Gradišćanski Hrvati

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Položaj Gradišća na karti Austrije
Dvojezični natpis u Gradišću

Gradišćanski Hrvati (njemački: Burgenlandkroaten, mađarski: Burgenlandi horvátok) skupni naziv za pet malenih hrvatskih etničkih skupina nastanjenih na području Burgenlanda (Gradišća) u istočnoj Austriji i susjednim predjelima Mađarske i Slovačke. Imaju status nacionalne manjine prema austrijskom ustavu.[1]

Skupine i sela Gradišćanaca[uredi]

Među sobom po imenu i dijalektu razlikuju se:

  1. REDIRECT Predložak:Nemam razdvojbu (Oberpodgoria; govori se štokavski), Stari Hodas (Althodis), Sabara (Zuberbach), Čemba (Schandorf), Vincjet (Dürnbach), Ključarevci (Allersdorf), Čajta (Schachendorf), Rorigljin-Širokani (Rauhriegel-Allersgraben). Dio govornika su južnočakavci, a dio spada u šćakavsku ikavicu.

Štoji i Vlahi govore starošćakavskom ikavicom (iako Lisac Štoje uključuje u južnočakavce), dijalektom sličnim slavonskom i pretku novoštokavske ikavice, Dolinci, Havi i Poljanci su dio srednjočakavskog dijalekta), a povrh ovih skupina nalazimo i kajkavce Turopoljsko-posavski dijalekt oko Šopronja i južnočakavce (južnočakavski dijalekt na jugu Gradišća).

Za Kajkavce oko Šoprona se vjeruje da su potomci inače izumrlog zapadnoslavonskog kajkavskog dijalekta.[2]

Sela Gradišćanaca u Mađarskoj i Slovačkoj[uredi]

Nešto Gradišćanskih Hrvata živi i susjednim područjima Slovačke (Hrvatski Grob (Chorvátsky Grob), Hrvatski Jandrof (Jarovce), Devinsko Novo Selo (Devínska Nová Ves), Rosvar (Rusovce) i Čunovo), kao i u Mađarskoj: Hrvatska Kemlja (Horvátkimle), Bizonja (Bezenye), Koljnof (Kópháza), Vedešin (Hidegség), Temerje (Tömörd), Plajgor (Ólmod), Petrovo Selo (Szentpéterfa), Hrvatske Šice (Horvátlövő), Gornji Čatar (Felsőcsatár), Umok (Fertőhomok), Narda, Hrvatski Židan (Horvátzsidány), Prisika (Peresznye) i Unda (Und).

Povijest[uredi]

Povijest Gradišćanaca započet će pojavom osmanlijskih Turaka, koja će za posljedicu imati iseljavanje hrvatskog stanovništva sa područja Like, Krbave, Korduna, Banovine, zapadne Bosne, Gorskog kotara i Slavonije. Do prvog vala iseljenja dolazi 1530-ih godina, nakon što su Turci uništili gotovo sva naselja između Une i Velebita i od Kupe do Kapele. Već četrdesetih godina istog stoljeća dolazi do drugog vala iseljavanja stanovnika iz područja srednjovjekovne Slavonije. Do posljednjeg trećeg vala iseljenja doći će pedesetih i šezdesetih godina 16. stoljeća.

Do iseljavanja stanovništva dolazi, osim zbog turske opasnosti, i zbog same politike pojedinih velikaških obitelji, kako zbog obrane od moguće turske invazije, tako i zbog same potrebe za radnom snagom. Pravci iseljavanja išli su prema sjeveru, ali i preko mora u Italiju gdje i danas nalazimo potomke iseljenih Hrvata, odnosno moliške Hrvate.

Kako ratovi sa Osmanlijama nisu prestajali novopridošle hrvatske obitelji uspjeli su organizirati uvjete života u novoj domovini, tako da su već u drugom naraštaju prekinute veze sa starim krajem.

Kod ovih je Hrvata nacionalna svijest bila najjača, uz mađarske Hrvate u Pomurju i mađarskom dijelu Podravine: sebe nikad nisu nazivali nekim subetničkim nazivom nego izričito "Orvatima, Horvatima" [3]

Novine[uredi]

Hrvatske novine, br. 21, 21. svibnja 2010.

