Prvi međunarodni nastup Hrvatska 23:23 Japan (Zagreb, 14. siječnja 1991.*) *reprezentacija SR Hrvatske je odigrala odr. broj utakmica s drugim republikama i pokrajinama u SFRJ, no pitanje je jesu li za nju igrali najbolji igrači iz Hrvatske.
Najveća pobjeda SAD 12:41 Hrvatska (Besançon, 24. siječnja 2001.)
Najveći poraz Rusija 29:14 Hrvatska (Merano, 3. lipnja 1998.)
Slovenija 32:17 Hrvatska (Kopar, 9. siječnja 2016.)
Hrvatska rukometna reprezentacija predstavlja Republiku Hrvatsku na međunarodnim natjecanjima u rukometu. Krovna organizacija je Hrvatski rukometni savez. Reprezentacija je u prošlosti predstavljala Nezavisnu Državu Hrvatsku u prijateljskoj utakmici velikog rukometa, odigranoj 14. lipnja 1942. u Budimpešti protiv Mađarske (0:9). Ova reprezentacija je odigrala samo tu jednu utakmicu, a ukinuta je 1945. godine nakon što je Hrvatska uključena u Drugu Jugoslaviju. Stoga u razdoblju od 1945. do 1991. godine Hrvatska nije nastupala samostalno, već su hrvatski igrači u velikom i malom rukometu igrali za jugoslavensku reprezentaciju. S tom reprezentacijom Hrvati su nastupili na 17 velikih natjecanja (OI, SP, EP) i 8 puta bili među 4 najbolje momčadi, osvojivši pritom 7 medalja i 3 zlata.
Moderna hrvatska reprezentacija je osnovana 1991. godine, nedugo nakon što je Hrvatska 1990. proglasila razdruženje od Jugoslavije, a 1992. godine službeno je postala članicom Međunarodne rukometne federacije (IHF-a) i Europske rukometne federacije (EHF-a). Svoje prve međunarodne natjecateljske utakmice reprezentacija Hrvatske odigrala je u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 1994., koje je ujedno označilo i njihov prvi nastup na nekom velikom rukometnom natjecanju. Otkad su joj odobrena nastupanja na velikim rukometnim natjecanjima, Hrvatska je propustila samo Olimpijske igre 2000. godine. Najveći uspjesi rukometne reprezentacije Hrvatske su 2 olimpijska zlata, olimpijska bronca, svjetsko zlato, 3 svjetska srebra, svjetska bronca, 3 europska srebra i 3 europske bronce.
Hrvatski rukometaši su od neovisnosti države, a zaključno sa SP 2019., sudjelovali na 31 velikom natjecanju (OI, SP, EP) i 18 puta igrali u polufinalu, osvojivši pritom 13 medalja i 3 zlata. Ako se u obzir uzme i 7 medalja koje je Hrvatska osvojila kao dio Jugoslavije, onda 20 medalja sa velikih natjecanja čini Hrvatsku trećom najtrofejnijom reprezentacijom u povijesti svjetskog rukometa (iza Njemačke sa 27 medalja i Švedske koja ih ima 23), a 6 zlatnih medalja je svrstava među 5 gigantskih zemalja svjetske rukometne povijesti, uz bok Njemačkoj (13 zlata), Francuskoj (11), Švedskoj (9) i Rusiji (8). Na velikim natjecanjima medalje je osvajalo 97 hrvatskih igrača i izbornika, pri čemu je osvojeno ukupno 275 medalja (65 zlata, 95 srebara i 115 bronci). Najviše medalja imaju Slavko Goluža, Blaženko Lacković i Igor Vori, svi po devet. Osam medalja ima rukometni JordanIvano Balić, najbolji rukometaš svijeta 2003. i 2006., te najbolji rukometaš svih vremena prema prema anketi IHF-a iz 2010.
Olimpijska rukometna zlata osvojena 1996. i 2004. godine i dan danas sjaje kao jedna od najvećih hrvatskih sportskih dostignuća ikad. Ta dva zlata, uz dva zlata koja su hrvatski rukometaši i izbornici osvajali 1972. i 1984. predstavljajući Jugoslaviju, izdvajaju Hrvatsku i Rusiju kao jedine dvije reprezentacije koje su četiri puta bile olimpijske pobjednice. S obzirom da je Rusija kao samostalna država osvojila samo jedan od tih naslova (ostala 3 kao dio SSSR-a ili ZND-a), hrvatska rukometna reprezentacija je najslavnija momčad u povijesti rukometnog olimpizma.
Hrvatska je već 16 godina uzastopno među 5 najboljih rukometnih reprezentacija na svijetu, te je najtrofejnija reprezentacija u povijesti hrvatskog sporta. Zahvaljujući uzastopnim uspjesima i atraktivnoj igri, hrvatski rukometaši su jedini sportaši u Hrvatskoj koji su se uspjeli po popularnosti približiti hrvatskim nogometašima. Zbog toga se rukomet često smatra neslužbenim nacionalnim sportom u Hrvatskoj. Reprezentacija se trenutačno nalazi na 3. mjestu neslužbene rang ljestvice najboljih svjetskih reprezentacija (objavljeno 30. lipnja 2013.), iza Danske i Francuske, a ispred Španjolske.[1] Susreti rukometnih reprezentacija Francuske i Hrvatske od 1990-ih pa do danas se smatraju najvećim derbijem u svijetu rukometa i rukometnim klasikom te predstavljaju jedno od najvećih sportskih suparništava u svijetu.
Razdoblje između dvaju svjetskih ratova (1918. - 1941.)
U prvim počecima rukometa na hrvatskim prostorima se igrao veliki rukomet i mali rukomet. Učenike je ipak više privlačio veliki rukomet, jer se mali rukomet tada igrao na improviziranim igralištima bez pravih vrata, za razliku od velikog rukometa koji se igrao na postojećim nogometnim igralištima.[4] Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije je odigrana prva javna rukometna utakmica na hrvatskim prostorima i u širem susjedstvu. Bila je to utakmica velikog rukometa, a odigrana je u gimnaziji u Varaždinu 29. svibnja 1930. pod vodstvom nastavnika tjelesnog odgoja Zvonimira Suligoja. Od te utakmice, pa sve do 1950. godine, u Hrvatskoj i Jugoslaviji se javno igrao isključivo veliki rukomet, na nogometnom igralištu s jedanaest igrača sa svake strane. Pri gimnaziji u Zagrebu je 1. lipnja 1935. godine otvoreno prvo rukometno igralište u Jugoslaviji.[5]
Osnivanje hrvatskog rukometnog saveza i prve hrvatske reprezentacije (1941. - 1945.)
