Krbavska bitka

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
Krbavska bitka
sukob: Stogodišnji hrvatsko-turski rat
Battle of Krbava plan.png
Skica bitke; ključnom za ishod borbe se pokazala zamka osmanlijskih snaga u koji je ušla vojska hrvatskog plemstva
Vrijeme 9. rujna 1493.
Mjesto Krbavsko polje, Hrvatska
Ishod Pobjeda Osmanlija
Sukobljene strane
Fictitious Ottoman flag 2.svg Osmansko Carstvo Coat of arms of Croatia 1495.svgHrvatsko Kraljevstvo
Zapovjednici
sandžak-beg Hadum Jakub-paša
sandžak-begom Ismail-beg
Karlije Mehmed-beg 		Emerik Derenčin (zarobljen)
Ivan Frankopan Cetinski†
Bernardin Frankopan Modruški
Nikola Frankopan Tržački (zarobljen)
Petar II. Zrinski†
Juraj Vlatković†
Karlo Gusić
Ferdinad Berislavić
Postrojbe
oko 8.000 akindžija 3.000 konjanika
2.000 pješaka
5.000 do 8.000 seljaka
Gubitci
oko 1.000[1] od 10.000 do 13.000[2]

Krbavska bitka (nazvana i Bitka Hrvata) ↓1 (9. rujna 1493. godine) dogodila se je na Krbavskom polju u Lici (Krbavi), u kojoj je bosanski sandžak-beg Hadum Jakub-paša porazio hrvatsku feudalnu vojsku pod zapovjedništvom bana Emerika Derenčina.

Po mnogim autorima se ova bitka smatra početkom Stogodišnjeg rata Hrvatskog Kraljevstva i Osmanskog Carstva[3][4]. Bitka se odvila na Krbavskom polju. Počela je kod Podudbine, a najvjerojatnije završila kod današnjeg mjesta crkve sv. Marka Groba, kapelice sv. Marka i šumice kroz koju teče rječica Krbava u kojoj je crkva sv. Marka Groba.[2]

Širi kontekst bitke

Još od pobjede nad srpsko-bosanskom vojskom na Kosovom polju 1389. godine Osmanlije su započeli pljačkaške pohode u bosanske i hrvatske zemlje. Najprije su na meti bili južni i središnji bosanski teritorij, a u vrijeme pada Bosne 1463. godine, turska je plaćenička vojska provaljivala i u primorske dijelove Hrvatske, Krbavu i Slavoniju, a kasnije i u slovensko područje sve do Koruške i Štajerske. Do vremena Krbavske bitke, u tih stotinjak godina svake je godine bilo od dva do deset pohoda u kojima bi Turci opustošili napadnute krajeve: spalili naselja, poubijali stare i nemoćne, porobili sve što je moglo hodati, te ponijeli sva dobra koja su se mogla ponijeti. Ovakva strategija imala je višestruku svrhu - izviđanje i prikupljanje informacija o novim krajevima, plaćanje pogranične vojske, te unošenje nemira i straha na susjedna područja. Tako bi se na efikasan način pripremao teren za nadolazeću invaziju redovite vojske.

Vojnici koji su vršili pohode zvali su se akindžije. Plaća im je bila sve što bi opljačkali na pohodima, što ih je činilo izuzetno motiviranim borcima. Spadali su u rod lake konjice, bili su naoružani sabljama, a počesto i kopljima i lukovima i strijelama, a pratio ih je glas vrsnih boraca. U svaki pohod išlo bi od pet do deset tisuća konjanika. Njihova brzina i pokretljivost, u kombinaciji s brdovitim i šumovitim hrvatskim terenima, činili su ih praktično nevidljivima i neuhvatljivima po upadu. Tek bi napad na naselje u pravilu otkrio njihovu prisutnost, pa je efikasna obrana bila skoro nemoguća. Jedini način da ih se uhvati i eliminira bio bi na povratku kada su zbog tereta plijena i ljudstva bili znatno sporiji i uočljiviji.

