»SDP« preusmjerava ovamo. Za druga značenja, pogledajte SDP (razdvojba).| Socijaldemokratska partija Hrvatske | |
|---|---|
 | |
| Predsjednik | Peđa Grbin |
| Glavni tajnik | Vedran Babić[1] |
| Potpredsjednici | Biljana Borzan Sabina Glasovac Ranko Ostojić Siniša Hajdaš Dončić |
| Predsjednik Glavnog odbora | Marija Lugarić[2] |
| Osnivač | Đuro Špoljarić (sekretar Glavnog odbora Komunističke stranke Hrvatske, 1937.); Ivica Račan (kod transformacije u demokratsku stranku 1990.-ih) |
| Slogan | Sloboda. Jednakost. Solidarnost. |
| Osnovana | 1. kolovoza 1937. |
| Prethodnica | Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije,[3] Pokrajinski komitet KPJ za Hrvatsku, Pokrajinski komitet KPJ za Dalmaciju, Komunistička partija Hrvatske, Savez komunista Hrvatske |
| Sjedište | Iblerov trg 9, Zagreb |
| Država djelovanja | Hrvatska |
| Podmladak | Forum mladih SDP-a |
| Broj članova (2020.) | 32.000[4] |
| Ideologija | socijaldemokracija,
|
| Politički položaj | lijevi centar |
| Nacionalna skupina | Restart koalicija |
| Međunarodna skupina | Stranka europskih socijalista |
| Skupina u Europskom parlamentu | Progresivni savez socijalista i demokrata |
| Sabor[5] | 34 / 151 |
| Europski parlament | 4 / 12 |
| Uspostava 7. saziva sabora | 61 / 151 |
| Uspostava 8. saziva sabora | 45 / 151 |
| Službene boje | |
| Službena stranica | |
Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP) politička je stranka lijevoga centra i jedna od dvije najjače stranke u Republici Hrvatskoj od njenoga osamostaljenja.[6] Pridružena je članica Europske socijalističke stranke (PES).
Stranka je pravni sljednik Saveza komunista Hrvatske – vladajuće političke organizacije u jednopartijskoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj – koju je u noći s 1. na 2. kolovoza 1937. kao dio Komunističke partije Jugoslavije i pod imenom Komunistička stranka Hrvatske osnovalo između 16 i 19 nazočnih delegata, na tajnom sastanku u šumi Anindol kod Samobora. Kao organizacijski tajnik (sekretar) CK KPJ Josip Broz Tito je radio na stvaranju KP Hrvatske i KP Slovenije. Osnivanjem KP Hrvatske provedene su upute Kominterne koja je u to vrijeme smatrala da postoje izgledi za raspad Kraljevine Jugoslavije; osnivanjem zasebne komunističke organizacije u Hrvatskoj trebalo se pripremiti i za takvu mogućnost. U narednom razdoblju su komunisti umjesto razgradnje Jugoslavije transformirali tu državu u federaciju pod svojom vlašću, u kojoj je Hrvatska imala status države s vrlo ograničenom suverenošću. Jedan dio članova te stranke je učinio mnogo za održavanje hrvatske narodne ideje preuzimajući nemali rizik kod donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine i pokrećući tzv. "Hrvatsko proljeće" ranih 1970.-ih godina.
Nadnevka 3. studenoga 1990. godine je vodstvo te stranke deklariralo svoje socijal-demokratsko opredjeljenje i odlučilo nastaviti funkcionirati kao stranka u demokratskom (višestranačkom) političkom okružju.