Kad je 1945. godine završio Drugi svjetski rat, teritorij Nezavisne Države Hrvatske je uključen u novoosnovanu Drugu Jugoslaviju. Odmah nakon toga počinje razdoblje obnove zbog rata zapuštenog rukometa u Jugoslaviji, te se iste godine osniva Odbor za rukomet Fiskulturnog saveza Hrvatske, a u svibnju 1948. i Odbor za rukomet Fiskulturnog saveza Jugoslavije. Rad HRS-a je obnovljen 19. prosinca 1948., pri čemu mu je, sukladno državnoj politici nove jugoslavenske države, ime promijenjeno u Rukometni savez Hrvatske (RSH). Rukometni savez Jugoslavije (RSJ) je osnovan 17. prosinca 1949. u Beogradu udruživanjem republičkih i pokrajinskih saveza, a članom Međunarodne rukometne federacije (IHF-a) je postao 1950. Nakon završetka Drugog svjetskog rata većina velikorukometnih reprezentativaca NDH su završili kao instruktori ili suci rukometa. Pojedini od njih su postali članovi velikorukometne reprezentacije Jugoslavije na njezinoj prvoj međunarodnoj utakmici, odigranoj 19. lipnja 1950. na stadionu u Krančevićevoj ulici u Zagrebu, protiv Belgije. Jugoslavija je pobijedila 18:3 igrajući s devet igrača iz Zagreba i po jednim iz Splita i Sarajeva.
Mali rukomet se na hrvatskim i jugoslavenskim prostorima prvi put javno zaigrao 24. veljače 1950. godine, u dvorani Velesajma (danas Tehnički muzej) na Savskoj cesti u Zagrebu. To je bila prva javna rukometna utakmica odigrana u dvorani. Mali rukomet se u početku pretežno igrao na otvorenim igralištima, a kasnije sve više u dvoranama. Mogućnost igranja u dvorani i na manjem prostoru je omogućila neprekidne promjene situacije na terenu i bolji kontakt s gledateljima. Mali rukomet je zato bio brzo prihvaćen, te je tako polako istiskao veliki rukomet koji se igrao sve manje. Do 1953. godine sva službena rukometna natjecanja u Jugoslaviji su bila u velikom rukometu, a od tada se počinju održavati i državna prvenstva u malom rukometu. Glavni ograničavajući faktor daljnjeg razvoja velikog rukometa su bila nogometna igrališta, čije su uprave nerado odobravale održavanje treninga i utakmica. Veliki rukomet se potpunosti prestao službeno igrati 1958. Jedini preostali rukomet, više nije bilo potrebe nazivati mali, nego jednostavno – rukomet. Jugoslavija je prvu međunarodnu utakmicu u malom rukometu odigrala 1956. godine na Tašmajdan stadionu u Beogradu protiv tadašnjih aktualnih svjetskih prvaka Švedske. Postignut je remi 6:6, a zbog provale oblaka dvoboj je proglašen nevažećim.[9]
Od završetka Drugog svjetskog rata pa sve do raspada Jugoslavije 1991. godine, najbolji hrvatski rukometaši u velikom i malom rukometu su nastupali za reprezentaciju Jugoslavije. S ovom reprezentacijom Hrvati su nastupili na 17 velikih natjecanja i osvojili 7 medalja. To su 2 olimpijska zlata, olimpijska bronca, svjetsko zlato, svjetsko srebro i 2 svjetske bronce. Od ostalih poznatijih trofeja, u ovom razdoblju je osvojeno: 5 zlatnih medalja u 5 nastupa na Mediteranskim igrama (1967., 1975., 1979., 1983. i 1991.), 2 zlatne i 1 brončana medalja na Svjetskim kupovima održanim 1971., 1974. i 1984. u Švedskoj, 2 brončane medalje na rukometnim Superligama održanim 1981. i 1983. u Njemačkoj, te srebro na Igrama dobre volje 1990. u Seattleu. Na Svjetskom juniorskom prvenstvu1987. u Rijeci stvorena je jezgra generacije koja će u devedesetima ispisivati najljepše rukometne priče za hrvatsku reprezentaciju. Vladimir Jelčić, Alvaro Načinović, Iztok Puc i ostali dominantno su osvojili to prvenstvo igrajući za Jugoslaviju, a svoj talent i znanje su kasnije kao seniori ugradili u prve hrvatske uspjehe poslije osamostaljenja države.
Moderna hrvatska rukometna reprezentacija (1991. - Danas)
Službeno osnivanje i prva natjecanja (1991. - 1996.)
Hrvatska je 30. svibnja 1990. započela proces stvaranja samostalne hrvatske države, a uskoro je osnovana i moderna hrvatska rukometna reprezentacija. Prvu međunarodnu utakmicu u malom rukometu hrvatska reprezentacija je odigrala 14. siječnja 1991. godine u Zagrebu, u Kutiji šibica. Bio je to prijateljski dvoboj s Japanom 23:23. Raspadom Jugoslavije koji je uslijedio, Hrvatska je punu neovisnost stekla 8. listopada 1991. Rukometnom savezu Hrvatske (RSH) je 1992. godine vraćeno izvorno ime Hrvatski rukometni savez (HRS), te je 10. travnja 1992. postao članom Međunarodne rukometne federacije (IHF-a), a 23. srpnja 1992. članom Europske rukometne federacije (EHF-a).
Reprezentacija Jugoslavije se 4. mjestom na Svjetskom prvenstvu 1990. u Čehoslovačkoj plasirala među 9 najboljih momčadi na tom turniru, čime je stekla pravo nastupa na predstojećim Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni. Zbog rata i raspada države Jugoslavije ta reprezentacija je diskvalificirana, te je trebalo odrediti tko će je zamijeniti na igrama. Budući da je Hrvatski olimpijski odbor (HOO) bio već 17. siječnja 1992. privremeno priznat od strane Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO-a), te jer je Hrvatska već 22. svibnja 1992. postala članicom Ujedinjenih naroda, hrvatski rukometaši su imali uvjete da nastupe na igrama 1992. To se nažalost ipak nije dogodilo. Premda je Hrvatska u igračkom smislu bila rukometna velesila, odlučeno je da će Jugoslaviju na igrama zamijeniti Island kao desetoplasirani sa Svjetskog prvenstva 1990. Razlozi tome su bili krutost birokracije u MOO-u, egoistični nešportski interesi konkurenata te opstrukcija Hrvatske od strane velikosrpskih i jugokonzervativnih krugova. Nepovoljni utjecaji određenih dužnosnika u MOO-u su spriječili čak i opciju održavanja dodatnog kvalifikacijskog turnira poput onog održanog za hrvatske košarkaše. Hrvatska je također propustila i Svjetsko prvenstvo 1993. u Švedskoj zato što je Svjetsko prvenstvo 1990. bilo izlučni turnir i za to prvenstvo.
