Đuro Špoljarić
Đuro Špoljarić Đuka (Gornji Kosinj, Perušić, 10. svibnja 1906. – Zagreb, 7. svibnja 1991.) je hrvatski komunistički dužnosnik, partizan i sindikalist.
Životopis
Rođenjem Ličanin, sin Stjepana i Marije rođ. Brozović, kršten je u svetoj rimskoj Crkvi. Završio je krojački zanat, zasnovao obitelj, imao dvoje djece (1939.). Živio je u Zagrebu, tadašnjoj Ponjamnovoj ulici br. 4.
Sindikalna djelatnost
Špoljarić je bio član Centralne sindikalne komisije Ujedinjenoga radničkog sindikalnog saveza Jugoslavije, a iza rata je bio i savezni sindikalni čelnik Saveza sindikata Jugoslavije. U jednom navratu hvalio se ideološkom superionošću jugoslavenskih udarnika koji su u stanju izdržati 20 – 30 sati rada u najtežim uvjetima.[1]
Komunistička djelatnost
Revolucionarnome radničkom pokretu pristupio je poslije Prvoga svjetskog rata, isprva kao član SKOJ-e (1925.),[2] zatim KPJ-e (1929.).[2] Od 1930. je bio instruktor pri Centralnom komitetu KPJ u Beogradu.[2] Godine 1935. bio je izabran za tajnika Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku.
Na »krnjem kongresu«[3] kojim je u noći s 1. na 2. kolovoza 1937. osnovana Komunistička stranka Hrvatske postaje prvoizabrani sekretar[4] (hrv. tajnik) Glavnoga odbora Komunističke stranke Hrvatske (kasnije Središnjega odbora Komunističke partije Hrvatske). U Središnjem odboru KPH (kasnije Centralnom komitetu KPH) Špoljarić je bio zadužen za kontakte s Hrvatskim zagorjem i Međimurjem, te sa Sušakom.
Godine 1939. je zajedno s Markom Oreškovićem radio na ustrojavanju podružnice njihove stranke u Sušaku. Uhićeni su i bilo im je suđeno temeljem čl. 1. Zakona o zaštiti javne bezbjednosti i poretka u državi, radi širenja komunističkih ideja. Obojica su sudu izjavili pripadnost komunistima. I prije ovoga suđenja bio je zatvaran u Zagrebu (1937.).
1939. je smijenjen s položaja sekretara, ali i položaja člana CK KPH.
Ivo Banac označava Špoljarića kao predstavnika hrvatskih pučkofrontovaca, koji su umnogome izgubili svoj položaj unutar KPJ-e, kao glavni gubitnici unutar starih frakcija, pometeni u stranu, označeni kao kominternisti.[5] Po Bančevoj ocjeni u Hrvatskoj staljinizam nije uhvatio korijena, a pristajanje hrvatskih komunista uz Rezoluciju bio je, po njegovom sudu, na svojevrstan način oblik vezivanja uz Hebrangovu struju, misleći pritom upravo na nacionalno pitanje.[6][7]
Stradanje prije rata
- 1939. – Marko Orešković, bivši dobrovoljac međunarodne brigade u Španjolskoj, i Đuro Špoljarić, sindikalni dužnosnik, obojica s boravištem u Zagrebu, zatvoreni su u kazneni zavod u Lepoglavi, a nakon toga odvedeni na Sušak u policijski zatvor, gdje su bili izvrgnuti mučenju. Bili su vezani i vješani naglavce na kolac i volovskom žilom bičevani po tabanima.[8] Poslije su vraćeni u Lepoglavu jer zbog obimnih uhićenja u Sušaku nije bilo više mjesta.[9]
- 1936./1937. – U okviru procesa protiv Božidara Adžije i dvadeset i trojice komunista uhićenih studenoga 1936., osuđeni su srpnja 1937. i članovi Pokrajinskoga komiteta KPJ za Hrvatsku, D. Saili, Đ. Špoljarić i S. Vlahek.[10]
Drugi svjetski rat
Kao sudionik NOB-e bio je jedno vrijeme politički komesar Mokranjskog bataljuna (u BiH), te pripadnik 13. primorsko-goranske divizije.[11] Za vrijeme rata je bio rukovoditelj srednjega partijskog tečaja pri Okružnom komitetu KPH za Liku,[12] stranački instruktor u Dalmaciji. Također je boravio na Krku. Bio je vijećnik ZAVNOH-a, na Prvome,[12] Drugome,[12] Trećem[13] i Četvrtome zasjedanju.[14]
Stradanje poslije rata
Bio je zatočenik političkoga logora na Golom otoku,[15] iz kojih razloga je promijenio ime i prezime.