Povijest
Osnivački kongres Komunističke stranke Hrvatske - kao sekcije Kominterne vezane uz Komunističku partiju Jugoslavije - održan je potajice na poljani u Anindolu kod Samobora u noći između 1. i 2. kolovoza 1937. godine. Na osnivačkoj skupštini je sudjelovalo 16 komunista koji su predstavljali lokalne komunističke organizacije KPJ koje su već djelovale u Hrvatskoj. Presudnu ulogu o organiziranju SKH je imao predstavnik Kominterne Josip Broz Tito, a u prvi Centralni komitet ušlo je 12 članova, od kojih će poslije većina biti važni revolucionari: Đuro Špoljarić, Pavle Gregorić, Andrija Žaja, Josip Kraš, Božidar Adžija, Anka Butorac, Ivan Dujmić, Marko Orešković, Drago Petrović, Vlado Janić Capo, Vicko Jelaska i Lovro Kurir. Za prvog sekretara (vodećeg dužnosnika) SKH izabran je Đuro Špoljarić.[7]
Tijekom II. svjetskog rata je Komunistička partija Hrvatske (stranka će poslije još nekoliko puta mijenjati ime) pod vodstvom Rade Končara, Vlade Popovića-Španca i Andrije Hebranga ima važnu ulogu u orgraniziranju ustanka protiv NDH, privlačenju pretežnog dijela ustanika iz redova etničkih Srba u Hrvatskoj da se s vremenom pridruže NOVJ, te u organiziranju ZAVNOH-a.
Nakon II. svjetskog rata SKH je odigrao glavnu ulogu u uspostavi i višedesetljetnom održavanju komunističke vladavine u Hrvatskoj kao dijela SFRJ.
Krajem 1980.-ih godina, kada se nazirao kraj komunističkog poretka u zemljama na istoku Europe - SKH se odlučuje za demokratizaciju društva kojim je još uvijek upravljao kao jedina zakonom dopuštena politička stranka. U tom procesu surađuje s kolegama iz Saveza komunista Slovenije, te s vremenom dolazi u sukob s komunističkim vodstvom Srbije okupljenim oko Slobodana Miloševića. Nakon sukoba slovenske i srpske delegacije na 14. izvanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije koji je rezultirao odlaskom slovenske delegacije s kongresa 22. siječnja 1990. godine, na odbijeni prijedlog vođe hrvatske delegacije Ivice Račana da se sjednica kongresa prekine, hrvatski su izaslanici također napustili kongresnu dvoranu. Ovaj događaj označio je kraj vladavine SKJ i bio je jedan od ključnih u raspadu SFRJ.
U isto vrijeme u Hrvatskoj su tekle pripreme za prve višestranačke izbore za Sabor Socijalističke Republike Hrvatske. Nakon što je Savez komunista Hrvatske 10. prosinca 1989. donio odluku o raspisivanju izbora na svim razinama, oni su bili i održani u travnju i svibnju 1990. godine. Tijekom kampanje za prve višestranačke izbore tadašnji predsjednik SDP-a (tada još pod imenom "Savez komunista Hrvatske") Ivica Račan nazvao je Hrvatsku demokratsku zajednicu "strankom opasnih namjera".[8] Na izborima pobjeđuje HDZ, a Savez komunista Hrvatske s oko 35% glasova osvaja 72 zastupnička mjesta u Saboru. 25. lipnja 1991. prilikom izglasavanja Deklaracije o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, zastupnici SDP-a srpske nacionalnosti napustili su sabornicu, ne želeći sudjelovati u donošenju te odluke.[9]
Sljedeću priliku Socijaldemokratska partija Hrvatske – Stranka demokratskih promjena je imala na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske. No, rezultati su bili porazni jer je sa 7.54 % osvojenih glasova[10] dobio svega 11 zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru.
Stranka je krajem 1990., pod utjecajem promjena, promijenila naziv u Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena, a 1993. preimenuje se u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske.[11]
Prije odlaska s vlasti SKH-SDP je dopustio da JNA oduzme oružje Teritorijalne obrane Hrvatske, i tako oteža obranu nakon Miloševićeve agresije kad je Republika Hrvatska pokušala ostvariti svoje pravo na samoodređenje do odcjepljenja zajamčeno Ustavom SFRJ. Za razliku od njih, Komunistička partija Slovenije to nije dopustila i zato je u sukob ušla pod puno boljim uvjetima od Republike Hrvatske.
30. travnja 1994. stranci se pridružila Socijaldemokratska stranka Hrvatske.
