Hrvati

»Hrvat« preusmjerava ovamo. Za druga značenja, pogledajte Hrvat (razdvojba).

Hrvati
"Dolazak Hrvata na Jadran", Oton Iveković
Ukupno pripadnika
7 – 9 milijuna(procjena)
Značajna područja naseljavanja
Hrvatska: 3 977 171 BiH: 544 780 (2013.)
Njemačka 416 000 SAD 401 208 Čile 380 000 Argentina 275 000 Austrija 131 307 Brazil 127 765 Australija 118 046 Kanada 114 880 Švicarska 87 000 Srbija 70 602 Francuska 50 000 Slovenija 35 642 Švedska 26 000 Mađarska 25 730 Italija 21 360 Irska 20 000 Belgija 12 000 Nizozemska 10 000 Novi Zeland 10 000 Južna Afrika 8000 Crna Gora 6811 Rumunjska 6786 Ujedinjeno Kraljevstvo 5000 Paragvaj 5000 Sjeverna Makedonija 2248
Jezik
Hrvatski jezik
Vjera
Dominantno rimokatolička
Povezane etničke grupe
Slaveni Južni Slaveni

Hrvati su jedini konstitutivni narod u Republici Hrvatskoj i jedan od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini. Jednim dijelom nastanjeni su i u susjednim kao i drugim zemljama srednje i jugoistočne Europe; u Austriji, Slovačkoj, Sloveniji, Mađarskoj, Srbiji (poglavito u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini), Rumunjskoj, Crnoj Gori (poglavito u Boki Kotorskoj), Sjevernoj Makedoniji, Kosovu, Italiji, te u drugim svjetskim državama. Godine 2018. hrvatski je narod brojio oko osam milijuna pripadnika.

Hrvati govore hrvatskim jezikom, koji spada u skupinu južnoslavenskih jezika. Po vjeroispovijesti su Hrvati dominantno katolici. Svecem zaštitnikom hrvatskog naroda smatra se sveti Josip.

Procjene govore da Hrvata izvan domovine ima gotovo isti broj kao i u Hrvatskoj. Pretežno žive u Sjevernoj i Južnoj Americi, Zapadnoj Europi i Australiji. Postoje stare i organizirane hrvatske manjine u obližnjim državama: gradišćanski Hrvati u Austriji, Bunjevci i Šokci u Vojvodini, moliški Hrvati u Italiji, Bokelji ili bokeljski Hrvati u današnjoj Crnoj Gori, te Krašovani u Rumunjskoj.

Srednjovjekovna Hrvatska kraljevina je bila prva slavenska država koja je zadobila međunarodno priznanje statusa kraljevine.

Ime i podrijetlo

Podrobniji članak o temi: Podrijetlo Hrvata

Prema legendi, Hrvati su se doselili pod vodstvom petero braće (Klukas, Lobel, Muhlo, Kosjenac i Hrvat) i dvije sestre (Tuga i Buga), pa je moguće da od jednog od braće koji se zvao Hrvat potječe i ime za narod Hrvati. Ta je narodna predaja, koja na razini pripovjedačke slike možda i ima neke veze sa stvarnošću, zabilježena (ne kao povijesni podatak, nego kao legenda) u značajnom bizantskom diplomatskom priručniku De Administrando Imperio iz 10. stoljeća. U 29., 30. i 31. poglavlju toga djela se daju podatci koji očito bolje oslikavaju povijest Hrvata i njihove države nastale uz Jadran: tu se saznaje da su Hrvati došli iz područja koje je sjeverno od Mađarske i istočno od Bavarske, da su nakon dolaska na područje današnje Hrvatske prihvatili kršćanstvo i da su se tek s mukom oslobodili od ovisnosti o moćnim Francima.

Historia Salonitana iz polovine 13. stoljeća daje nam prikaz znanja o podrijetlu Hrvata kakav je (neovisno o zapisu iz De Administrando Imperio) postojao u tada najkulturnijem dijelu Hrvatske, pod utjecajima latinske i grčke pismenosti. Tu se spominje da je sedam ili osam rodova plemića s područja Poljske i Češke došlo na područje rimske Dalmacije kao saveznici Gota. Ti su se slavenski plemići nastanili u brdovitim predjelima uz Jadran, uspostavili snažnu kneževsku vlast i izmiješali sa starosjediocima u jedan jedini snažan narod s jednim jezikom, te tek nakon dosta vremena osvojili i razorili Salonu. Kritičari prikaza iz Historiae Salonitane uglavnom ukazuju da je smještanje dolaska bilo kakvih Slavena na Jadran u vrijeme Gota prerano, te da su tu zacijelo pomiješani Franci (o kojima jasno govori De Administrando Imperio, kao savezniku o kojemu su bili ovisni Hrvati u vrijeme svojega dolaska) i Goti.

Razni autori su pokušali iz tih i nekih drugih dosta oskudnih povijesnih izvora utvrditi što sigurnije činjenice (neki povjesničari su se, ipak, bavili traženjem nesuglasja u tim izvorima čak i tamo gdje ih se normalnim čitanjem i ne može opaziti), a drugi su tražili podatke o spomenu imena Hrvat i stoga podrijetla Hrvata dalje prema istoku, sve do granica Perzije.

Novija istraživanja pokušavaju dati precizniji odgovor o genetičkom podrijetlu Hrvata, te dosadašnji uvidi (D. Primorac, 2011. god.) ukazuju da je oko 75% genetskog doprinosa Hrvatskoj populaciji dolazi od stanovništva koje je na području današnje Hrvatske prisutno već 25.000 godina, a preostalih 25% je došlo s drugih područja.