Naredne godine su usprkos kratkoj povijesti države Hrvatske donijele reprezentaciji vrlo značajne rezultate na velikim natjecanjima. Na svom prvom službenom natjecanju, na Mediteranskim igrama 1993. u Francuskoj, Hrvatska je osvojila zlato. Već na prvom ikad održanom Europskom prvenstvu 1994. u Portugalu reprezentacija pod vodstvom Zdravka Zovka osvaja svoju prvu medalju na svom prvom velikom međunarodnom natjecanju. U grupnoj fazi je Hrvatska završila iza tada snažnih Rusa, ali ispred Francuza predvođenih slavnim Jacksonom Richardsonom. U polufinalu su Šveđani bili bolji, a broncu su igrači uhvatili u dramatičnom meču protiv Danske. Prvenstvo su osvojili Šveđani deklasiravši u finalu Ruse s 13 razlike. Godinu dana kasnije na Svjetskom prvenstvu 1995. na Islandu Hrvatska relativno lako prolazi grupu no osmina finala donijela je rijetko viđenu dramu. Tunis je pobijeđen tek nakon sedmeraca. Nakon toga reprezentacija pobjeđuje Egipat u četvrtfinalu i Švedsku u polufinalu. U finalu su Richardson i Francuzi bili prevelika prepreka za Zovkove momke pa je osvojeno prvo hrvatsko svjetsko srebro. Broncu su osvojili Šveđani pobjedom nad Njemačkom. Iduće godine na Europskom prvenstvu 1996. u Španjolskoj Hrvatska je pod palicom Abasa Arslanagića zauzela 5. mjesto pobjedom nad Češkom. Prvenstvo su osvojili Rusi pobjedom nad domaćinom a broncu Jugoslavija pobjedom nad Šveđanima.
Na drugim olimpijskim igrama na kojima su hrvatski sportaši nastupili pod hrvatskim barjakom je osvojeno prvo zlato. Do njega su stigli sportaši od kojih se to možda i najmanje očekivalo, rukometaši. Na put u Atlantu rukometaši su ispraćeni kao na put bez nade jer su na EP-u 1996. zauzeli tek slabašno 5. mjesto a i odnosi u reprezentaciji su bili loši. Tadašnji izbornik Abas Arslanagić nije ni izdržao do kraja prvenstva a rukometna selekcija bila je razbijena vojska uništena međusobnim svađama i povlačenjima svakoga na svoju stranu. Točno 38 dana prije olimpijskih igara ekipu je preuzeo Velimir Kljaić (nadimak Kljun) čiju izjavu Natrag ćemo plivati ako ne osvojimo medalju nitko nije pretjerano ozbiljno shvaćao. Vrijeme je pokazalo kako je Kljun bio pravo rješenje za tadašnje bolesti rukometne reprezentacije. Željeznom rukom uveo je red u sastav koji nije pretrpio bitnije promjene u odnosu na razočaravajuće Euro. Patrik Ćavar je s 43 pogotka i realizacijom 71,66 posto bio najuspješniji strijelac olimpijskog turnira. On i Irfan Smajlagić su uvršteni u najbolju sedmorku igara. Uoči samih igara je ipak bilo problema. Pripremne utakmice nisu nudile puno optimizma. Nekoliko dana prije starta rukometnog turnira prijateljski susret s Alžirom nije odigran do kraja. Hrvatski igrači su napustili teren jer su Alžirci pretjerali s grubostima i ozlijedili trojicu rukometaša, Gorana Perkovca, Slavka Golužu i Nenada Kljaića.
Otvaranje olimpijskih igara protiv Švicaraca bilo je mučno. Pobjeda je jedva iščupana u gotovo već izgubljenoj utakmici. Švicarci su vodili s čak 6 pogodaka razlike, ali je potom vrata sjajno čuvao Venio Losert koji je upravo tijekom olimpijskih igara proslavio 20. rođendan. Pogodak za minimalnu pobjedu postigao je 55 sekundi prije kraja utakmice Patrik Ćavar iz sedmerca. Sljedeće dvije utakmice bile su uglavnom stvar umjetničkog dojma. Lagano, bez previše truda i uz niz atraktivnih poteza, apsolvirani su Kuvajt i domaćini Amerikanci. Slijedio je odlučujući susret za ulazak u polufinale kamo su išle samo po dvije prvoplasirane momčadi iz svake skupine. Utakmica s tada aktualnim olimpijskim i europskim prvacima Rusima imala je šokantnu završnicu. Rusi su vodili i s 4 pogotka prednosti, ali Hrvati su ih stizali. Posljednja minuta nije bila za one slaboga srca no iz ruskoga ruleta ipak su Hrvati izašli kao pobjednici. Junaci tog trijumfa za polufinale bili su Valter Matošević koji je 40 sekundi prije kraja pri rezultatu 24:24 obranio sedmerac Torgovanovu i Božidar Jović koji je samo 3 sekunde prije sirene postigao pobjedonosni zgoditak.
Posljednja utakmica u skupini sa Šveđanima bila je ona u kojoj se moglo birati protivnika u polufinalu, ali je Kljun iz toga susreta izostavio Patrika Ćavara, Iztoka Puca, Zlatka Saračevića i Irfana Smajlagića. Hrvatska je poražena s 9 pogodaka razlike, ali bez pokera asova puno bolje se nije moglo ni očekivati. Poraz ipak nije imao većega značaja, osim što je trebalo spašavati obraz. U polufinalu su čekali svjetski prvaci Francuzi. Hrvatski rukometaši su im na najbolji mogući način uzvratili za poraz u finalu SP-a 1995. na Islandu. Angažirano i disciplinirano, hrvatski igrači su sjajno odradili posao i osigurali srebro, odličje istoga sjaja što su ga na grudima već ponijeli vaterpolisti.
U velikom finalu ponovno su čekali Šveđani. U polufinalu su svladali kasnije brončane Španjolce. Bila je to sjajna generacija koja jedino olimpijsko zlato nije osvojila. Vjerojatno su se nadali kako Hrvatska ni s onima koji su nedostajali u prvom međusobnom obračunu neće toliko podići kvalitetu da ih može ugroziti. Planovi im se ipak nisu ostvarili i Vikinzi nisu uspjeli osvojiti željeni plijen. Nakon startnih 0:1 uslijedila je briljantna igra Kljaićevih izabranika i serija za 6:1. Obrana je bila čvrsta i neprobojna a napad raznovrstan i ubojit. Kapetan Perkovac sjajno je vodio svoje momke a Božidar Jović je bio otkriće turnira. Brinulo je samo što u finalu nikako nije proradio Zlatko Saračević, ali stigla je odlična zamjena, Zoran Mikulić. Premda su Hrvati u dva navrata vodili sa 7 pogodaka razlike, drugo je poluvrijeme ponudilo dramu. Šveđani su prešli na obranu 4-2 što je stvorilo velike probleme. Smanjivali su razliku i 6 i pol minuta prije kraja stigli na samo pogodak zaostatka. Hrvatskim rukometašima ipak u tim presudnim minutama nijednom nisu zadrhtale ruke.
