Ivan Mažuranić | |
---|---|
Ivan Mažuranić | |
ban Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije | |
trajanje službe 20. rujna 1873. – 21. veljače 1880. | |
Zamjenik | barun Jovan Živković |
Prethodnik | Antun Vakanović |
Nasljednik | Ladislav Pejačević |
Rođenje | 11. kolovoza 1814., Novi Vinodolski, Hrvatska |
Smrt | 4. kolovoza 1890., Zagreb, Hrvatska |
Politička stranka | Narodna stranka Samostalna narodna stranka |
Zanimanje | političar, pravnik, književnik |
Ivan Mažuranić (Novi Vinodolski, 11. kolovoza 1814. - Zagreb, 4. kolovoza 1890.), bio je hrvatski pjesnik, jezikoslovac, prevoditelj i političar. Hrvatski ban od 1873. do 1880. godine. Poznat je po nadimku ban pučanin. Najznačajnija je stvaralačka osobnost hrvatskoga narodnog preporoda (pjesnik, jezikoslovac, hrvatski ban).
Životopis
Rani život i politička karijera
Ivan Mažuranić rođen je u Novom Vinodolskom 1814. godine. Potječe iz imućne građansko-težačke, poljodjelsko-vinogradarske obitelji u Novom Vinodolskom. Mažuranići su stara novljanska obitelj koja se spominje još početkom 16. stoljeća.[1] Ivan Mažuranić rodio se je u obitelji dobro stojećeg seljaka Ivana Mažuranića Petrova (1781.-1844.) i majke Marije (rođ. Ivić).[2] U njegovoj obitelji bila su još tri sina, najstariji Josip koji je ostao brinuti se za imanje, Antun koji je bio poznati pravnik i filolog, te najmlađi Matija koji je bio kovač po struci.[3] Pučku školu pohađao je u u rodnom Novom Vinodolskom, završivši je 1827. godine.[2] Nakon Pučke škole klasičnu gimnaziju pohađao je u Rijeci, gdje ju je i završio 1833. godine,[2] a tu je naučio talijanski, njemački i mađarski jezik.[3] Kasnije naučio je i francuski, te ponešto engleski, a i gotovo sve slavenske jezike.[3] Studirao je filozofiju i pravo u Zagrebu i mađarskom Sambotelu. Filozofiju je od 1833. godine slušao u Zagrebu, a potom je nastavio studij u Sambotelu. U Zagrebu je od 1835. do 1837. godine studirao pravo na Kraljevskoj akademiji znanosti. Po svršetku studija prava radio je kao odvjetnički pripravnik (1837.-1839.) a potom kao gimnazijski učitelj (1839.-1840.) u Zagrebu. Nakon što je položio odvjetnički ispit 5. listopada 1840. godine, preselio se je u Karlovac gdje je otvorio odvjetnički ured. Zatim je u ožujku 1841. godine u Pešti položio ispit iz mjeničkog prava. Dne 27. lipnja 1841. godine vjenčao se je u Zagrebu s Aleksandrom Demeter, sestrom pjesnika Dimitrija Demetra. Godine 1847. nije uspio biti izabran za narodnog zastupnika u Hrvatski sabor.[4]
U politiku posve se uključio 1848. godine. Na poziv poziv bana Josipa Jelačića, 27. travnja 1848., Mažuranić je pristupio novoosnovanom Banskom vijeću.[1] Iste godine pisao je saborske akte, članake i reprezentacije. Kao narodni zastupnik u Hrvatskome saboru nije često govorio, no u jednom od svojih govora, među ostalim, rekao je: "ja ne mislim da će se ikad pomirenje (s Mađarima) mirnim putem izvesti moći...", pa je ustvrdio: "...što god je dosad samo na papiru učinjeno, to Mađar nikad održao nije.".[1] Godine 1848. Središnji odbor s Mažuranićem na čelu istaknuo je da je te godine prestala svaka državnopravna veza Hrvatske s Ugarskom, budući da Hrvatska prizna "neodvisnost i samostalnost" i "realni i virtulani teritorialni obseg" Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Potom od 1850. godine obavlja u Beču najviše političke funkcije vezane uz Hrvatsku: zamjenik generalnoga prokuratora i državni nadodvjetnik, predsjednik Privremenoga dvorskoga dikasterija za Hrvatsku i Slavoniju, predsjednik Hrvatske dvorske kancelarije.[5] Nakon toga preselio se je 1850. godine u Zagreb i tu ga je Beč imenovao zamjenikom državnoga tužitelja za Hrvatsku i Slavoniju, a 1854. državnim tužiteljem.[1]