I. Mužić ukazuje 2008. god. da, makar Hrvati u cjelini uzev u genetskom smislu ne nose mnogo slavenskih osobina, izvor državnosti Hrvata s dobrim dokazima možemo naći na području Liburnije, tj. na širem području Like, te obližnjim primorskim područjima na sjevernom Jadranu - koja su najviše bila naseljena "Sklavinima" čija se vlast potom postepeno širila na područja pretežno nastanjena starosjediocima "Dalmat(in)ima", starosjedilačkim stanovništvom koje pretežno nije bilo romanizirano. S vremenom su se pripadnici obje ove grupe stopili u jedan narod.

Mate Božić 2019. godine ukazuje na okolnost da se sjedište velikog slavenskog vladara u Moravskoj Svetopulka, koji je vladao od 870. i 894. god u arapskim izvorima prenosi kao “Ğrwab“, što mnogi autori čitaju kao “H.rwat“, te neki autori i čitavu tu državu koja je obuhvaćala velike dijelove današnje Češke, Slovačke i Poljske nazivaju hrvatskim imenom. Makar Božić podatke o doseljavanju nekih Hrvata s tog područja ne smatra sigurnim, on ukazuje da je moguć zaključak da je područje Ravnih kotara - tada pod imenom "Hrvati" (dakle, "Gradovi", slično nazivima "Gradišće" i "Gradište" za razne toponime na području gdje obitavaju Hrvati) - predstavljalo matično vladavinsko područje kneza Trpimira i njegove loze još od vremena kneza Borne (~810., – ? 821.) ; te se regionim "Hrvati" postupno proširio na čitavo područje kojim je uspostavljena vlast kraljevske loze Trpimirovića, koja će Hrvatskom vladati sve do kraja 11. stoljeća.

Hrvatska plemićka plemena koja su imala pravo birati kralja

V. članak Plemstvo dvanaest plemena Kraljevine Hrvatske

Srednjovjekovne kneževine su nastajale osloncem na ratničke, tj. plemićke rodove - u to doba je cjelokupni socijalni život bio zasnovan na rodovima, zajednicama povezanim mjestom boravka i srodničkim vezama; potom su jače od tih kneževina uspostavljale kontrolu nad manjima u obliku vojvodstava i (rijetko) međunarodno priznatih kraljevina. Plemstvo je bilo "državotvorno", te obavljalo vojne i druge državne poslove; preostalo stanovništvo bilo je pod njihovom zaštitom i snosilo daće (uglavnom u poljoprivrednim proizvodima i obaveznim radom na imanjima plemića i na imanjima u vlasništvu Crkve). Tijekom 9. stoljeća se tako i Hrvatska formirala kao snažna kneževina pod Trpimirovićima, te je u prvoj polovini 10. stoljeća međunarodno priznata kršćanska kraljevina. Kao zemlja u ipak kulturalno naprednijem području Sredozemlja, Hrvatska je takav status postigla nekoliko desetljeća prije Ugarske, stoljeće ranije od primjerice Češke ili Portugala, te u doba kada su dijelovima današnje Engleske vladali kraljevi/kneževi bez međunarodnog priznavanja; naposljetku u vrijeme dok Danska i preostale skandinavske zemlje čak još nisu bile prihvatile kršćanstvo.

Salonitanska kronika iz 13. stoljeća govori da je "s područja Poljske i Češke" došlo (više stoljeća ranije) "sedam ili osam rodova plemića" koji su uspostavili svoju vlast na području Rimske Dalmacije gdje su obitavali neromanizirani starosjedioci, koji da su se zvali "Snaci"; poslije se to plemstvo povezalo sa starosjediocima u jedan narod s jednim jezikom. Izgleda da se broj plemenitih rodova s vremenom povećao, bilo dijeljenjem rodova, bilo primanjem novoga plemstva. Supetarski kartular (kronika benediktinskog samostana) iz 12. stoljeća sadrži ovakav zapis o starom hrvatskom plemstvu:

„U kraljevstvu Hrvata u prošlim vremenima bijaše običaj: bilo je sedam banova (bani) koji birahu kralja u Hrvatskoj, kada je kralj umro bez djece; naime: prvi, ban Hrvatske; drugi, ban bosanski; treći, ban Slavonije; četvrti, ban Požege; peti, ban Podravine; šesti, ban Albanije; sedmi, ban Srijema. A od šest rodova hrvatskih bijahu banovi u Hrvatskoj, koje je biralo dvanaest plemena hrvatskih, a od šest drugih rodova bili su župani u županijama Hrvatske: Kačići, Kukari, Snačići, Čudomirići, Mogorovići, Šubići. Tim odličnicima je patrila banska čast (banatum), a kome će od njih dopasti, odlučuju ždrijebom.”

Po svemu sudeći je ovaj zapis o 6 hrvatskih plemićkih rodova čiji su pripadnici birani za banove (u, kako se tu navodi, 7 banovina, od kojih je jedna nosila Hrvatsko ime, a preostalih 6 je obuhvaćalo rubne dijelove kraljevine - dio o Albaniji se zacijelo ne odnosi na područje današnje Albanije) i daljnjih 6 čiji su pripadnici birani za župane na užem području Hrvatske - bio dopisan krajem 13. ili početkom 14. stoljeća, sukladno potrebama nekih plemićkih kuća iz toga doba; ali se u Europi i plemstvo s početka 14. stoljeća smatra starim. U svakom slučaju je zapis o upravnoj podjeli kraljevine na banovine i županije morao odgovarati znanju o povijesti Hrvatske koje je postojalo krajem 13. i početkom 14. stoljeća; dakle u vremenu kada su promjene bile tek polagane, a plemićke obitelji i samostani pomno držali predaje o svojoj povijesti.

