Kakanj

Kakanj
Pogleda na Kakanj
Država	Bosna i Hercegovina
Entitet	Federacija Bosne i Hercegovine
Županija	Zeničko-dobojska
Vlast
- Načelnik	Mirnes Bajtarević
Površina
- Općina	462 km²
Stanovništvo (2013.)
- Općina	37.441
- Naseljeno mjesto	11.796
Pozivni broj	(+387) 032
Službena stranica zavidovici.ba
Zemljovid
Položaj općine Kakanj u Bosni i Hercegovini

Kakanj je općina u Bosni i Hercegovini, u srednjoj Bosni.

Zemljopis

Kakanj se nalazi sjeverno od Visokog, a jugoistočno od Zenice. Smješten je između brda na obje obale rijeke Zgošće. Upravno pripada Zeničko-dobojskoj županiji i Federacije Bosne i Hercegovine.

Stanovništvo

Podrobniji članak o temi: Dodatak:Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.: Kakanj

Popisi 1971. - 1991.

Stanovništvo općine Kakanj
popisna godina	1991.	1981.	1971.
Muslimani	30.528 (54,56%)	27.393 (52,55%)	25.142 (52,84%)
Hrvati	16.556 (29,59%)	16.016 (30,72%)	15.479 (32,53%)
Srbi	4.929 (8,80%)	5.182 (9,94%)	6.233 (13,10%)
Jugoslaveni	2.554 (4,56%)	2.298 (4,40%)	301 (0,63%)
ostali i nepoznato	1.383 (2,47%)	1.238 (2,37%)	425 (0,89%)
ukupno	55.950	52.127	47.580

Kakanj (naseljeno mjesto), nacionalni sastav

Kakanj
popisna godina	1991.	1981.	1971.
Muslimani	4.977 (41,44%)	3.224 (38,56%)	2.053 (36,36%)
Hrvati	2.387 (19,87%)	1.984 (23,73%)	2.109 (37,35%)
Srbi	2.053 (17,09%)	1.337 (15,99%)	1.026 (18,17%)
Jugoslaveni	1.841 (15,33%)	1.266 (15,14%)	230 (4,07%)
ostali i nepoznato	750 (6,24%)	549 (6,56%)	228 (4,03%)
ukupno	12.008	8.360	5.646

Popis 2013.

Stanovništvo općine Kakanj godina popisa 2013. Bošnjaci 32.341 (86,38%) Hrvati 2.973 (7,94%) Srbi 281 (0,75%) ostali i nepoznato 1.846 (4,93%) ukupno 37.441

Kakanj - naseljeno mjesto godina popisa 2013. Bošnjaci 9.408 (79,76%) Hrvati 959 (8,13%) Srbi 205 (1,74%) ostali i nepoznato 1.224 (10,38%) ukupno 11.796

Naseljena mjesta

Općinu Kakanj sačinjavaju sljedeća naseljena mjesta:

Alagići, Bastašići, Bašići, Bičer, Bijele Vode, Bijelo Polje, Bilješevo, Bistrik-Crkvenjak, Bištrani, Bjelavići, Bosna, Brežani, Brnj, Brnjic, Bukovlje, Crnač, Čatići, Danci, Desetnik, Doboj, Donja Papratnica, Donji Banjevac, Donji Kakanj, Donji Lučani, Dračići, Drijen, Dubovo Brdo, Dumanac, Gora, Gornja Papratnica, Gornji Banjevac, Gornji Lučani, Govedovići, Gradac, Groce, Halinovići, Haljinići, Hausovići, Hodžići, Hrasno, Hrastovac, Ivnica, Javor, Jehovina, Jerevice, Jezero, Kakanj, Karaula, Karaulsko Polje, Klanac, Kondžilo, Koprivnica, Kraljeva Sutjeska, Krševac, Kučići, Kujavče, Lipnica, Lučići, Lukovo Brdo, Marijina Voda, Miljačići, Mioči, Modrinje, Mramor, Nažbilj, Obre, Papratno, Pavlovići, Pedići, Podbjelavići, Podborje, Poljani, Poljice, Pope, Popržena Gora, Ratanj, Ribnica, Ričica, Rojin Potok, Saranovići, Sebinje, Semetiš, Seoce, Slagoščići, Slapnica, Slivanj, Slivnice, Sopotnica, Starposle, Subotinje, Termoelektrana, Teševo, Tičići, Tršće, Turalići, Turbići, Varalići, Veliki Trnovci, Viduša, Vrtlište, Vukanovići, Zagrađe, Zgošća, Zlokuće, Željeznička Stanica Kakanj i Živalji.

