Drugi svjetski rat u Dalmaciji

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Drugi svjetski rat u Dalmaciji
Dio Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji
Map of the Axis occupation of Yugoslavia.svg
Karta okupirane Jugoslavije, 1941. – 1943.
Vrijeme 6. travnja 1941. – 5. prosinca 1944.
Lokacija Dalmacija
Ishod Pobjeda partizana
Slom XV. njemačkog korpusa, NDH i četnika
Casus belli Talijansko-njemačka invazija Jugoslavije
Aneksija i okupacija Dalmacije
Talijanski iredentizam
Nasilna talijanizacija hrvatskog stanovništva
Teritorijalne promjene Pripojenje Dalmacije pod Hrvatsku vlast odnosno vlast nove Jugoslavije
Sukobljeni
1941. – 1943.
Fašistička Italija

1943. – 1944.
Treći Reich

1941.
Kraljevina Jugoslavija
1941. – 1944.
NOVJ

Velika Britanija
SAD
od 1944.
Vlada u Egzilu

Vođe
Mario Roatta
Giuseppe Bastianini
Francesco Giunta
Edmund von Horstenau
Artur Phleps
Gustav Fehn
Rudolf Lüters
Edo Bulat
Momčilo Đujić 		Josip Broz Tito
Koča Popović
Vicko Krstulović
Mirko Kovačević
Petar Drapšin
Ivan Kukoč
Harold Alexander
Henry Wilson
William Elliot (BAF)
Jack Churchill
Vojne snage
40 000 (do. 1943.)
11 000
10 000 – 45 000
3000 		5000 – 35 000
5000 (1944.)
350 – 5000
Posljedice
Poginuli
1000 – 5000
19.356 (1944.)
6000
XV korpus uništen
Ranjeni
15.644 (1944.) 		Poginuli
19.107 (do 1945.)
300
više stotina streljano
Ranjeni
50.000 (do 1945.)
Poginuli civili
15.000 – 20.000
Ranjeni ili internirani civili
82.000 – 100.000

Dalmacija je nakon Osovinske okupacije Jugoslavije i uspostave NDH, Rimskim ugovorima, podeljena između NDH i Italije. Vlast NDH u tzv. drugoj zoni ostaje samo formalna, te služi kao ispomoć talijanskoj vojsci koja otvoreno naoružava i obučava četničke postrojbe u dalmatinskoj zagori. Italija je nastavila talijanizirati anektirana područja Dalmacije. Imena mjesta su talijanizirana, a talijanski je postao službeni jezik u svim školama, crkvama i državnoj upravi.[1]

Sva hrvatska kulturna društva su zabranjena, dok su Talijani preuzeli kontrolu nad svim ključnim mineralnim, industrijskim i poslovnim objektima. Oružani ustanak u Dalmaciji započeo je usporedno s ustankom u ostatku okupirane Hrvatske. Glavni razlozi bili su nasilna talijanska okupacija te politika etničkog čišćenja kako talijanskog tako i četničkog, a kasnije i njemačkog i ustaškog. To je dovelo do daljnjih talijanskih represivnih mjera – strijeljanja civilnih talaca, spaljivanja sela, oduzimanja imovine i zatvaranja u koncentracijske logore.[2][3]

Početak rata

Talijanska medalja oslobođenja Dalmacije 1941.

U prvnim danima Travanjskog rata, 7. travnja, talijanske snage na slovenskoj granici izvele su manje akcije u dolini Save i na području Kastva. Dana 11. travnja 2. talijanska armija pokrenula je ofenzivu, zauzevši istog dana Ljubljanu, Sušak i Kraljevicu. 12. travnja 133. oklopna divizija Littorio i 52. pješačka divizija Torino zauzele su Senj, 13. travnja Otočac i Gradac, dok su talijanske pomorske snage izvršile desant na nekoliko dalmatinskih otoka.

Planirani jugoslavenski napad na Zadarsku enklavu nije se ostvario, pa su trupe gradskog garnizona počele napredovati sve dok se nisu susrele s divizijom Torino kod Knina, koji je zauzet 14. travanja. Split i Šibenik su zauzeti 15. odnosno 16. travnja, a 17. travnja talijanski Motorizirani korpus je zauzeo Dubrovnik.[4]

Talijanski bersaljeri napreduju prema Sinju tijekom invazije na Jugoslaviju, travanj 1941.

Nakon što je odbila jugoslavensku ofenzivu u Albaniji, 18. pješačka divizija Messina zauzela je 17. travnja Kotor, susrevši se s talijanskim jedinicama Motoriziranog korpusa.

Završetkom vojnih operacija i uspostavom NDH, te potpisanim Rimskim ugovorima, Dalmacija je podijeljena između NDH i Italije. Vlast NDH u tzv. drugoj zoni ostaje samo formalna, te služi kao ispomoć talijanskoj vojsci koja otvoreno naoružava i obučava četničke postrojbe u dalmatinskoj zagori. Prema tom ugovoru, što su ga potpisali Pavelić i Mussolini, Italija je dobila dijelove Dalmacije i to: šire područje Zadra, Šibenika, Splita, sve Dalmatinske otoke osim Paga, Brača i Hvara, zatim Boku kotorsku te dijelove Hrvatskog primorja (otoke Krk i Rab) i Gorskog kotara.

