Ovo je članak o širem značenju pojma Baranja. Za zemljopisnu cjelinu u Hrvatskoj pogledajte članak Baranja.
Baranja (mađarski: Baranya, njemački: Branau, ćirilično: Барања) je zemljopisna regija koja je upravno podijeljena između Hrvatske i Mađarske. Mađarski dio Baranje je zasebna županija, dok se hrvatski dio Baranje nalazi u sastavu Osječko-baranjske županije.
Granice ove zemljopisne regije čine Dunav na istoku i Drava na jugozapadu. Sjeverna i zapadna granica Baranje određena je upravnom granicom Baranjske županije u Mađarskoj. Povijesno središte Baranje je grad Pečuh, koji se sada nalazi u Mađarskoj.
Etimologija
Ime regije najvjerojatnije dolazi od slavenske riječi „bara”, iz čega se može zaključiti da naziv regije znači zemlja bara tj. „močvarna zemlja”. Veliki dio regije čine močvare, kao što je Park prirode Kopački rit na jugoistoku Baranje u Hrvatskoj. Ime Baranje prema jednima dolazi od riječi Brangna.[1] Prema drugim izvorima kažu da Baranja bila je osobno ime Brana ili Brangna.[2]
Povijest
Tijekom povijesti, Baranja je bila dio Rimskog Carstva, Hunskog carstva, Ostrogotskog kraljevstva, Langobardskog kraljevstva, Avarskog kraljevstva, Franačkog carstva, Blatonskog Koštela, Bugarskog carstva, Kraljevine Ugarske, Osmanskog Carstva, Habsburške monarhije, Austrijskog carstva i Austro-Ugarske. Od 1918./1921., ova regija podijeljena je između Mađarske i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Prostor Baranje, naselili su Slaveni u 6. stoljeću, a od 9. stoljeća ona je dio Blatonskog Koštela, slavenske političke tvorevine. Nakon dolaska Mađara na ovo područje u 9. stoljeću, stvorena je Baranjska županija u 11. stoljeću, kao jedna od prvih županija unutar Ugarske. U povijesnim ispravama prvi se put spominje Baranjska županija spominje povijesti 1193. godine. Prema jednima, Baranja je dobila ime po gradu Baranyavár-u (Blatnom gradu). Širenje kalvinizma u 16. stoljeću, zahvatilo je i Baranju. Kao i drugi katolički krajevi koji su prešli na protestantizam, mnoge je tamošnje Hrvate pomađario.[3] Dolaskom turskih osvajača u 16. stoljeću, Baranja je priključena Mohačkom sandžaku, čije je sjedište bilo u Mohaču. Nakon 17. stoljeća u Baranju te po južnoj Ugarskoj doselili su se Srbi, mahom nomadski stočari. Bili su problem domaćem stanovništvu koje je bilo mahom zemljoradničko. Doseljeni Srbi su se nastavili ponašati kao dotad u balkanskim turskim posjedima iz kojih su došli te nisu poštivali granice županijskih i privatnih posjeda. U balkanskom duhu, pokušavali su izbjeći radne, vojne i porezne obveze. Dio njih je tijekom 16. i 17. stoljeća ušao je u osmansku službu kao ubirač poreza ili kao plaćenik martoloz, koji je svoje usluge naplatio povlasticama. Sredinom 16. stoljeća bilo je preko 60 takvih martoloških posada, a u pograničnim osmanskim postrojbama bilo je razdoblja s više Srba nego Turaka. Krajem 17. stoljeća, Habsburzi su oslobodili Baranju od Turaka i priključili ju Ugarskoj. Kad je oslobođena od Turaka, Baranja je ostala s vrlo malo stanovništva. Zbog neuspjeha daljnje vojne habsburške vojske u južnoj Srbiji, gdje su pretrpili teške poraze, u strahu od turske osvete, 40.000 srpskih obitelji je 1691. u "velikoj bježaniji" pod vodstvom patrijarha pećke patrijaršije Arsenija Crnojevića pobjeglo je na sjever. Nadajući se da će tako doći do cijene (jeftine) vojne sile, kralj Leopold I. ih je primio te im osigurao povlastice. Kao prostor za privremeno utočište obećao im je zemlje između Dunava i Tise. Pridošli Srbi su