Na popisima 1971. i 1981. godine, postojala su i naseljena mjesta: Gora Janjićka, Osredak, Pezeri, Plandište i Zajezda. Ova naselja su na popisu 1991. godine ukinuta i pripojena drugim naseljenim mjestima.

Dan općine

Dan Općine Kakanj obilježava se 15. travnja. (na spomen 15. travnja 1392. godine kada se prvi put u povijesti, naziv Kakanj, pojavljuje u pisanom dokumentu).

Povijest

Godine 1385. važna je za katoličanstvo kakanjske općine. Te su godine napisani prvi pravi izvori o samostanu i crkvi sv. Ivana Krstitelja u obližnoj Kraljevoj Sutjesci. Kakanj kao naziv naseljenog mjesta, prvi put u povijesti, spominje se u povelji kralja Stjepana Dabiše, vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću, izdatoj u Sutisci 15. travnja 1392. godine.
Naime, za iskazano viteštvo u boju protiv Turaka, daruje vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću dva sela i to selo Kakanj u župi Trstivnici i selo Hrast u župi Luci.

Stara povijesna jezgra grada Kaknja nalazi se u naselju koje danas nosi ime Donji Kakanj. Donji Kakanj je još u tursko doba bio sjedište suda i trgovišta. Područje Kaknja bilo je u Bosanskom sandžaku.

U Austro-Ugarskoj područje je u Sarajevskom okrugu, kotar Visoko. Studenoga 1899. godine Društvo za ugljenu industriju u Kaknju utvrdilo je postojanje velikih količina mrkog ugljena. Ugljenik Kakanj. Rudnik Kakanj (Ugljenik Kakanj) je osnovan 1900. godine. 1902. su Austrijanci na tadašnjem području Zgošće razvili rudarstvo i sagradili stanove za rudare. Prvi naseljenici su bili uglavnom Hrvati. Bilo je mnogo Slovenaca, Mađara, Austrijanaca. Svi su oni bili katolici. Doseljeni Hrvati bili su iz Dervente, Fojnice, Kreševa, Vareša, Vojvodine. Tako su katolici bili većina u mjestu i tako je bilo sve do 1960-ih godina. Doseljavanje muslimana bilo je manje. Razlog je bila nada kod muslimana da će se turska vlast vratiti i očekivali su da će biti begovi. Time je Kakanj odudarao od ostatka Bosne, jer su ondašnje bosanske čaršije skoro sve bile većinski muslimanske.

