Štokavsko narječje

Ovaj je članak dio niza o štokavskom narječju hrvatskoga jezika
Osobine fonologija leksik morfologija
Štokavski dijalekti:
Zapadnoštokavski dijalekti: Slavonski dijalekt Vlahijska oaza Zapadni dijalekt (novoštokavski ikavski) Govori moliških Hrvata Istočnobosanski dijalekt Pečuški šćakavski jekavski Novoštokavski jekavski dijalekt Dubrovački Žumberački Prijelazni govori: Iločki Bokeljsko-perojski Rekaški Karaševski Janjevačko-letnički uredi

Štokavsko narječje (štokavština, štokavica), jedno od triju narječja hrvatskoga jezika, uz čakavsko i kajkavsko. Štokavsko je narječje također temelj standardnima jezicima Srba, Bošnjaka i Crnogoraca.

Naziv potječe od odnosno-upitne zamjenice što. Nastala je od arhaične zamjenice čь (ь je oznaka za poluglas) povezivanjem s to, čьto. Kasnije je polugas iščezao ostavivši čto, koje je zbog pojednostavnjivanja prešlo u što (a javljaju se i druge kombinacije šta, št'a, śta, što, št'o, śto...).

Zanimljivost je da se slična, štokavska promjena, dogodila i u ruskom jeziku, no dok oni izgovaraju što, u pismu im je ostao arhaizam čto.

Dok su starošćakavskim područjima jače veze prema čakavskom (starohrvatskom) i kajkavskom (srednjohrvatskom) narječju, novoštokavica (sa središtem u Hercegovini i Dubrovniku, južnoj Dalmaciji) ima najviše novih isoglosa, promjena u odnosu na prošlost. Na ovom narječju počiva i standard hrvatskog jezika, a njime prostorno i brojčano govori najveći broj Hrvata.

Povijesni prikaz

Datoteka:Stokavski poddijalekti odlike.png

Pregled karakteristika hrvatskih štokavskih poddijalekata

Prvo je razdoblje, koje traje do konca 12. stoljeća, doba sporih jezičnih promjena, poglavito na glasoslovnome planu. Zbog nevelikoga broja tekstova (povelja Kulina bana, Mihanovićevi fragmenti) stanje se uglavnom rekontruira metodama povijesno-poredbenoga jezikoslovlja.

Prostiranje štokavštine u predmigracijsko doba

Po hrvatskomu jezikoslovcu Josipu Liscu, štokavsko je područje bilo podijeljeno na zapadnu i istočnu štokavštinu.

Zapadna i istočna štokavština

Povijesni dijalekti u Hrvatskoj i BiH

Povijesni dijalekti, detaljniji prikaz u Hrvatskoj i BiH

Zapadna štokavština graničila je prije velikih seoba (uglavnom 16. i 17. stoljeće) s kajkavskim i čakavskim narječjem te s istočnom štokavštinom. Prema kajkavcima granica je išla približno od ušća Une u Savu prema sjeveroistoku prilično istočnije od današnje Virovitice i dalje u današnju Madžarsku. Čakavsko-zapadnoštokavska granica očito nije bila oštra, ali se kao njeno prostiranje može uzeti područje neznatno istočno od Une, zatim Dinara, uz izbijanje na more istočno od Cetine. Otoci su bili čakavski, obala zapadnoštokavska, no zapadni Pelješac, Korčula i Lastovo su čakavski, istočni Pelješac, Mljet i otoci pred Dubrovnikom zapadnoštokavski.

Granica između dviju štokavština najvjerojatnije je išla Dunavom pa zatim do područja nešto zapadno od Drine i dalje nedaleko od današnje Foče. Odatle je granica išla prema Neretvi, ali tako da je Neretva s okolicom bila u zapadnoj štokavštini; zatim je odijelila zapadnoštokavsko Dubrovačko primorje od zaleđa i izlazi na more u Boki kotorskoj. Bokeljski Hrvati vjerojatno su imali govor zapadnoštokavskoga tipa, pravoslavci u Boki govor istočnoštokavske fizionomije.

Istočna štokavština prostirala se od područja zapadne štokavštine do područja torlačkoga narječja, to jest do zone od Albanije preko Kosova i današnjeg Stalaća do današnjeg Donjeg Milanovca na Dunavu. (Josip Lisac: Štokavski dijalekt, 2003. [1] U navedenomu je tekstu izostavljeno protuslovlje koje vjerojatno ni sam autor nije zamijetio: u istoj se rečenici govor bokeljskih Hrvata proglašava zapadnoštokavskim, kao i najzapadnijim istočnoštokavskim.)