Službuje u Hrvatskome saboru od 1861. godine, a 1862. godine potaknuo je osnivanje Stola sedmorice. Predsjednik je Matice ilirske od 3. ožujka 1858. do konca 1872. godine. Iako je u početku u politici podupirao Narodnu stranku, 1862. godine pokreće osnivanje Samostalne narodne stranke, kojoj je bio na čelu. Sklon je oslanjanju na Beč, što ga je i dovelo do banske časti. Za predsjednika Hrvatskoga sabora izabran je 19. siječnja 1872. godine.[2]
Banovanje
Ivan Mažuranić započeo je svoj mandat kao hrvatski ban 20. rujna 1873. godine a završio ga je 21. veljače 1880. godine. Njegovo banovanje bilo je vrijeme brojnih reformi kojima je poboljšao hrvatsko pravosuđe, političku upravu i školstvo.[6] Uvedena je odgovornost bana (vlade) Saboru, dioba sudstva i uprave te neovisnost sudaca, moderna upravna organizacija, racionalnija sudbena organizacija i racionalniji kazneni postupak, moderniji penološki sustav, sloboda tiska i porotno suđenje, uređeno je pravo na javno okupljanje, donesen je zakon o zavičajnoj pripadnosti, liberaliziran izborni postupak, uvedeni su zametci nekih javnih služba (statistička služba, javno zdravstvo, unaprjeđenje poljoprivrede), laicizirano je i poboljšano pučko školstvo i osnovao Zagrebačko sveučilište (pravni, filozofski i bogoslovni), uvedeno je obvezno četverogodišnje školovanje, a nadzor nad pučkim školama oduzeo je Crkvi te one postaju državne.[7][5] U veljači 1880. godine podnio je ostavku na bansku čast zbog otezanja s obnovom financijske nagodbe i priključenjem Vojne krajine banskoj Hrvatskoj.[1]
Na banskome položaju naslijedio ga je Ladislav Pejačević, a prethodnik mu je bio Antun Vakanović.
Izlazak iz politike i povratak, smrt
Car i kralj Franjo Josip I. umirovio ga je odmah po podnošenju ostavke. Ivan Mažuranić pritom odbio je ponuđenu mu barunsku titulu, te je tako do kraja svojega života ostao prvi i posljednji ban pučanin.[8] Ivan Mažuranić nakon podnošenja ostavke na bansku čast neko vrijeme izašao je iz politike i javno nije djelovao.[9] Živio je povučeno i bavio se matematikom i astronomijom.[10] Od 1880. godine do smrti živio je u zagrebačkoj Jurjevskoj ulici, na broju 5.[11] U politiku uključio se je ponovno i bio saborskim zastupnikom od 1884. do 1887. godine, no nije bio naročito aktivan u tome mandatu.[12] Nakon što je 1887. godine u Novom Vinodolskom pobijedio na izborima za Hrvatski sabor njegov izbor bio je poništen i Mažuranić se više nije kandidirao, te posve se je povukao iz politike.[13]
Od veljače 1890. godine pobolijevao je od gripe a potom i od astme.[2] Umro je u Zagrebu 4. kolovoza 1890. godine, od kljenuti srca pogođen smrću svastike Roze Demeter,[8] a pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.[3] Njegov pokop bio je uz najveće počasti 6. kolovoza u 5 sati poslijepodne,[2] a pokopan je u mirogojskoj "ilirskoj" arkadi.[3][14] Nad njegovim grobom govore održali su sveučilišni profesor dr. Kosta Vojnović i filozof Juraj Tomljenović.[2]
Književni i jezikoslovni rad
Od prvih stihova iz 1830. godine (Vinodolski dolče, da si zdravo, Novigrade, pozdravljam te lipo!), koje piše kao 16-godišnji đak riječke klasične gimnazije u pjesmi "Pisma od Vinodolca školana" ↓1 kao pozdrav svome zavičaju, bavio se raznim liričkim problemima: razjašnjenjem metričkih problema vezanih za hrvatski jezični izraz, vergilijanskim epom, posebno odnosom povijesti i poezije. Pisao je pjesme i na mađarskome jeziku od kojih su mu poznate samo dvije pjesme koje je ispjevao 1832. godine: Búcsúdal (Oproštajna pjesma) i Császár Urhoz Újesztendő alkalmával 1833 (Gospodinu Császáru u Novoj godini 1833).[15] Prva pjesma tiskana je u Rijeci a druga je sačuvana u pjesnikovoj rukopisnoj ostvštini.[15]
Prvu na hrvatskome jeziku objavljenu pjesmu "Primorac Danici", objavio je 17. siječnja 1835. godine u drugome broju Danice.[16] U Danici je, od samoga početka, bio jedan od najzapaženijih i najizrazitijih pjesnika, a kao čovjek neobično uman, temeljite naobrazbe i prostranih vidika, preporodni pokret shvatio je dublje od mnogih, u punom totalitetu kulturno-političkih namjera i nijansi.