tu ostali, ali su se brzo raširili i dalje izvan onog šta im je bilo dodijeljeno te su prešli Dunav i ušli u Baranju. Franjo Rakoczy digao je ustanak. Baranja je dosta stradala u Rakocijevom ustanku. Planirao je daljnju urotu protiv Habsburgovaca te je 1698. kontaktirao s Arsenijem Crnojevićem. Rakoczi je pogodio pravi trenutak, jer je habsburški dvor od pridošlih Srba tražio neka ispune obveze koje su prihvatili kad im je dao utočište. Uz to je kralj uveo ratni porez. S druge strane starinačko stanovništvo i pridošli Srbi su dolazi u sve veću međusobnu netrpeljivost. Crnojević je stog htio pojačati suradnju sa starincima te se okrenuo protiv kralja koji ga je udomio pred turskom osvetom. Dogovoren je sporazum Rakoci-Crnojević po kojemu će Raci s 40.000 vojnika podupirati kampanju protiv Beča. Uvidjevši opasnost savezništva kuruca i doseljenih Srba i kao posljedicu gubitka cijele Ugarske za habsburšku krunu, Habsburzi su odlučili razbiti taj savez. Da bi mu doskočili, prvo su pozvali vođu Srba Crnojevića u Beč gdje su ga držali u prisilnom “gostoprimstvu” da bi stvorili privid kod Srba da je patrijarh uz kralja, a uz koga je srpski patrijarh, uz njega i srpski narod. Prvotno je dvor htio osuditi Crnojevića zbog izdaje, ali su odustali. Odlučili su se za suprotnu strategiju te umjesto kazne Crnojevića kupovali obećavajući nove povlastice. Time su omekšali Crnojevića za habsburšku stvar i pridobili Srbe za ratničke usluge protiv vanjskog neprijatelja i pobuna u državi. Car je sa snagama Eugena Savojskog krenuo riješiti problem Rakocijevih kuruca. Širenjem borba kuruca i kraljevih snaga Franjo Rakoczi je doznao da su Srbi opet okrenuli stranu i štaviše svim silama udarili na nj, stavivši se oportunistički na stranu apsolutističkog moćnog carstva.[4]
U sela su se naselili mnogi Slaveni rimokatolici i grkoistočni Slaveni. Dočuvši da napreduju kuruci, grkoistočni Raci su pobjegli preko Drave ponijevši tek najnužnije. Po uputama Savojskog, zapovjednik de Nehem je trebao iz osječke Tvrđe sa carskim snagama potpomognute Racima-graničarima koje je vodio Jovan Monesterlija, napasti s leđa Rakocijeve snage smještene u Pečuhu. Raci su za svoje usluge dobijali plaću. Kad su Raci vidjeli da su potrebni carskoj vojsci za istjerati Rakocijeve kuruce, krenuli su s novim zahtjevima, ucjenjujući careve snage. Prešavši Dravu, zanemarili su naredbu o zabrani te su kao i kad su bili u službi osmanskih osvajača, koji su ih i doveli u pogranične krajeve, kao ondašnji martolozi upadali i pljačkali. Čim je obećana plaća kasnila, bivali su nemirniji i neposlušniji i bili su spremni okrenuti se protiv poslodavca. Poput pljačkaša, napadali su samo sela i gradove koji se nisu mogli braniti. Iskoristili su stav Eugena Savojskog o okrutnom obračunu s pobunjenicima "vatrom i željezom". Race su Mađari zbog njihova ponašanja u ratovanju nazivali "divljim Racima", jer nisu poštivali nikakvo vojničko ponašanje, niti ratno pravo, ubijajući ranjenike i koljući zarobljenike. Pravo ratovanje nisu primjenjivali, nego su ratovali po tursku, napadajući iz zasjede. Način ratovanja im je bio tipično balkanski banditski rat, u kojem je glavni cilj grabež plijena, pljačka i harač. Stariji povjesničari su Race okvalificirali kao "nomadski, pljačkaroški narod, otimači stoke".[4]