U sljedećih stotinu godina, Kakanj se intenzivno razvijao bez urbanog planiranja, u početku, samo oko rudnika, a kasnije i na obalama rijeka Zgošće i Bosne što je dovelo do pomicanja gradskog središta. Osim Donjeg Kaknja dugu povijest imaju naselja Kraljeva Sutjeska, Zgošća i Doboj. Vezano za povijest Kaknja dugo i žilavo se održava teza kako je grad Kakanj nastao sa istoimenim rudnikom koja nije utemeljena na povijesnim činjenicama. Ipak, pravo današnje urbano naselje Kakanj u svezi je s tim rudnikom i Austro-Ugarskom. 1920. godine osnovana je današnja kakanjska župa, pod imenom Zgošća. Nastala je odvajanjem od župe Kraljeve Sutjeske. Stara župna crkva bila je baraka koja je služila sve do 1926. godine. Tad je podignuta nova crkva posvećena sv. apostolima Petru i Pavlu, koja je bila u funkciji do 1965.godine. Kakanjska župa pripada Sutješkom dekanatu. U Kraljevini SHS Kakanj je od 1929. u sastavu Drinske banovine. Nakon formiranja Banovine Hrvatske, ostala je izvan nje. Bio je dijelom visočkog sreza. U Drugome svjetskom ratu bio u sastavu NDH. Pripadao je velikoj župi Lašva-Glaž, kotaru Visokom. Bio je pripadao općini Zgošće, čije je sjedište bio Kakanj-Majdan. Preustrojem 1944. pripojen je cijeli kotar Visoko i s njime Kakanj velikoj župi Vrhbosni. Ministarstvo industrije FNRJ je u visočkom srezu među prve projekte uvrstilo je proširenje rudnika, izgradnju separacije u Kaknju i izgradnju termoelektrane u Čatićima. Projekti se izvode od 1947., koji zbog Rezolucije Informbiroa godinu poslije gradnje su zastale. Gradnje TE nastavljena je 1952. i nakon svih peripetija prvi kilovati struje iz TE Kakanj u Čatićima prostrujili su 1. srpnja 1956. godine. Dimnjak za termoelektranu dovršen je znatno kasnije, 1987., u izvedbi Vatrostalne. Poslije 1960-ih muslimani su se u značajnijem broju doseljavali u Kakanj. Dotad su katolici u Kaknju bili većina, sve do sredine šezdesetih. Gradnja kakanjske župne kuće trajala je od 1959. do 1960. godine. 1963. godine u Vukanovićima je osnovana župa odvajanjem od župe Kraljeve Sutjeske. Gradnja današnje kakanjske župne crkve od 1965. do 1971., a zvonika od 1970. do 1972. godine. Još 1971. u gradu Kaknju Hrvati su bili u relativnoj većini s 37,35%, Muslimani su činili 36,36%. Od 1971. do popisa 1981., udio Hrvata strahovito je opao, relativno za čak 14%, apsolutno za 150-ak ljudi! Razlog pada treba tražiti u velikom skoku udjela Jugoslavena, s 4% na 15%, odnosno za više od 1200 ljudi. Srbima je udio opao za 2% ali u apsolutnim brojkama povećao se broj za 300 osoba. Muslimanima je udio narastao za više od 2%, ali u apsolutnim brojkama za skoro 1200 osoba. U istom razdoblju narastao je udio ostalih i u relativnom (za 2%) i apsolutnom iznosu, za 320-ak ljudi. Demografski rezultati pokazuju, uzimajući u obzir priraštaj kod svih naroda, da je bilo veliko doseljavanje Muslimana u Kakanj, i da za razliku od Hrvata nisu zamagljivali svoju nacionalnu pripadnost nebulozama poput jugoslavenstva. Računajući i da su to godine političkog obračuna jugoslavenske države s hrvatskim proljećem i Hrvatima općenito, realno je računati i na odseljavanje Hrvata iz Kaknja te manje doseljavanje Hrvata iz biološkog bazena u općini i da su se ta kretanja ekonomske migracije kod Hrvata usmjerila prema Hrvatskoj i zapadnoj Europi. 1977. i 1978. godine bili su istraživački i pripremni radovi za eksploatiranje zaliha ugljena kod Karaule. Ustvrdili su velike zalihe. 1978. je godine osnovana župa Haljinići. 10. rujna 1979. krenula je eksploatacija ugljena s Površinskog kopa „Karaula 1“. 1980-te pokazuju manje takvih stresova kod Hrvata. Apsolutni broj Hrvata narastao je za 400 osoba, tek petinu, i udio je opao za gotovo 4% što pokazuje trend dekroatizacije Kaknja. Srbi pokazuju veliki apsolutni skok od 700 osoba, odnosno povećao im se broj za trećinu i relativno je udio narastao za 2%. Jugoslavenima je broj narastao za trećinu i relativno za 0,2%. Porastao je broj ostalima također za trećinu, ali udio je opao za 0,3%. Broj pripadnika Muslimana narastao je za više od trećine, 1700 osoba i udio za 3% i približavali su se apsolutnoj većini s 41%. Po svemu sudeći Hrvati su i dalje većinom bili zajednica u zabludama jugoslavenstva. Tako je u 20 godina broj Hrvata narastao samo za dvjesta osoba, za tek desetinu. Srbima se broj udvostručio, a najveći dobitnici u Jugoslaviji bili su Muslimani kojima se broj povećao 2,5 puta, te Hrvati koji su ostali u tlapnjama jugoslavenstva, zbog čega su Hrvati od najbrojnijeg naroda u Kaknju postali gotovo najmalobrojnija manjina. Jugoslavija je bila vrijeme rastepa hrvatskog naroda. Katoličku vjeru mnogi Hrvati srećom nisu zapustili pa je bila bujajuća katolička zajednica u četiri kakanjske župe, Vukanovići, Haljinići, Kraljeva Sutjeska i Kakanj sa preko 16.000 vjernika.