U drugom pak periodu, 13.-14. stoljeće, dolazi do većega broja promjena glasova i oblika, što u konačnici ima za posljedak redukciju broja glasova iz fonemskoga inventara starocrkvenoslavenskoga jezika. Treće razdoblje, u 14. i 15. stoljeću, svjedokom je miješanja dijalekata, većih migracija zbog osmanske najezde, nestanka zasebnih oblika zapadne i istočne štokavštine i stvaranja novoštokavskih dijalekata koji ostaju supostojati s nenovoštokavskima.

Podjela štokavskog narječja

Rasprostranjenost štokavskih i povezanih govora

Štokavsko se narječje klasificira prema dvama načelima: radi li se o novoštokavskom ili nenovoštokavskom (katkad nazvanom staroštokavskom) dijalektu, te o refleksu praslavenskoga fonema jat, što se često u latinici bilježi kao ě.

Nenovoštokavski

Dijalekti i poddijalekti Nenovoštokavskih u Hrvatskoj i BiH

Sjeverni ili slavonski

Ovaj se dijalekt naziva sjevernim (zauzima krajnji sjever hrvatske štokavštine), a poznat je i pod imenima starošćakavski miješani (često pojednostavljeno ikavski) ili slavonski. Njime se govori u većini Slavonije, u BiH oko Orašja i u jedinoj štokavskoj oazi u Gradišću, Vlahiji. Miješanoga refleksa jata, ikavsko/zatvoreno ekavsko/ikavsko-jekavski, u slavonskome dijalektu prevladava ikavski refleks jata. Dijeli se na tri poddijalekta; posavski(ikavski), podravski(zatvoreno ekavski) i baranjsko-bački (ikavsko-ekavski u baranji i ikavski u zapadnoj bačkoj) . Do različitog refleksa jata/razdvajanju poddijalekata je vjerojatno došlo radi fizičkog razdvajanja govornika seobom novoštokavskih jekavaca na područje Bjelovar-Osijek. Naglasni sustav mu je originalno staroštokavski, uz čestu pojavu akuta, te peteronaglasni sustav (koji se mjestimično svodi u tronaglasni), s time da je češće čuvanje akuta no ne i njegovog naglasnog mjesta. Takav sustav je danas uglavnom zamijenila novoštokavska akcentuacija. Vokalni sustav mu je najčešće peteročlan (5 vokala hrvatskog standarda). U nekim govorima (posebno na sjeveru u Podravini) se javlja izjednačenje fonema č i ć, kao i njihovih zvučnih parova dž i đ. Inicijalna skupina -čr je rijetko očuvana (većinom u Podravini), u većini slučajeva se dobilo -cr. Česta je pojava prijelaza staroslavenskog d' u j kao u čakavskim govorima.

Karakteristična mu je izgovorna skupina –šć mjesto –št (kliješća/kliješta). Izvorni govornici su uglavnom Hrvati. Većinu svojih odlika djeli s istočnobosanskim dijalektom, a niz isoglosa i sa zapadnim dijalektom.

Istočni ili istočnobosanski

Ovaj se dijalekt naziva istočnim (zauzima krajnji istok hrvatske štokavštine), a poznat je i pod imenima starošćakavski jekavski ili istočnobosanski. Njime se govori u govori u djelovima Bosne istočno od porječja rijeke Bosne do Podrinja. To je područje koje uključuje Sarajevo, Tuzlu, dio Posavine oko Brčkog i Gradačca te porječja Fojnice (Lepenička dolina) i Usore (Usora, Žepče, Komušina i Novi Šeher), hrvatskim oazama oko Vareša i Kraljeve Sutjeske, te u bosansko-hrvatskim iseljeničkim oazama oko Virovitice, Hrvatske Kostajnice i nekim hrvatskim naseljima u Mađarskoj (južno od Pečuha). Uglavnom je jekavski, uz pojedinačne ikavske i ekavske reflekse jata. Naglasni mu je sustav originalno staroštokavski (no ubrzano je novoštokaviziran, najviše na sjeveru), uz čestu pojavu akuta, te peteronaglasni ili četveronaglasni sustav (ovisno o postojanju ili gubljenju akuta). Vokalni sustav mu je najčešće peteročlan (5 vokala hrvatskog standarda), iako su očuvani i ostaci starijeg sedmoročlanog sustava (s dvoglasima ie i uo). U nekim se govorima javlja izjednačenje fonema č i ć, kao i njihovih zvučnih parova dž i đ. Inicijalna skupina -čr je rijetko očuvana, u većini slučajeva se dobilo -cr. Na jugu dijalekta je česta pojava prijelaza staroslavenskog d' u j kao u čakavskim govorima.

