Teočak

Ovo je glavno značenje pojma Teočak. Za naselje u općini Bihać, BiH pogledajte Teočak (Bihać, BiH).

1. PREUSMJERI Predložak:Infookvir općina FBiH

Panorama Teočaka

Teočak je općina u Bosni i Hercegovini, u Tuzlanskoj županiji. Sjedište općine je naseljeno mjesto Teočak-Krstac.

Zemljopis

Teočak je smješten na sjeveroistočnim padinama planine Majevice, na nadmorskoj visini od 300 do 600 metara.

Ime

Postoji legenda koja govori o tome kako je Teočak dobio ime: tri sestre su gradile tri grada i svaka je imenovala svoj grad po karakteristikama koje taj grad imao. Tako je Teočak bio čvrst kao tučak, Zvornik je imao visoki zvonik, a u Jablan gradu je bila kula visoka kao drvo jablan.

Stanovništvo

Po popisu stanovništva iz 2013. godine, općina ima 7.424 stanovnika, uglavnom Bošnjaka, rapoređenih po sljedećim naseljima:

Naselje	Broj stanovnika	Nacionalni sastav
		Bošnjaci	Hrvati	Srbi	Ostali
Bilalići	997	997	0	0	0
Brijest	5	0	0	5	0
Gornja Krčina	0	0	0	0	0
Jasenje	18	18	0	0	0
Jasikovac	939	938	1	0	0
Priboj	0	0	0	0	0
Sniježnica	1690	1,684	1	1	4
Stari Teočak	797	797	0	0	0
Teočak-Krstac	2763	2749	3	1	10
Tursunovo Brdo	215	215	0	0	0
Ukupno	7424	7398	5	7	14

Povijest

Teočak je u dalekoj prošlosti imao veoma važnu ulogu zbog svoje tvrđave i strateškog položaja. Teočak ima takav položaj da se iz njega vide Drina i Sava, Bijeljina i Brčko i mnoga naselja Semberije. Stanovništvo oko Teočaka nekada je bilo katoličko. Do danas su u Teočaku očuvane priče o mađarskoj i rimskoj crkvi i samostanu. U Teočaku su bile dvije nekropole stećaka Mramor i Harci, a i do danas su neki od stećaka očuvani. Gospodari teočačkog kraja često su se smjenjivali. Područje teočačke općine uvijek je bilo granično, "serhat" ili "krajina", popraćeni ratovima, osvajanjima i uništavanjima, što je odnijelo u nepovrat mnogo povijesnih vrela. Bili su to hrvatsko-ugarski kraljevi, srpski despoti i bosanski vladari. Od 1284. godine držao ga je srpski kralj Dragutin i zatim njegovi sinovi: Vladislav i Uroš. Ovim je krajevima vladao pravoslavni ruski plemić Rotislav Mihailovič, zet mađarskog kralja Bele. Zna se pouzdano da su ovdje vladali i srpski despoti Stefan Lazarević i Đurađ Branković. Pred osmansko osvajanje vremena su bila krajnje nestabilna, a nedaleka Srebrenica je primjerice samo od 1411. do 1463. godine čak 13 puta promijenila gospodara. Utvrđeni grad Teočak, najznačajniji srednjovjekovni lokalitet u ugljevičkom kraju, imao je sličnu sudbinu. U povijesnim se vrelima prvi put spominje oko 1432. godine kao dio župe Soli u svezi sa srpskim despotom Đurđem Brankovićem (1427. - 1456.), kada ga je preuzeo od Ugarske, tj. kada je dobio pravo upravljati nad zapadnim Podrinjem i u njemu je dograđivao. U narodu su još žive razne priče i legende o zidanju, kuluku, vodovodu kojim je teklo mlijeko i sl.. Tada je vjerojatno mala tvrđava prerasla u utvrđeni grad Teočak. Trokutaste je osnove po čemu podsjeća na Smederevo. Vjerojatno je tada podignuta i crkva u Teočaku, poslije pretvorena u džamiju. U njoj su jedno vrijeme bile smještene moći sv. Luke evanđelista. U 14. stoljeću ovdje je postojao franjevački samostan, a ostali važni franjevački samostani ovog kraja bili su još u Zvorniku, Ljuboviji i Srebrenici.. Nestao je tijekom 15. stoljeća. Teočak je jedno vrijeme bio glavnog grada novoproglašenog kralja. To je bilo kad su i Hrvatsko-Ugarska i Osmansko Carstvo igrale diplomatsku igru s bosanskom državom, pa su obje države imenovale tobože "kraljeve Bosne". Osmanlije su imenovali Matiju Vojsalića za "kralja Bosne" i držali ga s tim naslovom samo 1476. godine, upravo iste godine kada je kršćanska vojska privremeno vratila Srebrenicu. Hrvatsko-Ugarska je za "kralja Bosne" imenovala uglednog velikaša Nikolu Iločkog koji je od 1438. godine mačvanski ban, i prebacila ga u "glavni grad" Jajce 1471. godine. Kad je Osmansko Carstvo zauzelo Bosnu 1463. godine, na to je grad Teočak zauzeo ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin. 1464. godine proglasio je Nikolu Iločkog za kneza „Teočaka“ te je u Korvinovo ime sjeveroistočnom Bosnom Nikola Iločki, naslovljen kao kralj Bosne. Teočak je bio sjedište te kraljevine Bosne, odnosno sjedište njena kralja Nikole Iločkog, koji se potpisivao kao "Nikola, milošću Božjom kralj Bosne“ (latinski: Nicolaus Dei Gratia Rex Bosniae). Stolovao je kao kralj od 1471. do 1477. godine. Naslov je nakon toga ukinut i cijela je uprava prenesena na Srebreničku banovinu.

