Stjepan Vukčić Kosača

Stjepan Vukčić Kosača
Datoteka:HercegStjepanKosaca.jpg
Vojvoda
Vladavina	15. ožujka 1435. – 22. svibnja 1466.
Krunidba	nikad obavljena
Prethodnik	Sandalj Kosača
Nasljednik	Vladislav Hercegović Kosača Vlatko Hercegović Kosača
Supruge	Jelena Balšić Barbara de Payro Cecilija
Djeca
Katarina Vladislav Vlatko sin Stjepan Mara
Dinastija	Kosače
Otac	Vukac Hranić Kosača
Majka	Katarina iz Italije
Rođenje	1404.
Smrt	22. svibnja 1466.
Vjera	upitno

Stjepan Vukčić Kosača (Kosača kod Foče, oko 1404. – Herceg Novi, 22. svibnja 1466.) bio je veliki vojvoda bosanske države. Godine 1448. nosio je titulu herceg od Svetoga Sabe (lat.: Ducatus Sancti Sabbae), gospodar humski i veliki vojvoda rusaga bosanskoga, knez drinski i k tomu.

Životpis

Porijeklo i porodica

Grb Kosača („Kosačića“) prema Fojničkom grbovniku datiranom u 17. st., koji je kopija grbovnika iz 16. st.

Herceg Stjepan rođen je u Foči oko 1405. godine kao sin kneza Vukca i Katarine, koja je bila porijeklom iz Italije.Herceg Stjepan je imao i sestru Teodoru-Doroteju, koja je bila udata za velikaša Radoslava Pavlovića.

Vojvodstvo hercega Stjepana

Osvajanja po Zeti

Sandalj Hranić Kosača umire 15. ožujka 1435. godine u Blagaju. Stjepan Vukčić „sin bez grijeha“ (posinak) kako ga je nazivala Sandaljova udovica Jelena Lazarević (kćerka kneza Lazara i majka posljednjeg vladara Zete iz dinastije Balšića). Saznavši za smrt Sandalja Kosače, hrvatsko-ugarski kralj Žigmund Luksemburški zauzima djelove Huma. Zauzeo je prostor današnje zapadne Herecegovine, sve do Neretve. Sredinom travnja 1435. hereceg Stjepan je uspio protjerati kraljevu vojsku, prebacivši svoje trupe preko drvenog mosta koji se nalazio na mjestu današnjeg Starog mosta u Mostaru. Stjepan Vukčić Kosača je pripremao svoj pohod na Zetu. Razdoblje zauzimanja Zete je trajalo od početka rujna do kraja studenog 1441. godine. Vojvoda u Gornjoj Zeti zauzima krajeve oko Morače, grad Soko (kod sela Štitara u blizini Cetinja) i Medun. U Donjoj Zeti, herceg kreće na grad Bar. Osvaja ga, predajom od 20. rujna 1441. godine. Susjedni velikaši i sile su se nadali da će uz podršku kralja Žigmunda razdijeliti njegove posjede. Mlečani su željeli prisvojiti Novi, pa su krenuli poduzimati i konkretne akcije u tu svrhu. Međutim, u pomoć je vojvodi prišao turski sultan, pa se Stjepan uspješno odupro protivnicima. Uz stalnu podršku pomajke Jelene Lazarević (zainteresiranu i za ranije posjede Balšića u Zeti) krenuo je uvećavati naslijeđenu baštinu.

Planovi sultana

Pred kraj 1437. godine sultan Murat je napao Hrvatsku, Ugarsku i Srbiju. Turci nisu napali Zetu, dajući mogućnost Stjepanu Vukčiću Kosači da se oduži za tursku pomoć, te da pripoji Zetu svojoj vojvodini. Poslije tromjesečne opsade, 18. kolovoza 1439. godine, pao je dobro utvrđeni srpski grad Smederevo. Turci se usredotočuju na osvajanje ugarskog grada Beograda, pa se zahvaljujući tome Novo Brdo održalo sve do 27. srpnja 1441. godine.

