| Josip Kozarac | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 18. ožujka 1858. Vinkovci, Hrvatska |
| Smrt | 21. kolovoza 1906. Koprivnica, Hrvatska |
| Književni period | realizam |
| Portal o životopisima | |
Josip Kozarac (Vinkovci, 18. ožujka 1858. – Koprivnica, 21. kolovoza 1906.), hrvatski je prozaist – novelist, romanopisac, pjesnik, pisac pripovjetki i polemičar, diplomirani inženjer šumarstva, jedan od najpoznatijih hrvatskih šumara.
Životopis
Bio je jedan od važnijih hrvatskih prozaista, novelista, polemičara, pjesnika, ujedno i diplomirani inženjer šumarstva te najpoznatiji hrvatski šumar. Osnovnu školu završio je u Vinkovcima, te je pohađao gimnaziju koju je završio s puno muke, ali se sve promijenilo kada je upisao fakultet šumarstva u Beču. Diplomirao je 1879. godine na Visokoj školi za kulturu tla kao najbolji student na svojoj godini. Prije fakulteta živio je dosta slobodan i neobuzdan život. Puno je vremena provodio u prirodi, jednostavno promatrajući život koji se odvijao oko njega.
Svoje je spisateljske sposobnosti razvio pišući poezije, a kasnije je svoj talent pronašao u pisanju proze (pripovijetke i romani). Nakon što mu je otac preminuo, Kozarac je ostao živjeti sa svojom majkom. Kao jedan od boljih šumarskih stručnjaka radio je u mnogim mjestima: Vinkovci, Vrbanja, Nijemci, Županja, Nova Gradiška, Lipovljani i drugim.
Od 1896. do 1898. godine bio je jedan od urednika, tada poznatog «Šumarskog lista». Pisao je brojne članke, ali su svi bili vezani za njegov posao.
Dok je bio u svojoj struci, najvažnije što je učinio bilo je službovanje u Lipovljanima od 1885. do 1895. godine, tada je posjekao i pomladio tisuće hektara šuma hrasta lužnjaka koje danas, njemu u čast nose upravo njegovo ime.
Bio je poznat i po raspravama vezanih za šume, koje su bile poznate čak i mnogim stručnjacima iz Zapadne Europe i Rusije.
Nakon što je ispunio sva očekivanja u svom poslu i time doprinio razvoju hrvatskog šumarstva, Kozarac se povukao i više posvetio razvijanju svojih drugih talenata i spisateljskom životu što je pokazao i mnogim svojim djelima koja su i danas rado čitana. Preminuo je 21. kolovoza 1906. u Koprivnici.
Književno stvaralaštvo
Smatran je piscem jako oštrih zapažanja i jednostavnih, ali, često i prodornih, dubokoumnih misli. Nastavio je Reljkovićevim putem i danas ne bismo mogli zamisliti hrvatsku književnost bez njegova doprinosa te ne bismo imali točne informacije o životu seljaka u to vrijeme. Kozarac je pisao realna i racionalna djela koja su se u većini slučajeva temeljila na stvarnim događajima i opisivala slavonsku sredinu i kvalitete tog života. Često je prema sebi bio samokritičan, i za njega su najviše govorili da je pjesnik prirode jer je od svih bio najviše vezan za nju. To se najviše primjećivalo kroz detaljne opise pejzaža u njegovim djelima, gdje ju je opisivao onako kako ju je doživljavao kao šumar i kao dijete kada je većinu svoga vremena provodio u prirodi.
Osim pejzaža, u brojnim djelima opisuje i probleme koji muče seosko stanovništvo i njihove poglede na život i okolinu. Po tome je Kozarac ostao upamćen kao jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca jer je stvarnost prikazivao onakvu kakva ona zaista jest te je zbog toga iznosio sve probleme i predlagao njihova rješenja.[1]
Najvažnija izdanja djela
- «Zmija»
- «Priče djeda Nike»
- «Moj djed»
- «Biser-Kata»
- «Slavonska šuma», «Vienac», Zagreb, 1888. godine
- «Mrtvi kapitali», «Vienac», Zagreb, 1889. godine
- «Medju svjetlom i tminom», Matica hrvatska, Zagreb, 1891. godine
- «Tena», «Dom i sviet», Zagreb, 1894. godine
- «Mira Kodolićeva», «Prosvjeta», Zagreb, 1895. godine
- «Oprava», «Prosvjeta», Zagreb, 1899. godine
Počasti
Njemu se u čast dalo ime književnoj nagradi Josip i Ivan Kozarac.
Izvori
| |||||||||||