Pod samom tvrđavom je džamija za čiju se gradnju spominje ime sultana Fatiha II., poslije zauzimanja tvrđave od Ugara početkom 1474. godine, kada se u osmanlijskoj vlasti spominju tuzlanska područja. Premda je Bosna pala pod Osmansko Carstvo 1463. godine, Teočak je još bio u Hrvatsko-Ugarskoj do 1521. godine, kad su ga skupa sa Srebrenikom zauzeli Turci. 1548. je podignuta Džamija ili Božija kuća, na lokalitetu Stara džamija i Stara tvrđava u mjestu Starom Teočaku. U Starom Teočaku danas su ostatci tvrđave, a uz nju i naselja.

U drugom svjetskom ratu djelovala je neovisna muslimanska milicija sela Teočaka. Od 1941. uspješno se branila i od četnika i od partizana. Takozvani zelenog kadra ('zeleni' označava šumsku vojsku), seljačka milicija više je sličila četničkom neprijatelju nekom autonomnom ogranku NDH trupa. Premda ih nisu odobravali, ustaše su ih tolerirale iz prijeke potrebe. Kad je uništena Hadžiefendićeve domobranska legija i nakon toga mnoštvo njenih pripadnika dezertiralo u partizane ljeta i jeseni 1943., protiv partizana ostale su se boriti samo najokorjelije muslimanske lokalne vođe i njihovi birači. Među njima je bilo bivših muslimanskih legionara te pripadnika muslimanskih milicija, formiranih neovisno od njih odmah po izbijanju rata. Srpnja 1943. s neovisnom milicijom sela Teočaka povezala se takozvana 10. planinska grupa bosanskih gorštaka od par stotina pripadika, koju je osnovao u oblasti Kalesije zapovjednik muslimanske milicije Nešad Topčić. Ipak se može reći da je Teočak malo spominjan i istražen u Drugome svjetskom ratu, kao i toda je često bio meta četnika.