Tridesetak sekundi prije kraja kružni napadač Nenad Kljaić postigao je ključni zgoditak za konačnih 27:26 i veličanstvenu pobjedu. Sa zvukom sirene nastalo je neopisivo slavlje a parketom Georgia Domea pred 25.000 posjetitelja u dvorani i milijunima TV gledatelja, krenula je i dan danas poznata gusjenica zlatnih rukometaša. Bila je to najveća pobjeda u povijesti hrvatskoga sporta. Rukometaši danima još nisu bili svjesni toga zlata što im ga je oko vrata stavljao predsjednik Hrvatskog olimpijskog odboraAntun Vrdoljak, koji je prije Atlante prognozirao 6 medalja i u suprotnom najavio trčanje kao od majke rođen po zagrebačkom Trgu bana Jelačića. Ipak nije trčao, ali su zato rukometaše po povratku iz Atlante tisuće ljudi slavljenički dočekale u zračnoj luci i na Jelačićevom trgu. I opet je puzala poznata gusjenica.
Niz loših rezultata (1996. - 2003.)
Nakon olimpijskog zlata osvojenog 4. kolovoza1996. uslijedio je polagani pad hrvatskoga rukometa i godine smjene generacija u kojima su rukometaši bili daleko od medalja. Započeo je niz ispadanja u osmini finala Svjetskih prvenstava. U Japanu 1997. Hrvatsku su izbacili Španjolci 31:25 pa je zauzela tek 13. mjesto. U Egiptu 1999. isto je učinila tadašnja Jugoslavija 30:23 ostavivši Hrvatsku na 10. mjestu. U Francuskoj 2001. reprezentaciju je u osmini finala nakon dvaju produžetaka (4 puta po 5 minuta) zaustavila Ukrajina 37:34 (29:29/33:33) gurnuvši je tako na 9. mjesto. Na prvenstvima Europe1998., 2000. i 2002. osvajano je redom osmo, šesto i šesnaesto mjesto. Hrvatska je 2000. bila domaćinom Europskog prvenstva ali velika očekivanja od tog turnira nisu se ispunila. Nakon poraza od Slovenije u utakmici za 5. mjesto rukometaši su zauzeli tek 6. mjesto pa je propušten i plasman na Olimpijske igre 2000. u Sydneyu. Reprezentacija je tako ostala i bez mogućnosti da u Sydneyu brani zlato iz Atlante.
Svjetski prvaci 2003. i Olimpijski pobjednici 2004.
Nakon što je reprezentacija dosegla rezultatsko dno osvojivši posljednje 16. mjesto na Europskom prvenstvu 2002., vođenje momčadi je u ožujku 2002. povjereno Lini Červaru (nadimak Mago Di Umago / na hrvatski: Čarobnjak iz Umaga) a on je od reprezentacije koja je pretrpila sedmogodišnju sušu medalja u dvije godine stvorio svjetske prvake i olimpijske pobjednike. U razdoblju između tih dvaju zlata Hrvatska je još zauzela 4. mjesto na Europskom prvenstvu 2004. u Sloveniji. Hrvatska je na i tom Euru uvjerljivo došla do polufinala da bi ju potom porazi protiv domaćina Slovenije u polufinalu i Danske u utakmici za 3. mjesto ostavili bez medalje.
Lino Červar, izbornik hrvatskih rukometaša u razdoblju od 2002. do 2010. godine. Čovjek koji je reprezentaciju nakon dugogodišnje krize rezultata vratio u vrh svjetskog rukometa.
Dolaskom Line Červara i sazrijevanjem iznimno talentirane nove generacije s mladim Ivanom Balićem započinje preporod koji je kulminirao na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003. Početak natjecanja je bio katastrofalan. Hrvatska je u prvoj utakmici izgubila od slabe Argentine s kojom su se u to vrijeme ozbiljne reprezentacije u službenim natjecanjima poigravale. Iako je na poluvremenu vodila 5 razlike, a 14 minuta prije kraja i sa 6 razlike Hrvatskoj to nije bilo dovoljno čak ni za neodlučeno. U samoj završnici utakmice hrvatski rukometaši su zapucali 5 uzastopnih napada, a Mirza Džomba je 20 sekundi prije kraja promašio za izjednačenje. Koliko su hrvatski igrači tu utakmicu odigrali loše govori i podatak o čak 6 promašenih sedmeraca. U sivilo hrvatske vrste uklopio se i Petar Metličić koji je zbog udaranja suparnika dobio crveni karton. Na poluvremenu druge utakmice protiv još slabije momčadi Saudijske Arabije Hrvatska je gubila s 2 razlike i ponovo igrala očajno. Ipak momčad je smogla snage da pobijedi tu utakmicu. Preokret je bio čudesan - u skupini je pobjedama u dramatičnim završnicama protiv velikana Rusije, Francuske i Mađarske osigurano prvo mjesto, da bi u drugom dijelu Hrvati bili uvjerljivi protiv Egipta i Danske. U polufinalu su Pakleni nakon 2 produžetka (4 puta po 5 minuta) svladali Španjolce 39:37 (26:26/31:31) a u velikom finalu nadigrali Njemačku 34:31 i osvojili svoj prvi naslov svjetskih prvaka ispisavši tako zasigurno jednu od najljepših priča u povijesti hrvatskog sporta.
Godine 2004. održavale su se Olimpijske igre u Ateni. Reprezentacija je nastavila s odličnim igrama i trijumfirala u svih 8 odigranih utakmica. U dramatičnom finalnom ogledu rukometaši su pobijedili Njemačku s 26:24 te naslovu svjetskih prvaka dodali i olimpijsko zlato. U posljednjih 5 minuta ušlo se s golom prednosti za Hrvatsku, a tada je Nikša Kaleb koji dotad nije zabio ni pogodak s 3 uzastopna gola zapečatio veliku pobjedu. Zlato je još veći pothvat kad se zna da je Hrvatska u Atenu doputovala bez najboljeg kružnog napadača Renata Sulića, bez važnog igrača u obrani Tončija Valčića i bez bolesnog Patrika Ćavara.
Nakon odličnih rezultata na SP-u 2003. i OI-ju 2004., Hrvatska je smatrana jednim od kandidata za naslov i na Svjetskom prvenstvu 2005. u Tunisu. Kao i prethodnih godina momčad je ponovno pokazala kvalitetu i uz manje poteškoće stigla do polufinala. Odlična polufinalna igra protiv tradicionalnih mušterijaFrancuske donosi Hrvatskoj plasman u finale i dvoboj protiv tada veoma snažne Španjolske. Premda se očekivao neizvjestan susret, Španjolska je iznenađujuće lako i uvjerljivo osvojila naslov zabivši Hrvatskoj čak 40 pogodaka. Konačnih 6 razlike prikriva činjenicu da su Španjolci četrnaest minuta prije kraja imali vodstvo od čak +13. Broncu su osvojili Francuzi pobjedom nad domaćinom Tunisom.
Na Europskom prvenstvu 2006. u Švicarskoj, hrvatska reprezentacija opet stiže do polufinala. Nažalost, tamo im finale uskraćuje nova velika generacija francuskog rukometa kojoj je ovo bilo prvo veliko natjecanje. Francuzi s +8 u finalu protiv Španjolske osvajaju svoje prvo europsko zlato. Tim zlatom oni započinju svoj trofejni put zahvaljujući kojem će u sljedećih desetak godina postati najbolja reprezentacija u povijesti rukometa. U susretu za broncu momčad Danske je bila motiviranija od Hrvatske, pa ostavlja hrvatsku bez medalje.
