Kotromanići su dinastija koja je vladala srednjovjekovnom Bosnom [1][2][3][4][5][6], isprva kao banovi, a kasnije i kao kraljevi, približno od 1250. do 1463. Podrijetlo joj nije razjašnjeno (postoje različite spekulacije o tom, prikaz kojih se može naći u djelima Orbinija i Mandića), prema jednim teorijama je iz krajeva oko Kutine. Moguće je i da potječu iz Donjih kraja.[7] Postoji teorija stariji povjesničara da su Kotromanići germanskog podrijetla.[8]
Tijekom cijele vladavine Kotromanići su bili, tješnje ili slabije, vazalski povezani s hrvatsko-ugarskim kraljevima.
Povijest
Podrijetlo i uspon
Prvi poznati član dinastije, ban Prijezda I. (o. 1250. - nakon 1287.), bio je rođak i nasljednik bana Mateja Ninoslava.[9] Prijezdu su naslijedili sinovi Prijezda II. i Stjepan I., zvan Kotroman, po kojem je dinastija dobila ime.[7] Banovali su zajedno približno do 1290. godine, a potom je čast bosanskog bana obnašao sam Stjepan. Postoji i teorija da je hrvatski[10] velikaš Borić bio predak Kotromanića.[11]
Godine 1301. Kotromanići su izgubili vlast u Bosni u korist hrvatske velikaške obitelji Šubića.[7] Stjepana I. potisnuo je Mladen I. Bribirski, koji je zavladao Bosnom. Nakon višegodišnjeg izgnanstva Stjepana I. naslijedio je sin Stjepan II., kao vazal Mladena II. Bribirskoga. Taj odnos je prekinut nakon bitke kod Blizne 1322., te je Stjepan II postao vazal izravno hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku Velikom.
Za svoje vladavine je znatno proširio svoje posjede. Proširio je svoju vlast na Hum, Usoru (sa Solima), a 1326. godine iskoristio je feudalnu anarhiju u Hrvatskoj i stekao vlast u Završju (Tropolju). Njegova kći Elizabeta udala se za ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinca.
Stjepana II. naslijedio je nećak Tvrtko I. (ban 1353.-77.; kralj 1377.-91.), najistaknutiji vladar iz dinastije. Od vremena njegove vladavine plemićki sabor (stanak) je birao vladare isključivo iz roda Kotromanića. U savezu s kraljem Ludovikom I. i srpskim knezom Lazarom Hrabljenovićem, Tvrtko je porazio moćnog srpskog velikaša Nikolu Altomanovića te preuzeo zapadni dio njegovih oblasti s Polimljem, te gornje Podrinje, Gacko i još neka mjesta, a 1377. zauzeo je Trebinje, Konavle i Dračevicu i proglasio se kraljem Bosne i Srba.[12] Sredinom 1390. proširio je vlast na većinu Dalmacije, osim Zadra, te se okitio naslovom kralja Hrvatske i Dalmacije.[13]
Za Tvrtkova nasljednika Stjepana Dabiše (1391.-95.) ojačala je moć drugih velikaša Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Pavla Radenovića i Sandalja Hranića Kosače, koji su utjecali na izbor pojedinih vladara u Bosni. Godine 1393. Dabiša je u Đakovu morao sklopiti ugovor o nasljeđivanju s hrvatsko-ugarskim kraljem Žigmundom kojim su njegovi posjedi smanjeni, a ostatak je nakon njegove smrti trebao izravno pripasti (hrvatsko-ugarskom) kralju te se morao odreći pretenzija na hrvatsku krunu.[13] Nakon kratke vladavine Dabišine udovice Jelene Grube (1395.-98.), na prijestolje u Bosni su došli Stjepan Ostoja (1398-1404., 1409-18), Tvrtko II. Tvrtković (1404.-09., 1421.-43. ), Stjepan Ostojić (1418.-21.) te Stjepan Tomaš Kotromanić (1443.-61.).
Za vladavine Stjepana Tomaša došlo je do unutrašnjeg sukoba s moćnim velikašom Stjepanom Vukčićem Kosačom, kojeg je primirila tek turska opasnost, ali samo za kratko.