Starinačko stanovništvo Baranje ostalo je zapanjeno mržnjom Raca prema katolicima i svećenicima, te katoličkim gradovima i selima, što je osobito osjetio Pečuh. Doznavši da su se kurucke snage povukle iz grada i da nema postrojba koje će im se suprotstaviti, krenuli su pljačkati i uništavati. Tijekom pohoda po Baranji grkoistočni Raci su htjeli iskorijeniti rimokatolike da bi cijelo područje načinili rackim. Kako su došli s Balkana koji je bio izvan tijekova zbivanja na kršćanskom Zapadu, nisu razlikovali rimokatolike od protestanata pa su ih s jednakim žarom pljačkali i ubijali. [4]
Slomom Rakoczijeva ustanka te kad su prestale pljačke, ubijanja i uništavanje koje su potom iza kuruca počinili grkoistočni Raci u službi cara, stvorili su se uvjeti za naseljavanje stanovništva. Opustošena Baranja ostala je bez mnoštva stanovnika, kmetova, sela su bila uništena, zemlja je ostala neobrađena i zapuštena, ljudi su ostali bez stoke i vlastelini bez radne snage. Nakon pohoda Rakoczijevih pobunjenika i Srba, ugarski palatin Pavao Eszterházy dao je popisati štetu i stanje na terenu.[4]
Za vrijeme revolucije 1848. godine, granice Srpske Vojvodine uključivale su Baranju, ali srpska vojska nije uspjela kontrolirati regiju. Raspadom Austro-ugarske, današnji hrvatski dio Baranje dolazi u sastav Vojvodine, unutar Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Takvo stanje ostaje i nakon ujedinjenja sa Kraljevinom Srbijom, kada postaje dio Kraljevine SHS.
Prema Trianonskom sporazumu 1920. godine, je službeno područje Baranje podijeljeno između Mađarske i Kraljevine SHS, ali je cijela regija de facto ostala pod upravom Kraljevine SHS sve do 1921. godine. 14. kolovoza 1921. godine, kratkotrajno je proglašena Srpsko-mađarska republika Baranja-Baja koja je uključivala Baranju i sjeverni dio Bačke. Do 21. do 25. kolovoza 1921. ovaj teritorij je opet podijeljen između Mađarske i Kraljevine SHS, kako je bilo i predviđeno Trianonskim sporazumom. Sjeverni dio Baranje je u Mađarskoj postao Baranjska županija, dok je južna Baranja bila dio Bačke županije od 1918. do 1922., pa Bačke oblasti od 1922. do 1929., te na kraju Dunavske banovine u sastavu Kraljevine Jugoslavije. Godine 1941., jugoslavenski dio Baranje je okupirala Mađarska, ali je područje vraćeno Jugoslaviji 1944. godine.
Od 1945. godine, južna Baranja je dio Socijalističke Republike Hrvatske u sastavu SFR Jugoslavije. Godine 1991., ovo je područje okupirano i uključeno u tzv. SAO Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema koja je bila dio srpske paradržave RSK na području Hrvatske. Nakon Oluje i pada zapadnog dijela RSK, ovo je područje od 1996., bilo dio prijelazne uprave UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem, a od 1998. godine je pod potpunom upravom Republike Hrvatske i danas je dio Osječko-baranjske županije.
Zemljopis
Mađarska Baranja
Najveći gradovi u Baranjskoj županiji (prema popisu iz 2001. godine) su:
- Pečuh (Pécs) (158.942)
- Komlov (Komló) (27.462)
- Mohač (Mohács) (19.085)
- Siget (Szigetvár) (11.492)
- Šikloš (Siklós) (10.384)
- Selurinac (Szentlőrinc) (7.265)
- Pečvar (4.104)
- Boja (3.715)
- Sásd (3.570)
- Harkanj (Harkány) (3.519)
- Šeljin (Sellye) (3.248)
- Viljan (Villány) (2.793)
U zagradama se nalaze nazivi na mađarskom jeziku.
Hrvatska Baranja
Općine u hrvatskoj Baranji (prema popisu iz 2001. godine) su:
- Beli Manastir (Pélmonostor) (10.986)
- Darda (Dárda) (7.062)
- Bilje (Bellye) (5.480)
- Kneževi Vinogradi (Herczegszöllös) (5.186)
- Draž (Darázs) (3.356)
- Čeminac (Laskafalu) (2.856)
- Petlovac (Baranyaszentistván) (2.743)
- Jagodnjak (Kácsfalu) (2.537)
- Popovac (Baranyabán) (2.427)
U zagradama se nalaze nazivi na mađarskom jeziku.