Na ruku akindžijama išla je i opća politička situacija u Hrvatskoj i Ugarskoj. Obje regije trpjele su neprestani sukob između kralja i feudalaca sklonih samovlasti. U Hrvatskoj se to najčešće svodilo na sukobe između bana (kraljevog namjesnika) i najmoćnije hrvatske obitelji Frankopan. Kraljeva borba za češku krunu i dominaciju u srednjoj Europi rezultirala je čak i njemačkim upadima u Hrvatsku sa sjevera. Središnja vlast nije tursku opasnost shvaćala ozbiljno, pa je obrana prepuštena banu i naporima pojedinih feudalaca (mahom onih čija su područja bila neposredno ugrožena). Ipak, i takva okrnjena obrana rezultirala bi čestim pobjedama nad akindžijama, kada bi presretanje uspjelo. Tako je u malo poznatoj bitki u klancu Vrpilama (nedaleko od Krbavskog polja) 1491. godine združena bansko-feudalna vojska do nogu porazila 10.000 turskih konjanika i oslobodila sve roblje. Nakon te bitke Turci dvije godine nisu vršili upade.

Upravitelj Bosanskog pašaluka Jakub-paša je čim je doznao za poraz u toj bitki počeo pripremati osvetnički napad na Hrvatsku te je cijelu iduću 1492. godinu proveo u pripremama. Cijele 1492. godine dao je kovati u Varešu nova oružja, noževe, helebarde, mačeve i sablje, a u srpnju 1493. godine su krenuli u novi pljačkaški pohod na Hrvatsku[5].

Razvitak događaja pred bitku

Pogled na Krbavsko polje iz Udbine

Krajem ljeta 1493. godine Jakub-paša je provalio sa svojim akindžijama, oko 8 tisuća, preko rijeka Une i Kupe u Kranjsku i Štajersku. Robio je, palio i pustošio do Celja, Ptuja i Maribora.[6] Tu ga je štajerski kapetan Jakov Székely prisilio na uzmak.[6] Prigodom povratka iz Slovenije, Turci su opustošili i Hrvatsko zagorje, spalili i opljačkali bogati gradić kneza Frankopana Modruš,[7] u kojem je bila smještena biskupija, s ciljem povratka u Bosnu.

Borbe za grad Senj

U ljeto 1493, Frankopani su opsjedali grad Senj koji im je u ranijim godinama oduzeo kralj Matija Korvin zbog uspostave Senjske kapetanije kako bi uspostavio učinkovitiju obranu od Osmanlija. Zbog odvraćanja Frankopanskih napada na Senj, u okolici Krbave boravio je hrvatski ban Emerik Derenčin s vojskom od nekih 4000 konjanika i 2000 pješaka[8][9]. Kada je saznao da se u njegovom smjeru kreće osmanlijska vojska koja se vraćala s pohoda na zapadu, Derenčin donosi odluku da im se suprotstavi s vlastitom vojskom. Kako bi si poboljšao šanse u bitci inicirao je pomirbu s Frankopanima, što je prihvatila većina plemića[10]: Ivan Frankopan Cetinski, Bernardin Frankopan Modruški, Nikola Frankopan Tržački, Karlo Gusić, Petar II. Zrinski (djed Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka), njegov sin Pavao II. Zrinski, jajački ban Juraj Vlatković, sin hercega Vlatka Kosače i dr.