Karakteristična mu je izgovorna skupina –šća mjesto –šta (kliješća/kliješta). Izvorni govornici su uglavnom Hrvati i Bošnjaci, te manji dio Srba na području planine Ozren. Većinu svojih odlika djeli sa slavonskim dijalektom, a niz isoglosa i sa zapadnim dijalektom.

Prizrensko-timočki dijalekt

Staroštokavski ekavski ili prizrensko-timočki govori (poznati kao prizrensko-timočka dijalekatska grupa, a pogrešno nazivani i kao torlački dijalekt) su skup dijalekta staroštokavske skupine, kojim se govori na prostoru od Prizrena na jugu do rijeke Timok na sjeveru. Ovaj dijalekt je karakterističan po velikoj sličnosti sa staroslavenskim, odnosno protoslavenskim jezikom glede glasova, jer je zadržao veliki dio glasova koje su u drugim dijalektima izgubljene. Položaj naglaska je sličan onom u kosovsko-resavskom dijalektu, kao i svim staroštokavskim dijalektima

Kosovsko-resavski

Staroštakavski ekavski ili kosovsko-resavski govori se na području dijela sjevernoga Kosova i sjeveroistočne Srbije. Zadržao je i neke arhaične oblike u morfologiji, napose u sklonidbi. Izvorni govornici su u velikoj većini Srbi, iako na području Banata i Rumunjske postoje i hrvatske enklave (većinom asimilirani Šokci/govornici slavonskog). Hrvatski govornici ovih govora su okupljeni u Rekaški dijalekt.

Zetsko-sandžački

Staroštakavski jekavski ili zetsko-sandžački govori se u istočnom dijelu Crne Gore i jugozapadnom dijelu Srbije, istočnom dijelu povijesne Raške/Sandžaka. Jedna od specifičnosti je i dosta često sekundarno jotovanje (npr. đevojka), katkad uz pojavu novih fonema (/ś/, /ź/). Izvorni govornicu su uglavnom Crnogorci, Bošnjaci i Srbi, a postoji i nešto hrvatskih govornika u Boki kotorskoj (većinom asimilirani Bokelji) te u Peroju u Istri, gdje je govor dodatno čakaviziran. Hrvatski govornici ovih govora su okupljeni u Bokeljsko perojski dijalekt.

Novoštokavski

Zapadni ili novoštokavski ikavski

Poddijalekti novoštokavskog ikavskog u Hrvatskoj i BiH

Ovaj se dijalekt naziva zapadnim (zauzima krajnji zapad štokavštine), a poznat je i pod imenima novoštokavski ikavski ili zapadnohercegovačko-dalmatinsko (zagorsko)-bosanski. Njime se govori u velikom dijelu BiH, Hrvatskoj, Srbiji (Vojvodina) te kod hrv. manjina u južnoj Mađarskoj te u Italiji.

U BiH se govori u zap. Hercegovini, jednom dijelu južne Bosne Livanjsko-Duvanjsko-Glamočkog Tropolja, područjem gornjeg toka rijeke Vrbasa sve do Jajca i područja središnje Bosne sjeverno od Travnika i Zenice, oko Dervente i Bihaća te u mnoštvu manjih enklavica na području zapadne Bosne.

U Hrvatskoj se govori ponajviše na jugu. Od sjeverozapada Zagore do Opuzena i Metkovića. Ponegdje se tim dijalektom govori i u priobalju, kao što je Split i okolica, Makarsko primorje, podvelebitska sela, zap. i jugozapadna Lika, predjeli prema Kordunu, u Gorskom kotaru (Lič i okolica, Mrkopalj, Sunger), u Slavoniji Vuka, Široko Polje, Punitovci i Dragotin.

U Vojvodini se govori na sjeveru i sjeverozapadu Bačke - gradovi Subotica i Sombor s okolicom.

Ova cjelina se nastavlja u Mađarsku, u mađarski dio Bačke i okolicu Baje. Izdvojene enklave Hrvata u Andzabegu i Erčinu govore zapadnim dijalektom.