Ostale djelatnosti
Špoljarić je bio vanjski suradnik Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, te od svibnja 1947. do siječnja 1950. na čelu tadašnjega Državnog zavoda za socijalno osiguranje NR Hrvatske.[16]
Bibliografija
- Špoljarić, Đuro. Diskusija o Pregledu istorije SKJ // Putovi revolucije, II/3─4, 1964., 405.–409., ISSN 1330-1748
- Špoljarić, Đ. Intelektualci i radnička klasa // Kultura : [književno-politički legalni časopis KP], Izdavač i odgovorni urednik: Zvonimir Požgaj, Zagreb, 15. XII 1937.
Literatura
- Jelić, Ivan. Komunistička partija Hrvatske 1937. – 1941., Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, 1972., str. 60., 141., 229., 356., 357., 358., 368., 373., 380., 381., 388., 398., 405., 410., 412., 413., 422., 428., …
- Jelić, Ivan. Osnivački kongres Komunističke partije Hrvatske 1937., Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, 1987., ISBN 86-80359-04-01 nevaljani ISBN
- Kladarin, Đuro; Mardešić, Ivo; Mrazović, Karlo; Saili, Dragutin; Šimić, Rudi; Trbojević, Mane (redak.) Osnivački kongres Komunističke partije Hrvatske, Naprijed, Zagreb, 1958.
- IHRPH, Zbirka: Lepoglava, kutija XX., 1940.
Izvori
- ↑ Lilly, Carol S. Power and Persuasion : Ideology and Rhetoric in Communist Yugoslavia, 1944-1953, Westview Press, Boulder (Colorado), 2001., str. 118., ISBN 0-8133-3825-5 „Likewise, trade union leader Djuro Spoljarić described Yugoslavia's shock workers as "incredible heroes, who are able to work 20-30 hours under the most difficult circumstances …”
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Tito, Josip Broz. The party of the revolution: Fifth Conference of the Communist Party of Yugoslavia – 1940., [translation Vesna Grbin], (Zbirka »STP: Socialist Thought and Practice«), Aktualna pitanja socijalizma, Beograd, 1980., str. 167.
- ↑ Kladarin i dr., 1958., 46.
- ↑ Krušelj, Željko. Odgovor na buržoaski nacionalizam // Danas, NIŠPRO Vjesnik, Zagreb, Godina VI, Broj 285, 4. kolovoza 1987., str. 66., (64. – ...), ISSN 0351-8221
- ↑ Banac, Ivo. Protiv straha : članci, izjave i javni nastupi : 1987. – 1992., Slon, Zagreb, 1992., str. 23.
- ↑ Banac, Ivo. Sa Staljinom protiv Tita : informbiroovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu, [s engleskoga preveo Josip Šentija], Globus, Zagreb, 1990., str. 178., ISBN 86-343-0407-8
- ↑ Kašić, Biljana. Idejna strujanja u Hrvatskoj 1948. – 1952., // ČSP, Vol. 25, br. 1 (1993.), str. 101. – 124., ISSN 0590-9597
- ↑ Janjatović, Bosiljka; Strčić, Petar. Tri sudska procesa članovima i pomagačima KPH u Sušaku 1940. // Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, [glavni i odgovorni urednik Danilo Klen ], vol. XV. (1970.), str. 209. – 279., (str. 221.), ISSN 0351-0891
- ↑ Jelić, 1972., 428.
- ↑ Jelić, 1972., 60.
- ↑ Čepo, Zlatko. Zvane Črnja: Sukobi oko Krleže (1983.) (ocjene i prikazi) // ČSP, Vol. 16, br. 1 (1984.), str. 123. – 126., ISSN 0590-9597 „Zbog neprijateljske ofenzive Špoljarić nije otišao u Zagreb, već u 13. primorsko-goransku brigadu i nije obavio taj zadatak. Ne vjerujemo kako je to bila jedina Titova inicijativa da se na oslobođeni teritorij dovede Miroslav Krleža, kojemu je bilo namijenjeno mjesto potpredsjednika AVNOJ-a. (možda bi o tome mogao više reći Ivan Krajačić Stevo.)”(Čepo, 1984., 126.)
- ↑ 12,0 12,1 12,2 Sirotković, Hodimir (gl. redakt.) Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske : zbornik dokumenata ― 1943., [Sv. 1.], Institut za historiju radničkog pokreta [Hrvatske], Zagreb, 1964., str. 214., 641., 643. i 674.
- ↑ Sirotković, Hodimir (gl. redakt.) Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske : zbornik dokumenata ― 1944. (od 1. siječnja do 9. svibnja), Sv. 2., Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, 1985., str. 675. i 697.
- ↑ Sirotković, Hodimir (gl. redakt.) Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske : zbornik dokumenata ― 1945. (od 1. siječnja do 25. srpnja), Sv. 4., Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, 1986., str. 728. i 744.
- ↑ Mihailović, Dragoslav. Goli otok, Zbirka (Dela / 7.), Politika, Beograd, 1990., str. 497.,, ISBN 86-7607-001-6
- ↑ xxxxxx. Zavod : povijesni pregled, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, preuzeto 2010-04-01, URL: http://www.mirovinsko.hr/default.asp?ID=1347
| |||||||