Nesuglasice oko taktike

Iako se je većina Frankopana zalagala za postavljanje zasjede Osmanlijama u jednome od planinskih klanaca kroz koje bi morali proći pri povratku u Bosnu, što je bilo neuobičajena taktika vojski feudalnog razdoblja i mogući pravi izbor, ban Derenčin inzistirao je da se Turcima suprotstavi na otvorenom polju.[11] U konačnice je hrvatska vojska postavljena u tri konjičke skupine, od čega su prvu sačinjavale slavonske banderije pod zapovjedništvom Ferdinanda Berislavića, drugu - hrvatske snage pod Ivanom Frankopanom Cetinskim i jajačkim banom Jurjem Vlatkovićem, Mihajlom Petkayom i treću – ostatak pod Nikolom Frankopanom Tržačkim i Bernardinom Frankopanom Modruškim. Između ovih konjičkih skupina su bili raspoređeni seljaci i pješaštvo.

Jakub-paša, stigavši na Krbavsko polje, najvjerojatnije preko Plaškog, uvjerio se da je sukob bio neizbježan i odmah je dao ubiti sve robove sposobne za borbu. Kako je želio izbjeći izravni sukob s hrvatskom vojskom, Jakub-paša je namjeravao izvući hrvatsku vojsku na ravnicu i iz zasjede djelovanjem sa svih strana brzom konjicom je napasti. Zbog toga je podijelio snage također u tri skupine ali po teritorijalnoj pripadnosti. Naime, turske snage su sačinjavale i snage iz Srbije pod kruševačkim sandžak-begom Ismailom i snage pod skopskim namjesnikom Karlerijem Mehmed-begom.

Krbavska bitka

Krbavska bitka na drvorezu Leonharda Becka (oko 1515.)[12]

Bitka je počela u 9 sati ujutro, 9. rujna 1493. godine. Ban Derenčin je prethodno sa svojom vojskom napustio povoljan položaj ispod utvrde Udbina na vrhu brda i spustio se u podnožje. Tamo je rasporedio svoje snage u klasičan bojni poredak s pješaštvom u sredini i konjicom na krilima. Zapovjedništvo na krilima prepustio je Frankopanima i jajačkom banu, a sam je zadržao zapovjedništvo nad sredinom. Jakub paša je Ismail-begu povjerio manju postrojbu za prvi (fingirani) napad, Mehmed-begove ljude poslao u obližnju šumu u zasjedu, a za sebe je zadržao najveću postrojbu za glavni napad.

Ismail-beg je oko tisuću najiskusnijih konjanika formirao u klin i poveo u juriš na slabo opremljene prve redove hrvatskog pješaštva. Pod udarcima kopita podigao se strahovit oblak prašine, pa branitelji nisu mogli procijeniti koliko Turaka u napadu ima. Kad se postrojba približila, pokazalo se, na sveopće zaprepaštenje, da su Turci teško oklopljeni kacigama i kirasama, te naoružani helebardama. Udar je bio žestok, ali nakon početnog šoka hrvatske snage su se konsolidirale i počele odbijati turski napad. Međutim Ismail-beg je po planu naredio povlačenje svojih ljudi.

Mamac je uspio iznad svih očekivanja. Ponesene iluzijom da dobivaju bitku, hrvatske pješačke postrojbe su se dale u potjeru za Turcima. Kako zapovjednici nisu uspjeli održati preglednost i disciplinu, jedan po jedan naredili su potjeru, kako bi se održala kakva-takva kompaktnost vojske. Uskoro je cijela vojska bila za petama Ismail-begovim mamcem. Kad su i posljednji branitelji protrčali pokraj šume u kojoj je bila zasjeda iz nje su izjahali Mehmed-begovi konjanici i uz divljačke povike udarili na začelje. U istom trenutku, prva turska postrojba manevrirala je udesno i tako oslobodila put za glavninu s Jakub-pašom na čelu, koja je već jurišala prema naprijed. Udar glavnine bio je iznenadan i silovit. U hrvatskim redovima nastali su sveopća pomutnja i šok, koji su se pojačali kad je Ismail-beg napravio još jedan manevar i udario hrvatsku vojsku s lijeva. Kako je s desne strane bile rijeka Krbava, Hrvati su se našli u potpunom okruženju.