Godine 1995. prijevremeno je raspušten zastupnički dom i održani su treći hrvatski parlamentarni izbori. Vladajuća stranka HDZ na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom nastojala je iskoristiti narodno zadovoljstvo nakon oslobađanja velikog dijela državnog teritorija u Operaciji Oluja i tako produžiti mandat koji je bez tih prijevremenih izbora trebao trajati do 1996. godine. Brojnim izmjenama u izbornom zakonu koji je donesen prije raspuštanja zastupničkoga doma nastojao se poboljšati rezultat vladajuće stranke. U takvim uvjetima SDP je još jednom postigao poražavajuće rezultate i s 8,93 % glasova birača dobiva samo 10 (od ukupno 127) mjesta u Hrvatskomu državnom saboru[12]
U kolovozu 1998. godine Ivica Račan i Dražen Budiša potpisuju sporazum o suradnji dviju stranaka i traže raspisivanje prijevremenih izbora. Potpisivanju takve koalicije je značajno pridonio američki "International Republican Institute" (IRI); djelovanje te ustanove u Hrvatskoj, sa svrhom svrgavanja "autoritarnog režima Franje Tuđmana" financirala je američka federalna agencija USAID. IRI u opsežnom izvještaju iz 2004. godine opisuje također i svoju daljnju važnu pomoć u djelovanju koalicijske vlade 2000. - 2004, poput primjerice pomoći u ishodovanju povoljnih kredita za izgradnju autocesta.[13]
Na četvrtim hrvatskim parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000. godine koalicija SDP-HSLS osvaja 38,7 % glasova birača te se uspostavlja vlast koalicije šest stranaka s Ivicom Račanom kao predsjednikom Vlade, koja će se još zvati i "trećesiječanjskom koalicijom". Nakon dolaska na vlast, SDP mnogim novinarima ukida radno mjesto na HRT-u, čime započinje proces tzv. "detuđmanizacije". Uskoro 2001. godine stižu prve haaške optužnice za određene istaknute hrvatske generale u operacijama Bljesak, Oluja, Medački džep. Iako se u početku govorilo da se optužene generale neće predati haaškom sudu, ubrzo je postalo izvjesno da generali poput Mladena Markača, Ante Gotovine i Mirka Norca moraju biti procesuirani. Zbog prijepora oko pitanja suradnje s Haaškim sudom, 2002. godine Dražen Budiša i HSLS napuštaju Vladu, a Ivica Račan zadržava parlamentarnu većinu i dobiva novi mandat za sastavljanje Vlade.
Nakon parlamentarnih izbora 2003. godine nova vladajuća stranka je HDZ kojima se priklonila i koalicija stranaka HSLS-DC. SDP - koji je na tim izborima uz potporu koalicijskih partnera dobio 23,26 % glasova tako postaje najjača oporbena stranka, s 34 saborska zastupnika.[14]
Ivica Račan, tadašnji predsjednik stranke, daje 11. travnja 2007. ostavku na mjesto predsjednika SDP-a ne bivši sposoban obnašati tu dužnost zbog malignog tumora koji mu je bio dijagnosticiran u području ramena. Ivica Račan preminuo je 29. travnja 2007., osamnaest dana nakon što je podnio ostavku. Za novog predsjednika stranke je na na izvanrednoj skupštini izabran Zoran Milanović, čija je vizija trebala osigurati uvjerljivu pobjedu na izborima 2007. Unatoč najboljem izbornom rezultatu od stvaranja stranke – ukupno 32,5 % glasova svih birača[15] - SDP nije bio u saborskoj većini koja je nakon tih izbora formirala vladu.
Na 11. konvenciji stranke održanoj 2008. godine SDP u statut uvodi odredbu o neposrednom izboru predsjednika stranke, te predsjednike lokalnih organizacija po načelu "jedan član - jedan glas". Tim je činom SDP postao prva veća stranka u Hrvatskoj u kojoj svi članovi biraju predsjednika stranke, odnosno lokalnih organizacija[16].