U Italiji novoštokavskom ikavicom govore moliški Hrvati . Naglasni sustav mu je novoštokavski, uz mjestimičnu pojavu akuta, s najčešće 4 naglaska. Vokalni sustav mu je peteročlan (5 vokala hrvatskog standarda). U većini govora se javlja izjednačenje fonema č i ć, kao i njihovih zvučnih parova dž i đ. Inicijalna skupina -čr je prešla u -cr. Česta je pojava prijelaza staroslavenskog d' u j kao u čakavskim govorima (češća nego u slavonskom) te u dž.

Karakteristična su mu izgovorna skupine –šć i –št (kliješća i kliješta), te se u odnosu na upotrebu te skupine dijeli na dva poddijalekta (Molise i govori sz Bačke spadaju u štakavski dio);. Izvorni govornici su uglavnom Hrvati i Bošnjaci. Dijalekt dijeli niz isoglosa sa slavonskim i istočnobosanskim dijalektima.

Južni ili novoštokavski jekavski

Poddijalekti novoštokavskog jekavskog u Hrvatskoj i BiH

Ovaj se dijalekt naziva južnim (zauzima krajnji jug hrvatske štokavštine), a poznat je i pod imenima novoštokavski jekavski ili istočnohercegovački odnosno istočnohercegovačko-krajiški.

Njime se govori u velikom dijelu BiH, Hrvatske, te krajnjem jugozapadu Srbije (zapad Sandžaka/Raške) te sjeveru Crne Gore. U BiH se govori u središnjoj i istočnoj Hercegovini, Podrinju, te većem djelu Bosne od rijeke Une do Bosne (minus brojne enklave). U Hrvatskoj se govori na jugu, istočno od Neretve, na potezu od Bjelovara do Osijeka, krajnjem zapadu Slavonije te uz granicu s BiH od Dvora na Uni do sjeverne Dalmacije (uz pokoju enklavu u unutrašnjosti).

Ovaj dijalekt sastavljen je od jednoga nekadanjega istočnoštokavskog dijalekta te dvaju nekadanjih zapadnoštokavskih dijalekata. Istočnoštokavski dijalekt koji ga tvori je istočnohumski dijalekt (ijekavski, štakavski) koji u starini nije bio vrlo udaljen od zapadnoštokavskoga tipa. Zapadnoštokavski dijalekti koji ga tvore su poneretvanski dijalekt (ijekavsko-ikavski, štakavski) i dubrovački (ijekavski, štakavski), i oba su dijalekta bila dosta bliska istočnoštokavskim govorima. Danas su govori poneretvanskoga tipa uklopljeni u idiomima krajiškoga tipa.

Naglasni sustav mu je novoštokavski. Vokalni sustav mu je peteročlan (5 vokala hrvatskog standarda). U većini govora se fonema č i ć, kao i njihovih zvučnih parova dž i đ nisu izjednačili. Inicijalna skupina -čr je prešla u -cr. Staroslavensko d' je dosljedno prešlo u đ. Dijalekt se dijeli na više poddijalekata, pri čemu se navode razlike između sjeverozapadne zone (RH i BiH zapadno od Brčkog) koja uključuje i Poneretlje i jugoistočne zone (BiH istočno od Brčkog i Poneretlja) koje se dobro očituju u izgovoru dugog jata jednosložno (dugo je) u SZ zoni, za razliku od izgovora dugog jata dvosložno (i-je) u JI zoni. Dugi dvosložni jat je kasnija tvorba (18.st).

Ovaj dijalekt obuhvaća i bivša područja dubrovačkog dijalekta, koji je nekad bio poseban, a danas je dijelom jekavskog novoštokavskog dijalekta (članak Josipa Lisca u "Vijencu" Matice hrvatske). Također su zanimljiva i arhaična područja Žumberka. Dubrovniku su karakteristične riječi ura i tisuća.

Karakteristična su mu izgovorna skupine –šta (kliješta). Izvorni govornici su Hrvati, Bošnjaci, Srbi i Crnogorci. Dijelekt dijeli niz izoglosa sa slavonskim i istočnobosanskim dijalektima.