Mnoge postrojbe pružile su ljuti otpor, ali on nije dugo trajao. Slabo opremljeno pješaštvo teško je dolazilo do izražaja, gaženo kopitima turskih i hrvatskih konja, a feudalna konjica, znatno teža od turske, bila je prespora za efikasni protunapad. Neki su knezovi pali već na samom početku bitke, a kada je poginuo Ivan Frankopan nastala je panika. Ubrzo je, pavši s konjem, zarobljen ban Derenčin. Osim njega zarobljeni su i knezovi Nikola Frankopan Tržački i Karlo Gusić, a Bernardin Frankopan spasio se bijegom. Bez zapovjedništva ostatak vojske dao se u bijeg u kojem je dio posječen ili zarobljen, a dio se utopio u rijeci. Navodno je od više od deset tisuća vojnika preživjelo svega dvije stotine. Turski gubitci su oko 1.000 vojnika.[1] Zarobljeni ban Derenčin kasnije je odveden u Carigrad, te potom u tamnicu u Kara Hisar-i Sahib u vilajetu Brusa (Bursa) u Maloj Aziji gdje je u zatočeništvu nakon nekoliko mjeseci umro.[13]

Povijesni zapisi

Stranica Drugoga novljanskoga brevijara, Zapis popa Martinca o bitki na Krbavskom polju 9. rujna 1493. godine
Kenotaf Maksimilijana I. koji prikazuje Krbavsku bitku

O zvjerstvima, tijeku i sudionicima Krbavske bitke postoje neki povijesni zapisi s obje strane, pri čemu se najčešće spominju zapis grobničkog popa glagoljaša Martinca, pisma mletačkog poslanika Antonia Fabreguesa (napisano 13. rujna 1493. godine u Senju)[14] ↓2 i ninskog biskupa Jurja Divnića (napisano 27. rujna 1493. godine u Lici)[15] papi Aleksandru VI., te zapisi nekih bezimenih turskih ljetopisaca.

„Presveti Oče u Kristu i Gospodine, preblagi gospodine, prvo ti ljubim svete noge. Mislim da je tvoja Svetost usmeno i pismeno obaviještena o porazu kršćanskom i o propasti zemalja Hrvatske, Slavonije i Panonije, koju je upravo nedavno prouzrokovao mrski neprijatelj naše vjere. Ipak sam smatrao vjernim truda da ti i ja svojim pismom izložim ili radije oplačem ono što nam se dogodilo i koliko su uništenje pretrpjeli mnogi od naših; i to što potanje jer se i u mojoj čašici miješa kocka, naime unutar granica moje biskupije vodio se rat, a veći dio ubijenih bio je iz moje biskupije, a i ja sam sve te vrlo tužne događaje vidio i velikim dijelom u njima sudjelovao….”
(početak pisma biskupa Jurja Divnića papi Aleksandru VI. o Krbavskoj bitki)


Zapisi biskupa ninskog, Jurja Divnića, pisano očito pod neposrednim osobnim dojmovima s krvavog krbavskog razbojišta, na temelju pripovijedanja preživjelih očevidaca, straha i strepnje za budućnost Hrvatske:

„Devetoga rujna u šest sati ujutro na Krbavskom polju pod gradom Udbinom, odakle se može doći u Dalmaciju za treći dio dana, ban veselo reče: 'Neka Bog bude sklon našem pothvatu!' pa turske pješake koji su bili potisnuti u sredinu zaokruži četom konjanika. Turčin pak, čije se srce nadima od divljega bijesa, bojeći se više svojega cara nego neprijatelja, podijeli se s druge strane u tri klinasta bojna reda pa prvi red svojih četa okrene na prednji dio naše vojske. A kad zvučna truba dade znak, svi u isto vrijeme iskoče iz svojih mjesta pa on odmah prodre kroz pješake i između njih zametnu najnesretniji boj. Tada se našima zbog iznenadna straha smrznu krv jer je dao da većinu naših pregaze konji i jedne i druge vojske te ih je u borbi uništio. Nije se vodila borba oružjem što se baca izdaleka, nego su se borili mačem izbliza. Naši vojnici kao da su sigurni u pobjedu, kako rekoh, baciše se u borbu i lako bi, kako mnogi misle, bili razbili neprijatelja većom silom, da sudbina nije drukčije odredila......”