Od 1. siječnja 1910. godine tiskaju novine pod nazivom Naše novine i pod tim nazivom izlazile su do 1922. godine, a danas izlaze pod nazivom Hrvatske novine. Tjednik Gradišćanskih Hrvatov.[4]

Jezik[uredi]

Podrobniji članak o temi: Gradišćanskohrvatski jezik
Datoteka:Hrvatski govori gradisce.png
Govori Gradišća u odnosu na ostale hr. govore
Govori Gradišća po J. Liscu
Govori Gradišća
Teorija o pradomovini govora Gradišća
Teorija o podrijetlu govora Gradišća kao usko povezanim još u pradomovini

Unatoč moru velikih i uređenih jezika koji ih okružuju Gradišćanski Hrvati očuvali su hrvatski jezik i njegove narodne govore iz svih hrvatskih krajeva sa kojih potječu. Gradišćanskohrvatski mikro jezik isto kao i opće hrvatski standardni jezik objedinjuje gradišćanskohrvatske čakavske, štokavske i kajkavske govore, za razliku od općehrvatskoga standardnog jezika koji se temelji na najrasprostranjenijoj hrvatskoj štokavštini, gradišćanskohrvatskom književnom mikro jeziku temelj je hrvatska čakavština zbog najrasprostranjenosti ovoga hrvatskoga narječja u Gradišću. Zanimljivo je kako su sva tri hrvatska narječja u Gradišću znatnije ujednačenija o onih u domovini i to prvenstveno poradi toga što ih nije razdvajala višestoljetna vladavina različitih carstava. Po porijeklu dijalekti su većinom srednječakavski (s kajkavskim oazama), južni čakavski i zapadnoštokavskom ikavicom (koja se radi arhaizama zna i izdvajati u poseban, vlahijski dijalekt). S obzirom na velike količine isoglosa postoji i teorija o susjednom podrijetlu govora Gradišća na razmeđu rijeka Save, Une i Kupe.

Zakonom o narodnostima iz 1863. koji je u Ugarskoj osiguravao nemađarima uporabu materinskog jezika omogućio je da se hrvatski jezik rabi u školama i crkvi kao i razvoj hrvatskog narodnog pokreta u 19. stoljeću. Mate Meršić Miloradić 1910. pokreće i novine 'Naše novine' , a oko njega okupljaju se i preporoditelji.

Raspadom Austro-Ugarske (1918.) područje naseljavanja Gradišćanaca pripast će poglavito Austriji koja ukida dvojezične škole (hrvatske su imale 6 razreda) i postupno se uvodi njemački jezik kao službeni.

Godine 1976. Austrija ograničava i upotrebu hrvatskog jezika u javnom životu, da bi 1987. bio dijelom ukinut, i uveden kao službeni u 6 od 7 gradišćanskih kotara.

Godine 2003. je izdana Gramatika gradišćanskohrvatskoga jezika[5],[6].

Etnografija[uredi]

Broj gradišćanskih Hrvata u Austriji nije nikada točno ustanovljen, a procjenama, uključujući i Mađarsku i Slovačku, ima ih preko 60,000. Od 1929. godine osniva se Hrvatsko kulturno društvo sa sjedištem u Željeznom koje ima svoje seoske organizacije po cijelom Gradišću. Gradišćanci svoju kulturu čuvaju i razvijaju preko 450 godina koliko već žive u tome kraju. Posebno se njeguje tamburaška glazba i narodni plesovi (Stinjacko Kolo; Stinatzer Reigen)

Kuhinja Gradišćanskih Hrvata uvjetovana je blizinom austrijske i mađarske kuhinje, ali i nizinskom topografijom. Poznati specijaliteti pripremaju se od pilećeg i guščjeg mesa i voća, kao što su "Burgenländisches Erdbeerkoch", desert od jagoda i Burgenländische Gänseleber ili guščja jetara s lukom.

Današnja rasprostranjenost Gradišćanskih Hrvata po naseljima[uredi]