Već u početnim stihovima pokazuje osobitu izvornost. Želeći provjeriti snagu i mogućnost hrvatskog jezika na poeziju pokušava primijeniti različite poetske oblike i stilove: elemente klasičnog metra (Sapfina strofa, elegijski distih), piše stihove koji su često porođene, formalno i sadržajno, za narodno pjesmom, te se okušao u trubadurskoj poeziji. Njegov pjesnički ugled bio je u to doba već tako neprijeporan, da ga je tek osnovana Matica ilirska izabrala da za njezino prvo, inauguralno izdanje dopiše XIV. i XV. pjevanje Gundulićeva velikog epa. Tri pjesnika okušala su se u tom poslu prije njega: Pjerko Sorkočević, Marin Zlatarić i jedan koji se nije potpisao; poslije njega nitko više nije ni pokušavao nadmašiti Ivana Mažuranića: toliko se njegova dopuna stopila s cjelinom Gundulićeva djela. Dopuna Osmana je Mažuranića predstavilo kao erudita i snažnog umjetničkog potencijala. Uspio se saživjeti s tekstom, usvojivši Gundulićev stil, jezik i izraz u cjelini, ali tu iskazuje neke originalne hrvatske konciznosti, metaforiku i refleksije što vidimo u njegovom spjevu "Smrt Smail-age Čengića".
Smrt Smail-age Čengića
Uspjeh je i u javnosti bio tolik da ga je, kao karlovačkog odvjetnika, šurjak Dimitrija Demeter, brat njegove supruge Aleksandre, nagovorio da za almanah Iskra: zabavni sastavci od više domorodnih spisateljah napiše nešto novo. To novo bio je spjev “Směrt Čengić-age”, prvi puta objavljen u Iskri 1846. godine,[17][18] koji nije samo ispunio sve nade nego i nadmašio sva očekivanja. Kačić i Gundulić: to su temelji na kojima je podignuta zgrada Mažuranićeva epa. Ako je pošao od Kačića, tek preko Gundulića dosegao je vlastiti izraz. U svome danas već klasičnom djelu, jednom od najblistavijih, najmoćnijih umjetnina hrvatske riječi, opjevao je stvarni događaj, ali ga je on, ne držeći se svih povijesnih činjenica (esencijalno, radi se o moralno dvojbenom provincijalnom događaju: ubojstvu lokalnoga tiranina na prijetvorno-mučki način), pjesnički toliko preradio, i produbio, da se u njemu jedan pojedinačni slučaj uzdiže do opće, univerzalne ideje, misli vodilje cijeloga našeg preporodnog pokreta: ideje slobode i pravde. Djelo Smrt Smail-age Čengića, prevedeno je na brojne svjetske jezike, kao što su mađarski, armenski, češki, poljski, ruski, albanski, njemački, engleski, španjolski, talijanski, švedski, latinski, esperanto i ine.[19]
Antun Barac u svojoj monografiji Mažuranić iz 1945. godine napisao je:
Izbor pjesama
- "Pozdrav Vinodolu" (1830.)