Vojvođanski ili novoštokavski ekavski

Novoštokavski ekavski ili vojvođanski (po Liscu nema potrebe spominjati Šumadiju jer se ionako u njezinom većem dijelu ne govori ovim dijalektom) su govori Vojvodine i Mačve. U RH se govore na području Iloka (ekavizirani i novoštokavizirani Šokci), kao i među srpskom manjinom u Podunavlju. Pripadnici hrvatske manjina u Srijemu su dobrim djelom Šokci govorno asimilirani u ovaj dijalekt. Jat je uglavnom ekavski, ali su prisutni i ikavizmi. Naglasno je riječ o novoštokavskom dijalektu, s time da su odstupanja brojna, pogotovo na istoku. Deklinacija nije doslijedno novoštokavska. Hrvatski govornici ovih govora su okupljeni u Iločki dijalekt.

Političko-povijesna i nacionalna dimenzija sporova o štokavštini

Prijepori o »nacionalnoj pripadnosti« štokavskoga narječja počinju s rođenjem slavistike kao jezikoslovne discipline u početku 19. stoljeća. U prijašnjim se razdobljima autori djela napisanih na nekom štokavskom dijalektu (ili mješavini nekoliko njih) nisu previše obazirali na ime jezika kojim pišu, tako da je prevladavalo knjiško ilirsko ime, imaginacijom vezano za drevni Ilirik, te slovinsko, što bijaše u južnoslavenskim uvjetima neka vrst renesansno-baroknoga panslavizma katoličke provenijencije (Vinko Pribojević, Mavro Orbini). Uz ta su imena za štokavski vernakular bila dominirala nacionalna imena (hrvatsko), područna ili regionalna (dubrovačko, bosansko, bošnjačko, slavonsko, dalmatinsko...).

Pregledi tiskanih knjiga napisanih na štokavskome vernakularu do početka Hrvatskoga narodnoga preporoda (1832.) jasno pokazuju da prevladava ilirsko ili slovinsko ime, uz mjestimično hrvatsko u dubrovačkih renesansnih i baroknih pjesnika. Taj jasni oris situacije prekida srpski jezični i uljudbeni reformator Vuk Karadžić u prvoj trećini 19. stoljeća, pokušavši protegnuti isključivo srpsko narodnosno ime za sav do onda napisani korpus na štokavskome vernakularu, kako na polju umjetničke književnosti, tako i leksikografije i gramatikologije te, posebice, narodnih umotvora što ih je skupljao (v. srpsko-hrvatski jezik; bosanski jezik). Na to je bio potaknut pansrpskim tvrdnjama što bijahu u temeljima rane slavistike (v. Povijest srpskohrvatskog jezika), a i vlastitom nacionalno-političkom ideologijom koja se oblikovala upravo u takovom ozračju.

Bit je svih sporenja oko pitanja: »što je po nacionalnoj pripadnosti izvorni govornik nekog od dijalekta iz spektra govora u južnoslavenskome kontinuumu?«, što ga ovo, po mišljenju kabinetskih filologa, ali i književne inteligencije, ima i treba imati u nacionalnom samoodređenju Slovenaca, Hrvata, Srba, Bošnjaka-Muslimana, Crnogoraca i Bugara. Ne shvaćajući da je štokavsko narječje po svojoj naravi višenarodno, tj. da izvorni govornici toga narječja i njegovih dijalekata pripadaju raznim etnosima (poput govornika Plattdeutscha), većim je dijelom 19. stoljeća buktila snažna polemika u kojoj su sudjelovali Vuk Karadžić, Pavel Šafaržik, Bogoslav Šulek, Ante Starčević, Josef Dobrovsky, Đuro Daničić, Vatroslav Jagić, a koja se u nekim vidovima protegnula i u 21. stoljeće, poglavito u stavovima ekstremističkih srpskih jezikoslovaca koji niječu identitet i postojanje hrvatskog i bošnjačkoga jezika.

Također, nazivi za štokavsko narječje i njegove dijalekte su se mijenjali tijekom vremena: često su nazivi »ilirski jezik« (iako je to ime označavalo i kajkavsko i čakavsko narječje, a nekda i slovenski jezik), zatim »bosanski jezik« (u nekoliko slučajeva baroknoga i klasicističkoga Dubrovnika, te Slavonije u 18. stoljeću), a u 19. stoljeću najčešće štokavsko narječje.

Razvrstano po refleksima jata novoštokavice, ikavsko-štokavski je nazivan zapadni dijalekt, jekavsko-štokavski južnim, a ekavsko-štokavski istočnim. Jekavsko štokavski je u 19. stoljeću često zvan i »hercegovačkim«, dok je od sredine 20. stoljeća čest naziv »istočnohercegovački« ili »istočnohercegovačko-krajiški« dijalekt - naziv što ga je uveo utjecajni srpski jezikoslovac Pavle Ivić. Dio modernih hrvatskih jezikoslovaca mišljenja je da je to Ivićevo imenovanje bilo poglavito nacionalno-politički motivirano, kao i njegovo nijekanje zasebnosti torlačkoga narječja što ga je uvrstio među nenovoštokavske dijalekte.