Rat u BiH donio je traume Hrvatima i Srbima. Prve napetosti u gradu bile su sa Srbima, koji nisu bili slabo organizirani. Trpili su šikaniranja na poslu i vrijeđanja na ulici te su već krajem 1991. mnogi Srbi, osobito gradski počeli seliti. Vlasti su im nešto poslije zabranile odlazak, no pritisak izbjeglica na njih bio je prevelik. Nakon što su Srbi (većina njih) otišli, zbilo se veliko zahladnjenje odnosa muslimana prema Hrvatima. Kada su krenule napetosti s muslimanima svi su dojučerašnji prijatelji prestali dolaziti kod Hrvata, čak i kod onih utjecajnih od kojih su u komunizmu molili usluge. Mnogi doratni prijatelji ponijeli su se kao najgori neprijatelji i prednjačili su u zlostavljanjima Hrvata. Prva se zbila situacija s izbjeglicama iz župe Čemerno Srednje u Ilijašu, iz koje je u Kakanj došlo 3000 izbjeglica. Bili su razmješteni po hrvatskim kućama i dio u muslimanska sela koja su graničila s HVO. Namjera vlasti bila je spriječiti moguće napade HVO tako što stave Hrvate u kuće. Stvari su pošle po zlu i zabilježeni su nasrtaji, pa i silovanja djevojaka. Hrvati su se onda organizirali i sve te Hrvate izvukli i smjestili u hrvatske kuće u Kaknju. Muslimanima to nije baš bilo milo. Iako Hrvati Kakanjci nikom zla nisu nanijeli, Muslimani su ih napali, iako Hrvati ničim nisu zaslužili da im se dogodi što se dogodilo. Preostali malobrojni Srbi nisu imali nikog. Muslimani im nisu ništa davali. Za Srbe se pobrinuo mjesni Hrvat, župnik Petar Jukić. Za Srbe je odredio jedan dan u Caritasu pa su dolazili. Tako su na Caritasu bili Hrvati i ono malo Srba, koji ne ne bi imali od čega živjeti da nije bilo Caritasa. Doznavši za to, Radovan Karadžić je preko SRNE zahvalio svećeniku u Kaknju koji pomaže Srbe. Čovječan župnikov odnos prema Srbima nisu dobro dočekali muslimanskobošnjački zavojevači. Malo zatim je na jednom izlogu u Kaknju osvanuo natpis "Caritas hrani četnike". Krajem proljeća 1993. iz istočne Bosne došlo mnogo izbjeglica. Bile su ime obećane srpske kuće i stanovi. Hrvati nisu znali da su muslimanskim izbjeglicama bili obećani bili i hrvatski stanovi i kuće. Tek poslije izdajničkog napada Muslimana na Hrvate postalo je jasno. 8. lipnja 1993. počeo je frontalni napad postrojbi Armije BiH na hrvatska sela u kakanjskoj općini. Napale su postrojbe Armije BiH iz Zenice, Kaknja, Visokog i Breze. Kulminiralo je 13. lipnja 1993. godine, kad su napravili veliki napad na dan velikog sveca u Hrvata, sv. Antu, kojega u Bosni uz katolike uvelike štuju i pravoslavci i muslimani. 13. lipnja sve je odjednom eksplodiralo. Muslimanski napad bio je od Zenice do Visokog. Napad na Hrvate bio je sa svih strana i paljba je bila sa svih strana. Malobrojniji, okruženi Hrvati nisu se mogli dugo odupirati u Kaknju. U Vukanovićima su Hrvati organizirali otpor. Muslimanska histerija ječila je gradom. Prolazili su kroz Kakanj sa zelenim trakama na čelu, vrištajući i vičući „allahuegber“. Protjerali su cijeli HVO i sve institucije Hrvata. Poslije protjerivanja Hrvata bilo je jasno da su izbjeglicama obećali hrvatske domove. Tada je u Kaknju župnik skupa s izbjeglicama imao 8000 župljana. Muslimanskobošnjački izdajnici protjerali su ih većinu tog dana. Na taj dan su paravojne i redovite postrojbe Armije BiH ubile su u Drenoviku 16 Hrvata, u Slapnici 9, u Kraljevoj Sutjesci 4, u Bištranima 4, u Kovačima-Bradarićima 10, u Grmačama 3. Saldo napada je da su muslimanski osvajači u samo jednom danu 13. lipnja 1993. godine iz Kaknja protjerali 10 tisuća Hrvata, ubivši 22 hrvatska civila. Još 102 pripadnika Brigade HVO-a “Kotromanić” živote su položila