U listopadu2006. godine, u sklopu priprema za Svjetsko prvenstvo 2007., Hrvatska je po prvi puta trijumfirala na Svjetskom rukometnom kupu koji se održao u Njemačkoj i Švedskoj. Riječ je o najcjenjenijem prijateljskom i neslužbenom natjecanju, čije osvajanje ima razinu prestiža sličnu Kupu Konfederacija u nogometu. Zbog kvalitete ekipa koje sudjeluju, sudionicima služi kao najjača moguća priprema za službena natjecanja. U dramatičnom finalu, nakon što je regularnih 60 minuta završilo neodlučeno 29:29, Hrvatska je osvojila turnir pobjedom nad Tunisom 4:2 nakon izvođenja sedmeraca. Pobjednici su igrali u sastavu: Venio Losert, Renato Sulić, Ivano Balić, Ivan Vukas, Blaženko Lacković, Vedran Zrnić, Marko Bagarić, Igor Vori, Davor Dominiković, Mirza Džomba, Drago Vuković, Dragan Jerković, Goran Šprem, Denis Špoljarić, Petar Metličić, Damir Bičanić, Ljubo Vukić. Trener: Lino Červar.
Na Svjetskom prvenstvu 2007. u Njemačkoj hrvatski rukometaši su pobjede ostvarili na prvih sedam utakmica, a zatim je u četvrtfinalu koban bio još jedan sjajni francuski sastav. U neizvjesnoj utakmici s malo golova presudila je kvaliteta francuske obrane. Nakon toga Hrvatska je pobijedila Španjolsku i Rusiju u razigravanju za plasman od 5. do 8. mjesta, te je s devet pobjeda i jednim porazom osvojila 5. mjesto. Mnogi novinari i rukometaši su isticali da je Hrvatska igrala najbolji i najatraktivniji rukomet od svih reprezentacija sudionica. Francuzi su u polufinalu upali u njemačku zamku domaćeg terena i u teškoj utakmici nakon produžetaka izgubili 32:31, premda su bili bolja momčad. Demoralizirani i razočarani, Francuzi nisu imali snage za još jednu broncu, te su poraženi od Danaca. Francuzi su posebno ljuti na ovaj poraz zbog suđenja, koje je očito bilo na strani domaćina Nijemaca i koje je uzrokovalo da se pogodak Michaël Guigoua 30 sekunda prije kraja utakmice poništi, što je onemogućilo Francuzima povratak u utakmicu. Naslov prvaka je osvojila Njemačka pobjedom nad Poljskom.
Godinu dana kasnije na Europskom prvenstvu 2008. u Norveškoj, Hrvatska je u zadnjem kolu drugog kruga po skupinama igrala protiv domaćina. Bio je to dvoboj koji je izravno odlučivao tko od te dvije ekipe ide u polufinale. U tvrdoj i teškoj utakmici, Hrvati su uspjeli nekako izvući potreban remi i plasirati se dalje. Do finala protiv Danske momčad je stigla pobijedivši u dramatičnom polufinalu snažnu Francusku s pogotkom razlike. Danska je na ovom prvenstvu imala jednu od svojih najkvalitetnijih selekcija ikad. U drugom krugu po skupinama istog prvenstva, nanijela je Hrvatskoj šokantan poraz s čak 10 pogodaka prednosti, pa je i u finalu bila favorit. Hrvati su na početku finalne utakmice iznenađujuće poveli 4:0, ali ipak nisu mogli održavati isti ritam 60 minuta protiv kvalitetnijeg protivnika, pa su na kraju izgubili s 4 razlike. Francuzi su osvojili broncu deklasiravši Njemačku s 10 razlike.
Na Olimpijskim igrama 2008. u Pekingu, Hrvatska je u četvrtfinalu pobijedila Dansku, no u polufinalu opet gubi od kvalitetnije Francuske. Francuzi su tako izborili svoje prvo olimpijsko finale, koje su kasnije protiv Islanda i osvojili. U utakmici za treće mjesto motiviranija Španjolska ostavlja Hrvatsku bez medalje.
Na Svjetskom prvenstvu 2009. održanom u Hrvatskoj, reprezentacija je do finala nanizala devet pobjeda u nizu. U zadnjoj utakmici drugog kruga po skupinama, kad su sudionici polufinala bili već poznati, Hrvatska je pobijedila Francusku 22:19. Francuzi su u toj utakmici igrali s rezervnom postavom i čuvali energiju za završnicu prvenstva. Hrvati također nisu igrali s punim angažmanom, iako su bili motivirani da pred domaćom publikom pobijede i tu utakmicu. Nakon hrvatske pobjede nad Poljskom u polufinalu, u finalu je ponovno bila kobna Francuska. Iako je Hrvatska zbog domaćeg terena i pune zagrebačke Arene bila blagi favorit, Francuzi su istrčali s najboljom postavom i nisu pokazivali da nemaju status favorita. Hrvatska je na poluvremenu imala prednost od 12:11, no u drugom su poluvremenu Francuzi pokazali silu i nakon neizvjesnih 15-ak minuta preuzeli vodstvo. Francuska obrana bila je toliko dobro postavljena da su u jednom trenutku hrvatski igrači igrali više od 10 minuta bez postignutog gola. Često nisu uspijevali uputiti kvalitetan udarac prema golu, a i kad bi uspjeli, to bi bez većih problema uglavnom obranio vratar Thierry Omeyer. Francuzi su svoje vodstvo povećavali preko kontri koje su uglavnom realizirala brza krila Luc Abalo i Michaël Guigou. Konačni rezultat je bio 24:19 za Francusku. Po iskazanoj dominaciji na terenu tijekom većine utakmica i po mnogim statističkim pokazateljima bila je to možda i najuvjerljivija galska rukometna selekcija na nekom turniru ikad.
Na Europskom prvenstvu 2010. u Austriji Hrvatska je osvojila srebrnu medalju. Finale Francuske i Hrvatske je bilo još jedna repriza dvoboja dvaju najboljih rukometnih reprezentacija. Hrvatska je u finale došla polufinalnom pobjedom nad Poljskom. Tijek igre u finalu bio je jednak kao i u finalu Svjetskog prvenstva 2009. U prvom poluvremenu neznatna dominacija Hrvatske i čvrsta i usporena francuska igra. Hrvatska je pred sam kraj poluvremena imala 2 razlike, no dva brza gola Nikole Karabatića vratila su Francuze u igru. Tako je poluvrijeme završilo remijem. U drugom poluvremenu također jednaka priča. Francuzi nastavljaju s čvrstom igrom, da bi izvrsno postavljenom obranom, obranama vratara Omeyera i brzim kontrama Abaloa i Guigoua vrlo brzo došli u vodstvo. Konačni rezultat bio je 25:21 za Francuze i tako su oni u svoju vitrinu dodali treće veliko međunarodno zlato zaredom. Osvajanjem ovog zlata Francuzi su postali prva rukometna reprezentacija u povijesti sporta koja je istovremeno bila i svjetski, i europski i olimpijski prvak.