Na popisu 12 plemena hrvatskog plemstva koja su davala župane i banove i koja su prema europskom srednjovjekovnom običaju imala pravo sudjelovati na Saboru gdje se biralo kralja su:

1. Kačići. Izgleda da su u 11. stoljeću bili u zaleđu Zadra i Biograda, te su u 12. stoljeću zavladali područjem Omiša, odakle su držali krajeve uz Neretvu i južne dalmatinske otoke. Možda su tek odvjetak jednog od izvornih "sedam ili osam rodova plemića" o kojima govori Historia Salonitana, jer ih se nalazi u Supetarskom kartularu pisanom početkom 12. stoljeća karolinškom minuskulom, ali u dvojbenom dopisu koji je dopisan nekaligrafskim slovima i kojega se smješta na kraj 13. ili početak 14. stoljeća - dakle u vrijeme kada su Kačići bili na vrhuncu snage i imali bogate posjede u dijelu Dalmacije gdje se benediktinski samostan Svetog Petra u Poljicima i nalazi.
2. Kukari (Klьkarь), ovo pleme, legendarno im je podrijetlo od brata Kluka - trag je naziv mjesta kod Vrlike, Kukari. Njihovog župana Ugrina spominje se kao jednog od supotpisnika sporazuma s Kolomanom 1102. godine. U kasnijim stoljećima smatrani su nižim plemstvom,
3. Snačići (zvani i Svačići - prijelazi glasa "v" u "m" i "n"). Obzirom da Toma Arkiđakon u 12. stoljeću za predhrvatske starosjedioce koristi ime "Snaci", neki autori smatraju da je ovdje riječ o predhrvatskim starosjediocima kojima je priznat plemenitaški status,
4. Čudomirići. Držali su mjesto Luka (u 13. stoljeću Lučka županija) kod Nina,
5. Mogorovići, - trag je naziv mjesta Mogorić u Lici, gdje je rod imao posjede,
6. Šubići, pleme iz kojeg su potekli knezovi Bribirski, tj. Zrinski. U vrijeme kada je dopisivan Supetarski kartular (inače skromni dokument ispisan na 8 listova pergamene dimenzija 27,6 x 17,6 cm, uglavnom sa zapisima o poslovima sa skromnim samostanskim dobrima; ali prijepisi iz tog starog dokumenta su možda mogli služiti u nekakvim raspravama o političkim pitanjima u 14. stoljeću), i oni su kao i velikaši Kačići imali značajne posjede u dijelu Dalmacije gdje se nalazio samostan Sv. Petra u Poljicima.
7. Gusići. Imali su posjede u Krbavskoj i Sidraškoj županiji. U 14. stoljeću preuzimaju Karin od roda Karinjana, te drže taj posjed do 1527. godine. Od njih su nastali Kurjakovići Krbavski i Slavogostići Posedarski,
8. Jamometići. U 14. stoljeću drže Krbavu i Pounje, te obnašaju dužnosti na području Nina i Zadra,
9. Karinjani i Lapčani - trag je naziv mjesta Karin i Lapac (Karinjani i Lapčani su jedno pleme koje se razdvojilo),
10. Lasničići (Lačničići). Njihovog župana Obrada spominje Toma Arhiđakon u 14. stoljeću kao jednog od supotpisnika sporazuma s Kolomanom 1102. godine. Imali su posjede u Gackoj i kod Biograda,
11. Polečići (Poletčići). Trag im je u nazivu mjesta Poličnika. Matične su posjede imali kod Perušića. S vremenom su mnogi od njih stekli posjede u bogatoj okolici Zadra i postali građani toga grada,
12. Tugomirići. Pleme za koje se legendarno drži da su od sestre Tuge. Nastanili su se kod Karlobaga i u Poljicima.

Imena gornjih 12 rodova nalaze se tijekom stoljeća u brojnim darovnicama i drugim dokumentima, ali se pojedine odvjetke tih plemićkih rodova naziva zasebnim imenima. Kao i drugdje u Europi, s vremenom se tek uz poteškoće može rekonstruirati točna rodoslovlja. Pripadnici raznih rodova su se međusobno ženili, a pitanja nasljeđivanja posjeda i obiteljskih imena nije bilo jednostavno. Kao i u drugim zemljama, unutar plemićkih rodova neke obitelji su bile jače i djelovale kao velikaši, a drugi su bili u statusu nižeg plemstva - te su obnašali niže vojne i administrativne dužnosti.

Možemo pretpostaviti da je područje kojim je prema Supetarskom kartularu upravljao "ban Hrvatske", baš područje sjeverne Dalmacije (možda s obližnjim dijelovima Like i Pounja), dakle područje na kojem su se izvorno naselila hrvatska ratnička (tj. plemićka) plemena; o kojem području govori Mate Božić, kao o izvornom teritoriju vlasti hrvatskih knezova koji su utemeljili dinastiju Trpimirovića, pod čijom će vlašću Hrvatska biti uspostavljena kao međunarodno priznata kraljevina.

Uz gore navedenih dvanaest plemenitaških rodovskih imena, izvori bilježe i razna druga imena za veće obitelji koje su s vremenom na raznim područjima izrastala iz hrvatskog plemena, među njima su Banjani, Bužani, Draganići, Bašča, Neretvani, Ladihovići, Klokočani, Stojmerići, Smrčkovići.