Opće značajke štokavskoga narječja

Ime potječe od upitne zamjenice što. Od tri narječja kojima govore Hrvati, ovo je najrasprostranjenije; njegovo se područje znatno proširilo u vrijeme migracija izazvanih osmanskim osvajanjem hrvatskih zemalja (od 15. stoljeća) na štetu čakavskoga i kajkavskog narječja.

Glavne značajke većine štokavskih govora su:

• zamjenica što
• prijelaz ǫ u u (put, ruka)
• prijelaz slogotvornog l u u (vuk, sunce)
• zamjena poluglasa s a (pas, magla)
• zamjena l s o (u nekim dijalektima a) na kraju sloga (pisal > pisao, govoril > govorio, govorija)
• većinom gubljenje h (oću, ajde)
• naglasak "pomaknut" s posljednjega sloga
• nenaglašene dužine i drugo.

Glavnina dijalekata štokavskog ima sljedeći sustav suglasnika (pisan standardnim pisanjem štokavskog, u IPA zapisu se npr. koristi x umjesto h; gdje znakovi stoje u paru, lijevi predstavlja bezvučni a desni zvučni suglasnik):

Mjesto tvorbe ►	labijalni		koronalni		dorsalni
▼ Način tvorbe	bilabijalni	labiodent.	alveolarni	postalv.	palatalni	velarni
nazali	m		n		nj
plozivi	p   b		t   d			k   g
frikativi		(f)	s   z	š   ž		(h)
afrikate			c	č   dž	ć   đ
aproksimanti		v			j
vibranti			r
lateralni aproks.			l		lj

U dijelu štokavskih govora, otprilike od 16. stoljeća razvile su se značajke zbog koji se ti govori nazivaju novoštokavskima. Glavne su novoštokavske značajke:

• novo naglašavanje
  • četveronaglasni sustav
  • na unutarnjim slogovima samo uzlazni naglasci
  • posljednji slog bez naglaska
  • nenaglašena dužina samo iza naglaska
• umetanje -ov-/-ev- u sklonidbi dijela imenica muškoga roda (krajevi/putovi; takozvana duga množina)
• izjednačavanje padeža u množini (na primjer dativ množina selima, lokativ (o) selima, instrumental selima).

Hrvatska štokavština

Hrvatski dijalekti u RH i BiH

Izvan granica Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (u kojoj su Hrvati autohton živalj i konstitutivan narod) Hrvati štokavci žive u srbijanskoj autonomnih pokrajini Vojvodini (Srijem, Bačka), crnogorskim primorskim općinama u (Boka kotorska), rumunjskoj županiji (Krašova-severin), Mađarskoj (na lijevoj obali Drave, u Bačkoj, Podunavlju i Bajskom trokutu te na zapadu u mađarskom dijelu Gradišća), a štokavski su u osnovi i govori moliških Hrvata u Italiji.

Hrvatski štokavski govori od početka dijalektoloških proučavanja južnoslavenskih govora uobičajeno su prikazivani u sklopu dijalektalnoga stanja takozvanog središnjega idioma pa su dosadašnje klasifikacije štokavskih govora i njihovi nazivi proistekli iz tih okvira. Po klasifikaciji koja uzima u obzir reflekse nekadašnjega glasa jat, /ě/, naglasne značajke, rasprostranjenost glasovnoga skupa /šć/ i, naravno, područje na kojem se govori, Hrvati štokavci govornici su nekoga od sljedećih četiriju dijalekata:

Štokavski dijalekti u Hrvatskoj i BiH

grupe štokavskih dijalekata

1. sjevernog (slavonskog, staroštokavski, šćakavski ikavski, ekavski i ikavsko-jekavski) dijalekta
2. zapadnog (bosansko-zapadnohercegovačko-dalmatinskog, novoštokavski ikavski) dijalekta
3. južnog (istočnohercegovačkog i dubrovačkog, novoštokavski jekavski) dijalekta
4. istočnog (istočnobosanskog, staroštokavski, šćakavski jekavski) dijalekta

Udio Hrvata među govornicima drugih štokavskih govora relativno je malen.