- "Primorac Danici" (1835.)
- "Danici ilirskoj" (1836.)
- "Věkovi Ilirije" (1838.)
- "Javor" (1839.- 1840.)
- "Peru" (1840.)
U svom književnom djelovanju služio se je i s nekoliko pseudonima, kao što su: Ilir iz Primorja horvatskoga, Slavomir, Budimir, te s nekoliko šifri.
Jezikoslovac
Kao jezikoslovac, ostvario je prvi uistinu moderan hrvatski rječnik. Zajedno s Jakovom Užarevićem 1842. godine izdao je hrvatsko-njemački rječnik (Njemačko-ilirski slovar) s 40.000 riječi u kojemu je, osim primanja starijega nazivlja iz rječnika Mikalje i Stullija, osmislio mnoge nove riječi. Kako bi preveo pojedine njemačke pojmove, skovao je hrvatske pojmove za mnoga područja gradske civilizacije i time utro put Bogoslavu Šuleku. Primjerice, Mažuranić je otac riječi računovodstvo, nosorog, sladoled, veleizdaja, velegrad ili izraza tržišno gospodarstvo.[20]
Djela
- Na sedamdeseti dan rodjenja ... grofa Janka Draškovića trakoštjanskoga, ... kanoti načelnika učenoga družtva ilirskoga, i userdnoga svedje domorodca : pobožni starinske krěposti štovaoci dana 20. listopada 1840., U Zagrebu : K. p. ilir. nar. tiskarna Dra. Ljudevita Gaja, 1840.
- Davoria, Prettner, Karlovac, 1841.
- Deutſch-iliriſches Wörterbuch. Nĕmačko-ilirski slovar, Izdanje dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1842. (suautor Jakov Užarević)[21][22]
- U slavu ... grofa Franje Hallera od Hallerkeöa, dne 17. i 18. listopada 1842 prigodom njegova parvoga uzašastja na stolicu bansku od zemlje Dalmatinske, Harvatske i Slavonske : sinovi ovieh zemaljah smierno poklanjaju, Kr. pov. ilir. nar. tiskarna Dra. Ljud. Gaja, [Zagreb], [1842?]
- Osman, (dopuna XIV. i XV. pjevanja), Matica ilirska, Zagreb, 1844.)
- Směrt Čengić-age, Ivan Havliček, Zagreb, 1846. (Poseban otisak iz: Iskra: zabavni sastavci od više domorodnih spisateljah, Zagreb, 1846.)[23]
- Smrt Smail-age Čengića, Dr. Imbro Ignjatijević Tkalac, Zagreb, 1857. (više od 140 izd. do 2014.)[17]
- Hèrvati Madjarom. Odgovor na proglase njihove od ožujka mieseca i travnja 1848., Tiskom Ivana Nep. Prettnera, Karlovac, 1848. (mađ. izd. A’ Horvátok a’ Magyaroknak: felelet az 1848-ik Mártzius és Aprilis magyar hirdetmenyekre, Tiskom Franje Župana, Zagreb, 1848.)
- Pjesme Ivana Mažuranića: sa slikom i autografom pjesnika ter sa fototipijom pjesnika na odru, izdao Vladimir Mažuranić, Tiskarski zavod Narodnih novina, Zagreb, 1895. (2. izd. Primorski štamparski zavod, Sušak, 1924.)
- Djela / Ivan Mažuranić, Matija Mažuranić, Dimitrija Demeter, uredio Slavko Ježić, Zora, Zagreb, 1958.
- Izabrana dela, Narodna knjiga, Beograd, 1963.
- Smrt Smail-age Čengića. Stihovi. Proza, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 32, Zora - Matica hrvatska, Zagreb, 1965.
- Směrt Čengić-age, reprint posebnoga otiska iz zbornika Iskra: zabavni sastavci od više domorodnih spisateljah, JAZU, Odjel za suvremenu književnost, Zagreb, 1968.
- Sabrana djela, 1–4, (sv. 1 Smrt Smail-age Čengića, sv. 2 Pjesme, sv. 3 Proza, sv. 4. Pisma. Govori), Sveučilišna naklada Liber - Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1979.