Stjepanovi utjecaj u Gornjoj Zeti

Još u travnju 1439. godine, osnaženi Stjepan Vukčić traži od Mlečana da mu predaju grad Kotor (kao nekadašnji posjed svog prethodnika, vojvode Sandalja Hranića). Nudio je u zamjenu trg Drijeva na Neretvi, ali ga mletački knez u Kotoru odbija zbog „nejednake vrijednosti objekata“. Do 1441. godine (kada je u Srbiji palo Novo Brdo) konačno je Stjepan Vukčić porazio i suparnike Pavloviće, zaokruživši svoja područja. Okrenuo se potom predjelima Gornje Zete gdje su najistaknutiji vlastelini bili Crnojevići.
Stjepanica Crnojević (Đurašević) se isticao kao prvi među četvoricom sinova, tada već pokojnog Đuraša Đuraševića (poslijednji put se pominje 18. listopada 1435. godine, kada ga Dubrovčani nazivaju Crnojevićem). Svoju namjeru da posjedne Zetu, Stjepan Vukčić Kosača je posebno na znanje stavio - Crnojevićima. Mletački knez u Kotoru se na svoju ruku odazvao pozivu Crnojevića za pomoć, ali ga je zbog toga prekorio Senat – s obzirom da je osnovni cilj mletačke politike bio da sačuvaju mir s Turcima. Iz tog razloga, djelovanja protiv Stjepana Vukčića, kao sultanovog vazala, Mlečanima nisu išla u prilog.
Na kraju, Crnojevići su bili prepušteni sami sebi i morali su prihvatiti planove vojvode da zauzme Zetu. Sitnim poklonima i ustupcima, vojvoda je nastavio privlačiti ostale zetske plemiće na svoju stranu. Na njegovim posjedima je bio primijećen boravak Stjepana Balšića Marmontea (nasljednika ranijih vladara Zete). U trgu Drijeva, vovoda je nastavio graditi barke i brigantin (završen 1441. godine). Sa druge strane se trudio zadržati dobre odnose sa Mlečanima, mada je bezuspješno tražio da mu prepuste Kotor.

Osvajanje Gornje Zete

Pridobivši Stjepanicu Crnojevića, uz njegovu pomoć Stjepan Vukčić upada u Gornju Zetu. Zauzima krajeve oko Morače, grad Soko (kod sela Štitara u blizini Cetinja) i Medun. U zauzetim (predatim) utvrđenjima i naseljima dovodi svoju posadu.
Plemiće u Gornjoj Zeti (Vukca Nikolića, Nikolu Lješevića i Kalođurđa Đuraševića) koja je u posjedu imala oko 700 kuća, pridobio je za sebe, kao i prilično samostalne ratničke družine Bjelopavlića, a sa skadarske granice - Matagužane. U Medunu je za starješinu postavljen Hot Junk, koji je bio u nemilosti kod Đurađa Brankovića, protjeran, a Mlečani su ga bili prebacili u Šibenik. Na osvojenom području, vojvoda ustupa Stjepanici Crnojeviću pet katuna: Ozriniće, Bere, Goljemade, Goričane i Kruse, ali kao taoca odvodi njegovog sina Ivana Crnojevića (ostat će kod Stjepana Vukčića više od deset godina i oženiti se njegovom kćeri Marom Kosačom).

Osvajanja u Donjoj Zeti

Teritorij hercega Stjepana i njegovi upadi u Zetu.

U vrijeme osvajanja Gornje Zete, Stjepan Vukčić je preduzimao akcije u primorju, oko mletačkih posjeda. Namjeravajući zauzeti Donju Zetu, Stjepan kreće na grad Bar. Nakon predaje grada, 20. rujna 1441. godine, upravu nad njim preuzimaju Marko i Mirko Boris (gospodari sela Oboda).
Kako je Stjepan izbjegavao sukobe sa Mlečanima, Luštica i Budva nisu osvajani. Naime, grad Budva se još uvijek nije nalazio u mletačkim, već u rukama zetskog metropolita, sa isturenom zastavom Mletačke Republike. Stjepan tako nije u potpunosti ostvario svoje namjere. Od Mlečana više nije tražio ni grad Kotor. U toku zime u Baru nastaju unutrašnji sukobi. U ožujku 1442. godine vojvoda Stjepan sa Stjepanicom Crnojevićem morao je ponovo da intervenira, stigavši sa voskom pod gradske zidine.
Poslije ponovnog ulaska u Bar, vojvodinu vlast prihvaća i većina Paštrovića. Zbog naklonosti prema Mlečanima, protjerani su Radić Grubavčević (paštrovski vojvoda) i Đorđe Pelinović, ratački opat. Sa Stjepanicom Crnojevićem vojvoda Vukčić je opustošio okolinu Budve, nakon čega je mletački kapetan Jadranskog mora, Alviz Loredan, demonstrirao moć mletačkih galija duž Stjepanovih obalnih posjeda.