Etnički prostor Hrvata

Danas etnički prostor Hrvata obuhvaća cjelokupan prostor Republike Hrvatske, od rijeke Dragonje na zapadu u Istri do Prevlake i Boke Kotorske na jugoistoku, te od rijeke Sutle na sjeverozapadu do rijeke Dunava na istoku. Zatim, obuhvaća značajne dijelove Bosne i Hercegovine:

• Središnju Bosnu: (Jajce, Dobretići, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Kiseljak, Kreševo, Žepče i Usora, te djelomično Vareš, Travnik, Maglaj, Fojnica, Bugojno, Uskoplje, Tuzla, Kraljeva Sutjeska-Kakanj, i Stup-Sarajevo).
• Zapadnu, južnu i dijelom sjevernu Hercegovinu: (Široki Brijeg, Posušje, Grude, Ljubuški, Čapljina, Mostar, Stolac, Ravno, Čitluk, Neum, Livno, Tomislavgrad, Kupres, Prozor-Rama, te dijelove Doljani i Slatina-Jablanica, Bijela i Neretvica-Konjic).
• Bosansku Posavinu: (Orašje, Odžak, Domaljevac-Šamac te određene dijelove općina: Brčko, Bosanski Šamac, Bosanski Brod, Derventa, Modriča i Gradačac).
• Zapadnu Bosnu (Bosanska krajina): Značajan udio Hrvata živi na području Zavalja oko Bihaća, naselja Sasina, Haramine, Ljubija, Stara Rijeka i okolna naselja između Prijedora i Sanskog Mosta, Hrvati su zastupljeni i u okolici Banje Luke, Kotor Varoša i Teslića.

vidi: Hrvati Bosne i Hercegovine

Osim većinski homogenog (fizički povezanog) hrvatskog etničkog prostora, postoje i autohtone hrvatske manjinske zajednice ili enklave, pa su tako Hrvati autohtono stanovništvo u nekim područjima nama susjednih zemalja:

• Boki Kotorskoj, te gradu Budvi i gradu Baru sa širom okolicom u priobalju Crne Gore.

vidi: Bokeljski Hrvati

• Srbija, sjeverna i zapadna Bačka (općine Sombor, Apatin, Subotica, Odžaci, Bač), istočni Srijem (općine Šid, Beočin), Srijemska Mitrovica, Ruma, Stara i Nova Pazova, te Novi Sad). Osobito se ističu naselja s hrvatskom arhitekturom, crkvama i povijesnim znamenitostima u Petrovaradinu, Srijemskoj Mitrovici, Šidu, Hrtkovcima, Slankamenu i starim dijelovima Zemuna (sada Novi Beograd). Postoje i male hrvatske enklave u Banatu. Istočni Srijem nalazio se u sastavu hrvatske države tokom povijesti, jer su hrvatske vojničke postrojbe u sklopu Austro-Ugarske vojske oslobodile cijeli Srijem od Turaka, i bio je uključen u sastav Hrvatske sve do 1918. - 45. Na Kosovu postoji sada malena, no vrlo stara hrvatska enklava u mjestu Janjevo i nekoliko obližnjih sela.

vidi: Hrvati u Srbiji, Hrvati u Vojvodini, Bunjevci, Šokci, Janjevci

• Značajna autohtona hrvatska zajednica opstala je u talijanskoj pokrajini Molise i gradu Trstu, te je sačuvala hrvatski jezik i vlastito narječje.

vidi: Moliški Hrvati

• U Austriji, od oko 200.000 Hrvata koji su naselili to područje, opstala je značajna zajednica od blizu 50.000 gradišćanskih Hrvata koji nastanjuju zapadno Gradišće i grad Beč.

vidi: Gradišćanski Hrvati

• U Mađarskoj, Hrvati nastanjuju istočno Gradišće, sjevernu Podravinu, i dijelove sjeverne Baranje oko grada Pečuha i grada Mohača.

vidi: Hrvati u Mađarskoj, racki Hrvati

• U Rumunjskoj, Hrvati podrijetlom iz Pokuplja nastanjuju 7 naselja u području zvanom Karaševo.

vidi: Hrvati u Rumunjskoj, Krašovani, Šokci

• U Slovačkoj živi oko 5.000 Hrvata u dijelu pokrajine sjeverno Gradišće.

vidi: Hrvati u Slovačkoj

• U Češkoj živi oko 1.000 do 2.000 Hrvata; nastanjuju tri naselja.

vidi: Moravski Hrvati

• U Sloveniji; Slovensko primorje (naselje Hrvatini), Bela krajina (više manjih naselja nastanjenih s Hrvatima), zatim oko Brežica, i u pokrajini Haloze.

Osim autohtonih hrvatskih zajednica, postoji i značajna ekonomska dijaspora Hrvata širom svijeta, čiji su preci tražeći posao odselili u razne zemlje i kontinente, te se tamo nastanili.

Povijesna etnografija

Život i običaji

Slika Ferde Quiquereza (Kikereca) "Dolazak Hrvata k moru"

Po dolasku u novu domovinu, Hrvati su se nastanili na područjima između Drave i Jadranskog mora. S obzirom na fluktuacije istočne granice ona se ne može točno odrediti, no na cijelom bosanskohercegovačkom prostoru se mogu naći tragovi ranije hrvatske nazočnosti. Na južnoj jadranskoj obali, pleme Neretvani je oformilo svoju kneževinu.