Nakon osamostaljenja BiH i izbijanja velikosrpske agresije u ovom kraju, bio je strateški važan zbog svoje tvrđave i pregleda. S njega se vide Drina i Sava, Bijeljina, Brčko i mnoga naselja Semberije. U ratu u BIH bio je svakodnevno izložen borbenim djelovanjima srpsko-crnogorskog agresora. Granatiranje i napadi bili su česti, a bitke su trajale po mjesec dana i više. Ofenzive koje su zahvatile ovaj prostor brojne su. Izdvajaju se Operacija Drina 93, Bitka za Bilalovac, Operacija Čekić i nakovanj. Rezultat borbi su mnogi poginuli i brojni ratni vojni invalidi. U Bilalićima je poslije rata podignuto Spomen obilježje poginulim borcima Teočačke brigade. 1992. je održan referendum na kojem su se stanovnici opredijelili da se odvoje od općine Ugljevika i tad je osnovana općina Teočak. Poslije rata općina Ugljevik pripala je Republici Srpskoj, a novosnovana Općina Teočak Federaciji BiH. Šehidima je napravljeno Središnje šehidsko mezarje Sniježnica. Heroj rata u Teočaku je kapetan Hajro Mešić. Obrani Teočaka pridružio se i Hrvat Anđelko Kefelja iz Varaždina. Pridružio se teočačkim borcima. Poginuo je u u jednoj od akcija na spajanju Sapne i Teočaka. Teočak je jedan od simbola obrane Bosne i Hercegovine. Zbog specifična geostrateškog položaja, jer je istureno prema granici sa Srbijom, vrlo je izloženo. Prvih ratnih mjeseci, kad su JNA i srpske paravojne postrojbe bez napora zauzimale muslimanska naselja, bilo je sasvim izvjesno smatrati da će mali Teočak JNA brzo zauzeti. Naprotiv, iznenadivši sve, Teočak se branio dugo, tvrdoglavo i hrabro i postao je simbolom otpora Musliana prema JNA i VRS. Nažalost malo se govori da je obrani tog mjesta pridonijela Hrvatska. Sanitetski materijal, puške, mine i strjeljivo dopremao je HV, a konvoje za onamo je propuštao HVO. Teočak je 1992. bio u potpunom srpskom okruženju. Trebao je biti Srebrenica prije Srebrenice. Hrvatski predsjednik Tuđman dopustio je svima iz iz BiH ići braniti svoje domove i slobodno sa sobom ponijeti naoružanje koje imaju. Dok nije postojao Koridor, Teočaci su do rodnog kraja dolazili iz Hrvatske, preko Splita na Tomislavgrad, od Tomislavgrada na Jablanicu, Kiseljak, Vareš, Hladanj, Tuzla, a od Tuzle 30 kilometara na noge, pješice kroz šumu. Velika je uloga Ševka Avdičevića. Trebalo je sedam do osam mjeseci borbi sve dok nije probijen koridor prema Tuzli kroz Majevicu. Za to je pomoglo oružje koje su dobili iz Splita. Zahvaljujući naoružanju koje je branitelj Teočaka Avdičević otamo dopremao uspjeli su se održati i stvoriti koridor prema Tuzli otkud im je poslije dolazila pomoć. Uz ostalo oružje i streljivo iz Splita, dobili su protutenkovske mine i jednu veliku protubrodsku minu. Splićani su mu rekli kako će s njom zaustaviti neprijatelja, što su u Teočaku poslije i uradili i zaustavili jedan od većih napada. Kad se vratio u Split po novo naoružanje, Teočak je ostao bez naoružanja dok je izbivao iz mjesta pa je dio pao pod srpsku kontrolu. Mještani su se branili brani lovačkim puškama i slabim naoružanjem, što je bilo slabo za otpor opremljenijim Srbima. HV je opet poslao oružje iz Lore. Avdičević je donio raketne bacače s punjenjima, bestrzajni top i obilje streljiva. U Teočaku je Avdičevića uvijek čuvao veliki broj vojnika da bi slučajno nastradao, jer im je bio značajan i ključan za obranu mjesta, kao i oružje koje je slala HV. Teočak je tad imao 9000 stanovnika, 6000 lokalaca i 3000 izbjeglica. U novoj pošiljci bile su automatske puške i metci. Iz splitske vojne bolnice poslali su kamion sanitetske opreme, zavoja, lijekova, hrane za djecu, svega za održati na životu najmanje kojima nije bilo dostupne hrane i za spasiti ranjenike. U Splitu su mu svaki od čansika HV davali dio naoružanja svoje postrojbe, što je poslije pomagalo Teočaku produžiti život. Avdičević se suočavao s problemima kod pripadnika ABiH koji su ga uvjeravali da će Teočak ionako pasti pa da je bolje ostaviti oružje njima. Da ne bi imao problema ni s ABiH ni s HVO kad je bio hrvatsko-muslimanski sukob, u Splitu su mu pravili dvojnu papirologiju. Jednu je kazivao HVO-u (da je konvoj za Hrvate), a druga za ARBIH (da je konvoj za Muslimane). Armija je znala da oružje ide za Teočak. HVO-u je predočavano da je oružje za jedinice HVO-a na drugim dijelovima BiH, no to je bilo samo za vojnike, a vojni vrh Hrvatskog vijeća obrane bio je informiran o svemu. Splitski javni autoprijevoznik Promet davao je Avdičeviću gorivo i mazivo. Jednom je dostavio u Teočak veliku količinu Podravkina gulaša, što je mnogo značilo Teočacima koji su živjeli od 200 g kruha dnevno. Problem dostavi pomoći Teočaku pravili su i mudžahedini, koji su se više bavili time je li netko pio alkohol u konvoju, nego za koga je konvoj i šta konvoj nosi, čak su i zarobili jednog pripadnika konvoja. Manja skupina mudžahedina bila je i u Teočaku, ali su zgroženi otišli jer su lokalci pili alkohol i jeli svinjetinu. Nisu se usudili nasilno ponijeti kao prema konvoju u Srednjoj Bosni, jer su mjesni branitelji bili brojniji. Mudžahedinima nije bila namjera ratovati, nego propagirati islam i nagovaranje ljudi fanatično ići u borbu i bezglavo izginuti, što je odgovaralo srpskom agresoru. Obrani Teočaka pridonio je i Zavičajni klub Teočaka iz Zagreba koji je prikupljao hranu i odjeću koju je Avdičević poslije prevozio u Teočak. Obranu Teočaka i dostavu pomoći Teočaku otežavali su ratni profiteri, koji su u skupinama vojnika ucjenjivali sudionike konvoja i zahtijevali naplatu, uvjetujući puštanje plaćanjem po toni tereta. TO Varaždin je 1992. ustupio oružje za obranu BiH. Na sastanku predstavnika Armije BIH sa časnicima Hrvatske vojske raspravljalo se o usmjeravanju oružja za obranu. Argumentiralo se za razne gradove, a na Avdičevićevo obrazloženje, časnici su odlučili da neće neće poslati u Travnik kako je planirano, nego u Teočak pa su uz oružje dobili i gorivo. Hrvati su Teočanima poslali kurbane za Bajram. Nisu mu Hrvati pravili problem s dostavom kurbana, nego su ih još i nahranili. Oružje, sanitet i hranu dopremao je u Teočak do samog kraja rata.