Po refleksu jata /ě/ štokavski se govori dijele na

1. ikavske (na primjer lip, prititi, uvik)
2. ekavske (lep, pretiti, uvek)
3. jekavske (lijep, prijetiti, uvijek)

Hrvati štokavci govore sva tri refleksa jata (ikavski, ekavski i ijekavski:

• ikavci (u unutrašnjosti sjeverne i srednje Dalmacije, na potezu zapadno od rijeka Fojnice Bosne i Neretve u Bosni i Hercegovini, u jugozapadnom dijelu Like i Podvelebitskog primorja, u južnoj Slavoniji.
• jekavci (u jugoistočnoj Hercegovini (Popovo polje, Ravno, Stolac Neum), na istočnoj polovici poluotoka Pelješca, na otoku Mljet, u dubrovačkom primorju i Dubrovnik u, Konavlima, Hrvati u Boki Kotorskoj, te na širokom području od srednje Bosne do Posavine (istočnobosanski dijalekt), sa središtima u kojima žive Hrvati kao što su Fojnica, Kiseljak, Kreševo, Vareš, Kakanj, Žepče, Brčko, Usora, okolica Tuzle te oazama u Hrvatskoj Kostajnici, Virovitici i Pečuhu (Pecs)). Zatim na Žumberku, na Kordunu potez od Plitvica, Rakovice, Slunja, Vojnića do Topuskg. U istočnoj Lici od Korenice, Udbine i Donjeg Lapca do Gračaca. U sjevernoj Dalmaciji oko Knina, Skradina i Kistanja do Benkova gdje u novije vrijeme ikavica pitiskuje jekavicu. Na Banovini od Gline, Petrinje, Sunje do Dvora u hrvatskom Pounju. U Bjelovarsko-bilogorskom kraju, te zapadnoj Slavoniji na potezu od Jasenovca, preko Lipika, Pakraca, Daruvara, Grubišnog Polja do Voćina i Slatine. U istočnoj Slavoniji na potezu od Baranje preko Osijeka i Čepina do Vinkovaca.
• Među štokavcima ekavcima udio je Hrvata je malen, a ekavski govor slavonskog dijalekta rasprostire se slavonskoj Podravini oko Našica, Valpova i Orahovice, te (danas već prilično narušena ekavska oaza oko Iloka, u zapadnom Srijemu, te dijelom i u hrvatskim govorima po istočnom Srijemu.

Štokavsko narječje postalo je hrvatskom književnim jezikom potkraj 15. i početkom 16. stoljeća prvo na hrvatskome jugu gdje će se štokavsko-južnočakavsko dvojstvo (s brojnim međusobnim utjecajima) održati do polovice stoljeća.

Prva djela pisana hrvatskim književnim jezikom zapadnoštokavske stilizacije nastala su u Dubrovniku (Šiško Menčetić, Džore Držić, Dominko Zlatarić, Marin Držić) kojima su se ubrzo pridružili i drugi hrvatski pisci sa područja Dalmacije, te Bosne i Hercegovine (s književnom djelatnošću svojih franjevaca od Matije Divkovića nadalje), a u početku 18. stoljeća i pisci iz Slavonije. (Najistaknutiji hrvatski pisci su Ivan Gundulić, Ivan Bunić Vučić i Junije Palmotić u Dubrovniku, Andrija Kačić Miošić u Dalmaciji i Matija Antun Relković u Slavoniji).

Proučavanje hrvatskih štokavskih govora započelo je u osamdesetim godinama 19. stoljeća. Dosada je objavljen niz rasprava i studija o raznim aspektima štokavštine i o pojedinim štokavskim govorima koje su napisali Pero Budmani, Milan Rešetar (Der štokavische Dialekt, Beč, 1907.), Stjepan Ivšić (Današnji posavski govor, 1913.), Josip Hamm (Štokavština donje Podravine, 1949.), Dalibor Brozović (Govor u dolini rijeke Fojnice, 1957.), Stjepan Sekereš, Mate Šimundić (Govor Imotske krajine i Bekije, 1971.), Božo Finka i Antun Šojat (Hrvatski ekavski govori jugozapadno od Vinkovaca, 1975.), Josip Baotić, Stjepan Vukušić.