Troškovi okupacijskih talijanskih trupa u Drugoj i Trećoj zoni naplaćivali su se (skupo) iz proračuna NDH. Usto, Italija je priključila 5.380 km2 teritorija u Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru, Kvarneru i Dalmaciji s 380.000 stanovnika (Prva zona). Talijanska Dalmacija je obuhvaćala područje koje su činili:Mussolini je dekretom 20. svibnja 1941. na tom području osnovao Namjesništvo za Dalmaciju.[5] Za obavljanje upravnih poslova u pripojenim područjima osnovana je Vlada za Dalmaciju (Governo della Dalmazia) sa sjedištem u Zadru.[6]

Talijanska okupacija

Krajem 1941. slavensko stanovništvo bilo je podvrgnuto politici masovne i nasilne talijanizacije. Talijanski je nametnut kao obvezni jezik za dužnosnike i učitelje, iako se hrvatski tolerirao za komunikaciju unutar civilne uprave. U glavnim središtima razni znakovi napisani na hrvatskom jeziku zamijenjeni su natpisima na talijanskom, zabranjene su hrvatske zastave, novine i plakati osim dvojezičnih koje su objavljivale talijanske civilne i vojne vlasti; raspuštena su kulturna i sportska društva. Italija ujedno prisvaja cjelokupnu trgovačku mornaricu (sve brodove privatnih brodara iz Hrvatske).

Talijanske snage u Dalmaciji bile su pod zapovjedništvom XVIII. armijskog korpusa (pod 2. talijanskom armijom (Comando Superiore di Slovenia e Dalmazia)), čije je zapovjedništvo bilo prvo u Zadru, a potom u Splitu.

Pod XVIII. korpusom bile su sljedeće postrojbe;

  • 12. pješačka divizija Sassari
  • 15. pješačka divizija Bergamo
  • 151. pješačka divizija Perugia
  • 158. pješačka divizija Zara

Svaka talijanska pješačka divizija brojala je oko 10.000 vojnika raspoređenih u dvije pješačke pukovnije (divisione binaria), svaka pukovnija imala je 3 bojne, jednu topničku pukovniju, te jednu "legiju squadistra" (pukovniju) crnokošuljaša jačine 2 bojne.

Kao potpora regularnoj talijanskoj vojsci, od lokalnog stanovništva oformljene su paravojne postrojbe, MACV (Milizia Volontaria Anti Comunista) poznate i kao Banda.[7] Većinom se radilo o pravoslavnim četničkim formacijama na području sjeverne Dalmacije i Hercegovine koje su prihvatile talijansku vlast, dok je u zadarskom području unovačena milicijska formacija sastavljena od većinski katoličkog stanovništva.

  • MVAC "Zara" – "Davidova banda" (1500 pripadnika)
  • MVAC "Dinara" – Dinarski četnici (5000 pripadnika)
  • MVAC "Erzegovina" – Hercegovački četnici (6000 pripadnika)

Ratni zločini

Talijanska zastava iznad koncentracijskog logora na Rabu.

Brojni koncentracijski logori osnovani su u represivne svrhe[8], posebno počevši od 1942., poput onih u Rabu i Molatu. Osim logora Specijalni sud za Dalmaciju[9] (Tribunale Straordinario della Dalmazia) od 1941. do 1943. od oko 5000 privedenih na smrt je osudio 500 dalmatinskih Hrvata.[10] Dana 16. studenoga 1942. talijanska mornarica bombardirala je Primošten kao odmazdu za partizanske akcije u okolici, pri čemu je ubijeno između 80 do 150 mještana, dok je zapaljeno je i porušeno više od 300 kuća,.[11]

Logor na Molatu uspostavljen je 28. lipnja 1942. Za vrijeme njegovog postojanja, od dana osnutka do kapitulacije Italije 8. rujna 1943, u logor su u svojstvu talaca internirani članovi obitelji partizanskih boraca i drugi fašističkim vlastima sumnjivi i nepodobni građani Dalmacije. Logor je imao 12 baraka u kojima je u vrlo lošim uvjetima bilo smješteno i po 2.500 interniraca.[12] Prema istraživanju Udruge logoraša antifašista talijanskog koncentracionog logora Molat, kroz logor je ukupno prošlo oko 20.000 ljudi, a njih oko 1.000 je strijeljano ili je umrlo od gladi. Pogrješka u citiranju: nevaljana <ref> oznaka; izvori bez imena moraju imati sadržaj

Koncentracijski logor Kampor na otoku Rabu osnivan je u srpnju 1942. U koncentracijskim logoru nalazilo se približno 15.000 zatočenika, i to uglavnom Hrvata iz Gorskog kotara, Židova i Slovenaca. Od gladi i teških uvjeta života, posebice u zimskom i ljetnom razdoblju umrlo je više od 4000 ljudi uključujući više od 150 djece ispod 15 godina. Daljnih 800 osoba je umrlo pri kasnijim transportu u druge koncentracijske logore u Italiji, kao primjerice u Koncentracijski logor Gonars i Padovu.[13]