Područje sjeverne Hrvatske između Drave i Save poznato kao Panonska Hrvatska (danas Slavonija), u vrijeme prije kralja Tomislava nazivano je imenom Sklavinija, a narod koji ju je naselio nazivan je Sklavinima, što je svakako varijanta imena Slaveni. Na tom je području s vremenom prevladao slavenski jezik; danas se ne može sa sigurnošću znati jesu li ratnička plemena Hrvata koje su na današnja hrvatska područja očito došla sa područja današnje Poljske, Češke i Slovačke nastale od tamošnjeg slavenskog pučanstva, ili su ondje obitavajući poprimila slavenski jezik. Do danas nije razjašnjeno kakvim je jezikom govorilo ranije stanovništvo (koje je po svemu sudeći bilo znatno brojnije od doseljenih ratničkih Hrvata - plemića) i kako je točno teklo prihvaćanje zajedničkih jezičnih i etnoloških osobina. Dio područja koje su naselili Hrvati, Slavonija ili Sklavinija, zadržalo je slavensko ime do danas. Današnji Šokci koje nalazimo u Slavoniji, Baranji i Bačkoj, kamo su većim dijelom nasaljeni tek u 17. stoljeću povlačenjem hrvatskog stanovništva s područja pod osmanskom vlašću uz rijeku Bosnu i po nekim autorima, moraju biti baš "sklavinskog" podrijetla. Do danas su poznati su po riječnom ribolovu i uzgoju stoke (napose svinja na ispaši u šumama), od kojih potječe glavnina mesne hrane. U ratarstvu, povijesno su uglavnom uzgajali žitarice. Izmiješani sa Šokcima žive Bunjevci, s ponešto drugačijim etnografskim osobinama.

Na području Bijele (područja uz srednji i sjeverni Jadran) i Crvene Hrvatske (područja uz Jadran, prema jugu) nalazimo opet drugačiji tip Hrvata. Zemljopisne prilike nesumnjivo su utjecale na drugačiji mentalitet i tip kulture. Kamen, more i sunce potaklo je razvoj uzgoja maslina i grožđa. Blizina mora djelovala je i na razvoj brodarstva, te gusarstva kao oblika privređivanja. Poznato je da su još stari Neretvani, čak i nakon što su njima u 12. stoljeću zavladali Kačići, bili strah i trepet slobodnom pomorstvu dalmatinskih gradova, napose Veneciji. Hrvati s obale Jadrana postali su poznati pomorci, a to za njih vrijedi još i danas. Dubrovčani i Bokelji na glasu su kao vješti pomorci. Značajna je proizvodnja vina, pršuta i maslinovog ulja. To su ujedno i glasoviti specijaliteti potomaka Bijelih i Crvenih Hrvata.

Uz zapadne granice Hrvatske prostiru se područja na kojima se govori kajkavicom i čakavicom, koja su se narječja prije Turskih ratova prostirala znatno dalje prema istoku. Zbog veće blizine njemačkih i talijanskih zemalja, osjete se ondje nešto jači kulturalni utjecaji s tih prostora. Isto vrijedi i za područja na otocima i uz sam Jadran, gdje se također do danas uglavnom očuvala čakavica, a koja su uvijek imala intenzivnu trgovinu s Italijom, a većim dijelom stoljećima i bila pod vlašću Mletačke Republike. Kako je i inače slučaj s narodima koji žive jedni kraj drugih, kod Hrvata u područjima uz Mađarsku osjete se mađarski utjecaji. Stoljetni suživot sa Srbima i Bošnjacima (stanovništvo slavenskog jezika uglavnom na području srednjovjekovne Hrvatske, koje se islamiziralo pod stoljetnim Turskim utjecajem) na istim područjima, također je ostavilo duboke utjecaje na Hrvate.

Tipovi naselja također se razlikuju prema zemljopisnim prilikama. Šokačka naselja Slavonije izduženog su oblika, čije se kuće najčešće nižu bočno okrenute prema šoru (ulici), s kojima čine gazdinstva. Kuće su drvene, te su s ostalim gospodarskim zgradama s ulične strane ograđene drvenim ogradama. Ovakva dugačka naselja moguća su samo u ravničarskim predjelima. Bliže ili dalje, gazdinstva imaju svoja poprilično velika polja na kojima se uzgaja pšenica (danas manje) i kukuruz. Potpuno je drugačiji tip naselja u brdovitim predjelima, kao u Lici, gdje su kuće razbacana na velikom području. Kuće su veoma strmih krovova, izvorno drvene, danas zidanice. Hrvati brdskih područja također su se prilagodili obliku tla i klime. Stočarstvo (ovce) i uzgoj krumpira glavne su preokupacije. Polja su znatno manja nego u Slavoniji. Najznačajnija voćka ličkih Hrvata je šljiva. Uz Jadran se tradicionalno koristilo mediteranski način gradnje; ondje je veći dio stanovništva živio u gradovima i gradićima mediteranskog tipa, te je svekolika kultura snažno mediteranski obojena.

Kultura i umjetnost

Kultura u Hrvatskoj je bitno označena njenom stoljetnom dosljednom uronjenošću u europske kulturalne tijekove. Stanoviti tragovi stoljetnog dodira s kulturom bivšeg Osmanskog carstva, s kojima je Hrvatska graničila više stoljeća su prisutni u tragovima raznih turcizama (npr. su riječi "kavez", "dugme", "dućan" i "čizma" turskog podrijetla), i nekih folklornih običaja u krajevima koji su nekada bili pod turskom vlašću (Slavonija, Dalmatinska Zagora; također kod Hrvata u Bosni i Hercegovini).