na oltar Domovine, pokušavajući najprije od daleko brojnije tzv. Armije BiH ojačane dobrovoljcima iz islamskih zemalja obraniti svoje obitelji i domove, a potom sudjelujući u obrani drugih krajeva BiH. Muslimanskobošnjački osvajači su do temelja porušili 22 sela općine Kaknja. Do kraja rata s područja kakanjske općine, kojoj pripada i Kraljeva Sutjeska u kojoj je smješten jedan od tri najstarija franjevačka samostana u BiH, protjerali su ukupno 11 tisuća Hrvata katolika. Vlč. Robert Ružić, župnik u Haljinićima je s tisućama drugih Hrvata morao izbjeći najprije u Vareš pa kasnije sve do juga Hrvatske. Muslimanskobošnjački vojnici sproveli su politiku spržene zemlje. Prvo su opljačkali hrvatske kuće i stanove, zatim ih palili i minirali da se Hrvati ne bi mogli vratiti svojim domovima. Stravično i danas izgledaju spaljene i puste kuće kakanjskih Hrvata, neobrađena polja, uništena gospodarstva. U hrvatskom selu Vukanovićima su Muslimani sve zapalili, pobili neke ljude, protjerali, crkvu zapalili. Neki su prodali imovinu jer su vidjeli da im otimaju imovinu, no onda su im provaljivali u domove, premlatili im obitelji i ukrali novce. Ni Hrvati koji su ostali nisu prošli bolje: opljačkani, premlaćeni, silovani, ubijeni. Župniku su pucali snajperom u sobu. Noću su Muslimani išli po hrvatskim kućama i momke odvodili na prve crte prema HVO. Hrvati nisu htjeli ići u Armiju BiH, jer nisu mogli biti sigurni hoće li ih ubiti pa okriviti HVO. Sve one koji nisu htjeli na bojišnicu potrpali su u logore, osobito uglednije i viđenije Hrvate. Odveli su ih u tri logora: prvi je bio motel na ulazu u Kakanj, drugi u objektu Strojno, pri rudniku, a treći, koji su držali džihadisti u Muzičkoj školi u Zenici. Jedne su Hrvate i ubili u logorima. Župniku su jedva dali pogledati ljude u Strojnom i to kroz rešetke, a u motel mu nisu dopustili. U motelu se nasiljem isticao hodža koji je prije rata često posuđivao novac od župnika i grlio ga kao prijatelja. Muslimani su masovno pljačkali imovinu Hrvata i Srba koji su otišli. Pljačka je bila organizirana na višoj razini. Iz Zenice su vlakom dolazili s nekoliko vagona putnika, svi s dječjim kolicima. Razmilili su se po Kaknju i po hrvatskim selima, a navečer su se vraćali s punim kolicima plijena. Pljačka je prešla u grabež. Grabili su sve šta im je došlo pod ruku, trebalo im to ili ne. Starci su nosili u vrećama posuđe i escajg, višemetarske antene, oluke. Preostalim Hrvatima bilo je teško zbog nesigurnosti i provokacija. Djecu nisu mogli više slati u školu, jer su ih ondje učili nedoličnim besmislicama. Da bi djeca učila prikladne sadržaje, u župnom uredu su organizirali nastavu za nacionalnu skupinu predmeta. Teško je bilo nabaviti bilježnice i pribor. Neko su ga vrijeme slali iz Herceg Bosne, ali onda se više nije moglo. Strane humanitarne organizacije sramotno su se ponijele. Svi su radili za muslimane, a uglavnom su bili protiv Hrvata i Srba. 15 tisuća Hrvata, uglavnom žena, djece i staraca krenulo je u zbjeg u Vareš, koji ih je teškom mukom sve prihvatio. Humanitarna organizacija iz Bologne nije htjela ništa dati preostaloj šačici Hrvata, pod isprikom da ne pomažu jednonacionalne škole. Župna župna škola nije bila jednonacionalna zbog svog izbora, nego zato što je to je bila nastava za predmete koje nisu mogli dobiti u javnoj školi. Organizacija iz Bologne je lagala, jer su sve slali jednonacionalno muslimanskoj školi u Kaknju. Još se ta škola i pobratimila ta škola sa školom u Bologni. Postrojbe ABiH srušili su i devastirali mnoge rimokatoličke vjerske objekte u četirima župama