Slovenski jezik
Slovenski jezik Slovenščina | |
| Države govorenja: |
Slovenija; Austrija, Italija, Hrvatska, Mađarska |
| Regije govorenja: |
Europa |
| Broj govornika: | oko 2,2 milijuna |
| Rang: | |
| Razredba: | indoeuropski
|
| Jezični kôd | |
| ISO 639-1: | sl |
| ISO 639-2: | slv |
| ISO 639-3: | SLV |
| Vidi također: Jezik | Jezične porodice i jezici | Popis jezika po kodnim nazivima | Popis jezika | |
Slovenski jezik (ISO 639-3: slv) je materinski jezik oko 2 milijuna ljudi u Republici Sloveniji, gdje je službeni jezik (1.730.000 u Sloveniji (1991 popis).), te u Austriji (oko 18.000 u Koruškoj i Štajerskoj; popis), Italiji (oko 100.000 u Trstu, Gorici, Beneškoj Sloveniji, Reziji i Kanalskoj dolini), Mađarskoj (3190; popis iz 2001.)[1] i Hrvatskoj (11.800 – 13.100). Broj slovenskih emigranata u Americi, Zapadnoj Europi i Australiji procjenjuje se na oko 400.000.
Najstariji pisani spomenici koji pokazuju tipične slovenske jezične crte jesu "Brižinski spomenici". Oni su pisani latinicom a nastali su između 927. i 1039. godine (prema rezultatima paleografske analize), no tekstovi koje sadrže oblikovani su već ranije (vjerojatno u 8. stoljeću)[2]. U srednjem vijeku još nije došlo do nastanka književnih djela na slovenskom jeziku, osim crkvenih molitvenika i kronoloških zapisa, tako da tek od polovice 16. stoljeća i vremena reformacije možemo govoriti o izgradnji slovenskoga književnog jezika. Taj je jezik izgrađen većim dijelom na donjokranjskim i panonskim a tek manjim dijelom na gornjokranjskim govorima. Njegov je začetnik Primož Trubar koji je 1550. tiskao "Katekizam" i "Abecedarij", 1557. – 1560. preveo "Novi zavjet" te 1564. izdao slovenski crkveni red "Cerkovna ordninga". Prvu je slovensku gramatiku "Arcticae horulae" 1584. napisao Adam Bohorič, a prvi rječnik (njemačko-latinsko-slovensko-talijanski) 1592. Jeronim Megiser.
Protureformacija je zaustavila ta nastojanja, tako da se tek potkraj 18. stoljeća ponovno pojavljuju pokušaji utemeljenja slovenskoga književnog jezika. Između 1784. i 1802. prevedena je na slovenski katolička Biblija, a 1768. pojavljuje se i "Kranjska gramatika" (Crainerischen Grammatik) Marka Pohlina. Veliku je važnost za utemeljenje književnog jezika imala i "Grammatik der Slavischen Sprache in Krain, Kaernten und Steyermark" Jerneja Kopitara iz 1808. godine. Jezična je norma definitivno uspostavljena tek u četrdesetim godinama 19. stoljeća nakon dugotrajnih rasprava. Važnu je ulogu u izgradnji slovenskoga književnog jezika imao i Valentin Vodnik.
Izražajne su se mogućnosti novoga književnog jezika u punom sjaju pokazale u književnosti. France Prešeren začetnik je slovenske poezije, a proznu su književnost utemeljili Fran Levstik i Ivan Cankar. Do kraja je konstituiranje slovenskog jezika u 19. stoljeću dovedeno pojavom dvosveščanoga slovensko-njemačkog rječnika Maksa Pleteršnika (1894./1895.) i pravopisom Frana Levca (1899.). Danas je slovenski standardni jezik stabilan, dobro opisan i istražen. Među obiljem publikacija o njemu valja istaknuti petosveščani "Slovar slovenskega knjižnega jezika" (1970. – 1991.) Slovenske akademije znanosti i umetnosti, "Etimološki slovar slovenskega jezika" France Bezlaja (1976. – 1995.) te posljednji "Slovenski pravopis" iz 2001.
Slovenska abeceda
Podrobniji članak o temi: Slovenska abecedaSlovenska gramatika
Podrobniji članak o temi: Gramatika slovenskog jezikaDijalekti
Slovenski jezik obuhvaća velik broj narječja[3] koja se obično grupiraju u 7 narječnih skupina[4]. Rubna narječja pokazuju utjecaje susjednih dijalekata, tako npr. šavrinsko narječje pokazuje utjecaj susjednih čakavskih govora sjeverne Istre[5]. U Sloveniji se govori i čiško (ćićko) narječje koje je zapravo čakavsko[6], kao i belokrajinsko, koje je zapravo štokavsko. S druge strane gorskokotarsko kajkavsko narječje se po genetskim i strukturnim kriterijima grupira zajedno sa susjednim slovenskim dijalektima[7]. Ne postoje karakteristične osobine koje posjeduju svi slovenski govori i samo oni, pa je uobičajena klasifikacija dijalekata na slovenske i hrvatske uglavnom na temelju nacionalne pripadnosti govornika.
Skupine narječja su[4]:
- dolenjska
- gorenjska
- štajerska
- panonska
- koruška
- primorska
- rovtarska
Dolenjska i gorenjska skupina se zajedno nazivaju "središnja skupina".
Izvori
- ↑ Ethnologue (16th)
- ↑ Brižinski spomeniki, Elektronska znanstvenokritična izdaja (slovenski). Inštitut za slovensko literaturo in literarne vede ZRC SAZU, Ljubljana (srpanj 2006.),
- ↑ R. Kolarič – Slovenska narečja (slo.)
- Preusmjeri Predložak:PDF
- ↑ 4,0 4,1 Marc L. Greenberg – A Short Reference Grammar of Slovene (eng.)
- Preusmjeri Predložak:PDF
- ↑ Stipe Kekez, Mijo Lončarić – Osvrt na istraživanje hrvatsko-slovenskih jezičnih dodira u Istri, Annales, Ser. hist. sociol., 16, 2006, 2
- Preusmjeri Predložak:PDF
- ↑ Sanja Zubčić – Akcenatski sustav mjesnog govora Obrova, Obdobja 26
- Preusmjeri Predložak:PDF
- ↑ Mate Kapović – Čakavsko i kajkavsko u donjosutlanskoj akcentuaciji, Hrvatski dijalektološki zbornik 15 (2009)
- Preusmjeri Predložak:PDF
Vanjske poveznice
- Ethnologue (14th)
- Ethnologue (15th)
- rjecnik.ba – Rječnik slovenskog jezika
- sl.wikipedia.org – Wikipedija na slovenskom jeziku
- Inštitut za slovenski jezik Frana Ramovša
| |||||||||||
| |||||||||||||||||||