Istarski razvod, dokument o razgraničenju općina i gradova u Istri iz 1325. godine, koji je sačinjen u verzijama na njemačkom, latinskom i hrvatskom jeziku. Hrvatska verzija je pisana glagoljicom, koja je stoljećima bilo pismo književnog hrvatskog jezika na područjima uz sjeverni Jadran

U prvim stoljećima pisane povijesti Hrvata, glavni strani utjecaj je dolazio preko romaniziranih gradova na dalmatinskoj obali, koji su bili pod bizantskom vlašću i uključeni u mediteransku trgovinu. Kršćanstvo se među hrvatskim pukom i plemstvom širilo mahom putem domaćeg svećenstva, koje je i bogoslužje vršilo na narodnom jeziku. Makar je već 928. godine smijenjen Grgur, hrvatski biskup u Ninu, uz evidentno nastojanje biskupa iz romaniziranih gradova da u Hrvatskoj uvedu bogoslužje na latinskom jeziku - kakav je slučaj bio tada u skoro cijeloj Europi - staroslavensko bogoslužje se u Hrvatskoj zadržalo ponegdje sve do kraja 1960.-ih godina. Također se vrlo dugo zadržalo korištenje glagoljice, kako u sakralnoj, tako i u svjetovnoj uporabi; 1483. godine, samo 28 godina nakon što je otisnuta Guttenbergova Biblija, kao prva tiskana knjiga u povijesti, tiskan je "Misal po zakonu rimskog dvora" na hrvatskoj glagoljici.

Od 13. stoljeća se, najprije na dalmatinskim otocima, koristi u Hrvata i hrvatska ćirilica (arvatica, bosančica, hrvatkica). Sa širanjem tiskanih knjiga, postupno ipak prevladava zapisivanje hrvatskog jezika latinskim pismom. Osobito je na standardizaciju hrvatskog jezika, uz korištenje latinice, utjecalo djelo lingvista i svećenika Bartola Kašića, koji je napisao utjecajne hrvatske rječnike i gramatike, a njegov Ritual rimski (obrednik, knjiga sa službenim uputama i obrascima za zajedničku molitvu u crkvi) iz 1640. godine je službeno korišten u Katoličkoj crkvi sve do 19. stoljeća, te je imao je u Hrvata utjecaj, nalik onome koje je na engleskom govornom području imala King James Bible iz 1611. godine.

Obrazovanje

Obrazovanje u Hrvatskoj je ustrojeno sukladno današnjim standardima u Europi. Sukladno europskim trendovima, zadnjih desetak godina snažno raste broj mladih koji upisuju visokoškolsko obrazovanje, te je u 2019. godine visokoškolski studij završilo 33.704 studenata, među onima koji su uspješno završili visokoškolski studij bilo je čak 20.286 studentica. Inače naraštaji koje danas u Hrvatskoj pohađaju visokoškolsko obrazovanje broje približno 50 tisuća u svakom godištu.

Inače, prvo sveučilište u Hrvatskoj osnovali su redovnici dominikanci u Zadru 1396. godine; u Lepoglavi uspostavljaju redovnici Pavlini sveučilište 1656. godine, a Sveučilište u Zagrebu je priznanje univerzitetskog statusa zadobilo 1669. godine, tada pod vodstvom redovnika Isusovaca.

Religija

Na kulturu u Hrvata, te zapravo na njihov sveukupni život veliki utjecaj ostvaruje njihova stoljetna pripadnost katoličanstvu; od 3.874.321 stanovnika koji su živjeli Hrvatskoj 2011. godine, prema popisu stanovništva 2011. se čak njih 3.599.038 godine (92,89 posto) izjasnilo katolicima, makar se među njima primjećuje opadanje interesa za religiju, kakav je i inače trend među kršćanima širom svijeta zadnjih desetljeća. Poznati hrvatski mariolog o. isusovac Ante Katalinić je u svom djelu "Marija - velika nada Hrvata. Marijina nazočnost u povijesti hrvatskog naroda" iz 1998. dokumentirao činjenicu da se je tijekom cijele svoje povijesti hrvatski narod osobito žarko utjecao Majci Božjoj u svim osobnim i kolektivnim nevoljama i potrebama, kakav je i inače slučaj kod katoličkih naroda. Sveci zaštitnici hrvatskog naroda su Sveti Josip i Sveti Nikola Tavelić.

Ateista i agnostika je među Hrvatima koji su 2011. god. živjeli u Republici Hrvatskoj bilo 151.887 (4,22 posto). U grupi "protestanti" i "ostali kršćani" ima među Hrvatima u Hrvatskoj oko 19 tisuća osoba, a nešto manje od 70 tisuća Hrvata se na tom popisu nije izjasnilo o vjerskoj pripadnosti. 9.647 Hrvata u Hrvatskoj su muslimani, a broj pripadnika ostalih vjera je mali.

Gospodarstvo

V. članak Gospodarstvo Hrvatske

Kao i drugdje u Europi, gospodarstvo je stoljećima bilo bazirano na poljoprivredi. Velikih rudnika na području današnje Hrvatske nije bilo, te je osobito nedostatak ugljena priječio uključivanje Hrvatske u Prvu industrijsku revoluciju početkom 19. stoljeća. Uz to su apsolutistički vladari Austrijskog Carstva toga doba dosta drugo zabranjivali uspostavljanje manufakturne proizvodnje izvan područja njihovih nasljednih zemalja (koje su zemlje obuhvaćale današnju Austriju, Sloveniju i Češku), što će s vremenom prouzročiti stanovito zaostajanje područja današnje Hrvatske, Slovačke i Mađarske u industrijskom razvoju.