Napuštanje Zete

U moćnoj porodici Crnojevića 1442. godine dolazi do rascijepa. Za razliku od Stjepanice, kome je sin Ivan Crrnojević ostao kao taoc kod vojvode, ostala tri brata otkazuju poslušnost vojvodi, traže zaštitu Republike i prihvataju mletačke ponude. Vojvoda Stjepan im oduzima ustupljene posjede. Stjepanov rođak Sladoje, srpnja 1442. godine, također prilazi Mlečanima, u Kotor, nezadovoljan što umjesto Stjepana nije naslijedio posjede Sandalja Hranića. Poslije neuspješnih pregovora sa Mlečanima, nemajući vojne snage da dugim ratovanjem održi osvojene teritorije, Stjepan Vukčić Kosača polovinom srpnja 1442. godine napušta Zetu, ostavljajući svoje posade u osvojenim tvrđavama i gradu Baru.

Mletačko zaposjedanje gradova u primorju

Djelujući iz dva središta (Kotora i Skadra) Mlečani uspijevaju iznuditi predaju Budve, 1. kolovoza 1441. godine, potvrdivši joj povelje izdate od despota Đurađa Brankovića. Nakon ostalih Paštrovića, Republici se priključuje i njihovo utvrđenje Lastva. Svom području Mlečani pripajaju Lušticu, Bogdašiće, Lješeviće i sve zemlje Svetomiholjske eparhije. Tri brata Crnojevića stupaju u mletačku službu, u Kotoru, a kotorski knez im priznaje ranije posjede i vlast nad podanicima u Gornjoj Zeti (Kojičin je proglašen za velikog vojvodu Zete, uz godišnju mletačku plaću od 900 perpera). Nakon zauzimanja Drivasta, skadarski knez Franćesko Kvirin potčinjava Pamaliote i veliki dio Zabojane (za odmazdu, Stjepan Vukčić će kasnije popaliti sve episkopske kuće i samostan u Svaču). Ratničke družine Mrkojevića i Gradojevića (između Bara i Ulcinja) također prolaze Mlečanima (posredstvom ulcinjskog kneza koji im potvrđuje dotadašnje posjede i obećava nove ako padne grad Bar). Mlečanima prilaze i druge manje ratničke družine. S tako povećanim snagama skadarski knez Francesco Quirini u rujnu 1442. godine, osvojivši okolinu, drži grad Bar pod opsadom. Posjedi u svibnju 1443. godine: 1. vojvode S. V. Kosače ; 2. srpskog despota; 3. Mlečana i 4. Dubrovačke Republike.