Stanovništvo
Popis 1910. godine
Prema popisu stanovništva u Mađarskoj iz 1910. godine, u cijeloj tadašnjoj Baranjskoj županiji u Austro-Ugarskoj živjelo je 352.478 stanovnika. Stanovništvo po jeziku:[5]
- mađarski = 199.659 (56,64%)
- njemački = 112.297 (31,86%)
- srpski = 13.048 (3,70%)
- hrvatski = 10.159 (2,88%)
U dijelu Baranje koji je danas dio Hrvatske, 1910. godine živjelo je 50.797 stanovnika. Stanovništvo po jeziku:[6]
- mađarski 20.134 (39,64%)
- njemački 13.908 (27,38%)
- hrvatski i srpski 7.913 (15,58%)
- šokački 7.400 (14,57%)
Ukupan broj govornika južnoslavenskih jezika bio je 15.313 (30,15%).
Popis 1921. godine
Prema popisu stanovništva iz 1921. godine, na području Baranje u tadašnjoj Kraljevini SHS (danas dio RH) živjelo je 49.694 stanovnika. Etnički sastav bio je sljedeći:[7]
- Mađari = 16.639 (33,5%)
- Nijemci = 15.955 (32,1%)
- Hrvati = 9.965 (20,0%) (*)
- Srbi = 6.782 (13,6%) (*)
- ostali= 363 (0,7%)
Prema drugom izvoru je 1921. godine, na prostoru današnje hrvatske Baranje živjelo 49.452 stanovnika. Stanovništvo po jeziku:[6]
- mađarski 16.638 (33,65%)
- njemački 16.253 (32,87%)
- srpskohrvatski 15.604 (31,55%)
Popis 1961. godine
Prema popisu stanovništva iz 1961., u hrvatskom dijelu Baranje živjelo je 56.087 stanovnika, a sastav stanovništva bio ovakav:[7]
Popis 1991. godine
Prema popisu stanovništva iz 1991., u hrvatskom dijelu Baranje živjelo je 54.265 stanovnika, a sastav stanovništva bio ovakav:[7]
- Hrvati = 22.740 (41,91%)
- Srbi = 13.851 (25,52%)
- Mađari = 8.956 (16,50%)
- Jugoslaveni = 4.265 (7,86%)
- ostali 4.453 (8,21%)
Stanje 1992. godine
Za vrijeme rata, u hrvatskom dijelu Baranje živjelo je 39.482 stanovnika, a sastav stanovništva bio ovakav:[7]
- Srbi = 23.485 (59,41%)
- Hrvati = 7.689 (19,48%)
- Mađari = 6.926 (17,54%)
- Jugoslaveni = 490 (1,24%)
- 919 (2,33%) ostali
Popis 2001. godine
Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, u hrvatskom dijelu Baranje živjelo je 42.633 stanovnika, a sastav stanovništva bio ovakav:[8]
Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, u mađarskom dijelu Baranje živjelo je 407.448 stanovnika, a sastav stanovništva bio ovakav:[9]
Izvori
- ↑ Korai magyar helységnévszótár (mađ.)
- ↑ USPOREDNI PREGLED HRVATSKIH I MAĐARSKIH BARANJSKIH OJKONIMA
- ↑ Baranja. Hrvatska enciklopedija (1941.-1945.)
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 Darko Varga: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju . u: DG Jahrbuch, Vol. 16, 2009., str. 289.-292./ Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek (Deutsche Gemeinschaft – Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Essegg). Pristupljeno 20. studenoga 2025.
- ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. ožujka 2008.. http://www.talmamedia.com/php/district/district.php?county=Baranya Pristupljeno 22. prosinca 2007.
- ↑ 6,0 6,1 Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. svibnja 2007.. http://www.hungarian-history.hu/lib/romsics/w25.htm Pristupljeno 23. prosinca 2007.
- ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 [1]
- ↑ [2]
- ↑ [3]
Vanjske poveznice
- Baranja.hr (hrv.)
- Turistička zajednica Baranje (hrv.)
- Baranja.net (hrv.)
- Baranjska županija Službene stranice (mađ.)