Nakon odlaska trofejnog izbornika Line Červara, hrvatske rukometaše 2010. preuzima Slavko Goluža i na svom prvom velikom natjecanju, na SP-u 2011. u Švedskoj, osvaja 5. mjesto. Reprezentacija je u Švedskoj prikazala svoju najlošiju igru još od EP-a 2002. godine i prvi put nakon 2002. nije po kvaliteti igre bila među 3 najbolje svjetske momčadi. Porazi protiv tada vrlo jake Danske i domaćina Švedske, te remi sa Srbijom, ostavili su Hrvatsku bez polufinala. Hrvatska je u drugoj fazi po skupinama ostala treća u svojoj skupini, a u polufinale su se plasirale Danska kao prva u skupini i Švedska kao druga. Hrvatska na kraju u utakmici za 5. mjesto pobjeđuje Island. U finalu prvenstva našle su se Danska i Francuska, dvije ekipe koje su tokom čitavog prvenstva kvalitetom uvjerljivo odskakale od sviju ostalih. Danska je, nakon što joj je to uspjelo za EP 2008., za ovo prvenstvo ponovo uspjela izgraditi jednu iznimno snažnu momčad. Finale je otišlo u produžetke gdje je, iako razlika između nje i njezinog protivnika nikada nije bila manja, Francuska ipak bila za nijansu bolja, koncentriranija i discipliranija. Tako su Francuzi obranili svjetski naslov i osvojili svoje četvrto uzastopno međunarodno zlato.
Na EP-u 2012. u Srbiji, Hrvatska je uz manje poteškoće došla do polufinala. U polufinalu, Srbija pobjeđuje Hrvatsku na krilima domaće publike i uz pomoć velike motiviranosti, temeljene ne samo na susjedskim i sportskim, već i povijesno političkim razlozima. Na ovom, nakon dugo vremena specifičnom prvenstvu, na kojem niti jedna momčad nije igrala posebno dobro, trijumfirala je Danska pobijedivši domaćina u finalu. Uspjelo joj je to premda je u drugu fazu po skupinama ušla s nula prenesenih bodova i minimalnim šansama da dođe čak i do polufinala, a kamoli do naslova. Domaćin nakon iscrpljujućeg polufinalnog sraza s Hrvatskom nije uspio naći snage za još jedan podvig. U utakmici za broncu Hrvatska je pobijedila Španjolce.
Na OI 2012. u Londonu,, Hrvatska je s lakoćom i uvjerljivo pobjedila svih 5 protivnika u grupi s prosjekom od 8.2 gola razlike po utakmici. Južna Koreja je pobijeđena s 10 razlike, Srbija s 8, Mađarska sa 7, Danska s 11, te Španjolska s 5 razlike. Hrvatska je u grupnim utakmicama igrala briljantno. Kvalitetno je završavala napade, imala mnogo brzih kontri i odličnu 5-1 obranu s napadačkim MozartomIvanom Balićem u ulozi isturenog braniča. Hrvatska je u toj grupnoj fazi igrala svoj daleko najbolji rukomet od neovisnosti i jedan od najboljih viđenih u povijesti svjetskog reprezentativnog rukometa. Poraz od 11 razlike, koji je Hrvatska nanijela velikoj Danskoj, od strane Danaca je okarakteriziran kao jedan od najtežih poraza u njihovoj povijesti. Nakon tih početnih rukometnih rapsodija, Hrvatska je bila veliki favorit za zlato. Ipak, Hrvatska se potpuno neočekivano mučila protiv tek solidnog Tunisa u četvrtfinalu, te čak zaostajala 1 razlike na poluvremenu. Tunižani su igrali veoma grubo. Stalno su ulazili u fizičke duele s Hrvatima i nesportski ih udarali. Ponekad su čak kod bočnih linija igrališta pokušavali izgurati hrvatske igrače izvan terena. S obzirom da Tunižani nisu mogli svoj žestoki agresivni tempo iz prvog poluvremena držati svih 60 minuta, Hrvati su poboljšali svoju igru, preokrenuli rezultat s poluvremena i na kraju pobijedili. U polufinalnoj utakmici Francuska je odmah na početku povela 3-0 protiv Hrvatske. Premda je Hrvatska imala mnogo više promašenih udaraca prema golu od Francuska, na poluvremenu je Francuska prednost bila samo 2 razlike. Francuski napad, kao i obrana, su tijekom olimpijskog turnira, a i tijekom čitave polufinalne utakmice, bili dosta lošiji nego što su bili u radoblju od 2006. do 2011. godine. Francuska je teško stvarala šanse za gol, pa je mnogo manje pucala prema golu. S druge strane nije nikako uspijevala zaustaviti Hrvate u stvaranju većeg broja šansi i polušansi. Usprkos tome, realizacija hrvatskih napada je bila iznimno loša. Hrvati su, u relativno izglednim prilikama, imali veliki broj pokušaja ili obranjenih od francuskog golmana Thierrya Omeyera ili bi promašili čitav gol. Hrvatska je cijelu utakmicu pokušavala stići rezultat, te je u nekoliko navrata dolazila na 2 gola zaostatka i bila blizu izjednačenja. Tehničke pogreške u ključnim trenutcima i nepreciznost pucanja na gol su je na kraju ipak spriječili da se vrati u susret. Nakon što je Hrvatska propustila svoje prilike, Francuska je povela 5 razlike i mirno privela utakmicu kraju s pobjedom 25:22. U utakmici za broncu, Hrvatska po drugi put sa 7 razlike, na istom turniru, pobjeđuje Mađarsku. Francuska je naslov prvaka osvojila pobijedivši u finalu iznenađenje turnira Švedsku. Osvojivši u 5 godina 5 od 6 velikih natjecanja, uključujući 2 olimpijska naslova, ta Francuska momčad je službeno postala najveća generacija u povijesti rukometa.
Na SP-u 2013. održanom u Španjolskoj, Hrvatska ponovo pobjeđuje svih pet utakmica u skupini. U daljnim eliminacijskim fazama, Hrvatska s lakoćom pobjeđuje slabu Bjelorusiju u osmini finala, te se u četvrtfinalu s čak 7 pogodaka razlike osvećuje Francuska za poraz na OI-ju u Londonu. U toj utakmici Drago Vuković je nakon četrdesetak sekundi dobio crveni karton, a Hrvatska je zbog ranijih ozljeda imala manji broj raspoloživih vanjskih igrača. Ipak Francuska, čiji se blagi pad kvalitete usprkos osvajanju olimpijskog zlata osjetio i na prethodna 2 natjecanja, na prvenstvu u Španjolskoj opet nije bila na svojoj najvišoj razini viđenoj 2011. i ranije. Izmorenost manjkom raspoloživih vanjskih igrača, te iscrpljenost naporima protiv Francuza, Hrvatima su u polufinalu uzrokovali poraz od Danske. U utakmici za broncu, Hrvatska bez većih problema pobjeđuje iznenađenje prvenstva Sloveniju. Naslov je osvojio domaćin nevjerojatnom 35:19 pobjedom nad Danskom.
