Stjepan Đureković

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
Stjepan Đureković
Stjepan Đureković
Stjepan Đureković
Rođenje 8. kolovoza 1926.
Smrt 28. srpnja 1983.
Nacionalnost Hrvat
Zanimanje poduzetnik, publicist, književnik
Portal o životopisima

Stjepan Đureković (Bukovac kraj Petrovaradina, 8. kolovoza 1926. – Wolfratshausen, 28. srpnja 1983.), bio je hrvatski disident, poduzetnik, književnik i publicist koji je ubijen od jugoslavenske tajne policije UDBE, u atentatu u Njemačkoj, nakon što je napustio Jugoslaviju.

Životopis

Stjepan Đureković rodio se u Bukovcu kraj Petrovaradina 1926. godine.[1] Tijekom Drugoga svjetskog rata Đureković je izbjegao službu u oružanim snagama NDH i pridružio se partizanima.[2] U partizanima postao je članom Komunističke partije.[1] 1951. godine diplomirao je iz gospodarskih znanosti na sveučilištu u Beogradu.[1] 1954. godine postao je komercijalni direktor male tvornice metalne industrije[3] u Osijeku, a 1956. godine prešao je u rafineriju ulja u Sisku koja je 1964. godine postala sastavni dio INE.[1] Napredovao je do visokih položaja unutar INE, gdje je bio jednim od direktora,[2] a početkom 1980-ih godina zbog svoga posla održavao je sastanke s članovima Saveznog izvršnog vijeća SFRJ.[4] Đurekovićevo ubojstvo naručio je Mika Špiljak,[5] jer se njegov sin Vanja Špiljak našao upleten u novčane pronevjere.[5] Vanja Špiljak je 2008.[6] godine izjavio da njegov otac s ubojstvom nema veze. Kao osobe koje su odobrile ubojstvo Stjepana Đurekovića,[6] spominju se Milka Planinc i Stane Dolanc. Puna istina još nije objavljena. (2010.)

Emigracija i smrt u atentatu

Jugoslavenske vlasti zabrinjavala je mogućnost Đurekovićevoga svjedočenja u procesu protiv Špiljka. Iz tih je razloga Đureković emigrirao 1982. godine u Njemačku, gdje se je uključio u hrvatski nacionalni odbor.[2] Zajedno s Ivanom Botićem objavio je knjigu Jugoslavija u krizi, u kojoj je tvrdio kako u Jugoslaviji vlada velika stopa inflacije i nezaposlenosti i da Jugoslavija iskorištava resurse Hrvatske.[7][8] Ubijen je po agentima UDBE 1983. godine.[2] Ubojstvo je imalo naziv Operacija Dunav.[9] Nakon očevog ubojstva, sin Damir otišao je iz Njemačke u Kanadu, u Calgary, zbog mogućnosti da i on bude žrtva. Pronađen je mrtav 10. rujna 1987. godine.[10]

Posmrtni ostatci Stjepana Đurekovića pokopani su na Mirogoju 17. prosinca 1999. godine.[11]

Posljedice

Njemačko pravosuđe 2005. godine raspisalo je tjeralicu za Josipom Perkovićem, zbog njegovog sudjelovanja u atentatu.[12] Optužen je za ubojstvo Stjepana Đurekovića i Ante Đapića i u izočnosti osuđen na doživotni zatvor.[13]

Godine 2008. Krunoslav Prates je osuđen na doživotni zatvor zbog njegove uloge u ubojstvu.[14] 2009. godine Njemačka savezna kriminalistička policije izdala uhidbeni nalog za Zdravka Mustača, Josipa Perkovića, Ivana Cetinića, Ivana Lasića i Borisa Brnelića zbog osnovane sumnje u njihovo sudjelovanje u ubojstvu kao članovi UDBE.[15][16] U listopadu 2009. godine njemačka policija uhitila je Luku Sekulu, Hrvata sa švedskim državljanstvom zbog sudjelovanja u ubojstvu,[17] a 2010. godine Vinka Sindičića.

Tek 2014. godine, nakon složene pravne procedure koja je izazvala i stanovitu krizu u međudržavnim odnosima Hrvatske i Njemačke, Josip Perković, koji je nakon dugogodišnje službe na visokim službama u UDBI 1990-ih godina bio i šefom vojne obavještajne službe, izručen je Njemačkoj, zajedno sa svojedobnim glavnim šefom federalne UDBE Zdravkom Mustačem.[18][19] Nakon suđenja, u kolovozu 2016. godine, Visoki zemaljski sud u Münchenu Josipa Perkovića i Zdravka Mustača proglasio je krivima i nepravomoćnom presudom osudio na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića.[20]

Književno stvaralaštvo

Stjepan Đureković je u travnju 1982. godine otišao u emigraciju i ponio je sa sobom rukopise svojih pet "romana": Ja, Josip Broz-Tito, Crveni menageri, Komunizam: velika prevara, Slom ideala i Sinovi Orla i objavio ih je u izbjeglištvu.[1]

Djela

  • Ja, Josip Broz-Tito: roman, 1982.
  • Kako Jugoslavija pljačka Hrvatsku, poslije 1982.
  • Komunizam: velika prevara, 1982.
  • Sinovi orla = Bijt’ e Shqiponjës: roman, 1982.
  • Slom ideala: (ispovijed Titovog ministra): roman, 1982., New York, 1983.
  • Crveni menageri, Washington, 1983.
  • Yugoslavia in crisis: the political and economic dimensions, New York, 1983. (suautor Ivan Botić)
  • Yugoslavia’s energy crisis, poslije 1983.

