oca Murata II. To prvo razdoblje vlasti završava iste godine kada mu se vojnici bune poslije poraza od križarske vojske i vraćaju na vlast Murata II. Kada mu otac po drugi put abdicira 1451. godine Mehmed II. se pobrinuo da više nikad ne može biti vraćen na vlast.

Postoji priča da je Mehmed II. kada je ušao u Palaču Cezara, koja je osnovana tisuću godina prije Konstantinopola izrekao poznate perzijske stihove: “Pauk plete zavjese u palači Cezara; sova poziva osmatrače u tornjevima Afrasiab." Nakon pada Konstantinopola, Mehmed je uzeo titulu Cezar Rima (Kayser-i Rûm), jer je Bizantsko carstvo bilo priznati nasljednik Rimskog Carstva nakon što je glavni grad premješten u Konstantinopol 330. godine.

Osvajanje Konstantinopola je omogućilo Mehmedu II. da okrene svoju pozornost ka Anatoliji. Mehmed je pokušao stvoriti jedinstvenu vlast u Anatoliji osvajajući turske države zvane Bejlik i grčko carstvo Trapezunt na sjeveroistoku Anatolije, ujedinjujući se sa Zlatnom hordom s Krima. Jedinstvena Anatolija je postignuta mnogo prije Mehmeda II., za vrijeme sultana Bajazida I., ali je bitkom kod Angore 1402. novoosnovana zajednica zemalja uništena. Mehmed II. je ipak uspio, kako će se kasnije pokazati, trajno ujediniti ove anatolijske države što mu je omogućilo da se nesmetano okrene prema Europi i tamošnjem širenju. Također, još jedan bitan politički događaj se dogodio u njegovo vrijeme. On je zapravo uobličio njegov stav prema Istoku. To je bio uspon turkmenistanskog kraljevstva. Pod vodstvom Uzun Hasana turkmenistansko kraljevstvo je doseglo veličinu Osmanskog carstva u to vrijeme ali je u bitci kod Otlukbelija osmanska vojska zaustavila širenje Turkmenistana i pripojila njihove teritorije sebi. Taj događaj je pokazao sultanu Mehmedu II. da njegova vojska nema prave konkurencije na istoku, te se on potpuno usmjerio ka zapadu. Na tom putu mu je stajala Europa.

Osvajanja u Europi

Mehmed II. ulazi u konstantinopol sliku nacrtao Fausto Zonaro

Mehmed II. je na istok išao do Beograda, gdje je pokušao zauzeti grad Janka Hunjadija opsadom Beograda 1456. Mađarski činovnici su uspješno obranili grad i Osmanlije su se povukli s velikim gubicima, ali su naposljetku oni zauzeli cijelu Srbiju. On je također ušao u konflikt sa svojim bivšim vazalom, Princom Vladom III. Drakulom od Vlaške 1462. godine od koga je izgubio jednu bitku. Tada je Mehmed II. pomogao Vladovom polubratu Raduu osvetiti osmansku vojsku i Radu je uspio potpuno poraziti svog polubrata koji je poražen pobjegao iz zemlje. 1475. Osmanlije su doživjeli težak poraz od ruke Stjepana Velikog od Moldavije u Bitci za Vaslui. 1476., a Mehmed je pobijedio Stjepana u bitci za Valeu Albu i umalo uništio svu malobrojnu moldavsku vojsku. Potom je otpustio upravnika Suceave (Moldavija) ali nije uspio nikada osvojiti cijelu Moldaviju. Zbog širenja kuge i gladi on se sa svojom vojskom morao povući ispred Stjepanove vojske i Drakule koji je dolazio u pomoć sa 30.000 vojnika. Mehmed II. je napao Italiju 1480. Namjera mu je bila osvojiti Rim i "ujediniti Rimsku imperiju", i u početku je izgledalo kao da to može ostvariti lakim zauzimanjem Otranta 1480., ali je Otranto preuzela papina vojska nakon Mehmedove smrti 1481. godine. Ti oružani sukobi između osmanske vojske i Europljana su pokazali da osmansko prisustvo u Europi nije privremeno. Tijekom vladavine Mehmeda II., nezaustavljiva osmanska vojska gotovo je u cijelosti asimilirala balkanske snage. Vladavina Mehmeda II. je također dobro poznata i po religioznoj toleranciji kojom se ophodio prema svojim podanicima što je bilo veoma neobično za srednji vijek. Međutim, njegova vojska se regrutirala iz danka u krvi (Devširme). Uzimali su mladu kršćansku djecu i shodno njihovim sposobnostima ih još u najranijem periodu stavljali u razne službe. Mehmed II. je govorio sedam jezika (uključujući turski, grčki, hebrejski, arapski, perzijski i latinski) kada je imao 21 godinu (kada je osvojio Konstantinopol). Nakon pada Konstantinopola osnovao je mnoga sveučilišta u gradu, od kojih su neka i danas aktivna. Grob Mehmeda II. se nalazi u Fatihovoj džamiji u Istanbulu; također i Most Sultana Mehmeda je nazvan po njemu.

Supruge i ljubavnice

• Gospa Gülşah
• Gospa Sitti Mükrime
• Gospa Çiçek

Vidi još

• Mara Branković

Mehmed II u medijima

• Fetih 1453 (film)

Izvori

Prethodnik:	Vladar Osmanlijskog carstva (1444. – 1444.)	Nasljednik:
Murat II		Murat II

Prethodnik:	ponovno na vlasti (1451. – 1481.)	Nasljednik:
Murat II		Bajazid II