Na EP-u 2014. u Danskoj, Hrvatska je bez većih poteškoća stigla u polufinale gdje ju je čekao domaćin. Momčad je odlično odigrala prvo poluvrijeme polufinala i otišla na odmor s prednošću od 2 razlike. Drugo poluvrijeme su Hrvati ipak lošije odigrali, pri čemu su ih loša igra s dva igrača više i nizovi neiskorištenih napada koštali poraza. U utakmici za broncu, Španjolska je vodila protiv Hrvatske većinu utakmice. Hrvatska je pri kraju nekoliko puta imala priliku da izjednači, no nepreciznost u dodavanju ju je u tome spriječila, pa je na kraju ostala bez medalje. U finalu je Francuska iznenadila sviju i pokazala svu raskoš talenta koji je tijekom čitavog turnira bio prikriven. Konačnih 41:32 protiv domaćina Danske ne otkriva da Francuzi golove nisu zabijali skoro pa samo onda kad nisu htjeli da ih zabiju.
Zanimljivosti
Nadimci reprezentacije
Nadimak hrvatske rukometne reprezentacije nadjenut od športskih novinara dugo je bio Pakleni. Taj nadimak prema riječima Davora Dominikovića potječe s nekog turnira na koji je rukometaše došao gledati Dario Šimić, igrač hrvatske nogometne reprezentacije poznate pod nadimkom Vatreni, pa je hrvatska rukometna reprezentacija, od strane medija, prozvana "paklenima". Taj nadimak se dugo zadržao, ali rukometaši su u više navrata isticali da im se ne sviđa naziv Pakleni. Mogu nas zvati kako hoće, ali nikako pakleni. To nam se nikako ne sviđa i ne volimo kada nas tako nazivaju - izjavio je Petar Metličić, kapetan hrvatske rukometne reprezentacije.
Tako je ubrzo smišljen nadimak Kauboji od samih rukometaša koji su zamolili športske novinare za vrijeme Svjetskoj rukometnog kupa u Švedskoj 2006. da koriste taj nadimak za hrvatsku rukometnu reprezentaciju. Kauboji su ubrzo zamijeniili dotadašnji nadimak u izvještajima športskih novinara. Prema riječima Petra Metličića nadimka Kauboji se dosjetio Ivano Balić. Nama je to baš simpatično jer se na parketu ponašamo baš kao na Divljem zapadu - istaknuo je Petar Metličić.[39]
Kada su pobjedu protiv Španjolske na Svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj 2009. na terenu proslavili uz pjesmu Marijana BanaMorska vila, premda tu pjesmu već duže pjevaju nakon svih pobjeda, pjesma je postala prava himna i zaštitni znak svih hrvatskih pobjeda na tom prvenstvu i otuda i novi nadimak - Vilenjaci. To je ime također simpatično, no tko zna, možda ćemo do kraja natjecanja dobiti još koje i imati i neko novo ime - zaključio je Metličić. Napomenimo da rukometaši često odaberu neku pjesmu koju često pjevaju na nekom natjecanju, tako je "službena himna" Olimpijskih igara u Ateni 2004. i Svjetskog prvenstva u Tunisu 2005. bila pjesma Sve je ona meni koji su reprezentativci često pjevali nakon utakmica.
Hrvatska reprezentacija je svojom popularnošću i uspjesima budila u ljudima emocije i ponos koji su išli ruku pod ruku sa radošću, smijehom, pa i pozitivnim humorom na račun momčadi. Stoga su se u hrvatskom javnom životu ponekad pojavljivali i neki drugi sporadični prijedlozi nadimaka koji ipak nikad nisu ozbiljnije doživljeni kao nadimci reprezentacije. Neki od njih su: Sokolovi (referenca na hrvatsku domoljubnu pjesmu Oj, Hrvatska mati), Gusjeničari (hrvatski rukometaši često proslavljaju pobjede pužući parketom poput gusjenice), Simfoničari (sportski komentator Božo Sušec je tako nazivao momčad svjetskih prvaka iz 2003. godine) i Indijanci (satirična parodija na nadimak Kauboji koja se pojavila kad bi momčad loše igrala).
Rukometni derbi između Hrvatske i Francuske
Susreti rukometnih reprezentacija Hrvatske i Francuske predstavljaju jedan od najvećih derbija u povijesti međunarodnog rukometa i svakako najveći rukometni derbi nakon završetka hladnog rata. Razvoj suparništva je usko povezan s usponom tih dviju rukometnih reprezentacija, koji je uslijedio upravo početkom 1990-ih. Dok Francuska1992. osvaja svoje prvo međunarodno odličje, brončanu medalju na Olimpijskm igrama 1992. u Barceloni, Hrvatska, povodom razdruženja od Jugoslavije, 1991. godine igra svoju prvu utakmicu, remi protiv Japana. Suparništvo je započelo 1994. godine, prvom međusobnom utakmicom Hrvatske i Francuske na nekom velikom međunarodnom natjecanju, a vrhunac je doseglo tijekom 2000-ih, kad su te dvije momčadi smatrane najboljima na svijetu.
Sudar Hrvatske i Francuske u finalu Eura u Austriji 2010. godine.
Malo je tko mogao predvidjeti da će susret dviju reprezentacija u usponu, koji je odigran 3. lipnja1994. u Portugalu, u sklopu prvog europskog prvenstva, prerasti u najveći rukometni derbi suvremene povijesti. Francuska je na to prvenstvo došla kao svjetski doprvak, dok je Hrvatskoj to bilo prvo veliko međunarodno natjecanje. Okosnicu tadašnje francuske ekipe su činile legende Jackson Richardson i Stéphane Stoecklin, dok su hrvatsku momčad predvodili Patrik Ćavar, Nenad Kljaić i Irfan Smajlagić. Premda je sljedećih godina bilo još dosta nadmetanja tih dviju momčadi, pa čak i u završnicama velikih natjecanja, ipak sve do 2005. godine ti susreti još uvijek nisu predstavljali velike rukometne okršaje, s obzirom na dominaciju Rusije i Švedske u tom razdoblju. Polufinale Svjetskog prvenstva 2005. u Tunisu je označilo prekretnicu u razvoju suparništva između reprezentacija Hrvatske i Francuske. U tom razdoblju, kad se Hrvatska već afirmirala kao rukometna velesila, a Francuska već imala dva naslova svjetskih prvaka, može se reći da su susreti Hrvatske i Francuske dobili status pravog, istinskog i veličanstvenog derbija. Tuniško polufinale je označilo početak najvećeg derbija u povijesti suvremenog rukometa, rukometnog superklasika čije se iduće epizode i dan danas euforično isčekuju. Upravo je nakon tog polufinala svaki sljedeći ogled Hrvatske i Francuske bio popraćen s velikim zanimanjem, a njihovo suparništvo je samo jačalo.