Godine 2009. u Kastvu, Zoran Milanović zajedno s predsjednicima HNS-a Radimirom Čačićem, IDS-a Ivanom Jakovičićem te HSU-a Silvanom Hreljom osniva Kukuriku koaliciju te pobjeđuje na parlamentarnim izborima održanim 4. prosinca 2011. godine. Kukuriku koalicija je osvojila 80 od ukupno 151 mandata, a Zoran Milanović je postao mandatar dvanaeste Vlade Republike Hrvatske.
Sredinom 2014. godine je politički položaj SDP-a kao vodeće političke snage u Hrvatskoj ozbiljno uzdrman, uslijed očitog neuspjeha da nakon gotovo tri godine obnašanja vlasti započnu izvoditi Hrvatsku iz teške gospodarske i društvene krize.[17] Na javni ugled SDP-a negativno utječu i unutarstranački sukobi, među kojima je najteži bio između predsjednika SDP-a i predjednika Vlade RH Zorana Milanovića s jedne, te donedavnog potpredsjednika Vlade RH i ministra financija Slavka Linića s druge strane. Linić je nakon iznimno dugotrajne rasprave na Glavnom odboru SDP-a izbačen iz partije, ali uz veliku podijeljenost vrha stranke (sa 50 glasova "ZA" i 47 "PROTIV" isključenja).[18]
Na parlamentarnim izbora 2015. SDP gubi vlast, koju ne uspijeva povratiti ni na izborima za Hrvatski sabor 2016. 28. studenog 2017. godine umjesto Zorana Milanovića na čelo SDP-a izabran je novi predsjednik Davor Bernardić. SDP ipak ostaje druga najsnažnija politička stranka u Republici Hrvatskoj, koja drži lokalnu vlast u više hrvatskih županija, te u mnogim gradovima i općinama. SDP je zastupljen i u Europskom parlamentu, gdje su zastupnici iz njegovih redova uključeni u Klub zastupnika Progresivnog saveza socijalista i demokrata (S&D).
Dolaskom na mjesto predsjednika SDP-a, Davor Bernardić se morao suočiti sa sve glasnijom oporbom u stranci koja mu je otežavala rad.Cijela ta situacija narušila je njihov politički rad te su ih Saboru sve češće zasjenjivali nastupi novih političara poput Ivana Pernara i Branimira Bunjca. Također se u ovo vrijeme otkrila afera Dnevnice, koja je donedavno visoko rangiranog člana stranke, Tomislava Sauchu ozbiljno teretila da je izmišljao neka službena putovanja koja se nikad nisu dogodila te sam sebi isplaćivao dnevnice.Zbog ove situacije, kao i obećanja da se prema njemu neće voditi sudski proces, Saucha pristaje na ucjenu i prelazi na stranu HDZa čime je sebi zapečatio političku sudbinu a stranku SDP doveo u neočekivane probleme. [19] Tokom 2018. godine oporba je čak zatražila da predsjednik SDP-a, Davor Bernardić odstupi sa te pozicije jer im je dosta nečinjenja i lošeg vođenja stranke. Pismo je potpisalo ček 90 visoko rangiranih članova stranke, a predali su mu je članovi Predsjedništva Peđa Grbin, Siniša Hajdaš Dončić i Vedran Babić. Uslijedila je njihova suspenzija, a zbog tog čina dolazi i do pada rejtinga same stranke, kao i do toga da su u stranku Milana Bandića 365 - Stranku Rada i Solidarnosti prebjegli članovi Milanka Opačić , inače dojučerašnja desna ruka bivšeg predsjednika stranke kao i Zdravko Ronko. [20] Krajem 2018. stranka doživljava novi debakl kada je po anketama prestiže Živi Zid kao druga najpopularnija stranka u državi. [21]
U tom i takvom ozračju stranka se priprema za Europske izbore koji su se održali u svibnju 2019. godine.Zahvaljujući iznimnom naporu kandidata kao i lokalnih stranačkih organizacija, stranka uspijeva osvojiti čak četiri mandata za Europski parlament čime ostvaruje veliki uspjeh te se konačno konsolidira i vraća vjeru u socialdemokraciju u Hrvatskoj.Tako će u novom sazivu Europskog parlamenta biti i dalje Biljana Borzan i Tonino Picula dok su po prvi puta ušli Predrag Matić i Romana Jerković. [22]
Povijest naziva stranke
- 1937. osnovana Komunistička partija Hrvatske (izvorno pod nazivom: Komunistička stranka Hrvatske).