- Izabrani politički spisi, Golden marketing - Narodne novine, Zagreb, 1999.
- Izbor iz djela, priredio Miroslav Šicel, Biblioteka Croatica: hrvatska književnost u 100 knjiga, kolo 4, knj. 76, Riječ, Vinkovci, 2000.
- Gnijezdo vrh timora, Mozaik knjiga, Zagreb, 2008.
- Izabrana djela, prir. Božidar Petrač, Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 139, Matica hrvatska, Zagreb, 2019.
Odličja i počasti
- 1879.: 8. travnja dodijeljen mu je Red željezne krune I. razreda.[2]
- Gradovi Zagreb, Rijeka, Varaždin, Karlovac, Koprivnica i Bjelovar imenovali su ga počasnim građaninom.[2]
Spomen i baština
- 1960.: Na kući u zagrebačkoj Jurjevskoj ulici br. 5, u kojoj je živio nakon povlačenja iz politike, postavljena mu je spomen ploča.[11]
- Lik Ivana Mažuranića nalazi se na novčanici od 100 kuna.[24]
- Osim Trgova Ivana Mažuranića u Zagrebu i u Novom Vinodolskom, mnoge ulice, škole i trgovi u Hrvatskoj nose njegovo ime.
- Prigodom ulaska Hrvatske u Europsku uniju, Nova TV je pokrenula kampanju "Vjeruj u Hrvatsku" sa sloganom iz Mažuranićevog saborskog govora iz 1886. godine.[25]
- 2014.: Povodom 200. obljetnice pjesnikova rođenja u seriji maraka Hrvatske pošte Znameniti Hrvati objavljena je prigodna poštanska marka s njegovim likom.[26]
Obitelj
- Antun Mažuranić - brat Ivana Mažuranića
- Matija Mažuranić - brat Ivana Mažuranića
- Vladimir Mažuranić (leksikograf) - sin Ivana Mažuranića, pravnik, pisac i predsjednik HAZU.[27]
- Ivana Brlić-Mažuranić - unuka Ivana Mažuranića, hrvatska književnica.
- Ivan Vladimir Mažuranić - praunuk Ivana Mažuranića, slikar i mačevalac.[27]
Citati
- Gospodo, da mi je tko rekao: kaži tvoj simbol političke vjere, koji je? Ja bih rekao: suvišno baš pitati; ali, kad me ne poznaš, reći ću ti; i ja bih rekao: ja sam Hrvat; ja bih rekao: vjerujem u Kraljevinu Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost i – ako Bog da – u njezinu budućnost. (iz govora u Hrvatskome saboru, 13. prosinca 1886. godine)[28]
- Ljubav moja spada momu narodu, štovanje moje svim narodom, ne samo jednomu, nego svim, koji su s nama u jednom gniezdu u ovoj Monarkiji. Prije svega treba ljubiti svoj narod, a štovati ostale. (iz govora u Hrvatskome saboru, 13. prosinca 1886. godine)[29]
- A velik je, tko se malen rodi, a kad pane, golem grob mu treba! (iz pjesme "Javor")[10]
- Dobar junak, da je čovjek taki! (516). (iz romantičarskog spjeva Smrt Smail-age Čengića)[8]
Bilješke
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Flora Turner-Vučetić, Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Britaniji — Matrix Croatica UK. Ban pučanin i pjesnik, Vijenac, br. 261, 4. ožujka 2004., pristupljeno 9. travnja 2019.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 2,8 Milan Grlović, Zaslužni Hrvati XIX st., Reprint izd. 1898.-1900., Tiskara Rijeka, Rijeka, 1992., 83. Ivan Mažuranić
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Dunja Fališevac, Život i djelo Ivana Mažuranića, Kolo, br. 3, 2014., pristupljeno 6. travnja 2019.
- ↑ Dalibor Čepulo, Ivan Mažuranić (1814. - 1890.), str. 50.-51., u: Liberalna misao u Hrvatskoj: prilozi povijesti liberalizma od kraja 18. do sredine 20. stoljeća, ur. Andrea Feldman, Vladimir Stipetić i Franjo Zenko, Friedrich Naumann Stiftung, Zagreb, 2000., pristupljeno 9. travnja 2019.