U pomoć opsjednutom Baru, Stjepan Vukčić se uputio sa vojskom. Prema mletačkim kronikama, u jesen 1442. došlo je do bitke u kojoj je skadarski knez sa domaćim saveznicima odbio napad Stjepana Vukčića. Mada su ped bedemima odbili napad vojvode, Mlečani nisu uspjeli osvojiti Bar. Vojvoda je potom s vojskom krenuo k slabije branjenom Skadru, pustošeći mletačke posjede u njegovoj okolici. Na tri milje od Skadra, Stjepan sklapa primirje sa knezom Kvirinom, da bi se nakon toga povukao iz Zete. U tom razdoblju Mlečani pokušavaju pod svoju vlast pridobiti Stjepanicu Crnojevića, već zapalog u neimaštinu. Postavljaju mu uvjet da braći vrati oduzete posjede. Strahujući za svog sina Ivana, ovaj to odbija. Početkom prosinca 1442. godine Dubrovčani odbijaju vojvodu Stjepana da posreduju u izmirenju sa Republikom. Ipak, strahujući od povratka vojske Stjepana Vukčića, Mlečani su sa njim namjeravali sklopiti mir, čak i po cijenu odricanja od grada Bara (savjet Senata upućen skadarskom knezu, od 08. siječnja 1443. godine). Skadarski knez u međuvremenu privlači na stranu Mletaka ratničke družine i sela u Gornjoj Zeti. Okolne družine ratnika zaposjedaju i zadužbine Crnojevića na Skadarskom jezeru. Važnije plemstvo (Đuraškovići, Lješkovići i Nikolići) ostaju pasivni, s obzirom da im Mlečani nisu izvršili unaprijed obećana davanja (po 30 dukata godišnje i odjeću za njihovu vlastelu). Bjelopavlići čak pljačkaju 300 kuća mletačkog podanika Stjepanice Crnojevića, ali se zbog neispunjenih obećanja Mlečana zaustavljaju na tome. U svibnju 1443. godine, Republika prema Baru upućuje flotu galija pod komandom Antonija Dijeda, kao i suvozemne snage skadarskog kneza Franćeska Kvirinija. Mlečanima, u brdima iznad Bara, prilazi i jaka ratnička družina Krampsi. Grad bar se predao Mlečanima, svibnja 1443. godine, ali ne i vojna posada vojvode Stjepana Vukčića. Oko 80 ljudi, pod komandom Marka Borisa, dva dana se suprotstavljalo mletačkom napadu na tvrđavu (citadelu barskog grada) dok nisu izginule dvije trećine branilaca. Preostali (27) su se predali 4. lipnja 1443. godine, a uz mletačke propusnice omogućen im je put do Dubrovnika .

Povlačenje

Stjepan Vukčić nije više imao mogućnosti bilo što preduzeti u Donjoj Zeti. U Gornjoj Zeti su mu ostali utvrđeni Medun i Soko, sa posjedima Stjepanice Crnojevića. Po smrti kralja i bana Tvrtka II. (22. studeni 1443), njegov nasljednik Stjepan Tomaš Kotromanić, zauzima Stjepanov trg Drijeva i okuplja oko sebe plemstvo koje je neprijateljski raspoloževno prema vojvodi Stjepanu Vukčiću. On, u prijateljstvu sa Republikom, zaslijepljen sukobom sa svojim vojvodom, omogućava Mlečanima da od Stjepana Vukčića oduzmu gradove Omiš i Poljica (dakle, gradove koji su se tada nalazili u Stjepanovom vojvodstvu, ali i u njegovoj banovini\kraljevini).
Vojvoda Stjepan se nije mogao nadati turskoj vojnoj pomoći, s obzirom na njihove borbe protiv ugarskog kralja, srpskog despota i Janka Hunjadija (jesen 1443. godine). Vojvoda više nije imao mogućnosti da pažnju posvećuje Zeti. Stjepanica Crnojević ostao je vezan za njega iz poznatih razloga, ali je dao braći pismenu zakletvu da će preći na stranu Mlečana – kada mu Stjepana Vukčića bude vratio sina Ivana. Braća su i pored toga nastavila s prijetnjama da će Stjepanicu, kao vazala Stjepana Vukčića izbaciti „iz naših brda“. Vijesti o namjeri sklapanja mira između despota Đurađa Brankovića i Turaka, uticala je na to da Stjepanica pređe pod mletačku vlast, sporazumom sa skadarskim knezom Kvirinom, 26. ožujka 1444. godine, a koji je između ostalog predviđao da Republika neće sklopiti mir sa vojvodom Stjepanom dok ovaj ne vrati Ivana Crnojevića njegovom ocu.

