Kineska kaligrafija
Kineska kaligrafija (kineski: 漢字字體) je vrsta kaligrafije, ne samo u kineskoj umjetnosti i kulturi, nego i cijeloj istočnoazijskoj civilizaciji gdje se koristi, ili se koristilo, kinesko pismo. U tim državama (Kina, Japan, Koreja, i u manjoj meri Vijetnam) kaligrafija još uvijek ima visoki položaj u društvenom i umjetničkom životu.
Dalekoistočna tradicija kaligrafije nastala je i razvila se u Kini, posebno za pisanje kineskih znakova s tušem i kistom. Pored toga što je kaligrafija samostalna umjetnost, također je utjecala na razvoj japanskog sumi-e, koji su rađeni sličnim predmetima i tehnikom. Kineska kaligrafija je također dovela do razvoja mnogih drugih oblika umjetnosti u istočnoj Aziji, uključujući rezbarenja kineskih pečata, slikovitih predmeta i pisarskog kamena, zbog čega je zaštićena kao UNESCO-va nematerijalna svjetska baština.
Izrada
Najčešće se za pisanje koriste: kist, štapići tuša, kamen za tuš (pisarski kamen) i papir. Ovi predmeti su u kineskom jeziku poznati kao „četiri dragocijenosti radionice“ (文房四宝), a na korejskom „četiri prijatelja radionice“ (文房四宝).
Prije samog pisanja, dio štapića tuša se nariba i u kamenoj posudi miješa s vodom ili vinom. Čin pisanja je danas najčešće impulzivan što znakove čini teško čitljivim, ali zato utoliko izražajnijim.
Držanje kista ovisi o kaligrafijskom žanru. Za kinesku kaligrafiju kist se drži uspravno između palca i srednjeg prsta. Kažiprst lagano dodiruje gornji dio drške (stabilizajući je), dok su prstenjak i mali prst utureni ispod donjeg dijela drške, dok je dlan prazan. Ova metoda, iako početnicima teška, omogućava veću slobodu kretanja, kontrolu i izvršenje poteza. Za japansku kaligrafiju, kist se drži u desnoj ruci između palca i kažiprsta, slično kao olovka u Zapadu.
Kaligrafski radovi su obično završeni stavljanjem umjetnikova pečata na samom kraju, crvenim tušem. Pečat služi kao potpis, koji govori o autentičnosti djela.
Kaligrafska umjetnička djela u kineskim vrtovima se postavljaju kao okomite pločice u paru ili kao vodoravne pločice. U organiziranju kineskog vrta one su gotovo neizostavne i čine njegov značajan ukrasni element. To su često stihovi iz poznatih pjesama, kojima se naglašava posebnost okoline u koju se stavlja.
Duhovni značaj
Kineska kaligrafija, kao jedan od najznačajnijih oblika umjetnosti u Kini, odrana se počela dijeliti na nekoliko stilova. Kaligrafi tradicionalnim kretnjama žele zabilježiti energiju svijeta prirode (chi) i pisaljkom (kistom) se koriste kao produžetkom ljudskog tijela, oruđem za oslobađanje tih sila. Oblikovanje svakog pojedinog znaka prelazi granice pukog grafičkog značenja, pretvarajući znak u samodostatan čisti oblik, čime umjetnik-kaligraf postiže changli, stalno načelo prisutno u svim prirodnim bićima.
Kaligrafsko se umijeće temelji na vjerovanju da je umjentičko izražavanje neposredan, naoko spontan čin, premda u biti zahtijeva mnogo razmišljanja i unutarnje pripreme. Ovaj način razmišljanja je potaknut chan (japanski zen) budizmom koji se oslanja na načelo prosvijetljenja i drevne taoističke teorije koje govore o intuitivnoj spoznaji kao biti enomenološkog svijeta. Tako je kineska kaligrafija u kineskoj umjetnosti vrhunac u oslobađanju umjetnikovih osjećaja, iako ima jako stroga pravila oblikovanja.
Preslik na kamen kaligrafskog djela 九成宮醴泉銘 Ouyanga Xuna iz 632. god. 
Jadikovka za plemenitu Saichō (哭最澄上人), djelo japanskog cara Saga iz 9. st. 
Detalj djela „Uvod za pjesme skladane u paviljonu orhideja” Wanga Xizhija (303.-361.), visina 24,5 cm, Muzej palače, Peking
.jpg)
Poveznice
| |||||||||||||||||||||||