Uz ove zločine, fašistička vlast je odobravala etničko čišćenje koje su provodile četničke postrojbe nad većinskim hrvatskim stanovništvom u Dalmaciji, najpoznatiji takav zločin zbio se u Gatima 1. listopada 1942., gdje je talijanska vojska, prvo kamionima prevezla četnike do sela i zadržavala se na glavnim putovima, a četnici su se nakon iskrcavanja razilazili po zaseocima te palili kuće. U zaseoku Podgrac četnici su nastavili s ubijanjem, strijeljavši nedužne, do kraja dana ubijeno je 96 civila, gotovo svi su bili starci, žene i dijeca.[14]

Slični zločini poput ovoga, u kojima je ubijeno od 100 do 300 civila zbila su se u mjestima kao što su Vrlika, Maovice, Kijevo, Bribir, Vrgorac, Dugopolje, Kotlenice, Ostrovica, Tugare i druga. Najveći zabilježeni četnički masakri bili oni koje su počinili četnici vojvode Petra Baćovića u rujnu 1942. u zaleđu Makarske pobili su oko 900 civila tijekom talijanske operacije Alba, dok je dinarska divizija u travnju 1943. na Kninskom Polju, masakrirala preko 1000 civila.[15]

Područje pod upravom NDH – Druga zona

Druga zona u NDH bio je dio talijanske interesne zone u NDH. Prostirala se iza Prve zone, područja koja je Italija sebi izravno pripojila (dijelovi Dalmacije i Gorskoga kotara). Druga zona bio je obalni pojas NDH sa zaleđem i nazivao se još razvojačenim područjem. NDH je u tom području ponovo preuzela vlast svibnja 1941. godine. Na ovom području NDH zadržava nominalnu vlast, no nije smjela podići ni utvrde ni vojne baze niti držati ratnu mornaricu, niti provoditi regrutaciju stanovništva. NDH se obvezala da na svome obalnom i priobalnom području neće graditi nikakve vojne objekte te neće držati ratnu mornaricu.[16][17]

Ustaška vlast je provodila brojne zločine u Drugoj zoni. Najbolji primjer bio je koncentracijski logor na Pagu, Slana (za muškarce) i Metajna (za žene), osnovan 25. lipnja 1941. godine. Zajedno s Jadovnim na Velebitu, to su bili prvi logori u kojima su zatočenici masovno ubijani. Zbog straha da će brutalnost ustaša dodatno poticati ustanak u sjevernoj Dalmaciji logor je zatvorila talijanska vojska u kolovozu 1941. Procjenjuje se da je u samo nekoliko tjedana ubijeno između 4000 i 12.000. Među žrtvama je bilo 1500 Židova.[18]

Kapitulacija Italije i Njemačka okupacija

Ulazak Njemaca u Split, rujan 1943.
7. SS divizija, Dalmacija, 1943.

Nakon kapitulacije Italije 1943., Dalmatinski partizani uspostavljaju privremenu kontrolu nad širim područjem srednje Dalmacije, te otocima. Partizani uspijevaju na vrijeme razoružati cijele talijanske pukovnije te dolaze do velike količine oružja i opreme. Srdište pokreta postaje oslobođeni Split, bivše zapovjedništvo talijanskog XVIII. armijskog korpusa 2. armije.

U takvom trenutku vođe dalmatinskih partizana odlučile su početkom lipnja 1943. godine osnovati jedan središnji list za čitavu pokrajinu.[19]

U strahu od nekontroliranog rasta partizanskog pokreta i mogućeg savezničkog iskracavanja u Dalmaciji, njemačka vojska pokrenula je dio veće operacije Achse s ciljem razoružavanja talijanske vojske i zauzimanja jadranske obale. Dana 11. rujna divizijama stacioniranim u Dalmaciji naređeno je da izbjegavaju svaki otpor u nadi za mirnu repatrijaciju, 158. pješačka divizija Zara predala se 12. rujna, a njezini zapovjednici su deportirani, dok je u Splitu 15. pješačka divizija Bergamo sklopila sporazum s partizanima i branila grad do 27. rujna od 7. SS dobrovoljačke brdske divizije Prinz Eugen, poslane iz Mostara; nakon predaje, pogubljena su tri talijanska generala (Alfonso Cigala Fulgosi, Salvatore Pelligra i Angelo Policardi) i 46 časnika.[20] Kako bi zauzeli Split, njemačka vojska počinje operaciju Geiserich. Nakon prikupljanja njemačkih snaga i neuspjelih pokušaja zauzimanja Klisa, daljnja obrana Splita postaje nemoguća. Stoga je 25. rujna 1943. naređena evakuacija zarobljene talijanske vojne opreme te uništavanje težeg naoružanja koje se nije moglo izvući iz grada.

Njemačke snage u Dalmaciji bile su pod zapovjedništvom njemačkog XV. brdskog korpusa, te dijelova V. brdskog korpusa SS-a i 2. panzerske armije;[21]

Pukovnik August Schmidhuber (zapovjednik 7. SS divizije za vrijeme operacija u Dalmaciji) sa zapovjednikom trebinjskih četnika, Hercegovina, 1943.[24]

Čitavo područje nekadašnjeg talijanskog namjesništva (bez Zadra) predano je službeno NDH 10. rujna 1943. Nijemci su vlastima NDH prepustili samo ograničene građanske funkcije, te je zapravo njemački XV. brdski korpus imao imao potpunu vlast u Dalmaciji.[25] NDH do oslobođenja Dalmacije iduće godine nije uspjela uspostaviti efektivnu kontrolu nad područjem. Razlozi tome su jačanje NOP-a, protuustaško raspoloženje u Dalmaciji zbog Rimskih ugovora te gospodarska i vojna slabost NDH. Grad Zadar je ostao pod kontrolom njemačke vojske do oslobođenja, te se smatrao dijelom Mussolinijeve Talijanske Socijalne Republike. Južni dio Konavala s mjestom Gruda ostao je pod izravnom njemačkom vlašću nakon što su Nijemci preuzeli Boku kotorsku, jer je to područje bilo dijelom bivše talijanske pokrajine Kotor.[26]

Operacija Delphin bila je protupartizanska operacija u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koja se odvijala, od 15. studenog do 1. prosinca 1943. Cilj misije bio je uništiti partizanske elemente na dalmatinskim otocima uz središnju Dalmaciju.[27]

El Shatt, rujan 1944.