Sporazumi

Od travnja 1444. godine Đurađ Branković obnavlja dobre odnose sa Turcima, koji mu vraćaju na upravu srpsku Despotovinu sa 24 grada (već kolovoza 1444. godine). Stjepan Vukčić, kao turski vazal, u listopadu 1444. godine se pozmirio sa despotom Đurađem Brankovićem, također turskim vazalom, sklopivši s njime savez koji je otežao položaj kralja i bana Tomaša u Bosni i Mlečana u Zeti (pogotovo što su obje strane iste godine otvoreno djelovale protiv Turaka). Đurađ Branković će u Gornjoj Zeti bez otpora preuzeti ranija područja despotovine, ali do 1448. godine nije ništa preduzimao za obnovu svoje vlasti u Donjoj Zeti. Stjepan Vukčić nije uspio povratiti gradove Omiš i Bar, a zadovoljio se obećanjima Mletaka da će dobiti natrag svoje kuće u Mlecima, Zadru i Kotoru, uz redovnu isplatu kotorske provizije. Ovo je i zapisano ugovorom od 23. kolovoza 1445. godine.

Dobivanje titule - Herceg

Godine 1448. priklonio se Osmanlijama i srpskom despotu Đurađu Brankoviću u napadu na svoga zeta, kralja i bana Bosne te usvojio titulu hercega, kojom ga je oslovljavao Fridrik III.. Tokom trećeg braka, s bavarskom princezom Cecilijom, u korespodenciji je koristio njemačku transliteraciju njegove titule vojvoda - Hercog (što je, u narodnom jeziku, evaluiralo u 'herceg'). Teritorij pod njegovom vlašću, protezala se od Lima do Cetine i od Rame do Kotorskog zaljeva. Na tom je prostoru bio poput samostalnog vladara.

Herceg Stjepan stolovao je u više rezidencija, najčešće u dva grada: ljeti u Blagaju, a zimi u (Herceg) Novom. Težnje za privrednim osamostaljenjem došle su do izražaja i u njegovim naporima da grad Novi razvije u pomorsko i trgovačko središte (1449. osnovao je radionicu sukna). Pritom je izbio rat s Kotorom i Dubrovnikom, koji je trajao 1451-54. Drugi konavoski rat, a u njega su se upleli i hercegovi protivnici (kralj i ban Stjepan Tomaš, hercegov sin Vladislav Hercegović Kosača, vlastela Vlatkovići i pojedini hercegovi vazali). Osmanlijska vojna pomoć upućena hercegu pokolebala je njegove protivnike pa se 1453. pomirio sa sinom Vladislavom, a 1454. s Dubrovnikom. Kako su Osmanlije počeli upadati u njegovu zemlju, pomirio se i s novim bosanskim kraljem, svojim unukom, Stjepanom Tomaševićem (1461). Nakon pada Bosne 1463. njegove zemlje su postupno, od 1465. godine, osvajali Osmanlije (Hum i Podrinje) i Mlečani (Neretvansku krajinu). Potkraj života vlast mu je bila svedena na usko primorsko područje s gradom Novim, koji su Osmanlije zauzeli 1482. Herceg je umro 22. svibnja 1466. godine. Nakon osmanlijskog osvajanja, posjed hercegove zemlje dobio je ime Hercegovina. Kroz dalji razvoj hercegovačke povjesti, obujam područja Hercegovina se mijenjao, a održao se do danas.

Brakovi i potomstvo

Blažena Katarina Kosača-Kotromanić, kći hercega Stjepana.

Stjepanova prva supruga je bila zetska vojvotkinja Jelena Balšić (1407. - 1453.), kćerka Balše III. Balšića. Ona se udala za Stjepana oko 1422. godine. S njom je Stjepan imao jednu kći i dva sina.

• Katarinu;
• Vladislava;
• Vlatka

Vojvotkinja Jelena je umrla 1453. godine. Herceg Stjepan je 1455. oženio vojovtkinju Barbaru s njom je imao sina koji je živio kratko, koji se rodio 1456. Treća Stjepanova supruga je bila bavarska princeza Cecilija. Herceg Stjepan je imao sina Stjepana. On je rođen 1459. godine, ali je upitno tko je je bila njegova majka Barbara ili Cecilija. Veća Mogućnost da je Ahmetova majka bila Barbara. Isto tako upitno je za Stjepanovu kći Maru tko je bila njena majka. Mara je bila supruga Ivana Crnojevića.

Izvori

• Marko Dragić: Književost katoličke obnove i prvoga prosvjetiteljstva (Hrvatska baroka književost), fakultetski priručnik, Split, 2006., ISBN 978-953-7395-02-5