OZNA

OZN ili OZNA (Odjeljenje za zaštitu naroda), je bila komunistička tajna policija ("sigurnosno-obavještajna služba") Jugoslavije formirana pri Povjereništvu za narodnu obranu Nacionalnoga komiteta oslobođenja Jugoslavije. 13. svibnja 1944. prema zapovijedi Vrhovnoga zapovjednika NOV-a i POJ-a utemeljena je OZNA - centralizirana sigurnosno-obavještajna organizacija s jedinstvenom organizacijskom strukturom i metodama rada na teritoriju Jugoslavije. Pomoću svojih doušnika OZNA je sijala strah i trepet^[1] u bivšoj državi.

Ustroj

Kao i mnoge organizacije, OZNA je imala svoju specifičnu unutrašnji ustroj (organizaciju). Tokom DSR, OZNU su sačinjavala četiri odsjeka:

Prvi odsjek bio je zadužen za rad u inozemstvu i na okupiranom teritoriju.

Drugi odsjek je radio na oslobođenom teritoriju.

Treći odsjek imao je protuobavještajne zadaće u NOV i POJ.

Četvrti odsjek se bavio statističko-tehničkim poslovima.

Nakon završetka DSR-a dolazi do promjena u radu obavještajnih službi nakon donošenja Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ), 31. siječnja 1946., te dolazi do reorganizacije sigurnosne-obavještajno službe radi usklađivanje njihovog rada i djelovanja pod ustavom FNRJ. Reogranizacijom se stvaranju dvije nove službe u ožujku 1946. kad se iz Prvoga i Drugoga odsjeka OZNE formirana pri Ministarstvu unutarnjih poslova Uprava državne bezbjednosti UDB-a(poznata kao UDBA), dok se od Trećeg odsjeka OZNE pri Ministarstvu narodne obrane formira Kontraobavještajna služba Jugoslavenske armije (KOS). Kasnije, prema zapovjedi Vrhovnog zapovjednika od 14. rujna 1955. KOS se preformirao u službu sigurnosti Jugoslavenske narodne armije (JNA). Istovremeno su formirane i jedinice vojne policije.

Vodstvo Aleksandra Rankovića

Pod vodstvom Aleksandra Rankovića, visoko pozicioniranog člana Politbiroa i bliskog suradnika Josipa Broza Tita OZNA je snažno pojačala svoje djelovanje u zemlji i inozemstvu, te istovremeno uspjela skoro u potpunosti srbizirati kadar jugoslavenske obavještajne zajednice. Ta činjenica će kasnije utjecati na jačanje srbijanskog lobija u inozemstvu, te obilježiti kasnije razdoblje.

Metode djelovanja

Za OZN-u je zbog njezine agresivne politike i brutalnih metoda ispitivanja "osumnjičenika" s vremenom postala poznata uzrečica - "OZNA sve dozna". OZNA se drži odgovornom za niz masovnih likvidacija tijekom i nakon 2. svjetskog rata.

Da bi stvorila izlike za progone, formirala je prividno hrvatske pobunjeničke organizacije, koje su zapravo bile provokacija i uvlačenje nedužnog hrvatskog katoličkog stanovništva u stupicu. Infiltrirali su se u stanovništvo, vrbovali su ljude. Tko je pristao raditi za OZNU ostao je živ, uz cijenu obilaženja rodbine i prijatelja i potom dojavljivanja OZNI tko je što radio i rekao. Izvjestan je scenarij da je nerijetko bilo i izmišljanja onog što su navodno čuli i vidjeli, jer nezadovoljno vodstvo OZNE je neizvješćivanje o lošim stvarima smatralo prikrivanjem, jer su paranoično smatrali da je neprijatelj svugdje i da uvijek nešto smišlja. Time su držali cijelo društvu u strahu i pokornosti i odgajali mentalitet prokazivača. Suradnik OZNE bi na odabrane skupove koji su bili u ili bez režije OZNE nastupio provokativnim činom, osobito ako je ondje bila ciljana osoba poput rimokatoličog svećenika. Zapjevali bi neku nedužnu pjesmu poput Rajska Djevo, kraljice Hrvata što je bio promptni dokaz upletenosti sudionika skupa u neprijateljsku protudržavnu organizacjiu. slijedilo je uhićivanje i premlaćivanja i ini oblici mučenja, na kojima su uhićeni priznali sve što su Oznini istražitelji htjeli čuti, premda inkriminirajući čin nisu napravili. Zbog golema obavještajno-policijskog aparata po uzoru na sovjetski, jugoslavenski režim se izdivljavao na društvu, jer osim politički nepodobnih, na metu njihova terora našli su se i osobe s ikakvom imovinom za koju su Oznini djelatnici imali interes, tuđim ženama i drugo. Poslije se njom koristilo za eliminiranje ili discipliniranje protivničke frakcije u komunistima. OZNA je Srbe najbrže vrbovala za sebe, gotovo "preko noći", a Muslimani su za nekoliko sati pristajali raditi za njih. Hrvate je bilo najteže slomiti pa su ih slamali putem organizacija u Ozninoj režiji, nakon čega su uhićeni Hrvati sve priznavali da bi prestalo Oznino batinanje, tamnice i ina mučenja. Potom su završavali na sudovima gdje su na namještenim suđenjima bili osuđivani na smrt, zatvor, teški prisilni fizički rad, gubitak građanskih prava, oduzimanje imovine i slično. ^[2]

Povezani članci

Izvori

↑ Članak Udbaš. U publikaciji: Hrvoje Šošić, Hrvatski politički leksikon, Drugi dio : P – Ž, Tiskara Rijeka, Rijeka, 1993., str. 1012.
↑ Anto Baković: Fra Efrem Ćosić: mučenik za vjeru i dom. Iz knjige HRVATSKI MARTIROLOGIJ XX. STOLJEĆA, Zagreb 2007., str. 154-155. Garevac.net. 1. srpnja 2009. Pristupljeno 13. travnja 2022.

Vanjske poveznice

Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma
Šokantno kazivanje nekadašnjega djelatnika Ozne - Feljton Glasa Koncila u 9 nastavaka
KNJIGA STRELJANIH Ovo je 1240 osoba koje je OZNA streljala do 1953. godine

[1] Članak Udbaš. U publikaciji: Hrvoje Šošić, Hrvatski politički leksikon, Drugi dio : P – Ž, Tiskara Rijeka, Rijeka, 1993., str. 1012.

[Bakovi.C4.87-2] Anto Baković: Fra Efrem Ćosić: mučenik za vjeru i dom. Iz knjige HRVATSKI MARTIROLOGIJ XX. STOLJEĆA, Zagreb 2007., str. 154-155. Garevac.net. 1. srpnja 2009. Pristupljeno 13. travnja 2022.

[1]

[2]