kakanjske općine. U Brnju su djelomično oštetili kapelu. U Bukovlju su kapelu opljačkali pa spalili. U Bulčićima su devastirali kapelu i ukrali zvono. U Crnaču i Donjem Banjevcu su djelimice oštetili kapele. U Gornjem Banjevcu kapelu su oštetili. U Haljinićima su opljačkali i devastirali župni centar Velike Gospe. U Bjelici su opljačkali i uništili kapelu. Juke - kapelu su opljačkali i uništili, a groblje djelomično oštetili. U Mandovini su opljačkali i devastirali kapelu. Pope - kapelu su djelimice oštetili. Kapelu u Vardi su djelomično oštetili, a nadgrobne spomenike porušili. U Zgošći su oštetili kapelu i devastirali groblje. U Žitelju su oštetili kapelu i porušili spomenike. Hrvati kakanjske općine posebno optužuju za okrutnost 7. muslimansku brigadu iz Zenice. Okrutnošću se isticala okrutna paravojna postrojba imama Ševala Omerspahića. Nadležne hrvatske vlasti u BiH još jeseni 1994. godine podnijeli su krivične prijave za ratne zločine nad Hrvatima protiv skupine Muslimana-Bošnjaka. Situacija se nije poboljšala ni nakon rata. Blizu župnog ureda rujna 1996. blizu župnog ureda ubijena je sestra Danka Jurčević. Hrvati Kaknja su uhvatili jednog od ubojica, lokalnog alkoholičara, vrlo povodljiva. Nije imao motiv, pa župljani smatraju da je bio namjerno napijen i uključen u ubojstvo da bi bilo „Hrvat ubio časnu sestru“. Suđenje je završilo samo na presudi počinitelju, a organizatori nisu pronađeni. Ubojstvo č.s. Danke i zatim mjesecd dana potom ubojstvo nastavnika Ive Kneževića obeshrabrilo je Hrvate da se vrate. Nakon rata u župi Kakanj ostalo je u četiri kakanjske župe, Vukanovići, Haljinići, Kraljeva Sutjeska i Kakanj, 3000 Hrvata uglavnom starije životne dobi. 10. rujna 1996. godine u pokusni je rad pušten EKG bager za eksploataciju čvrste jalove mase i ugljena na Površinskom kopu “Vrtlište”. Gospodarski zahvati nisu riješili problem islamskog ekstremizma i bošnjačke isključivosti. Zastrašivanje Hrvata radi spriječavanja povratka išlo je i dalje. Nakon što je odobrena donacija za izgradnju 50 kuća za Hrvate povratnike u Kakanj, eksplozivom je oštećena crkva u Kaknju. 29. srpnja 1998. minirana je kakanjska župna crkva sv. Petra i Pavla oko 1 sat poslije ponoći. Jaka eksplozija uništila je sva stakla u crkvi, teško je oštećen i jedan od nosača crkve pod koji je najvjerojatnije eksploziv bio i postavljen. Počinitelji su bili nepoznati. Kad je župnik Jukić otišao iz župe 2001., bilo je 2300 župljana, a manje od 900 ih je bilo 2017. godine. Malo se njih htjelo htjeli vratiti u takvo okruženje, jer ubojice su hodale slobodne, a nije se znalo tko je slijedeći. Niko Lozančić, hrv. političar iz BiH, jedan je od malobrojnih koji se zalagao za povratak. Vratio se s obitelji. U Hercegovini nije bilo interesa da se Kakanjci vrate. Dobili su ondje zemlju da ostanu i većina ih je ostala. Neprijatelji propagiraju tezu da su "Hrvati sami otišli". Nitko nikad nije odgovarao za te zločine nad Hrvatima. Do 2017. bh. pravosuđe do danas nije procesuiralo niti jedan zločin nad Hrvatima ovog kraja što utječe da su Hrvati Kaknja izgubili vjeru u pravosuđe. Pomirenju i suživotu staju na put bošnjački političari koji HVO, prvu formaciju koja je branila BiH, nazivaju zločinačkom vojskom, a Herceg Bosni daju predznak tkz. udruženog zločinačkog podhvata. Radi ohrabrenja Hrvata, došao je apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup Luigi Pezzuto u pratnji savjetnika nuncijature mons. Josepha Arshada na proslavu patrona kakanjske župe. Prijatelji kakanjski župe iz Italije već godinama donacijama pomažu izgradnju pastoralnog centra.