Finalna utakmica između Francuske i Hrvatske u zagrebačkoj Areni. Fotografija je napravljena u 59. minuti.
Počevši s 1993. godinom, a zaključno s 2016., dosad je održan 31 rukometni derbi između Hrvatske i Francuske. Od toga su 23 utakmice odigrana na velikim natjecanjima, 6 na prijateljskim turnirima, te dvije na Mediteranskim igrama 1993. i 2001. Francuska ima 18 pobjeda, Hrvatska 12, a jedan susret je završio remijem. Ukupno je postignuto 1564 pogodaka, od čega je Francuska postigla 796, a Hrvatska 768. U četvrtfinalima velikih natjecanja su odigrane 2 utakmice, u polufinalima 6, a u finalima 3 (Francuska je pobijedila u sva 3 finala). U 26 godina hrvatsko francuskog suparništva (1993.-2018.) samo se 1999., 2004., 2015. i 2017. dogodilo da tijekom godine nije održan niti jedan derbi između Hrvatske i Francuske. Samo su 2008. godine održana 3 derbija u istoj godini, igrom slučaja sva tri na velikim natjecanjima. Dva derbija u istoj godini su održana čak 7 puta (1998., 2003., 2005., 2009., 2012., 2013., 2016.). Francuska je tri puta uspjela pobijediti u tri derbija zaredom, između 2005. i 2007., između 2009. i 2011., te između 2013. i 2016. Hrvatska je triput zaredom pobijedila samo jednom, u razdoblju između 2003. i 2005. godine. U razdoblju od 2005. godine do 2010. godine, Francuska i Hrvatska su na velikim natjecanjima igrale barem jedan susret svake godine, a nekad čak i više. Ako se tom nizu nadodaju i prijateljski turniri 2011. i 2013., Francuska i Hrvatska ostvarile su neprekinut niz od barem jednog susreta godišnje od 2005. do 2014. godine.
U povijesti rukometa je održano 58 velikih natjecanja (OI,SP,EP), pri čemu su hrvatski (uključujući medalje osvojene za Jugoslaviju) i francuski rukometaši kombinirano osvojili 17 zlatnih medalja (29%) i 39 medalja ukupno (33%), dakle skoro trećinu (32 %) svih velikih rukometnih trofeja osvojile su te dvije zemlje. Na izborima za IHF-ovog igrača godine Hrvati i Francuzi su kominirano osvojili 42 % svih muških nagrada, odnosno skupa su trijumfirali 11 puta od 26 mogućih. Dvoboji Francuske i Hrvatske predstavljaju dvoboje četvrte (19 medalja sa velikih natjecanja) i treće (20 medalja) najtrofejnije momčadi svih vremena, dvoboje druge (11 medalja) i pete (6 medalja) najpozlaćenije momčadi svih vremena, a u razdoblju 2004.-2012. ovo suparništvo je predstavljalo i dvoboje dvojice najboljih rukometaša svih vremena, Nikole Karabatića i Ivana Balića. Francuska rukometna reprezentacija, iz razdoblja od 2006. godine do danas, jedna je od najvećih momčadi svih vremena u svim sportovima, dok je Hrvatska, s druge strane, najslavnija momčad u povijesti rukometnog olimpizma, s muškim rukometom kao daleko najtrofejnijim momčadski sportom njezine povijesti. Zbog svega navedenog, kao i brojnih drugih sportskih i vansportskih konotacija, rukometni derbi između Hrvatske i Francuske je prerastao okvire rukometa kao sporta relativne popularnosti, te je zauzeo visoko i počasno mjesto u povijesti svjetskog sportskog suparništva općenito. Pri tome je ovaj derbi, kao i sam rukomet, istovremeno postao neizostavni integralni dio popularne kulture i kulturnog nasljeđa Hrvatske i Francuske.
Na velikim natjecanjima medalje je osvajalo 97 hrvatskih igrača i izbornika, pri čemu je osvojeno 275 medalja. U trećem stupcu tablice je ukupan zbroj medalja osvojenih na tri navedene vrste velikih natjecanja. Šesti stupac tablice predstavlja sve važnije reprezentativne medalje koje je određeni hrvatski igrač ili izbornik osvojio vršeći dužnost hrvatskog ili jugoslavenskog izbornika (označeni zelenom bojom). Žutom bojom su označeni igrači koji su barem po jednom osvojili svako od tri najvažnija natjecanja u svijetu rukometa (OI, SP, LP), pri čemu je u posljednjem osmom stupcu navedena godina kada je ostvareno to postignuće i broj takvih trofeja. Zbog nedostupnosti podataka, medalje sa Svjetskih kupova i Superliga održanih prije 1990. su navedene samo za trojicu izbornika.
↑Index M.Pa.: Mediteranske igre bez hrvatskih rukometaša: "Ne želimo se osramotiti s B momčadi, 22. travnja 2011., preuzeto 11. srpnja 2011.
Prema izjavi dopredsjednika HRS-a Zorana Gobca, razlog je taj što su se igrači prvog sastava poozljeđivali zbog toga što su bili preopterećeni i zamoreni igrajući na nekoliko velikih natjecanja u prethodnu godinu dana. Stoga HRS nije mogao poslati najjači sastav, a nije se želio osramotiti time što bi poslao B momčad koja nije prošla odgovarajuće pripreme.
Bronca na SP 1970.
Zlato na OI 1972.
Srebro na SP 1982.
Zlato na SP 1986.
Bronca na OI 1988.
Brončana medalja na Europskom prvenstvu 1994. u Portugalu
Srebrna medalja na Svjetskom prvenstvu 1995. na Islandu
.jpg)
_-_2010_European_Men%27s_Handball_Championship.jpg)
Puskás Ferenc Stadion, Budimpešta, Mađarska
Hrvatska 0:9 Mađarska 
Nîmes, Francuska
Complexo Desportivo de Almada, Almada, Portugal
Digranes, Kópavogur, Island
Pabellón Puerta de Santa María, Ciudad Real, Španjolska
Baunatal, Njemačka
Georgia World Congress Center, Atlanta, SAD
Pala San Giacomo, Conversano, Italija
.svg){kind=small}
Olimpijska Hellinicon Arena, Atena, Grčka.svg){kind=small}
Hallenstadion, Zürich, Švicarska
Stavanger Idrettshall, Stavanger, Norveška
Olympic Sports Centre Gymnasium, Peking, Kina
Wiener Stadthalle, Beč, Austrija
Sportsko-poslovni centar "Vojvodina", Novi Sad, Srbija.svg){kind=small}
Copper Box, London, Ujedinjeno Kraljevstvo
Lütfullah Aksungur Sports Hall, Adana, Turska
Ali Bin Hamad Al Attiya Arena, Doha, Katar
2000.
2022.
18:24 
32:13 
24:18 
39:20 
32:23
28:25 
37:25 
2006.
27:24 
41:19 
28:23