- 1952. promijenila naziv u Savez komunista Hrvatske.
- 20. ožujka 1990. promijenila naziv u Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena.
- 3. studenoga 1990. promijenila naziv u Stranka demokratskih promjena Hrvatske – (SDPH; SDP). Promjena je upisana u registar političkih organizacija 15. studenoga 1990.
- 9. studenoga 1991. promijenila naziv u Socijaldemokratska partija Hrvatske – Stranka demokratskih promjena.[23]
- 16. siječnja 1993. promijenila naziv u Socijaldemokratska partija Hrvatske.
- 3. siječnja 2000. godine s koalicijom osvaja vlast u Republici Hrvatskoj, po prvi put nakon demokratskih promjena 1989.-1990. god.
- 4. prosinca 2011. godine po drugi put osvaja vlast u demokratskoj Hrvatskoj.
Kontroverzije oko pristupa arhivima Komunističke partije Hrvatske
SDP je u posjedu cjelokupne arhivske građe iz vremena kada se ta stranka zvala "Komunistička partija Hrvatske" i "Savez komunista Hrvatske", te je za sada (2019. godine) pristup toj građi moguć samo uz odobrenje SDP-a. Riječ je o arhivskoj građi od iznimne važnosti za izučavanje povijesti iz razdoblje Socijalističke Republike Hrvatske kada su tijela te partije donosila najvažnije odluke o životu naroda i djelovanju tijela vlasti - dapače je to razdoblje povijesti vrlo teško shvatiti bez poznavanja činjenica o postupanju Partije. U lipnju 2014. godine dr. sc. Ivica Lučić s Hrvatskog instituta za povijest optužuje vrh SDP da pristup dozvoljava samo svojim pristalicama, koji potom prezentiraju samo informacije koje u boljem svjetlu prikazuju djelovanje komunističke partije: "Za neke neovisne, kritične istraživače nema uopće govora da će doći do takvog gradiva, čak niti gradivo nekadašnjih Komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu koji nisu bili partijska institucija, nego državna, ali i to gradivo smješteno je unutar partijskog i morate i zato tražiti dopuštenje SDP-a".[24]
U listopadu 2014. godine u svezi pristupa partijskim arhivima javno nastupa i povjesničar dr. sc. Davor Marijan, koji - na primjeru aktualnog suđenja za ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića iz 1982. godine koje se protiv bivših čelnika UDBE vodi u SR Njemačkoj - iznosi svoje mišljenje da je uloga SDP u kontroli arhiva Saveza komunista Hrvatske, ali i svojedobnog Republičkog komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu (koji da je bio državno, a ne partijsko tijelo, ali njegovu arhivu kontrolira danas SDP) neprihvatljiva i zapravo nezakonita.[25]
U listopadu 2017. god. povjesničar Mato Artuković za medije izjavljuje: "Kad sam istraživao sudske progone komunističkog režima nad doktorom Markom Veselicom, nisam mogao dobiti mnoge tražene dokumente... jer da nisu 'deklasificirani'. Odgovor je potpisao g. Dragovan, tada tajnik SDP-a. Čudno je da nasljednica jedne totalitarne partije, koja se pokazala zločinačka svugdje u svijetu pa tako i u Jugoslaviji i Hrvatskoj, uopće ima pravo vlasništva nad građom partije za koju kaže da nije njezin sljednik, i čak određuje što će se deklasificirati tri desetljeća nakon sloma komunističkog režima."