„U onaj jedan dan na tijesnom prostoru trinaest tisuća ljudi bilo je što zarobljeno, što ubijeno. Po putovima, na sve strane, leži vrlo mnogo ukočenih tjelesa što ih razdiru vuci...i ostale zvijeri, a nema nikoga da ih pokopa. Tko da ispripovjedi poraz onoga dana, tko da ispriča onu propast!? Osim toga ni to se Turcima nije činilo dovoljnim za trijumf pa su sjekli nosove ubijenima i spljoštili ih da ih mogu lakše donijeti svome caru kao znak pobjede i da se mogu hvaliti pričajući o tako žalosnom trijumfu. Neke sapeše u negve teškog sužanjstva i odvedoše. I samog bana baciše u okove, a njegovu sinu, također vrlo hrabrom vojniku, pred očima oca odrubiše glavu i toplom krvlju jedinca sina poprskaše očevo lice. I koliko god je jadnik prisiljen bio uzeti hranu, toliko mu put na stol mjesto zdjele stavljahu na tanjur glavu ljubljena sina....”


Zapis popa Martinca:

„Ja veoma grješni pop Martinac, plemenom Lapčanin, pisao sam ovaj brevijar za crkvu Blažene Djevice Marije i za njezin samostan pod Novim Vinodolskim, gdje stanuju fratri reda sv. Pavla, prvog pustinjaka. Molim, kao braću, sve svećenike, redovnike i đakone (žakne), a također i druge čitatelje, da mi oproste mnoge pogrješke koje su mi se ovdje prikrale, jer ovo nije pisao Duh Sveti nego grješnička ruka. K tomu mi je misao bila stalno opterećena velikim ratovima i nemirima koja u naše vrijeme pokrenuše Turci protiv cijeloga svijeta. Zauzevši cijelu Grčku i Bugarsku, Bosnu i Albaniju, navališe na hrvatski narod (izvorno: nalegoše na jazik hrvatski), prisilivši ga da se svim silama brani. Vojskovođe su s kršćanskim pukom organizirale obranu u ravnicama te na planinskim i riječnim prijelazima. Tada su Turci pljačkali sve zemlje hrvatske i slavonske do Save i Drave i do Moslavačke gore, do kranjskih pokrajina i do mora, robeći i harajući i paleći crkve Božje i rušeći oltare Gospodnje. Stare su ubijali oružjem, a mladiće, djevojke i udovice, pače i plačuću nejačad, puk Božji, u tuzi, nasilno su odvodili, i vezane lancima prodavali ih na svojim tržištima kao što se stoka prodaje. Tako je krenuo rumelijski i bosanski paša i, porobivši svu Posavinu, pade pod Modruš. I počne jurišati na Modruš. Zapalio je okolne utvrde, samostane i crkve Gospodnje. Tada hrvatska gospoda i banovi dignuše vojsku protiv njega. Bitka se zametnu na velikom Krbavskom polju. Nastade veliki boj. Tada je bila pobijeđena kršćanska strana; tada uhvatiše hrvatskoga bana još živoga; tada ubiše kneza Ivana Frankopana; tada odvedoše kneza Nikolu Frankopana; tada ubiše bana jajačkoga; tada biše nadvladani te izginuše hrabri vitezovi za vjeru Kristovu; tu pomriješe i izabrani branitelji obični pješaci; tu na prostranom polju, za vjeru, podniješe oni smrt poput čete svetog Mauricija. Samo je knezu Bernardinu Frankopanu uspjelo s malim brojem vojnika umaknuti iz središta bitke. Tada počeše cviliti rodilje, udovice i mnogi drugi i bi velika nevolja u ovim stranama među svim živima, kakva nije bila od vremena nečastivih Tatara i Gota i Atile. Godine Gospodnje 1493.”
(Zapis Popa Martinca o Krbavskoj bitki[16])


