Ranko Ostojić
| Ranko Ostojić | |
|---|---|
| |
| potpredsjednik Vlade i Ministar unutarnjih poslova | |
| trajanje službe 23. prosinca 2011. – 22. siječnja 2016. | |
| Prethodnik | Tomislav Karamarko |
| Nasljednik | Vlaho Orepić |
| Zastupnik u 6. sazivu Hrvatskog sabora | |
| trajanje službe 2007. – 2011. | |
| Ravnatelj policije | |
| trajanje službe 2001. – 2004. | |
| Rođenje | 3. listopada 1962. |
| Politička stranka | Socijaldemokratska partija Hrvatske |
| Zanimanje | pravnik |
Ranko Ostojić (Split, 3. listopada 1962. ), hrvatski političar, pravnik, potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova u dvanaestoj Vladi Republike Hrvatske.
Životopis
Ranko Ostojić rođen je 1962. u Splitu od otca Predraga, prosvjetara s Brača i matere Vesne r. Vučković, korijenima iz Dugopolja. Mladost je proveo na splitskim Mejama. Ostojićeva baka je glumica Tana Ostojić-Mascarelli. Po ocu mu je daleki rođak redatelj Arsen Anton Ostojić. Djed po majci Nikola Vučković-Javor je bio partizanski[1] prvoborac [2]:15, organizator NOP u Dugopolju[2]:82, član kotarskog NOO-a Solin [2]:22 i jedini član organizacije KPH u Dugopolju prije Drugoga svjetskog rata [2]:179 a u ratu član KK KPH Solin [2]:16.
Ranko Ostojić je pohađao srednju školu u rodnom gradu. Prva dva razreda išao je u srednju kemijsku, a potom se prebacio u srednju kulturnu gdje je završio za novinskog izvjestitelja. [1]
Studirao je na Pravnom fakultetu. Obrazovao se u Norveškoj i SAD-u. U životopisu koji je objavio prije dvije godine kao kandidat za splitskog gradonačelnika Ostojić je naveo da je već kao srednjoškolac počeo raditi, uglavnom fizičke poslove, a da mu je prvi ozbiljniji posao bio u splitskom ACY-ju gdje je 1988. radio kao prodavač. Nakon povratka s ratišta otvorio je malu prodavaonicu, no 1995. su mu, kaže, ukrali tri tone bakalara te je morao zatvoriti prodavaonicu. Nakon toga je neko vrijeme bio nezaposlen, a onda kao zaposlenik Crvenog križa odlazi u Knin.
Politička karijera
Prije Domovinskog rata bio je u Socijalističkoj omladini.[1]
Bio je splitski gradski vijećnik od 1990. do 1992.. Kao zaposlenik Međunarodnoga crvenog križa 1996. i 1997. radio je na kninskom području, a od 1997. do 2000. kao načelnik upravnog odjela za gospodarenje resursima grada Splita. Nakon toga preuzima dužnost načelnika splitske policijske uprave, a 2001. imenovan je ravnateljem policije. Tu dužnost obnaša do siječnja 2004.. Od 2005. do početka kolovoza 2007. bio je član uprave Slobodne Dalmacije, a potom direktor investicija i izgradnje kompleksa tog splitskog dnevnika u Dugopolju.
U 6. sazivu Hrvatskog sabora bio je zastupnik SDP-a, stranke u koju se učlanio 1990.. Bio je predsjednik Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, član triju odbora – za zakonodavstvo, ratne veterane i međuparlamentarnu suradnju te saborskog izaslanstva u Skupštini Zapadnoeuropske unije. Na 11. Konvenciji SDP-a u svibnju 2008. izabran je za člana predsjedništva.
Športska karijera
Kao mlađi trenirao je nogomet u Hajduku. Vaterpolo je aktivno igrao u Jadranu od 1974. do 1982. godine te naposljetku rukomet u RK Splitu. Rukometom se nastavio profesionalno baviti u Norveškoj u Horvinu. Ondje je usporedo s igranjem pohađao Visoku narodnu školu u Trondheimu 1987. godine te vlada i norveškim jezikom. Jedan je od osnivača Skijaškog kluba Split.[1]
Privatni život
Dragovoljac je Domovinskog rata i nositelj Spomenice. Ratni put krenuo mu je rujna 1991. godine kad se je prijavio u Samostalni splitski dragovoljački bataljun. Tromjesečje potom prešao je u 141. splitsko-kaštelansku brigadu. Bio je na bojištima kod Drniša, Šibenika te na Južnom bojištu.[1]
Dugogodišnji je član Saveza izviđača Hrvatske, bavi se vaterpolom i skijanjem. Aktivno govori engleski i norveški jezik.
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Mak Jovanović: Suborci ga hvale: Ranko nikad nije izbjegavao ulaziti u okršaje . 24sata. 19. studenoga 2016. Pristupljeno 2. rujna 2024.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Blanka Matković, Josip Dukić: Dugopoljski žrtvoslov (1941. — 1948.). ; Općina, 2011. - (Općina Dugopolje ; sv. 5) (Samostalni istraživački projekt Hrvatska povijest ; knj. 1). ISBN 978-953-98649-5-6. Pristupljeno 2. rujna 2024.
Vanjske poveznice
| |||||||