Njemačke postrojbe, te domaće postrojbe pod njemačkim zapovjedništvom počinile su brojne zločine nad dalmatinskim stanovništvom tijekom okupacije Dalmacije. Najpoznatiji zločin počinila je 7. SS divizija Prinz Eugen, te djelovi 369. legionarske divizje i dinarske četničke divizije u Cetinskoj krajni 28. i 29. ožujka 1944.Tijekom dvodnevne akcije ubijeno je između 1500 i 1800 civila, većinom žena, djece i staraca, a sva su stradanja pogodila isključivo. Najteže su stradala naselja Ratkovići u selu Podi, te sela Otok, Ruda, Voštane i Krivodol. Zločin se dogodio tijekom protupartizanskih operacija koje su njemačke snage provodile u tom području. Donji Dolac bio je prvo selo koje je napadnuto 272 stanovnika spaljena su živa, među njima 103 djece.[28] Selo Voštane pretrpjelo je najveći broj žrtava, gdje je između 337 i 400 civila ubijeno, uključujući 143 djece.[29]

Postrojbe divizije Prinz Eugen u sklopu tih akcija provodile su odmazde nad civilnim stanovništvom koje se sumnjičilo za suradnju s partizanima.[30] Osim ovog zločina njemačke postrojbe počinile su masovna ubojstva u Lovreću[31], Dugopolju, Mravincima, Košutama, Baćinama, te na otocima Ugljanu, Pelješcu i Braču.[32]

Kao posljedica brutalnosti njemačke ofenzive[33] i u strahu od odmazde, gotovo 40.000 civila pobjeglo je na udaljeni otok Vis no zbog nedostatka hrane i nemogućnosti da osiguraju njihovu zaštitu, saveznici su odlučili poslati evakuirane izbjeglice i neborbeno stanovništvo otoka u južnu Italiju, prvo u Bari, a zatim u Taranto. Zbog teških borbi u Italiji između savezničkih snaga i Nijemaca, odlučeno je prebaciti izbjeglice u Egipat. Kako se njemačka prijetnja povlačila nakon bitke kod El Alameina, neki bivši britanski vojni logori postali su dostupni europskim izbjeglicama. El Shatt blizu Sueza, zajedno s logorima u Tolumbatu i Khatatbi, odabran je za novi dom Dalmatinaca, a u Italiji ih je ostalo samo nekoliko tisuća.[34]

Oslobođenje Dalmacije

Inspekcija britanskih komandosa u Komiži na otoku Visu, veljača 1944.[35]

Glavni nositelj oslobodilačkih akcija bio je 8. dalmatinski udarni korpus. Osmi dalmatinski udarni korpus bio je korpus jugoslavenskih partizana utemeljen 7. listopada 1943. Sačinjen je od 9., 19., 20. i 26. dalmatinske divizije. Pri osnivanju imao je 13.049 vojnika, a na ljeto 1944. ukupno 25.470 vojnika i 5080 mornara mornarice NOVJ. Krajem ljeta 1944. sve dalmatinske brigade okupljene u Osmi dalmatinski korpus amfibijskim desantima počinju oslobađanje Dalmacije koje traje puna tri mjeseca. Potporu su pružali zapadni saveznici, i to ne samo u obliku oružja i opreme, nego i kroz borbenu potporu — zračne napade, diverzantske akcije, te sudjelovanje britanskih marinaca i američkih rendžera u prvoj fazi napada.[36][37]

Glavnoj operaciji prethodila su amfibijska iskrcavanja na dalmatinske otoke, koje su izvodile snage 8. korpusa u suradnji s britanskom 2. komando brigadom i britanskim SBS-om:[38][39]

  • Korčula – operacija Shoot III[40]
  • Šolta – operacija Detained
  • Hvar – operacija Endowment[41]
  • Ugljan – operacija Foothound (odgođena)[42]
  • Mljet – operacija Farrier[43]
  • Brač – operacija Flounced[44]

Savezničke kopnene snage (Land Forces Adriatic) koje su djelovale u koordinaciji s 8. dalmatinskim korpusom;

  • Britanska 2. brigada specijalnih snaga (2nd Special Service Brigade)
    • 40. komando bojna (40th Royal Marines Commando)
    • 43. komando bojna (43rd Royal Marines Commando)
    • 2. komando bojna (2nd Army Commando)
    • 9. komando bojna (9th Army Commando)
    • 2. bojna pukovnije HLI (Highland Light Infantry)
    • A sekcija LRDG (Long Range Desert Group)
    • SBS (Special Boat Section)
  • Američke snage
    • Obavještajni Odred OSS-a
    • 20. obalna grupa (Ranger)
Američki renđeri i dalmatinski partizani sa zarobljenom njemačkom zastavom nakon desanta na Korčulu, Vis, 1944.