Gramatički opis hrvatske štokavštine s elementima čakavštine započeo je prvom hrvatskom gramatikom "otac hrvatskoga jezikoslovlja" katolićki svećenik i Isusovac Bartol Kašić (Institutionum linguae illyricae libri duo, Rim, 1604.), a nastavljen je do 1836. gramatičarskim (slovničarskim) radom niza hrvatskih autora iz svih hrvatskih štokavskih krajeva:

• iz Slavonije (Blaž Tadijanović, Matija Antun Relković, Marijan Lanosović)
• iz Dalmacije (Josip Jurin, Ardelio della Bella, Franjo Marija Appendini)
• iz Bosne i Hercegovine (Lovro Šitović Ljubušak).

Hrvatski štokavski leksik uz kajkavski i čakavski donose praktički svi dopreporodni hrvatski rječnici, (Kašić, Mikalja, Belostenec, Stulli).

Hrvatska dijalektna književnost na hrvatskim govorima štokavskog narječja, kao i u druga dva hrvatska narječja afirmira se u djelima Matije Divkovića i inih hrvatskih pisaca, koja je u jasnoj oprjeci prema hrvatskom standardnom jeziku.

Najstariji spomenici

Štokavski dijalekti danas u Hrvatskoj i među Hrvatima u BiH

Najstariji jezični spomenici štokavštine sadrže pomiješani onodobni štokavski vernakular i starockrvenoslavenski jezik. Najveći dio otpada na diplomatske i trgovačke ugovore, a manji dio na vjerske obrednike i u kamenu klesanu epigrafiku. Dio jezikoslovaca smatra da je jedan od prvih štokavskih tekstova na vernakularu povelja Kulina bana iz 1189., dok su drugi mišljenja da se radi o starocrkvenoslavensko-štokavskoj mješavini. Do osmanske invazije u 15. stoljeću, većina ranoštokavskih tekstova-s različitim udjelom crkvenoslavenskoga- potječe iz područja sadašnjega Dubrovnika i južne Dalmacije, većega dijela Bosne i Hercegovine (povijesni Bosna , Hum, Završje, Donji Kraji,..), južne i zapadne Srbije, Kosova i većega dijela Crne Gore. Slavonija je jedno od štokavskih područja iz kojih nema tekstova iz razdoblja prije turske invazije. Ranoštokavski se spomenici ne mogu jednostavno i jednoznačno podijeliti po suvremenomu nacionalnomu »ključu«: iako je dio neprijeporno srpski, kao pravni propisi srpskih vladara u 14. i 15. stoljeću, a dio isto tako nesporno hrvatski (npr. dubrovački vjerski obrednici iz 14. stoljeća), velik se dio starijih tekstova, napose bosanske i humske pravne povelje, te prepiska Dubrovnika s bosanskom i srpskom državom, veoma često klasificiraju kao zajednična hrvatska, srpska, crnogorska i bošnjačka jezično-kulturna baština. Stupanj i profil pripadnosti nekoj kulturnoj sferi ovisi o nizu značajki za koje jezikoslovci još nisu usuglasili kriterije. Nakon turske invazije i izrazitije etno-konfesionalne diferencijacije što je poslužila kao temelj modernima nacijama, hrvatski štokavski tekstovi dolaze iz Dubrovnika, kopnene Dalmacije, Bosne, te, od 18. stoljeća, Slavonije i Srijema. Srpski i crnogorski spisi na štokavskom vernakularu potisnuti su reafirmacijom crkvenoslavenskoga u vjerskoj službi i drugim područjima života, no, prvi se tekstovi-izuzmemo li dio korespondencije raznih srpskih vladara i uglednika u 16. i 17. stoljeću- na narodnom jeziku pojavljuju u prvoj polovici 18. stoljeća. Adžamijska (alhamijado, aljamiado) književnost muslimanskih Hrvata na narodnom jeziku, pisana modificiranim arapskim pismom, počinje u 16. stoljeću i traje, promjenjiva intenziteta, do sredine 19. stoljeća. Prinosi su Hrvata islamske vjere na štokavici i uglavnom na ikavici te na pismu arabici. Većinom su to pretežito vjerske i pobožne pjesme ilahije, poučne i moralističke pjesme kaside, zatim pjesme pritužbenog karaktera, domoljubne pjesme i ljubavni stihovi.

Vanjske poveznice

• Kolo Prilog poznavanju štokavskoga narječja i njegovih dijalekata
• Kolo Josip Lisac: Štokavsko narječje: prostiranje i osnovne značajke
• Croatia.ch Sanja Vulić: Odnos dijalekta i standardnoga jezika s posebnim osvrtom na Hrvate u Bačkoj
• Kolo Josip Lisac: Proučavanja hrvatskih štokavskih organskih idioma