Značaj Krbavske bitke

O značaju Krbavske bitke u hrvatskoj novijoj povijesti postoje mnoga različita gledišta. Mnogi povjesničari smatraju da se radilo o vojno nezanimljivoj bitki (iako je, po nekima, označila poraz i pad taktike vođenja rata feudalnih vojski) jer nije donijela nikakvu geostratešku pobjedu, ali je njezin povijesni značaj u mnogim drugim pogledima za Hrvatsku nedvojben, jer je ona prijelomna povijesna točka u hrvatskoj povijesti.

Krbavska bitka na mnoge načine predstavlja prekretnicu, kraj jednoga i početak novog doba. Ona je bila posljednji pokušaj bosanskog ili hrvatskog plemstva samostalno se, bez pomoći ugarskog ili nekog drugog stranog vladara, oduprijeti Turcima. Nedvojbeno jest da hrvatsko plemstvo poslije Krbavske bitke, slabo i osiromašeno, više nije bilo sposobno pružiti jači otpor, a Turcima je stvoren prostor za daljnja napredovanja preko Like k Europi.

Krbavskom bitkom je izgubljen veliki dio ljudstva što je bio tek početak demografskog osiromašenja ovog dijela Hrvatske. Porazom u Krbavskoj bitki je započeto raseljavanje i naseljavanje stanovništva s ovog prostora ili na ovaj prostor. Bježeći pred Turcima, dolazi do napučivanja kako obalnih gradova tako i zapadnih hrvatskih područja, ali i promjene strukture stanovništva na prostorima Like koju naseljavaju stanovnici iz unutrašnjosti Turskog Carstva.

Krbavska bitka bila je na neki način uvod u Mohačku bitku, u kojoj je poginuo kralj Ludovik II. Jagelović, te ulazak Hrvatske u sastav Habsburške Monarhije, čime je neposredno određena i budućnost hrvatskog naroda dugi niz stoljeća.

Bilješke

  1. ↑1 "Naziv za Krbavsku bitku u djelu „Der Weisskunig“ nastalom po diktatu njemačkog cara Maksimilijana I. Vidi: Marx Treitzsauerwein von Ehrentreitz, »Der Weisskunig. Nach den Dictaten und eigenhändigen Aufzeichnungen Kaiser Maximilians I.«, herausg. Alwin Schultz, Jahrbuch der kunsthistorischen Sammlungen des allerhöchsten Kaiserhauses VI, Wien 1888, 285, 511."[17]
  2. ↑2 "Pismo od 13. rujna prepisao je u svoju rukopisnu zbirku Opus de antiquitatibus cum epitaphiis (München, Bayerische Staatsbibliothek, Clm 716) Hartmann Schedel (...) Zbirku je Schedel sastavljao od 1502. do 1506. godine, a Fabreguesovo pismo prepisano je na folijima 129r-130r pod naslovom Eruptio Turcorum cum deuastacione in Croatinos et Segniam." [18]