Saveznički Zapovjednik Sredozemlja general Henry Maitland Wilson uputio je povodom ovih akcije maršalu Titu poruku:[45]


Operacije za oslobođenje Dalmacije započele su početkom rujna 1944. godine. Ofenziva je provedena u više faza te je potrajala tri mjeseca.

Bitka kod Vukovog Klanca bila je prvi veći sukob partizanskih i osovinskih snaga u srednjoj Dalmaciji. Odigrala se između 15. i 23. listopada 1944. godine, na području između Metkovića i Stona, dok su se postrojbe Wehrmachta povlačile iz Dubrovnika i okolice. U bitci je 369. “Vražja” divizija pretrpjela teške gubitke — izgubila je velik dio ljudstva i većinu opreme. 18. listopada združene snage 8. korpusa (2. dalmatinska brigada) i britanskih komandosa (43. komando bojna britanskih marinaca) oslobađaju Dubrovnik.[46]

Nakon te bitke uslijedile su operacije za oslobođenje Splita, koji su 26. listopada 1944. godine oslobodile 26. i 20. divizija. Na sjeveru Dalmacije, jedinice 19. divizije oslobodile su Benkovac, a 31. listopada oslobođen je i Zadar. Nakon oslobođenja Splita, 26. divizija nastavila je napredovati prema Šibeniku i Drnišu. Jedanaesta i Dvanaesta brigada upućene su na komunikaciju Šibenik–Drniš, dok je 1. dalmatinska brigada, ojačana 3. prekomorskom brigadom, napala neprijatelja u smjeru grada. Prvoga studenoga započele su borbe za Šibenik, a grad je oslobođen 3. studenoga 1944. godine.

Potpunim oslobođenjem Dalmacije tijekom ZAVNOH se seli u Šibenik pripremajući se za preuzimanje vlasti na prostoru čitave Hrvatske. Šibenik je bio sjedište ZAVNOH-a od 31. prosinca 1944. do 13. svibnja 1945. S tim u skladu ZAVNOH donosi odluku o formiranju prve Narodne vlade Federalne Hrvatske. Na izvanrednoj sjednici Predsjedništva ZAVNOH-a 14. travnja u Splitu izabrana je Narodna vlada Federalne Hrvatske. Vladu su činili predsjednik Vladimir Bakarić, dva potpredsjednika i ministri.

  • "Stuarti" 1. tenkovske brigade 8. korpusa i 1. dalmatinska brigada, Šibenik, 1944.
    "Stuarti" 1. tenkovske brigade 8. korpusa i 1. dalmatinska brigada, Šibenik, 1944.
  • Zadarski odred, 6. dalmatinska brigada, Zadar 1944.
    Zadarski odred, 6. dalmatinska brigada, Zadar 1944.
  • Vladimir Nazor u Splitu 1944.
    Vladimir Nazor u Splitu 1944.
  • 2. dalmatinska brigada, Dubrovnik, 1944.
    2. dalmatinska brigada, Dubrovnik, 1944.

Sedmoga studenoga započela je Kninska operacija, posljednja faza oslobođenja Dalmacije. U tim je borbama 8. korpus teško porazio i gotovo prepolovio snage njemačkog XV. brdskog armijskog korpusa, čime je dovršeno oslobođenje Dalmacije. U borbama je poginulo oko 2000 vojnika 8. korpusa, dok ih je približno 5000 bilo ranjeno ili izbačeno iz stroja. Računa se da je oko 3000 vojnika vojske (domobranstvo i mornarica) NDH tijekom ofenzive za oslobođenje Dalmacije prešlo jedinicama 8. korpusa.[47]

"Stuarti" 1. tenkovske brigade, 8. dalmatinskog korpusa ulaze u Trst, 1945.

Nakon oslobođenja Dalmacije i operacija u Hercegovini, u ožujku 1945. dalmatinske divizije započele su veliku bitku od Like do Soče, a ofenziva se protezala na području dugom preko 300 kilometara. U toj vojnoj operaciji 8. dalmatinski korpus imao je oko 5000 mrtvih i preko 15.000 ranjenih boraca.[48]

Narodnooslobodilački pokret u Dalmaciji

Partizani Dinarskog, Svilajskog i Kamešničkog odreda na Dinari, 20. ožujka 1942.

Oružani ustanak u Dalmaciji započeo je usporedno s ustankom u ostatku okupirane Hrvatske. Glavni razlozi bili su nasilna talijanska okupacija te politika etničkog čišćenja kako talijanskog tako i četničkog, a kasnije i njemačkog (i ustaškog).

ZAVNOH je nakon kapitulacije Italije 20. rujna 1943. donio Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj. Taj dan se u RH od 2005. obilježava kao spomendan. Split je oslobođen 26. listopada, Zadar 31. listopada, a Šibenik 3. studenoga 1944. Nakon dugog i polaganog napredovanja, postrojbe NOVJ su 4. prosinca 1944. oslobodile Knin, čime su u potpunosti oslobodile Dalmaciju.