Poznate osobe

• Hajrudin Mešić , poznatiji kao Kapetan Hajro (01. siječnja 1959.), zapovjednik Prve teočanske brigade . Poginuo u akciji uspostavljanja koridora prema Srebrenici 30. listopada 1992. godine. Pokopan u šehidskom mezarju u Sniježnici kod Teočaka.

Spomenici i znamenitosti

• Prirodno-graditeljska cjelina Stari Teočak

• Srednjovjekovni utvrđeni Teočak datira iz 1345. godine.
• Stari grad koji se nalazi u Starom Teočaku sagrađen je 1548.godine. Pored njega iste godine nikla je i Fethija džamija prema zamisli sultana Bajazita II. Ovi prostori bili su poprište žestokih borbi između Turaka i Hrvatsko-Ugarske. U zadnjim borbama polovicom 16. stoljeća gradom su ovladali Turci, koji su prilikom povlačenja sve otvore na Starom gradu zazidali. Taj je grad od povlačenja Turaka s ovih prostora do danas ostao netaknut.
• Još 1990. godine Mirko Babić, sadašnji direktor bijeljinskog muzeja, započeo je arheološka ispitivanja na ovom mjestu. Međutim, ratni sukobi spriječili su ga da okonča ispitivanja na ovom spomeniku bosanskohercegovačke kulture koji je registriran kod Zemaljskog zavoda u Sarajevu 1959. godine. Među Teočanima kruže razne priče, kao na primjer da je u unutrašnjosti Starog grada turska vojska ostavila veće količine zlata i drugih vrijednih eksponata iz tog doba. Ni jedan prilaz koji vodi u unutrašnjost stare zidine već više od 450 godina nije otvaran. Mještani su radoznali što se krije unutar utvrde, ali s obzirom na to da se radi o spomeniku kulture bilo koji pokušaj štete na ovom objektu bio bi sankcioniran kaznenim mjerama. Mještani Starog Teočaka, koji su najbliži Starom gradu, tvrde da su neki od njih na ovom prostoru pronalazili eksponate iz 16. stoljeća kao što su razne vrste oruđa, zemljane posude, a da je bilo slučajeva i nalaska dukata u podnožju grada.
• mezarluci vezira iz osmanskog doba

• Sniježnica, jezero
• Šumski predio Mejdan
• rijeka Tavna

Obrazovanje

U općini se nalaze jedna osnovna i jedna srednja škola, obje u Teočaku-Krstacu.

Šport

• FK Teočak, nogometni klub

Vanjske poveznice

Teocak.ba