Izbori
| Izbori | U koaliciji sa | Broj birača | % | Broj zastupnika u saboru |
Promjena | Dio Vlade? |
|---|---|---|---|---|---|---|
| (cijela koalicija) | (samo SDP) | |||||
| 1990. | 1,001,967 | 35.00 | 107 / 351 |
 107
|
Oporba | |
| 1992. | 145,419 | 5.52 | 11 / 138 |
▼96 | Oporba | |
| 1995. | 215,839 | 8.93 | 10 / 127 |
▼1 | Oporba | |
| 2000. | HSLS-PGS-SBHS | 1,138,318 | 38.70 | 43 / 151 |
33
|
Vlada |
| 2003. | Libra-IDS-LS | 560,593 | 22.61 | 34 / 152 |
▼9 | Oporba |
| 2007. | 775,690 | 31.30 | 56 / 153 |
22
|
Oporba | |
| 2011. | Kukuriku koalicija | 958,318 | 40.72 | 61 / 151 |
5
|
Vlada |
| 2015. | Hrvatska raste | 742,909 | 33.38 | 42 / 151 |
▼19 | Oporba |
| 2016. | Narodna koalicija | 636,964 | 33.47 | 38 / 151 |
▼4 | Oporba |
| 2020. | Restart koalicija | 414.615 | 24,87 | 34 / 151 |
▼4 | Oporba |
| Izbori | Kandidat | Prvi krug | Drugi krug | Rezultat | ||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Broj glasova | % | Broj glasova | % | |||
| 1992. | Silvije Degen | 108,979 | 4.15 (#5) | Poraz | ||
| 1997. | Zdravko Tomac | 458,172 | 21.03 (#2) | Poraz | ||
| 2000. | Dražen Budiša | 741,837 | 27.71 (#2) | 1,125,969 | 43.99 (#2) | Poraz |
| 2005. | Stjepan Mesić | 1,089,398 | 48.92 (#1) | 1,454,451 | 65.93 (#1) | Pobjeda |
| 2010. | Ivo Josipović | 640,594 | 32.42 (#1) | 1,339,385 | 60.26 (#1) | Pobjeda |
| 2015. | Ivo Josipović | 687,678 | 38.46 (#1) | 1,082,436 | 49.26 (#2) | Poraz |
| 2020. | Zoran Milanović | 562,783 | 29.55 (#1) | 1,034,170 | 52,66 (#1) | Pobjeda |
| Izbori | U koaliciji sa | Broj birača | % | Broj zastupnika u EP-u |
Promjena |
|---|---|---|---|---|---|
| (cijela koalicija) | (samo SDP) | ||||
| 2013. | Kukuriku koalicija | 237,778 | 32.07 | 5 / 12 |
5
|
| 2014. | Kukuriku koalicija | 275,904 | 29.93 | 2 / 11 |
▼3 |
| 2019. | 200,876 | 18.71 | 4 / 12 |
2
| |
DIP[26]
Čelnici kroz povijest
| Ime i prezime | Razdoblje | Ime i prezime | Razdoblje |
|---|---|---|---|
| Đuro Špoljarić | 1937. – 1939. | Mika Špiljak | 1984. – 1986. |
| Rade Končar | 1940. – 1941. | Stanko Stojčević | 1986. – 1989. |
| Vlado Popović | 1941. – 1942. | Ivica Račan | 1989. – 2007. |
| Andrija Hebrang | 1942. – 1944. | Željka Antunović[27] | 2007. |
| Vladimir Bakarić | 1944. – 1969. | Zoran Milanović | 2007. – 2016. |
| Savka Dabčević-Kučar | 1969. – 1971. | Davor Bernardić | 2016. – 2020. |
| Milka Planinc | 1971. – 1982. | Zlatko Komadina [28] | 2020. |
| Jure Bilić | 1982. – 1983. | Peđa Grbin | 2020. - 2024.[29]) |
| Josip Vrhovec | 1983. – 1984. | Siniša Hajdaš-Dončić | 2024.[29] — |
Izvori
- ↑ {{
- if:
Morate navesti naslov = i url = dok rabite {{[[Predložak:Citiranje web},|Citiranje web},
]]}},
- if:
]]}},
U U 2. krugu izbora za predsjednika stranke osvojio je 4.447 glasova ili 56,46%. Takmac makarski gradonačelnik Zoran Paunović, osvojio je 3.430 ili 43,54% glasova. Izlaznost na izbore bila je manja od 40%.
Vanjske poveznice
| |||||||||||||
