Josip Manolić
| Josip Manolić | |
|---|---|
| |
| 2. predsjednik Vlade Republike Hrvatske | |
| trajanje službe 24. kolovoza 1990. – 17. srpnja 1991. | |
| Predsjednik | Franjo Tuđman |
| Prethodnik | Stjepan Mesić |
| Nasljednik | Franjo Gregurić |
| 1. predsjednik Županijskog doma Hrvatskog sabora | |
| trajanje službe 22. ožujka 1993. – 23. svibnja 1994. | |
| Predsjednik | Franjo Tuđman |
| Prethodnik | nema - Županijski dom izabran, po prvi put 1993. |
| Nasljednik | Katica Ivanišević |
| Rođenje | 22. ožujka 1920. |
| Politička stranka | SKJ,HDZ, HND |
Josip Manolić (Kalinovac kraj Đurđevca, 22. ožujka 1920.), hrvatski (prije jugoslavenski) političar, drugi predsjednik Vlade Republike Hrvatske, a prvi u Republici Hrvatskoj, prvi predsjednik Županijskog doma Hrvatskog sabora, partizanski borac u Drugom svjetskom ratu, hrvatski obavještajac i bivši visokopozicionirani pripadnik UDBA-e.
Životopis
Politikom se počeo baviti 1937. godine. Već sljedeće godine postaje omladinskim i sindikalnim rukovoditeljem. Za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941. - 1945.) postaje organizacijski sekretar PK SKOJ-a za Hrvatsku. Po ustroju OZNA-e 1944. godine upućen je kao glavni zapovjednik u akciju oslobođenja Bjelovara i okolice. 1946. godine Manolić odlazi u Zagreb za načelnika odjela za izvršenje kaznenih sankcija u tadašnjem Sekretarijatu za unutrašnje poslove (između ostalog provodi utamničenje nadbiskupa Alojzija Stepinca). 1948. postaje načelnik u Sekretarijatu unutrašnjih poslova NR Hrvatske. Kao visokorangirani dužnosnik UDBE, nadzirao je sve zatvore za političke zatvorenike u SFRJ. U međuvremenu, 1960. diplomira na Pravnom fakultetu u Zagrebu. 1960. godine postaje šef SUP-a (Sekretarijata unutarnjih poslova ) u SFRJ.
1965. godine izabran je u Sabor SR Hrvatske i obnaša funkcije predsjednika organizaciono-političkog odbora, predsjednika zakonodavno-pravne komisije, te člana Ustavne komisije. 1969. godine izabran je po drugi put u Sabor SR Hrvatske. Nakon Hrvatskog proljeća, postao je disident te upoznaje Tuđmana. 1989. godine rukovodi CK SKH na 20. kongresu, te sudjeluje u donošenju odluke o raspisivanju prvih višestranačkih parlamentarnih izbora.
Jedan je od osnivača HDZ-a na zagrebačkom Jarunu (tzv. "barakaši") 1989. Godine 1990. postaje potpredsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske. Početkom 1990-ih drugi je čovjek u novonastaloj Republici Hrvatskoj, odmah je do Franje Tuđmana, kojemu je bliski suradnik. Od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991. obnašao je dužnost predsjednika Vlade RH, naslijedivši Stipu Mesića na toj dužnosti, jer je ovaj bio izabran za hrvatskog člana u Predsjedništvu SFRJ. Za vrijeme Manolićeva mandata Hrvatski sabor je 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske čime je započet proces razdruživanja Hrvatske od jugoslavenskih republika i autonomnih pokrajina, a Hrvatska je proglašena nezavisnom i suverenom državom. Međutim, pod pritiskom međunarodne zajednice je 7. srpnja 1991. Brijunskom deklaracijom odgođeno daljnje razdruživanje Hrvatske od Jugoslavije, što će se u konačnici dogoditi 8. listopada 1991. donošenjem Odluke o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ koju je donio Hrvatski sabor. Od 1991. bio je šef Ureda za zaštitu ustavnoga poretka (tijelo koje je koordiniralo svim tajnim službama). Od 1993. do 1994. obnašao je dužnost predsjednika Županijskog doma Sabora Republike Hrvatske.
1994. godine sa Stjepanom Mesićem, Slavkom Degoricijom i drugima, zbog frakcijskih borbi, izlazi iz HDZ-a. Godine 1995. osnivaju svoju stranku Hrvatskih nezavisnih demokrata (HND), čiji predsjednik postaje sljedeće godine.
Danas je u mirovini i ne bavi se više aktivno politikom. Počasni je predsjednik HND-a.
Prijepor oko trovanja nadbiskupa Alojzija Stepinca
Josip Manolić je - najprije kao šef zatvorskog sustava u Hrvatskoj, a potom kao dužnosnik UDBE zadužen za sve političke zatvorenike u Jugoslaviji- bio je odgovoran za uvjete u kojima je izvršavana zatvorska kazna izrečena Stepincu.
Osvrćući se na Manolićeve izjave povodom objave knjige njegovih memoara "Politika i domovina: Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku" (2015.), te sadržaj samih tih memoara, postulator kauze za proglašenja bl. Alojzija Stepinca svetim mons. Juraj Batelja iznosi da Manolić sustavno nastoji prikriti istinu o trovanju Alojzija Stepinca u vrijeme dok je bio u zatvoru. Batelja navodi da su sudske medicinske komisijeu proučavanjem Stepinčevih posmrtnih ostataka utvrdile da je on bio zračen, a u njegovim kostima su pronađene toksične supstance kadmija, kroma, olova i arsena. Batelja iznosi da je J. Manolić vlastoručno potpisao da se nakon obdukcije iz sudske medicine izuzmu svi instrumenti (škare, noževi, stakalca, posude) koji su bili u kontaktu sa Stepinčevim mrtvim tijelom ili organima.[1]
Manolić tvrdi da su nakon osamostaljenja Republike Hrvatske domaća pravosudna tijela (u suđenju Dobroslavu Paragi; nije jasno kakve veze je to suđenje moglo imati s Alojzijem Stepincem) zatražila "od Rima" da im se dostave rezultati medicinskih analiza Stepinčevih ostataka provedenih u Italiji, a koje ukazuju na Stepinčevo trovanje, ali "ali oni to nisu učinili. Dakle, nisu predočili nikakve dokaze za svoje tvrdnje”.[2]
Izvori
- ↑ "KAPTOL UZVRATIO MANOLIĆU: Stepinčevo je srce danima čuvano u samostanu, a nadb. Šeper ga je predao agentima Udbe tek nakon prijetnje", Juraj Batelja u "Jutarnji List" 15. srpnja 2015.
- ↑ "JOSIP MANOLIĆ O OPTUŽBAMA DA JE OTROVAO KARDINALA: Stepinac je u zatvoru imao povlašteni tretman mimo svih pravila", Orhidea Gaura Hodak za "Nacional", 22. lipnja 2015
Vanjske poveznice
- Sastav Manolićeve vlade RH kod vlada.gov.hr
- Biografija Josipa Manolića kod "Večernji List", pristupljeno 18. srpnja 2015.
- Josip Manolić: "POLITIKA I DOMOVINA - Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku" (knjiga memoarskog sadržaja), Zagreb 2015
Vidi još
| |||||||||||||
| ||||||||||
