| Stjepan Đureković | |
| Stjepan Đureković Stjepan Đureković | |
| Rođenje | 8. kolovoza 1926. |
|---|---|
| Smrt | 28. srpnja 1983. |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Zanimanje | poduzetnik, publicist, književnik |
| Portal o životopisima | |
Stjepan Đureković (Bukovac kraj Petrovaradina, 8. kolovoza 1926. – Wolfratshausen, 28. srpnja 1983.), bio je hrvatski disident, poduzetnik, književnik i publicist koji je ubijen od jugoslavenske tajne policije UDBE, u atentatu u Njemačkoj, nakon što je napustio Jugoslaviju.
Životopis
Stjepan Đureković rodio se u Bukovcu kraj Petrovaradina 1926. godine.[1] Tijekom Drugoga svjetskog rata Đureković je izbjegao službu u oružanim snagama NDH i pridružio se partizanima.[2] U partizanima postao je članom Komunističke partije.[1] 1951. godine diplomirao je iz gospodarskih znanosti na sveučilištu u Beogradu.[1] 1954. godine postao je komercijalni direktor male tvornice metalne industrije[3] u Osijeku, a 1956. godine prešao je u rafineriju ulja u Sisku koja je 1964. godine postala sastavni dio INE.[1] Napredovao je do visokih položaja unutar INE, gdje je bio jednim od direktora,[2] a početkom 1980-ih godina zbog svoga posla održavao je sastanke s članovima Saveznog izvršnog vijeća SFRJ.[4] Đurekovićevo ubojstvo naručio je Mika Špiljak,[5] jer se njegov sin Vanja Špiljak našao upleten u novčane pronevjere.[5] Vanja Špiljak je 2008.[6] godine izjavio da njegov otac s ubojstvom nema veze. Kao osobe koje su odobrile ubojstvo Stjepana Đurekovića,[6] spominju se Milka Planinc i Stane Dolanc. Puna istina još nije objavljena. (2010.)
Emigracija i smrt u atentatu
Jugoslavenske vlasti zabrinjavala je mogućnost Đurekovićevoga svjedočenja u procesu protiv Špiljka. Iz tih je razloga Đureković emigrirao 1982. godine u Njemačku, gdje se je uključio u hrvatski nacionalni odbor.[2] Zajedno s Ivanom Botićem objavio je knjigu Jugoslavija u krizi, u kojoj je tvrdio kako u Jugoslaviji vlada velika stopa inflacije i nezaposlenosti i da Jugoslavija iskorištava resurse Hrvatske.[7][8] Ubijen je po agentima UDBE 1983. godine.[2] Ubojstvo je imalo naziv Operacija Dunav.[9] Nakon očevog ubojstva, sin Damir otišao je iz Njemačke u Kanadu, u Calgary, zbog mogućnosti da i on bude žrtva. Pronađen je mrtav 10. rujna 1987. godine.[10]
Posmrtni ostatci Stjepana Đurekovića pokopani su na Mirogoju 17. prosinca 1999. godine.[11]
Posljedice
Njemačko pravosuđe 2005. godine raspisalo je tjeralicu za Josipom Perkovićem, zbog njegovog sudjelovanja u atentatu.[12] Optužen je za ubojstvo Stjepana Đurekovića i Ante Đapića i u izočnosti osuđen na doživotni zatvor.[13]
Godine 2008. Krunoslav Prates je osuđen na doživotni zatvor zbog njegove uloge u ubojstvu.[14] 2009. godine Njemačka savezna kriminalistička policije izdala uhidbeni nalog za Zdravka Mustača, Josipa Perkovića, Ivana Cetinića, Ivana Lasića i Borisa Brnelića zbog osnovane sumnje u njihovo sudjelovanje u ubojstvu kao članovi UDBE.[15][16] U listopadu 2009. godine njemačka policija uhitila je Luku Sekulu, Hrvata sa švedskim državljanstvom zbog sudjelovanja u ubojstvu,[17] a 2010. godine Vinka Sindičića.
Tek 2014. godine, nakon složene pravne procedure koja je izazvala i stanovitu krizu u međudržavnim odnosima Hrvatske i Njemačke, Josip Perković, koji je nakon dugogodišnje službe na visokim službama u UDBI 1990-ih godina bio i šefom vojne obavještajne službe, izručen je Njemačkoj, zajedno sa svojedobnim glavnim šefom federalne UDBE Zdravkom Mustačem.[18][19] Nakon suđenja, u kolovozu 2016. godine, Visoki zemaljski sud u Münchenu Josipa Perkovića i Zdravka Mustača proglasio je krivima i nepravomoćnom presudom osudio na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića.[20]
Književno stvaralaštvo
Stjepan Đureković je u travnju 1982. godine otišao u emigraciju i ponio je sa sobom rukopise svojih pet "romana": Ja, Josip Broz-Tito, Crveni menageri, Komunizam: velika prevara, Slom ideala i Sinovi Orla i objavio ih je u izbjeglištvu.[1]
Djela
- Ja, Josip Broz-Tito: roman, 1982.