Izvori

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Milan Blažeković, Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije, Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., ISBN 953-160-107-0, str. 139.-140.
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Ivan Kraljević, Dossier: Slučaj Perković ili tko su hrvatski obavještajci, 24sata (arhiviranao na haw.nsk.hr), pristupljeno 12. siječnja 2016.
  3. ↑ (srp.) 021.rs Živan Vasić: Ubistvo Đurekovića kao najava raspada Jugoslavije, 4. kolovoza 2016. (pristupljeno 4. kolovoza 2016.)
  4. ↑ Željko Petrušić, Đurekovićevo izvješće: Direktor me slao na povjerljive državne sastanke u Beograd, Jutarnji list, 7. studenoga 2009., pristupljeno 12. siječnja 2016.
  5. ↑ 5,0 5,1 M. Pehar, Kako je Udba ubila Stjepana Đurekovića[,] a hrvatsko pravosuđe 2008. godine opstruiralo njemačko Državno odvjetništvo u istrazi i sudskom procesu protiv optuženih za ubojstvo. // Dragovoljac.com: Glasilo hrvatskih branitelja – ratnih veterana Republike Hrvatske, 25. srpnja 2009., preuzeto 3. travnja 2010., URL: http://www.dragovoljac.com, pristupljeno 12. siječnja 2016.
  6. ↑ 6,0 6,1 Željko Petrušić, Moj otac nije naručio likvidaciju, Jutarnji list, 23. svibnja 2008., pristupljeno 12. siječnja 2016.
  7. ↑ Yugoslavia in crisis
  8. ↑ Stjepan Gabriel Meštrović, Miroslav Goreta, Slaven Letica, The Road from paradise: prospects for democracy in Eastern Europe. University Press of Kentucky, 1993., str. 77.
  9. ↑ U Njemačkoj uhićen osumnjičeni za sudjelovanje u ubojstvu Đurekovića, HRT, 9. srpnja 2005., pristupljeno 12. siječnja 2016.
  10. ↑ Lesic, Zeljka (izabrala i priredila) Posmrtni ostatci emigranta Stjepana Đurekovića pokopani na Mirogoju // Dom i svijet: informativni tjedni prilog za iseljenike, broj 275, 20. prosinca 1999., preuzeto 3. travnja 2010., Hrvatski informativni centar/Croatian Information Centre, URL: http://www.hic.hr (ISSN 1333-9001)
  11. ↑ Đureković sentence by Dolanc, Planinc, Spiljak and Ljubicic?
  12. ↑ http://www.danas.rs/20051028/dezurna1.html
  13. ↑ (njem.) Im Namen des Volkes: Urteil, (u pismohrani archive.org 24. kolovoza 2011.)
  14. ↑ Zvonimir Despot, Pratesu doživotni zatvor za ubojstvo Đurekovića, Večernji list, 16. srpnja 2008., (arhivirano na web.archive.org 17. srpnja 2008.), pristupljeno 12. siječnja 2016.
  15. ↑ (njem.) Tjeralica iz Njemačke, pristupljeno 12. siječnja 2016.
  16. ↑ Vladimir Urukalo, Tjeralica iz Njemačke za udbašima: Mustač, Perković, Lasić i Brnelić ubili Đurekovića, Slobodna Dalmacija, 12. lipnja 2009., pristupljeno 12. siječnja 2016.
  17. ↑ (H), U Njemačkoj uhićen bivši jugoslavenski agent zbog ubojstva Stjepana Đurekovića, Slobodna Dalmacija, 29. listopada 2009., pristupljeno 12. siječnja 2016.
  18. ↑ "Izručenje Mustača: Korak bliže do istine", Siniša Bogdanić za "Deutsche Welle", 18. travnja 2014., pristupljeno 12. siječnja 2016.
  19. ↑ Počinje suđenje koje će "na svjetlo dana iznijeti mnoge pojedinosti o ubojstvu disidenta Stjepana Đurekovića", izvještaj HINA-e kod "Index.hr", 15. listopada 2014., pristupljeno 12. siječnja 2016.
  20. ↑ HRT/Jozo Ćurić, Perkoviću i Mustaču kazna doživotnog zatvora - obrazloženje presude, hrt.hr, 3. kolovoza 2016., pristupljeno 7. travnja 2017.
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Stjepan_Đureković&oldid=127167"