| Vlado Gotovac | |
|---|---|
| Vlado Gotovac
| |
| predsjednik Matice hrvatske | |
| trajanje službe 1990. – 1996. | |
| Prethodnik | Petar Šegedin |
| Nasljednik | Josip Bratulić |
| zastupnik u Hrvatskom saboru | |
| trajanje službe 1992. – 2000. | |
| predsjednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke | |
| trajanje službe 1996. – 1997. | |
| Prethodnik | Dražen Budiša |
| Nasljednik | Dražen Budiša |
| predsjednik Liberalne stranke | |
| trajanje službe 1997. – 2000. | |
| Prethodnik | položaj stvoren |
| Nasljednik | Ivo Banac |
| Rođenje | 18. rujna 1930. |
| Smrt | 7. prosinca 2000. |
| Politička stranka | HSLS (1989. do 1997.) LS (1997. do 2000.) |
Vladimir "Vlado" Gotovac (Imotski, 18. rujna 1930. – Rim, 7. prosinca 2000.), hrvatski pjesnik, esejist, filozof, disident i političar.
Mladost
Osnovnu školu pohađao je u Prnjavoru (BiH), Župi Biokovskoj i Lovreću, a gimnaziju u Imotskom i Zagrebu gdje je maturirao na Klasičnoj gimnaziji 1951. godine[1] . Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Djelovanje i progon u Jugoslaviji
Prvi svoj rad objavio je 1952. Od 1955. do uhićenja 1972. (kada je bio glavni urednik Hrvatskog tjednika), Gotovac je zaposlen kao novinar i urednik Redakcije kulture i drame na Radioteleviziji Zagreb. Bio je glavni urednik Hrvatskog tjednika za vrijeme Hrvatskog proljeća (posebno je značajan Gotovčev uvodnik Čuvanje nade, posljednjeg izvanrednog broja Hrvatskog tjednika). Kao jedan od Proljećara osuđen je na četiri godine zatvora kao politički zatvorenik, tri godine gubitka građanskih prava, kao i prava zaposlenja u državnoj službi, prava na objavljivanje i zabranu javnog nastupa. Zbog intervjua Švedskoj televiziji 1977., ponovno je osuđen u montiranim političkim sudskim postupku na dvije godine zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava.
Djelovanje u suverenoj modernoj Hrvatskoj
Vlado Gotovac se konačno zapošljava na Hrvatskoj radioteleviziji kao savjetnik direktora 1990. Kratko nakon toga, izabran je za predsjednika Matice hrvatske (osnovana 1842.). Godine 1992. Gotovac je kao kandidat HSLS-a izabran u Hrvatski sabor. Tamo se prometnuo u jednog od najrječitijih i najvatrenijih kritičara Franje Tuđmana, čiji je režim optuživao za autoritarnost. Kao jedan od najuglednijih opozicijskih političara, godine 1996. daje ostavku na mjesto predsjednika Matice i biva izabran za čelnika HSLS-a. Međutim, za tzv. zagrebačke krize ispostavilo se kako mu nedostaju praktične političke vještine, te je ugled njegove stranke ozbiljno narušen pregovorima koje je vodio s vladajućom strankom HDZ.
Na izborima 1997. kandidirao se za predsjednika Republike. Za vrijeme izbornog skupa u Puli ga je fizički napao i udarcem u glavu ozlijedio vidno alkoholizirani Tomislav Brzović, pripadnik elitne gardijske jedinice koja je štitila Franju Tuđmana, uzvikujući "Zivio Ante Pavelic! Ja sam ustasa, sve cu vas pobiti!". Vandalski čin najoštrije su osudile i međunarodne organizacije, a Ministarstvo obrane napadača je suspendiralo i pritvorilo. U službenoj izjavi MORH-a bilo je pojašnjeno da je HV-ov satnik u alkoholiziranom stanju napao Vladu Gotovca i nanio mu lakše tjelesne ozljede. Pulski Općinski sud Brzoviću je izrekao uvjetnu zatvorsku kaznu od jedne godine i šest mjeseci uz rok kušnje od tri mjeseca.[2][3] Incident nije imao učinka na izbore, gdje je završio na trećem mjestu iza Tuđmana i SDP-ovog kandidata Zdravka Tomca.
Nakon izbora je došlo do borbe za vlast između Gotovca i Dražena Budiše, koji se zalagao da se HSLS koalicijski veže uz HDZ. Gotovac, koji se tome protivio, je na stranačkoj konvenciji poražen, te je zajedno s pristašama izašao iz HSLS-a i formirao Liberalnu stranku, čiji je postao čelnik.
Govori
Gotovac je bio vrstan, neponovljiv govornik. Evo što je o Gotovčevom oratorstvu napisao Zvonimir Berković, Gotovčev osobni prijatelj:
"Gotovčevi govori mogu nekima biti teški, naporni, nerazumljivi ili nepotrebni, ali nikada glupi. Ako je riječ o iole ozbiljnijoj stvari, on praktički ne može izreći glupost jer, na neki svoj neobjašnjiv način, odmah dođe u prisni kontakt sa samom idejom te stvari, a same ideje zaista nikada nisu bedaste."
Najpoznatiji je po govoru na Krešimirovu trgu u Zagrebu ispred ondašnje zgrade Komande V. vojne oblasti Vojnog suda u Zagrebu 30. kolovoza 1991. u povodu prosvjeda majki vojnika koji su silom zadržani u ondašnjoj JNA.
Također bitni su govori na osnivačkoj skupštini HSLS-a, i na osnivačkom saboru LS-a.
Glavna djela
- Zbirke pjesama
- Opasni prostor (1961.)
- I biti opravdan (1963.)
- Osjećanje mjesta (1964.)
- Čujem oblake (1965.)
- Zastire se zemlja (1967.)
- Približavanje (1968.)
- Prepjevi po sjećanju (1968.)
- Čarobna spilja (1969.)
- Sporne sandale (1970.)
- Sadržaj vjetra (1971.)
- Zabranjena vječnost (1987.)
- Crna kazaljka (1991.)
- Čekati sjevernije (1995.)
- Crna jedra (1995.)
Neka njegova djela je u njenoj antologiji Zywe zradla iz 1996. s hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.
- Proza
- Princip djela (1966.)
- U svakodnevnom (1970.)
- Tri slučaja (1981.)
- Moj slučaj (1989.)
- Isto (1990.)
- Zvjezdana kuga (1995.)
- Znakovi za Hrvatsku (1996.)
Nagrade i priznanja
- nagrada "Tin Ujević" 1991., za zbirku pjesama "Crna kazaljka"
Izvori
- ↑ Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. – 2007.), Zagreb, 2007., ISBN 978-953-95772-0-7, str. 941.
- ↑ Zapovjednik bio i ostao. Slobodna Dalmacija, preuzeto 10. listopada 2013.
- ↑ Freundlich, Maja. Napad na Gotovca je Djelo Američkih Službi!. Feral Tribune, preuzeto 10. listopada 2013.
Vanjske poveznice
- Vlado Gotovac, biografija
- Slavni Gotovčev govor ispred Komande
- Govor s osnivačke skupštine HSLS-a
- Govor s Osnivačkog sabora LS-a
- webstranica posvećena Vladi Gotovcu, s mnoštvom intervjua, govora...
| |||||