- ↑ 5,0 5,1 Mažuranić, Ivan, enciklopedija.hr, pristupljeno 7. travnja 2019.
- ↑ Dobrila Zvonarek, Mažuranić - književnik i društveni djelatnik, nsk.hr, 31. listopada 2014., pristupljeno 6. travnja 2019.
- ↑ "Ivan Mažuranić – ban pučanin (1814.)". povijest.hr. 11. kolovoza. https://povijest.hr/nadanasnjidan/ivan-mazuranic-ban-pucanin-koji-je-moderniziro-hrvatsku-1814/ Pristupljeno 2. ožujka 2020.
- ↑ 8,0 8,1 8,2 Mirko Tomasović, Peti prijevod na francuski Mažuranićeva spjeva, Vijenac, br. 542 - 543, 11. prosinca 2014., pristupljeno 6. travnja 2019.
- ↑ Dalibor Čepulo, Ivan Mažuranić (1814. - 1890.), str. 53., u: Liberalna misao u Hrvatskoj: prilozi povijesti liberalizma od kraja 18. do sredine 20. stoljeća, ur. Andrea Feldman, Vladimir Stipetić i Franjo Zenko, Friedrich Naumann Stiftung, Zagreb, 2000., pristupljeno 9. travnja 2019.
- ↑ 10,0 10,1 „A velik je, tko se malen rodi, a kad pane, golem grob mu treba!“ – u spomen na Ivana Mažuranića, nsk.hr, 10. kolovoza 2018., pristupljeno 8. travnja 2019.
- ↑ 11,0 11,1 Ivan Klindic, Najpoznatije kuće Jurjevske ulice smještene na Gornjem gradu, licegrada.hr, 28. ožujka 2019., pristupljeno 6. travnja 2019.
- ↑ Dalibor Čepulo, Ivan Mažuranić (1814. - 1890.), str. 54., u: Liberalna misao u Hrvatskoj: prilozi povijesti liberalizma od kraja 18. do sredine 20. stoljeća, ur. Andrea Feldman, Vladimir Stipetić i Franjo Zenko, Friedrich Naumann Stiftung, Zagreb, 2000., pristupljeno 9. travnja 2019.
- ↑ Pavo Barišić, Odnos Ivana Mažuranića i Ante Starčevića – od poredbe osoba do filozofije prava // Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 43/2(86) (2017.) 439.–474., podrubnica 9. na str. 443., pristupljeno 18. travnja 2019.
- ↑ Velimir Cindrić, Mirogoj, Turistička zajednica Grada Zagreba, Zagreb, 2010., ISBN 978-953-228-055-5, str. 23, 33., pristupljeno 6. travnja 2019.
- ↑ 15,0 15,1 Đuro Franković, Hrvatski ban Ivan Mažuranić (1814.–1890.), Zornica nova, ožujak, 2008., zornicanova.hu, pristupljeno 10. travnja 2019.
- ↑ Krešimir Nemec, Mažuranić - stup hrvatskoga književnog kanona, str. 43., u: Mažuranićev zbornik: izlaganja sa skupa u povodu svečanoga obilježavanja 200. obljetnice rođenja Ivana Mažuranića, urednici Milan Moguš, Marko Tadić, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2015. ISBN 978-053-347-036-8 nevaljani ISBN, pristupljeno 18. travnja 2019.
- ↑ 17,0 17,1 Mažuranić, Ivan, Iva Mandušić i Ankica Šunjić (2015.), hbl.lzmk.hr, pristupljeno 6. travnja 2019.
- ↑ Iskra : zabavni sastavci od više domorodnih spisateljah, digitalnezbirke.kgz.hr, pristupljeno 8. travnja 2019.
- ↑ Blago Ivana Mažuranića u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, nsk.hr, 3. studenoga 2014., pristupljeno 9. travnja 2019.
- ↑ 20,0 20,1 Marija Biljak, dipl.bibl., Ivan Mažuranić, eho.com.hr, 11. kolovoza 2014., pristupljeno 9. travnja 2019.