Gospodarstvo

Termoelektrana

Tvornica cementa

Kakanj je jedan od najznačajnijih bosansko-hercegovačkih industrijskih i turističkih gradova.

U Kaknju se nalazi termoelektrana Kakanj (jedna od četiri u BiH), tvornica cementa Kakanj (jedna od dvije u BiH), rudnik mrkog ugljena Kakanj (trenutno najuspješniji rudnik u BiH)...

Mediji

• Kakanjske novine

Poznate osobe

• Amar Alagić, kuglač, državni prvak, član KK Rudar
• Igor Andrijević
• Aida Redžepagić, nagrađivana fotografkinja [1][2][3]
• Amar_Jašarspahić, pjevač
• Josip Bać, akademik AZUBIH
• fra Velimir Bagavac, katolički svećenik, u hrv. župi Sv. Ćirila i Metoda u New Yorku
• Mehmed Bajtarević, izbornik bh. kuglačke reprezentacije
• Senka Balorda,ministrica zdravstva Zeničko-dobojske županije
• Vlado Bandić, rukometni trener, prvi trener RK Kakanj
• Mladen Bartulović, hrv. nogometaš
• Edin Begovac
• Bono Benić, hrv. svećenik
• Marijan Bloudek, nogometaš i nogometni trener
• Bruno Bojić, predsjednik Vanjskotrgovinske komore BiH, predsjednik UO NK Čelik iz Zenice
• Mehmed Buza
• Rudi Čajavec, hrv. partizanski pilot
• Kemal Čelebić
• Sulejman Čeliković
• Mijo Čokara, pisac za djecu, publicist i novinar
• fra Josip Divić, prvi župnik u Kaknju
• Slavko Dujmović, hrv. književnik
• Nerdin Fejzović, K-1 doprvak, borio se za prvaka svijeta po WBU
• Raif Čehajić
• Hajrudin Čobo
• fra Stjepan Duvnjak
• Ranko Grabovac, prvi školovani slikar iz Kaknja
• Zijad Gračić, glumac
• Josip Gujić, nagrađeni inovator
• Emir Hadžić, nogometaš
• Faiza Haračić-Helja, bh. književnica
• Hakim Haračić, nagrađeni inovator
• Kenan Hasagić, nogometni vratar, bh. reprezentativac
• Ivan Hornung, prvi trener NK Rudara
• Branimir Hrgota, nogometaš
• Ramiz Husić, nogometaš
• Josip Iličić, slo. nogometni reprezentativac
• Mirsad Jašarspahić
• Rade Jovanović, prvi kakanjski novinar, „Glasa rudara“ a kasnije i „Kakanjskih novina, urednik kakanjskog novinarstva
• č.s. Danka Jurčević, mučenica
• Sulejman Karahasanović, zaslužni predsjednik općine, gospodarstvenik, športaš, višestruko odlikovan
• Anton Kikaš, hrv. domoljub, poduzetnik iz Kanade
• Zaim Kobilica, rukometaš, bh. i tal. reprezentativac
• Šimo Kordić, doktor kemijskog inženjerstva
• Dragan Kljujić
• Sara Lepić, bh. odbojkaška reprezentativka, ŽOK Kakanj, športašica godine 2010. u Kaknju
• Dejan Lovren, hrv. nogometaš
• Niko Lozančić, hrv.bh. političar
• Dragan Ljubojević, nogometni trener, dobitnik plakete s diplomom Općine Kakanj predan rad i veliki doprinos društvenoj zajednici kroz svoj pedagoški i športski angažman
• Hamdo Mimić
• Mirza Mušija,glumac
• Nijaz Merdanović, nogometaš
• Darko Nestorović, nogometni trener, izbornik bh. mlade reprezentacije
• Irma Numanović, karatašica, brončana na EP
• Nermin Omić, bh. glumac
• Zvonko Ostojić
• Željko Palavra, košarkaš, najbolji defanzivac prvenstva BiH po izboru portala Eurobasket.com
• Josip Pandža, košarkaški trener, izbornik kadetske reprezentacije koja je osvojila naslov europskog prvaka, trener KK Kakanj
• Ivica Pekić, zagonetač
• Zlatko Petričević, nogometni trener (Deportivo Independiente Medellin, Atlanta Meksiko, pomoćnik iranskog izbornika), vlasnik meks. nogometnog kluba Queretaroa
• Luka Radoš, prvi doktor rudarskih znanosti
• Hamid Simotović, prvi ljekarnik u Kaknju
• Irna Smaka,Miss BIH
• Željko Šain, dekan Ekonomskog fakulteta u Sarajevu
• Ivica Šarić, operni prvak
• Josip Tomić, hrv.bh. nogometaš, mladi športaš godine u Kaknju 2010.
• Amel Tuka,atletičar
• Hasna Tukić, boksačica, prvakinja po WBU do 60 kg
• Stanislav Traup, istaknuti antifašist
• Ivo Vazgeč, švedski juniorski nogometni reprezentativac
• Nikola Vikić-Topić, hrv. televizijski voditelj
• Ševal Zahirović, nogometaš
• Lav Znidarčić
• Franci Župančić, urednik Kakanjskih novina