Literatura

Izvori

  1. ↑ 1,0 1,1 Krešimir Kužić, Bitka Hrvata – bitka na Krbavskom polju 1493. godine, // Historijski zbornik, sv. 67, br. 1. Prosinac 2014., str. 11. - 63. (Hrčak), str. 31.:
    "Podaci o smrtno stradalim pašinim vojnicima nisu brojni, a uz to svi potječu iz zapadnih vrela. Prihvatit ćemo veličinu od (oko) 1.000 poginulih koja se navodi kod Zedlitza i još nekih autora bez međusobnog utjecaja."
  2. ↑ 2,0 2,1 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća Ljubomir Škrinjar, Hrvatska svjetla i tame. Tu smo, bit ćemo, za vijeke vjekova - crkva Hrvatskih mučenika na Udbini. Tvrđava Udbina. Fotografije: nema oznake autora. 8. rujna 2010. (pristupljeno 9. veljače 2017.)
  3. ↑ Hrvatski studiji Studij povijesti, (u međumrežnoj pismohrani archive.org 21. srpnja 2011.)
  4. ↑ Milan Kruhek, Granice Hrvatskog Kraljevstva u međunarodnim državnim ugovorima, Povijesni prilozi, 10/1991., str. 37-79.
  5. ↑ Crkva hrvatskih mučenika - Udbina Bitka na Krbavskom polju, chm-udbina.com.hr, pristupljeno 8. kolovoza 2017.
  6. ↑ 6,0 6,1 Jakub-paša, Pejo Ćošković (2005.), hbl.lzmk.hr, pristupljeno 11. kolovoza 2018.
  7. ↑ Josip Buljan, Bitka na Krbavskom polju, Hrvatski vojnik, br. Broj 576, 18. travnja 2019., pristupljeno 4. listopada 2019.
  8. ↑ Riječ je o procjeni povjesničara Ferde Šišića
  9. ↑ Kekez, 72
  10. ↑ Kekez, Hrvoje (2009.). "Bernandin Frankapan i Krbavska bitka: je li spasio sebe i malobrojne ili je pobjegao iz boja?". Modruški zbornik: 73-75. https://bib.irb.hr/datoteka/438224.Hrvoje_Kekez-Bernardin_Frankapan_i_Krbavska_bitka.pdf Pristupljeno 29. 12. 2019. 
  11. ↑ Kekez 75-80
  12. ↑ Krešimir Kužić, Bitka Hrvata – bitka na Krbavskom polju 1493. godine, // Historijski zbornik, sv. 67, br. 1. Prosinac 2014., str. 11. - 63. (Hrčak), str. 51., 62.
  13. ↑ Derenčin, Emerik, hbl.lzmk.hr, pristupljeno 4. listopada 2019.
  14. ↑ Krbavska bitka, enciklopedija.hr, pristupljeno 13. listopada 2017.
  15. ↑ Zvjezdan Strika, “Catalogus episcoporum ecclesiae Nonensis” of the Zadar Canon Ivan A. Gurato, // Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, br. 49., (2007.), str. 59. - 150. (Hrčak), podrubnica 408 na str. 134.
  16. ↑ Mile Bogović, Ante Bežen, Crkva hrvatskih mučenika na Udbini: od ideje do ostvarenja: (nositelji, događaji, suradnici, darovatelji, kronika – slijedom dokumenata i objavljenih tekstova), Gospićko-senjska biskupija Nacionalno svetište hrvatskih mučenika na Udbini, Gospić – Udbina, 2016., ISBN 978-953-7394-26-4, str. 106.
  17. ↑ Krešimir Kužić, Bitka Hrvata – bitka na Krbavskom polju 1493. godine, // Historijski zbornik, sv. 67, br. 1. Prosinac 2014., str. 11. - 63. (Hrčak), podrubnica 1 na str. 11.
  18. ↑ Neven Jovanović, Antonio Fabregues o Krbavskoj bici, // Povijesni prilozi, sv. 41, br. 41., (2011.), str. 173. - 187. (Hrčak), str. 173., 176.

Vanjske poveznice

v • r • u
Bitke Hrvata i Osmanlija
Primarni sudionici: Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo  · Mletačka Republika  · Habsburška Monarhija · Osmansko Carstvo
14. st
15. st
16. st
17. st
18. st
Hrvatske vojne jedinice
Osmanske vojne jedinice
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Krbavska_bitka&oldid=493770"