- ↑ 21,0 21,1 Ante Stamać, Izlaganje na božićnom susretu Matice hrvatske, 17. prosinca 2014. Mažuranić kao poeta doctus, Vijenac, br. 545, 22. siječnja 2015., pristupljeno 8. travnja 2019.
- ↑ Tihomir Živić, Marina Vinaj, Dina Koprolčec, Digitization of older Croatian dictionaries: a possible substratum for terminological neologisms?, str. 253., 259., Libellarium, IX, 2 (2016.): 251. – 266., pristupljeno 8. travnja 2019. (engl.)
- ↑ Smert Čengić-age / od Ivana Mažuranića, zavicajna.gkka.hr, pristupljeno 8. travnja 2019.
- ↑ Novčanice, hnb.hr, pristupljeno 6. travnja 2019.
- ↑ Vjerujem u Hrvatsku jer..., Nova TV, 6. lipnja 2013.
- ↑ U HAZU predstavljena poštanska marka posvećena Ivanu Mažuraniću, poslovni.hr, 23. travnja 2014., pristupljeno 7. travnja 2019.
- ↑ 27,0 27,1 Mažuranić, enciklopedija.hr, pristupljeno 7. travnja 2019.
- ↑ Agneza Szabo, Ban Ivan Mažuranić - graditelj moderne hrvatske: u povodu 200. obljetnice rođenja (1814.–2014.), Matica hrvatska, Zagreb, 2014., str. 38. i podrubnica 15. na str. 39., pristupljeno 18. travnja 2019.
- ↑ Agneza Szabo, Ban Ivan Mažuranić - graditelj moderne hrvatske: u povodu 200. obljetnice rođenja (1814.–2014.), Matica hrvatska, Zagreb, 2014., str. 39. i podrubnica 15. na str. 39., pristupljeno 18. travnja 2019.
- ↑ Božidar Petrač, Uz 200. obljetnicu rođenja Ivana Mažuranića (1814–1890). Mažuranić pjesnik tradicije i asimilacije – pravi hrvatski klasik:
- "Kao gimnazijalac u Rijeci (1830) zapisuje svoju prvu pjesmu, pjesmu zavičajne nostalgije Pisma od Vinodolca školana, koja je poslije dobila naslov Pozdrav Vinodolu.", Vijenac, br. 534 - 535, 4. rujna 2014., pristupljeno 8. travnja 2019.
- ↑ Krešimir Nemec, Mažuranić - stup hrvatskoga književnog kanona, str. 42., u: Mažuranićev zbornik: izlaganja sa skupa u povodu svečanoga obilježavanja 200. obljetnice rođenja Ivana Mažuranića, urednici Milan Moguš, Marko Tadić, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2015. ISBN 978-053-347-036-8 nevaljani ISBN, pristupljeno 18. travnja 2019.
Vanjske poveznice
Sestrinski projekti
U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Ivan Mažuranić | |
Wikizvor ima izvorna djela autora: Ivan Mažuranić | |
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Ivan Mažuranić |
Mrežna sjedišta
- LZMK / Hrvatska enciklopedija: Mažuranić, Ivan (životopis)
- hkv.hr – Đ. Vidmarović: »Ivan Mažuranić - pjesnik, jezikoslovac i političar«
- Croatia.ch / Književnost – Ivan Marjanović De Tonya: »Ivan Mažuranić. Hrvatski Goethe i hrvatski ban pučanin«
- Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu: Sjećanje na Ivana Mažuranića – bana pučanina i pjesnika
- Pjesme Ivana Mažuranića, izdao Vladimir Mažuranić, Elektroničko izd. izvornika objavljenog 1895., Digitalizirana zagrebačka baština. Knjige ; 81, Knjižnice grada Zagreba, Zagreb, 2014.
- Ivan Mažuranić: Pjesme, eLektire.skole.hr, knjigasvima.com
- Ivan Mažuranić i Jakov Užarević: Němačko-ilirski slovar
Prethodnik Antun Vakanović |
hrvatski ban 1873.-1880. |
Nasljednik Ladislav Pejačević |
Prethodnik Ambroz Vranyczany |
predsjednik Matice hrvatske 1858.–1872. |
Nasljednik Matija Mesić |
|