Vladimir Pavlović (Trebižat, Čapljina, 29. rujna 1935. - 7. prosinca 1996.), bio je suvremeni hrvatski pjesnik iz Hercegovine. Osim pjesama, pisao je eseje, putopise, pripovjednu prozu i dramske tekstove. Pisao je publicističke radove s područja kulturnih i političkih zbivanja.
Životopis
Rodio se je Trebižatu 29. rujna 1935. godine.
Uvijek je svojim osobnim i profesionalnim angažmanom pomagao Trebižatu i Društvu «Seljačkoj slozi». Mišlju je, riječju i djelom bio pravi Trebižaćanin, stekavši neizmjernu zahvalnost rodnog kraja. [1] Danas čapljinska područja osnovna škola u Trebižatu nosi njegovo ime.[1]
Supotpisnik je Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku od 28. siječnja 1971. godine.
Zastupljen je u antologiji hrvatskih pjesnika Skupljena baština priređivača prof. dr. Stijepe Mijovića Kočana.
Za djelo Gral je 1995. dobio književnu nagradu Tin Ujević.
Umro je 1996. godine.
Djela
- Riječi, 1955.
- Elegija o kralju, 1966.
- Vrijeme vatre, 1968.
- Zamak u pljusku, 1972.
- Grivna, 1977.
- Zemlja zebnje, 1981.
- Korablja, 1984.
- Izabrane pjesme, 1984.
- Arka od Narone, 1985.
- Tmica, 1990.
- Mirta, 1990.
- Stigma, 1990.
- Geneza-retska plavet, 1992.
- Gral, 1994. (nagrada "Tin Ujević" 1995.)
- Kad su se koze smicale, 1994.
- Requiem za uzaludne mrtvace, 1996.
- U Mayer-lingu, jedne zime, 1996.
- Getsemanska ura, 1997.[2]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 Trebižat.com
- ↑ Hrvatsko slovo. Naša izdanja. str.27, 2. ožujka 2011.
| |||||