Tijekom Drugog svjetskog rata na prostoru tadašnje Jugoslavije, od 1941. do 1945. godine u okviru Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije utemeljeno je ukupno četrnaest brigada, koje su nosile naziv dalmatinske. Oko 2000 dalmatinskih partizana upućeno je u proleterske brigade, većina (1453) je služila u elitnoj Prvoj proleterskoj brigadi. Nakon kapitulacije italije i raspadom talijanske vojske na talijanskom bojištu od zarobljenih dalmatinaca osnovama je 3. prekomorska udarna brigada koja je ušla u sastav 26. divizije.

Za proleterske su proglašene Prva i Druga dalmatinska brigada. Za udarne Prva, Druga, Treća, Šesta, Sedma i Jedanaesta dalmatinska brigada, a Ordenom narodnog heroja odlikovane su Prva, Druga i Treća dalmatinska brigada.[49]

Prva dalmatinska brigada ulazi u oslobođeni Šibenik 3. studenoga 1944.
I tenkovska brigada, Knin, 1944.

Popis dalmatinskih brigada

Popis dalmatinskih divizija

Brojnost

O snazi dalmatinskog ustanka dovoljno je reći da je Dalmacija dala pet divizija. Naime, IX. divizija, poslije teških gubitaka na Neretvi gdje su je zapali najteži zadatci, ponovo je osnovana. Poslije kapitulacije Italije utemeljene su još tri – XIX., XX. i XXVI. divizija, od kojih je u listopadu 1943. sazdan Osmi korpus. Već od lipnja 1942. utemeljeni su općinski i kotarski narodnooslobodilački odbori. U to doba partizanske su snage u Dalmaciji vezivale 54.000 talijanskih vojnika, 4000 četnika i 3000 ustaša, domobrana i žandara.

Sama je Dalmacija tada dala više boraca nego Srbija i Makedonija zajedno. Osmi korpus je u prosincu 1943. brojio 16.390 boraca. Vezivao je Njemačku 264. i 118. diviziju, dijelove 7. SS-divizije, i 114. divizije, jednu obalnu i jednu pohodnu pukovniju, 5. i 6. ustaški djelatni zdrug, 15. domobransku pješačku pukovniju, tri žandarmerijska puka i 4000 četnika.

Tijekom rata s područja Dalmacije u Narodnooslobodilačkom pokretu Hrvatske sudjelovalo je 110.000 ljudi dok je kroz postrojbe NOVJ-a prošla 71 000 boraca. U razdoblju prije mobilizacije Dalmacija je dala oko četvrtine ukupnog broja jugoslavenskih partizana.

Ljudski gubitci Dalmacije tijekom rata

Tijekom Drugog svjetskog rata Dalmacija je pretrpjela izuzetno teške ljudske gubitke, koji su ostavili duboke tragove u društvu i kolektivnom pamćenju regije. Točan broj ljudskih gubitaka u Dalmaciji tijekom Drugog svjetskog rata teško je sa sigurnošću utvrditi. Razlog tomu leži u složenim ratnim okolnostima, čestim promjenama vlasti, nedostatku sustavne evidencije i kasnijim političkim tumačenjima događaja. Tisuće dalmatinca poginule su boreći izvan dalmacije kao pripadnici NOVJ-a ali i kao pripadnici talijanske vojske i vojske NDH-a.

Popis žrtava Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj iz 1964. navodi da je iz Dalmacije je poginulo preko 30.000 civila i vojnika. 17.428 pripadnika NOVJ-a, 15.177 civila, od kojih je 1791 bilo mlađe od 15 godina. 82 do 90 posto poginulih bili su etnički hrvati, a navedeno je i da je iz Dalmacije poginulo 3237 Hrvatica[51] (kao civili i u borbi).[51] Vladimir Geiger navodi 10 474[52] poginulih civila. Talijanski izvori navode više tisuća poginulih civila u savezničkim bombardiranjima koji izostaju s jugoslavenskih i hrvatskih popisa.[53] Vladimir Geiger navodi 1355[52] poginulih iz Zadra, dok talijanski izvori navode i do 5000 žrtava, te više stotina poginulih dalmatinaca pripadnika talijanskih oružanih snaga, dok popis iz 1962. navodi 206 poginulih hrvata u talijanskoj vojsci.

Prema Vicku Krstuloviću ratni gubitci Dalmaciji bili su najmanje 33.000 poginulih boraca i civila.[54] Broj poginulih pripadnika NOVJ iz Dalmacije se kreće od 17 do 20.000[55], dok broj civila varira. Prema zborniku 8. dalmatinskog korpusa[56] gubitci 8. korpusa, i kasnije dalmatinskih postrojbi unutar 4. armije, od 7. listopada 1943. do 8. svibnja 1945., kada je rat završen, bili su ukupno 16.059 poginulih vojnika. Dodavanjem poginulih dalmatinaca od 1941. do 1943. broj se penje do 19.107 poginulih boraca ili 35% od ukupnog broja poginulih NOV Hrvatske (64.561[57]).[56]

Pogled na Zadar u plamenu 1944.

Zbog komunističke ideologije, koja je bila sastavni dio šireg antifašističkog pokreta, partizani su nakon oslobođenja često likvidirali i političke protivnike za koje su sumnjali da bi mogli predstavljati prijetnju novom poretku. Pokolj na otoku Daksi, nakon oslobođenja Dubrovnika, poznat je primjer partizanskog ratnog zločina, kada je bez suđenja pogubljeno 53 dubrovačkih civila.