Pad dinastije
Tomaša je naslijedio sin Stjepan Tomašević (1461.-1463.) koji je dvor preselio iz Trstivnice (Kraljeva Sutjeska) u Jajce zbog neprestane osmanske prijetnje. Suoćen s turskom opasnošću, kralj je zatražio pomoć i krunu od pape Pija II. koji je u studenom 1461. poslao izaslanike u Jajce da okrune Stjepana Tomaševića.[14]
Godine 1462. sklopio je savez s kraljem Matijašem Korvinom i uskratio plaćanje danka sultanu. Nato je sultan Mehmed II. Osvajač, na proljeće 1463. godine poslao vojsku u Bosnu. Stjepan je pobjegao s dvorom iz Jajca u Ključ koji je turska vojska opsjela. Nakon predaje, Turci su pogubili Stjepana i njegovog strica Radivoja Ostojića, a dinastija Kotromanića nestala je osmanskim osvajanjem njihovih posjeda u (središnjoj) Bosni. Stjepanova maćeha Katarina Kosača i njegova supruga kraljica Mara pobjegli su u Hrvatsku i Dalmaciju; njegovu djecu, Žigmunda i Katarinu su zarobili Turci, te ih odveli zajedno s oko sto tisuća robova.[15] Žigmund (Sigismund) Kotromanić Tomašević, koji je u vrijeme pada (središnje) Bosne vjerojatno imao između 7 i 12 godine, postao je musliman i - pod imenom Ishak-beg (Kraljević, turski Kraloğlu) postao visoki otomanski časnik i državni dužnosnik.
Godine 1465. sultan je nasuprot bosanskom kralju i banu Nikoli Iločkom, kojeg je imenovao kralj Matijaš Korvin, postavio na vlast u (središnjoj) Bosni, Matiju Radivojevića, sina Radivoja Kotromanića, koji se kao turski eksponenat zadržao na vlasti do oko 1471. godine.[15]
Posjedi
Glavni posjedi nalazili su im se u srednjoj Bosni, u dolini rijeke Bosne do Vranduka i u župi Lašvi, koju su darovali Hrvatinićima. Od značajnijih gradova posjedovali su Visoko, Sutjesku, Bobovac, Fojnicu i Kreševo te okolna rudarska naselja. Smrću Hrvoja Vukčića Hrvatinića stekli su Plivsku i Lučku župu s Jajcem, u kojem su stolovala dva posljednja kralja u Bosni.[16][17]
Bilješke
- ↑ Kotromanići | Hrvatska enciklopedija. https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=33481 Pristupljeno 7. srpanj 2020.
- ↑ Karatay - MEDIEVAL BOSNIAN ROYAL DYNASTY KOTROMANIDS - Transoxiana Eran ud Aneran. 27. rujan 2011.. https://web.archive.org/web/20110927023531/http://www.transoxiana.org/Eran/Articles/karatay.html Pristupljeno 7. srpanj 2020.
- ↑ Čošković, Pejo. Hrvatski biografski leksikon. http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=249 Pristupljeno 7. srpanj 2020.
- ↑ (engl.) Kotromanić Dynasty | Bosnian history. https://www.britannica.com/topic/Kotromanic-dynasty Pristupljeno 7. srpanj 2020.
- ↑ "Tvrtko I. Kotromanić – prvi i najmoćniji bosanski kralj – 1391.". Povijest.hr. 9. ožujak 2020.. https://povijest.hr/nadanasnjidan/prvi-bosanski-kralj-tvrtko-i-potomak-hrvatskog-bana-pavla-subica-1391/ Pristupljeno 7. srpanj 2020.
- ↑ Lukic, Zlatko. "Ban Prijezda I | Hrvatski povijesni portal" (engl.). https://povijest.net/prijezda/ Pristupljeno 7. srpanj 2020.
- ↑ 7,0 7,1 7,2 Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 199.
- ↑ Hrvatski obiteljski leksikon. http://hol.lzmk.hr/clanak.aspx?id=20472
- ↑ "Ninoslav, Matej | Hrvatska enciklopedija". enciklopedija.hr. https://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=43874 Pristupljeno 26. prosinac 2020.
- ↑ vidi članak Borić (ban)
- ↑ Rolf-Torsten Heinrich (2015). "Erfurter Wappenbuch." (njemački). BoD – Books on Demand. https://books.google.de/books?id=kVROCwAAQBAJ&pg=PP72&dq=Ban+Bori%C4%87&hl=de&sa=X&ved=0ahUKEwiI556sg8XYAhVR6KQKHQPdAxEQ6AEIQTAE#v=onepage&q=Ban%20Bori%C4%87&f=false Pristupljeno 04. ožujka 2019
- ↑ Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 239.
- ↑ 13,0 13,1 Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 378.
- ↑ Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 383.
- ↑ 15,0 15,1 Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 385.
- ↑ "Stjepan Tomašević | Hrvatska enciklopedija". enciklopedija.hr. https://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58179 Pristupljeno 26. prosinac 2020.
- ↑ "Stjepan Tomaš | Hrvatska enciklopedija". enciklopedija.hr. https://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58178 Pristupljeno 26. prosinac 2020.
Literatura
- Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. XI, Zagreb, 2006. ISBN 953-7224-11-2
- Povijest Hrvata, Srednji vijek, Zagreb, 2003. ISBN 953-0-60573-0
Vanjske poveznice
- Britannica Online
- Hrvatski povijesni portal - Političke prilike srednjovjekovne Bosne (3) - Kuće i dinastije
- HercegBosna.org - O podrijetlu i vlasti Kotromanića