- Kako Jugoslavija pljačka Hrvatsku, poslije 1982.
- Komunizam: velika prevara, 1982.
- Sinovi orla = Bijt’ e Shqiponjës: roman, 1982.
- Slom ideala: (ispovijed Titovog ministra): roman, 1982., New York, 1983.
- Crveni menageri, Washington, 1983.
- Yugoslavia in crisis: the political and economic dimensions, New York, 1983. (suautor Ivan Botić)
- Yugoslavia’s energy crisis, poslije 1983.
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Milan Blažeković, Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije, Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., ISBN 953-160-107-0, str. 139.-140.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Ivan Kraljević, Dossier: Slučaj Perković ili tko su hrvatski obavještajci, 24sata (arhiviranao na haw.nsk.hr), pristupljeno 12. siječnja 2016.
- ↑ (srp.) 021.rs Živan Vasić: Ubistvo Đurekovića kao najava raspada Jugoslavije, 4. kolovoza 2016. (pristupljeno 4. kolovoza 2016.)
- ↑ Željko Petrušić, Đurekovićevo izvješće: Direktor me slao na povjerljive državne sastanke u Beograd, Jutarnji list, 7. studenoga 2009., pristupljeno 12. siječnja 2016.
- ↑ 5,0 5,1 M. Pehar, Kako je Udba ubila Stjepana Đurekovića[,] a hrvatsko pravosuđe 2008. godine opstruiralo njemačko Državno odvjetništvo u istrazi i sudskom procesu protiv optuženih za ubojstvo. // Dragovoljac.com: Glasilo hrvatskih branitelja – ratnih veterana Republike Hrvatske, 25. srpnja 2009., preuzeto 3. travnja 2010., URL: http://www.dragovoljac.com, pristupljeno 12. siječnja 2016.
- ↑ 6,0 6,1 Željko Petrušić, Moj otac nije naručio likvidaciju, Jutarnji list, 23. svibnja 2008., pristupljeno 12. siječnja 2016.
- ↑ Yugoslavia in crisis
- ↑ Stjepan Gabriel Meštrović, Miroslav Goreta, Slaven Letica, The Road from paradise: prospects for democracy in Eastern Europe. University Press of Kentucky, 1993., str. 77.
- ↑ U Njemačkoj uhićen osumnjičeni za sudjelovanje u ubojstvu Đurekovića, HRT, 9. srpnja 2005., pristupljeno 12. siječnja 2016.
- ↑ Lesic, Zeljka (izabrala i priredila) Posmrtni ostatci emigranta Stjepana Đurekovića pokopani na Mirogoju // Dom i svijet: informativni tjedni prilog za iseljenike, broj 275, 20. prosinca 1999., preuzeto 3. travnja 2010., Hrvatski informativni centar/Croatian Information Centre, URL: http://www.hic.hr (ISSN 1333-9001)
- ↑ Đureković sentence by Dolanc, Planinc, Spiljak and Ljubicic?
- ↑ http://www.danas.rs/20051028/dezurna1.html
- ↑ (njem.) Im Namen des Volkes: Urteil, (u pismohrani archive.org 24. kolovoza 2011.)
- ↑ Zvonimir Despot, Pratesu doživotni zatvor za ubojstvo Đurekovića, Večernji list, 16. srpnja 2008., (arhivirano na web.archive.org 17. srpnja 2008.), pristupljeno 12. siječnja 2016.
- ↑ (njem.) Tjeralica iz Njemačke, pristupljeno 12. siječnja 2016.
- ↑ Vladimir Urukalo, Tjeralica iz Njemačke za udbašima: Mustač, Perković, Lasić i Brnelić ubili Đurekovića, Slobodna Dalmacija, 12. lipnja 2009., pristupljeno 12. siječnja 2016.
- ↑ (H), U Njemačkoj uhićen bivši jugoslavenski agent zbog ubojstva Stjepana Đurekovića, Slobodna Dalmacija, 29. listopada 2009., pristupljeno 12. siječnja 2016.
- ↑ "Izručenje Mustača: Korak bliže do istine", Siniša Bogdanić za "Deutsche Welle", 18. travnja 2014., pristupljeno 12. siječnja 2016.
- ↑ Počinje suđenje koje će "na svjetlo dana iznijeti mnoge pojedinosti o ubojstvu disidenta Stjepana Đurekovića", izvještaj HINA-e kod "Index.hr", 15. listopada 2014., pristupljeno 12. siječnja 2016.
- ↑ HRT/Jozo Ćurić, Perkoviću i Mustaču kazna doživotnog zatvora - obrazloženje presude, hrt.hr, 3. kolovoza 2016., pristupljeno 7. travnja 2017.