Velikim civilnim žrtvama u Dalmaciji pridonijelo je i snažno savezničko bombardiranje obalnih i prometnih čvorišta koja su bila pod kontrolom njemačke vojske. Gotovo svi veći dalmatinski gradovi bili su bombardirani, a najteža su razaranja pogodila Zadar. U Zadru je potpuno uništeno oko 80 % objekata, dok su gotovo svi preostali bili oštećeni. U trideset dokumentiranih zračnih napada poginulo je između 500 i čak 5000 ljudi u gradu koji je tada imao manje od 20.000 stanovnika.

Brojni civili Dalmacije izgubili su živote internirani po razni logorima izvan okupirane jugoslavije, dok je 835 Dalmatinaca umrlo u izbjegličkom logoru El Shatt u Egiptu.[58]

Povezani članci

Izvori

v •  • u
Drugi svjetski rat u Jugoslaviji
Države sudionice
Političke organizacije
Značajne osobe
Bitke
Ostalo
  1. ↑
    • Nepoznat parametar: others
  2. ↑ Cohen, Philip J. https://books.google.hr/books?id=Fz1PW_wnHYMC&pg=PA29&hl=hr&source=gbs_selected_pages&cad=1.
  3. ↑ partizani. Hrvatska enciklopedija 0. Pristupljeno 2025-10-15.
  4. ↑
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
  5. ↑ Ferdinand Perinović: Dica Kalelarge protiv četiri lazna mita o Zadru
  6. ↑ Dinko Odak: Slomljena Osovina (2) – Travanjski rat, (Arhivirano 5. srpnja 2012.) Hrvatski povijesni portal, ISSN 1846-4432
  7. ↑ Odnos dinarske četničke divizije i talijanskog okupatora. povijest.net 0. Pristupljeno 2025-10-17.
  8. ↑
    • Nepoznat parametar: issue
    • Nepoznat parametar: issn
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  9. ↑ ARHiNET – Specijalni sud za Dalmaciju. arhinet.arhiv.hr 0. Pristupljeno 2025-10-20.
  10. ↑
    • Nepoznat parametar: issue
    • Nepoznat parametar: issn
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  11. ↑ Tomasevich, Jozo. https://books.google.hr/books?id=fqUSGevFe5MC&redir_esc=y.
  12. ↑ The Italian fascist concentration camp for civilians Molat. REVIVAL project 0. Pristupljeno 2025-10-15.
  13. ↑ OKRUGLI STOL O TALIJANSKIM LOGORIMA U PRIMORJU I DALMACIJI OD 1941.-DO 1943. GODINE | Udruga antifašističkih boraca i antifašista liburnije. 30. kolovoza 2017. Pristupljeno 2025-10-13.
  14. ↑ 73. obljetnica pokolja u Gatima :: Hrvatski radio. radio.hrt.hr 0. Pristupljeno 2025-10-13.
  15. ↑ Dizdar, Zdravko; Sobolevski, Mihael (1999). Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941–1945 (in Serbo-Croatian). Hrvatski institut za povijest
  16. ↑ Wayback Machine. terkepek.adatbank.transindex.ro 0. Pristupljeno 2025-10-15.
  17. ↑ Frucht, Richard C. (2005). Eastern Europe: An Introduction to the People, Lands, and Culture. p. 429. ABC-CLIO; ISBN 1-57607-800-0 "The NDH was in fact an Italo-German condominium. Both Nazi Germany and fascist Italy had spheres of influence in the NDH and stationed their own troops there."
  18. ↑ Goldstein, Ivo
    Goldstein, Slavko. https://books.google.hr/books?id=ehVSjgEACAAJ&redir_esc=y.
  19. ↑ ARHiNET – Narodni odbor oblasti Dalmacije. arhinet.arhiv.hr 0. Pristupljeno 2026-01-27.
  20. ↑ After (7th SS divison) capturing Split, the division executed 48 Italian officers and three generals (General Salvatore Pelligra, commander of the artillery of the XVIII Corps, General Angelo Policardi, commander of the pioneers of the XVIII Corps, and General Alfonso Cigala Fulgosi, commander of the 17th Littoral Brigade). Kozlica 2012, pp. 92–93.
  21. ↑ Gaj Trifković, „MORE KRVI: Vojna povijest partizanskog pokreta u Jugoslaviji 1941 – 1945“. Historiografija.hr 0. 20. listopada 2025. Pristupljeno 2026-01-31.
  22. ↑ 15. brdski armijski korpus (XV. Gebirgs Armeekorps). znaci.org 0. Pristupljeno 2025-10-20.
  23. ↑ 15. brdski armijski korpus (XV. Gebirgs Armeekorps). znaci.org 0. Pristupljeno 2025-10-20.
  24. ↑ Baxter, Ian. https://books.google.hr/books?id=p04IEAAAQBAJ&pg=PT142&redir_esc=y.
  25. ↑
    • Nepoznat parametar: issue
    • Nepoznat parametar: issn
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  26. ↑
    • Nepoznat parametar: issue
    • Nepoznat parametar: issn