Uz Jadran je stoljećima bila razvijena snažnija trgovina; mediteransko pomorstvo i trgovina će doći u stanovitu krizu s uspostavom novih trgovačkih putova prema Americi, Indiji i Dalekom Istoku za vrijeme renesanse, i dodatno slabiti jačanjem tih puteva preko oceana s uvođenjem parobroda u 19. stoljeću. U sklopu Austro-Ugarske, i Hrvatska će se uključiti u Drugu industrijsku revoluciju u drugoj polovini 19. stoljeća, kada će se uspostaviti također i obrazovne, zdravstvene i druge ustanove prema standardima toga doba: od sustava svjetionika prema tadašnjim standardima, do sustava željeznica, telegrafa, katastra i zemljišnih knjiga.

Nakon što je po raspadu Austro-Ugarske iza Prvog svjetskog rata bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije povezana sa Srbijom i drugim balkanskim područjima, te nakon što je bila u sastavu komunističke Jugoslavije iz koje je izašla tek uz višegodišnje ratovanje u Domovinskom ratu 1990.-ih s velikim materijalnim razaranjem, Hrvatska je na gospodarskom i kulturalnom polju nešto sporije napredovala od obližnjih područja Austrije i Italije. Čak i u takvim uvjetima, za vrijeme Socijalističke Republike Hrvatske od polovine 20. stoljeća obavljena je tranzicija od zemlje s pretežnim udjelom poljoprivrednog u zemlju s pretežnim udjelom gradskog stanovništva, zaposlenog u nepoljoprivrednim djelatnostima na popisu stanovništva u Hrvatskoj 1991. je od ukupno 4,784.265 stanovnika njih 2,597.205 živjelo u gradovima, a i znatan dio stanovništva u selima radio je izvan poljoprivrede.

Nakon osamostaljivanja Republike Hrvatske od SFR Jugoslavije početkom 1990.-ih godina, provedena je tranzicija gospodarstva radi uspostavljanja standarda gospodarskog poslovanja što sličnijih onima u Europskoj uniji. U Hrvatskoj je, ipak, udio trgovačkih društava u vlasništvu središnje države i jedinica lokalne samouprave još uvijek znatan. 2008. godine je udio tih poduzeća u ukupnoj zaposlenosti iznosio 13,8 posto, dok je prosječan udio za zemlje EU-a iznosio između 6,20 i 7,13 posto.

Općenito, razdoblja snažnog rasta gospodarstva u Hrvatskoj su bile od 1870. do 1913. godine, te od 1950. do 1973. godine, kada se bilježi gospodarski rast veći od 5 posto godišnje. Od 1973. godine naovamo, razdoblja umjerenog rasta su se izmjenjivala s gospodarskim krizama (uključivo razdoblje Domovinskog rata), te je tako 2012. godine gospodarski učinak Hrvatske bio na razini iz 1989. godine (uz nešto manje stanovništvo, uslijed iseljavanja i slabog prirodnog prirasta).

Hrvatska je 2019. godine s društvenim proizvodom po paritetu kupovne moći od 29 tisuća američkih dolara po stanovniku približno na razini usporedivih članica na istoku Europske unije, čiji je Hrvatska član od 2013. godine. Svjetska banka svrstava Hrvatsku među 80 država koje spadaju među gospodarstva s visokom razinom dohotka, gdje se od njenih neposrednih susjeda nalaze još Slovenija, Italija i Mađarska.

Poljoprivreda se zadnjih desetljeća u Hrvatskoj modernizira, ali modernizirana gospodarstva nisu uspjela u cijelosti nadoknaditi pad proizvodnje sa sve većeg broja zapuštenih sitnih imanja. 2020. godine je u Hrvatsku uvezeno hrane u vrijednosti 3,4 milijardi eura, a izvezeno prehrambenih proizvoda u vrijednosti 2,17 milijardi eura.

Turizam u Hrvatskoj predstavlja izrazito važnu gospodarsku granu, te je 2016. godine sudjelovao u bruto domaćem proizvodu Hrvatske s 11,4 posto (6 godina ranije, 2010., sudjelovao je turizam u BDP sa znatno nižih 10,4 posto).

Populacija

Hrvata ima u Hrvatskoj 3.874.321 (2011.), te 545 tisuća u Bosni i Hercegovini (2013.); još oko 100.000–200.000 živi u ostalim zemljama bivše SFRJ, te u Gradišću u Austriji. Njihov broj u inozemstvu se može samo procijeniti, ali pretpostavlja se da u iseljeništvu živi barem jednako mnogo Hrvata kao u domovini, no taj broj najviše ovisi o tome smatraju li se više Hrvatima i kako se etnički izjašnjavaju. Mnogi potomci iseljenika poženili su se pripadnicima raznih drugih naroda, a njihovi današnji unuci i praunuci jedva da nešto više znaju o svojem podrijetlu. Zaboravili su jezik, asimilirali u nove zajednice i prihvatili tamošnju kulturu. Znatan je također i onaj dio hrvatskih iseljenika koji ne govore više hrvatskim jezikom ali su svjesni svoje etničke pripadnosti.

Hrvatsko iseljeništvo se posvuda u državama domaćinima brzo uklapa u tržište rada, a ima nerijetko među njima i onih koji su nadprosječno uspješni. Kao primjer iseljeničke hrvatske zajednice koja je općenito uzev iznadprosječno uspješna često se spominju Hrvati u Čileu. Od sredine 20. stoljeća, najveće je iseljavanje bilo u Njemačku, te su Hrvati u Njemačkoj jedna od najbolje integriranih useljeničkih grupa.

