Dativ (lat. dare, datum = dati, dan) treći je od sedam padeža hrvatskoga jezika te jedan od padeža mnogih slavenskih jezika, a i nekih drugih indoeuropskih jezika. Dativ najčešće ima službu daljeg objekta u rečenici. To je padež namjene i cilja, a odgovara na pitanja komu? ili čemu?
U hrvatskom jeziku
Dativ se koristi kao:
- Neizravni objekt
- Dao sam ti pismo.
- Učini mi uslugu.
- Dativ bliskosti, interesa ili etički dativ; koriste se lične zamjenice kao znak bliskosti
- Eno ti majke!
- Kako si mi?
- Bio je njima gospodar. (njihov)
- Uzeo joj je knjige. (njezine).
- Dativ smjera ili direktivnosti je priložna oznaka i govori o osnovnome značenju dativa - usmjerenju:
- prići cilju, okrenuti se njemu, ići kući
- Dativ namjene označava davanje, neizravan objekt i namjenu nekome:
- kupiti joj, obećati sinu, pokloniti se Bogu
- Dativ koristi ili štete podvrsta je dativa namjene i govori o tome kako se nešto čini na štetu ili korist nekomu:
- pomagati siromašnima, oteti bogatima
- Dativ s infinitivom zastarjela je konstrukcija:
- Valja nam poći, što nam je činiti?
- Emfatični dativ dolazi u zakletvama i prisegama, sličan je posvojnome dativu:
- tako mi svega, majke mi
- Pridjevna dopuna
- Bila je prekrasna, slična zvijezdama na nebu.
- S prijedlozima:
- k, usprkos, unatoč
- nadomak, nadohvat, usuprot, protiv, naprama, prema
Neki glagoli zahtijevaju dativ:
- činiti se, gaditi se, smučiti se, nedostajati, pomagati, prijati. goditi, sviđati se, svidjeti se, dopadati se, vjerovati... i njihove izvedenice i drugi oblici.
Kod imenica jednine ženskog roda u dativu često dolazi do glasovne promjene koja se zove sibilarizacija ili druga palatalizacija.
Dativ bliskosti
| |||||