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  27. ↑ Hronologija oslobodilacke borbe naroda Jugoslavije 1941-1945 | WorldCat.org. search.worldcat.org 0. Pristupljeno 2025-10-15.
  28. ↑ Donji Dolac: Spomen na žrtve pokolja iz 1944. www.dugirat.com 0. Pristupljeno 2025-10-20.
  29. ↑ Pokolj u potkamešničkim selima 28.03.1944 - 29.03.1944. Antifašistički VJESNIK 0. Pristupljeno 2025-10-20.
  30. ↑ 15. brdski armijski korpus (XV. Gebirgs Armeekorps). znaci.org 0. Pristupljeno 2025-10-13.
  31. ↑ Spomen na fašistički teror nad narodom Lovreća i Imotske krajine - Antifašistički VJESNIK. www.antifasisticki-vjesnik.org 0. Pristupljeno 2025-10-20.
  32. ↑ Kozlica, Ivan (2012.) Krvava Cetina.
  33. ↑
    • Nepoznat parametar: issue
    • Nepoznat parametar: issn
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  34. ↑ [http://www.hismus.hr/english/el%20shatt%20eng.htm EL SHATT - the Croatian Refugee Community in the Sinai Desert, Egypt (1944-1946)].
  35. ↑ Inspection of Army Commandos at Komiza on the island of Vis in Dalmatia, February 1944 | Online Collection | National Army Museum, London. collection.nam.ac.uk 0. Pristupljeno 2025-10-20.
  36. ↑ 43 Royal Marine Commando with Yugoslav Partisans on the island of Korcula, 1944 | Online Collection | National Army Museum, London. collection.nam.ac.uk 0. Pristupljeno 2025-10-15.
  37. ↑ BBC - WW2 People's War - British Forces Involvement in Yugoslavia 1943-45. www.bbc.co.uk 0. Pristupljeno 2025-10-19.
  38. ↑ Special Boat Squadron
  39. ↑ Shoot | Operations & Codenames of WWII. codenames.info 0. Pristupljeno 2025-10-15.
  40. ↑ Shoot | Operations & Codenames of WWII. codenames.info 0. Pristupljeno 2025-10-15.
  41. ↑ Operation Endowment - 43 Commando Royal Marines. RoyalMarinesHistory 0. 22. ožujka 2022. Pristupljeno 2025-10-15.
  42. ↑ Operation Farrier - Yugoslavia. RoyalMarinesHistory 0. 30. svibnja 2020. Pristupljeno 2025-10-15.
  43. ↑ Operation Farrier - Yugoslavia. RoyalMarinesHistory 0. 30. svibnja 2020. Pristupljeno 2025-10-15.
  44. ↑ Operation Flounced - Yugoslavia. RoyalMarinesHistory 0. 17. svibnja 2021. Pristupljeno 2025-10-15.
  45. ↑ Mirko Novovic, Stevan Petkovic: Prva dalmatinska brigada. www.znaci.org 0. Pristupljeno 2025-10-15.
  46. ↑ 43 Commando - Landing at Dubrovnik. RoyalMarinesHistory 0. 29. listopada 2021. Pristupljeno 2025-10-15.
  47. ↑ Oslobođen Split 26.10.1944. Antifašistički VJESNIK 0. Pristupljeno 2026-01-27.
  48. ↑ Nikola Anic: POVIJEST OSMOG KORPUSA NARODNOOSLOBODILACKE VOJSKE HRVATSKE 1943-1945. znaci.org 0. Pristupljeno 2025-10-15.
  49. ↑ Anić., Nikola (2005.) Osmi dalmatinski korpus NOVJ.
  50. ↑ Vojni istorijski institut: ZAVRSNE OPERACIJE ZA OSLOBODJENJE JUGOSLAVIJE 1944-45. www.znaci.org 0. Pristupljeno 2023-01-17.
  51. ↑ 51,0 51,1 Cvetković, Dragan (1962.) Stvarni gubici Hrvatske 1941.-1945. godine.
  52. ↑ 52,0 52,1
    • Nepoznat parametar: issue
    • Nepoznat parametar: issn
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  53. ↑ Esuli | Corsa del Ricordo. www.corsadelricordo.it 0. Pristupljeno 2025-10-17.
  54. ↑ Krstulović, Vicko. https://books.google.hr/books/about/Vicko_Krstulovi%25C4%2587.html?id=FVYpswEACAAJ&redir_esc=y.
  55. ↑ Broj poginulih partizana iz Dalmacije dostiže 1943. godine 30,6, 1944. godine 30,9 i u početku 1945. godine 27,2 posto od svih stradalih pripadnika NOVJ (za navedene tri godine rata najveći postotak u Hrvatskoj). S područja Dalmacije potječe 28,2 posto svih stradalih partizana iz Hrvatske, među kojima Hrvati čine apsolutnu većinu s 82,8 posto. Dragan Cvetković, 1962.
  56. ↑ 56,0 56,1 Nikola Anic: POVIJEST OSMOG KORPUSA NARODNOOSLOBODILACKE VOJSKE HRVATSKE 1943-1945. znaci.org 0. Pristupljeno 2025-10-19.
  57. ↑ Vladimir Zerjavic: Gubici Stanovnistva Jugoslavije U 2SR | PDF. Scribd 0. Pristupljeno 2025-10-19.
  58. ↑
    • Nepoznat parametar: issue
    • Nepoznat parametar: issn
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Drugi_svjetski_rat_u_Dalmaciji&oldid=756419"