  1. Austrija:
  • Bajngrob (Weingraben)
  • Bandol (Weiden bei Rechnitz)
  • Bijelo Selo (Pama)
  • Celindof (Zillingtal)
  • Cindrof (Siegendorf)
  • Cogrštof (Zagersdorf)
  • Čajta (Schachendorf)
  • Čemba (Schandorf)
  • Filež (Nikitsch)
  • Frakanava-Dolnja Pulja (Frankenau-Unterpullendorf)
  • Kalištrof (Kaisersdorf)
  • Klimpuh (Klingenbach)
  • Nova Gora (Neuberg im Burgenland)
  • Novi Hodas (Markt Neuhodis)
  • Novo Selo (Neudorf)
  • Otava (Antau)
  • Pajngrt (Baumgarten)
  • Pandrof (Parndorf)
  • Pinkovac (Güttenbach)
  • Rasporak (Draßburg)
  • Stinjaki (Stinatz)
  • Štikapron (Steinbrunn)
  • Trajštof (Trausdorf an der Wulka)
  • Uzlop (Oslip)
  • Veliki Borištof (Großwarasdorf)
  • Verešvar (Rotenturm an der Pinka)
  • Vorištan (Hornstein)
  • Vulkaprodrštof (Wulkaprodersdorf)
  1. Mađarska:
  • Bizonja (Bezenye)
  • Gornji Četar (Felsőcsatár)
  • Hrvatske Šice (Horvátlövő)
  • Hrvatski Židan (Horvátzsidány)
  • Kemlja (Kimle)
  • Kiseg (Kőszeg)
  • Koljnof (Kópháza)
  • Narda
  • Petrovo Selo (Szentpéterfa)
  • Plajgor (Ólmod)
  • Prisika (Peresznye)
  • Umok (Fertőhomok)
  • Unda (Und)
  • Vedešin (Hidegség)
  1. Slovačka:
  1. Češka:

Kultura[uredi]

Mediji[uredi]

Šport[uredi]

Poznati Gradišćanski Hrvati[uredi]

Povezani članci[uredi]

Literatura[uredi]

  • Ujević, Mate, 1934., Gradišćanski Hrvati, 2. izd., Zagreb (Jeronimska knjižnica 426).
  • Benčić, Nikola, 1985., Novine i časopisi Gradišćanskih Hrvatov, Željezno (Knjiga XXXVIII Hrvatskoga štamparskoga društva).
  • Benčić, Nikola, 1998., Književnost Gradišćanskih Hrvata od XVI. stoljeća do 1921, Zagreb (Prinosi za povijest književnosti u Hrvata. Autori i djela, knjiga VII.).
  • Breu, Josef, 1970., Die Kroatensiedlung im Burgenland und den anschlieβienden Gebieten, Wien: Verlag Franz Deuticke.
  • Holzer, Werner / Münz, Rainer, 1993b, “Landessprachen: Deutsch, Kroatisch und Ungarisch im Burgenland”, u: Holzer/Munz 1993a, 19–85.
  • Kinda-Berlaković, Andrea Zorka, 2003., “Gradišćanskohrvatski prema hrvatskom standardu”, u: Neweklowsky, Gerhard (ur.), Bosanski-hrvatski-srpski. Aktuelna pitanja jezika Bošnjaka, Hrvata, Srba i Crnogoraca, Wien, 111–122. (Wiener slawistischer Almanach, Sonderband 57).
  • Nyomárkay, István, 2000., Kroatističke studije. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Nyomárkay, István, 2005., Rukopisne prodike iz Pannonhalme. Željezno / Eisenstadt: Znanstveni Inst. Gradišćanskih Hrvatov / Wissenschaftl. Inst. d. Burgenländ. Kroaten (Biblioteka gradišćanskohrvatske studije 4).
  • Sučić, Ivo (glavni urednik) 2003. Gramatika gradišćanskohrvatskoga jezika, Željezno: Znanstveni institut Gradišćanskih Hrvatov.

Izvori[uredi]

  1. ↑ Nacionalne manjine u Austriji, austria-forum.org, pristupljeno 15. lipnja 2017.
  2. ↑ http://www.let.rug.nl/~houtzage/art2001.pdf
  3. ↑ O jeziku Hrvata u Mađarskoj
  4. ↑ 100 ljet Hrvatskih novin iz gledišća nacionalne i sveučilišne knjižnice, hrvatskenovine.at, 17. prosinca 2010., pristupljeno 26. ožujka 2016.
  5. ↑ Publikacije (Arhivirano 6. veljače 2005.) Znanstveni institut Gradišćanskih Hrvatov
  6. ↑ Vijenac br. 261 (Arhivirano 17. siječnja 2008.) Publikacije
  7. ↑ Ki smo Hrvatski akademski klub
  8. ↑ HKD HKD snimio je komediju "U stiski" na DVD
  9. ↑ HKD Naticanje u jačenju "GRAJAM"
  10. ↑ HKD GRADIŠĆANSKA JAČKA MLADIH 2012.
  11. ↑ Glasilo HKD 01/2012.

Vanjske poveznice[uredi]

v • r • u
Hrvati
Hrvati
po zemljama
i kontinentima
Matične zemlje
Tradicionalne
manjine
Podskupine
Europa
Amerika
Afrika
Oceanija
Azija
Jezik
Narječja
Kultura
Povijest
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Gradišćanski_Hrvati&oldid=75238"