Najveće emigrantske skupine žive u Zapadnoj Europi, ponajviše u Njemačkoj, a zatim u Italiji, Švedskoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji itd. Od drugih kontinenata, Amerika ima najbrojniju hrvatsku populaciju, i to u Sjedinjenim Državama (Ohio, Kalifornija; Pittsburgh je do pred raspad SFRJ bio drugi grad na svijetu po broju Hrvata) i Kanadi (Mississauga), kao i u Argentini, Čileu (krajnji sjever, zatim oko Santiaga i na jugu na Ognjenoj zemlji), Peruu, Brazilu i Boliviji. Postoje i značajne hrvatske manjine u Australiji (Perth, Sydney) i Novom Zelandu, kao i u Južnoj Africi.

Hrvati u svijetu

Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima. Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica.

• Hrvatska 3.874.321 (2011.)
• Bosna i Hercegovina 545.000 (2013.)
• Republika Srbija 57.900 (2011.)

• Argentina: oko 250.000

• Australija: oko 250.000
• Austrija: oko 90.000
• Belgija: oko 7000
• Brazil: oko 70.000
• Bolivija: oko 5000
• Čile: oko 200.000
• Danska: oko 2500
• Ekvador: oko 4000
• Francuska: oko 40.000
• Irska: oko 20.000
• Italija: oko 60.000
• Južna Afrika: oko 8000
• Kanada: oko 250.000
• Luksemburg: oko 3000
• Nizozemska: oko 10.000
• Norveška: oko 2000
• Novi Zeland: oko 100.000
• Njemačka: oko 500.000
• Paragvaj: oko 5000
• Peru: oko 6000
• Sjedinjene Američke Države: oko 1.200.000
• Švedska: oko 40.000
• Švicarska: oko 80.000
• Urugvaj: oko 5000
• Velika Britanija: oko 5000
• Venezuela: oko 5000

Broj Hrvata i njihov udio u republikama bivše SFRJ od 1948. – 1991.

Bivše republike	1948.		1953.		1961.		1971.		1981.		1991.
SR Bosna i Hercegovina	614,123	23,9  %	654,229	23,0  %	711,665	21,7 %	772,491	20,6 %	758,140	18,4 %	755,895	17,3 %
SR Crna Gora	6,808	1,8 %	9,814	2,3 %	10,664	2,3 %	9,192	1,7 %	6,904	1,2 %	6,249	1 %
SR Hrvatska	2,975,399	78,7 %	3,128,661	79,5 %	3,339,890	80,3 %	3,513,647	79,4 %	3,454,356	75,1 %	3,736,356	78,1 %
SR Makedonija	2,060	0,2 %	2,710	0,2 %	3,750	0,3 %	3,882	0,2 %	3,307	0,2 %	2,450	0,1 %
SR Slovenija	16,069	1,1 %	17,978	1,2 %	31,429	2,0 %	42,657	2,5 %	55,625	2,9 %	54,212	2,8 %
SR Srbija	169,894	2,6 %	162,158	2,3 %	196,411	2,6 %	184,913	2,2 %	149,368	1,6 %	105,406	1,1 %
Jugoslavija	3,784,353	24,0 %	3,975,550	23,5 %	4,293,809	23,1 %	4,526,782	22,1 %	4,428,005	19,7 %	4,660,568	19,8 %

Veći gradovi sa značajnijom koncentracijom Hrvata

Kriterij koncentracije je bio velik apsolutni broj Hrvata i/ili značajan postotak Hrvata. Kao stanovnici su uzeti trajno naseljeni i stanovništvo "na privremenom radu".

Država	Gradovi
Argentina	Buenos Aires, Rosario, La Plata
Australija	Sydney, Melbourne, Perth
Austrija	Beč, Željezno (Eisenstadt)
Bosna i Hercegovina	Mostar, Sarajevo, Banja Luka, Tuzla
Brazil	São Paulo, Ribeirão Preto
Crna Gora	Kotor, Tivat, Perast
Čile	Punta Arenas, Santiago, Porvenir, Antofagasta
Italija	Trst, Milano
JAR	Johannesburg, Pretoria, Capetown
Kanada	Toronto, Hamilton, Winnipeg, Calgary, Vancouver, Edmonton
Mađarska	Budimpešta, Pečuh
Njemačka	Frankfurt na Majni, München, Stuttgart, Berlin, Mainz, Hamburg
Novi Zeland	Auckland
SAD	Pittsburgh, Chicago, Cleveland, New York, San Jose, Fresno, San Pedro, Los Angeles
Srbija	Subotica, Sombor, Apatin, Beograd, Srijemska Mitrovica, Petrovaradin

Zanimljivosti

Maori Hrvate zovu "Tarara".

Unutarnje poveznice

• Popis poznatih Hrvata

Citati

„“anima croatica secundum naturam religiosa (hrvatska je duša po svojoj prirodi pobožna)”

( O. dr. Vjekoslav Lasić, dominikanac Iz recenzije zbirci “Čežnja”)

Bibliografija

• Kovačec, August (1996). Hrvatski opći leksikon. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. str. 373. ISBN 9536036622 

Vidi još

• Popis poznatih Hrvata
• Hrvatski kulturnopovijesni prostor

Vanjske poveznice

• Proleksis enciklopedija Hrvati
• Hrvatska matica iseljenika
• Marijina nazočnost u početcima (pokrštenje Hrvata)
• Rezultati genetskih istraživanja, engl.

O Hrvatima u Bačkoj, Srijemu i Banatu:

• Radio-Subotica Neprimjećena brzina nestajanja, 15. siječnja 2007.