Spomenici i znamenitosti

U Zgošči se nalazio stećak (nadgrobni spomenik) koji je premješten u Zemaljski muzej u Sarajevo.

U neposrednoj blizini Kaknja nalazi se Kraljevska Sutjeska, mjesto boravka bosanskih kraljeva, malo dalje od Kraljevske Sutjeske nalazi se srednjovjekovni stari grad Bobovac, koji se nedavno počeo obnavljati.

U Kraljevskoj Sutjesci se nalazi franjevački samostan Kraljeva Sutjeska, s muzejom u kojem se čuvaju i neki podatci o bosanskoj državnosti iz srednjeg vijeka. Na području općine Kakanj nalazi se i zimsko izletište Ponijeri. Na magistralnom putu Kakanj-Zenica, nalazi se izvor termalne vode Tičići. Potrebno je još spomenuti planinarski dom Bočica.

U Kaknju je Samostan Majke Franciske Lechner Družbe Kćeri Božje Ljubavi

Gradska džamija nedaleko od ušća Zgošće u Bosnu.

Katolička crkva sv. Petra i Pavla.

Kultura

Kulturno umjetnička društva:

• KUD Fadil Dogdibegović DIKAN;
• HKUD "BOBOVAC" ČATIĆI;
• Ansambl Narodnih igara i pjesama "KAKANJ"
• Orkestar rudarske glazbe

U Njemačkoj djeluje Hrvatsko zavičajno društvo Kakanj - Kraljeva Sutjeska / KUD Kraljica Katarina u Gelsenkirchenu.

Šport

• taekwondo klub Centar Kakanj
• nogometni klub Rudar
• odbojkaški klub Kakanj
• šahovski klub Rudar
• kuglaški klub Kakanj
• teniski Klub Kameni Dvorac
• košarkaški Klub Kakanj
• rukometni klub Kakanj
• ženski rukometni klub Kakanj
• ženski odbojkaški klub Kakanj
• nogometni klub Mladost
• taekwondo klub Nur Kakanj

Vanjske poveznice

• Službena stranica općine Kakanj