Ovo je izdvojeni članak – veljača 2014. Kliknite ovdje za više informacija.

Ivan Merz

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 17026 od 27. srpnja 2021. u 08:14 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na:orijentacija, traži
Ivan Merz
Ivan Merz
Rođen 16. prosinca 1896.
Banja Luka
Preminuo 10. svibnja 1928.
Zagreb
Beatificiran 23. lipnja 2003.
Slavi se u Rimokatolička Crkva
Spomendan 10. svibnja
Svetišta Zagreb, Hrvatska
Christianity Symbol.png Portal o kršćanstvu

Blaženi Ivan Merz (Banja Luka, 16. prosinca 1896. - Zagreb, 10. svibnja 1928.), istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja. Tijekom života Ivan Merz se služio s deset jezika i osposobio za četiri zvanja: profesor, književnik, časnik, a posjedovao je znanje i vrline koje se traže za svećenika.

"Istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja" - tim je riječima Papa Ivan Pavao II. nazvao Ivana Merza u zagrebačkoj katedrali 10. rujna 1994. godine, prvoga dana svoga pohoda Hrvatskoj, spominjući u svome govoru hrvatske svece i blaženike, te kandidate oltara u hrvatskom narodu. Ove Papine riječi veliki su poticaj za bolje upoznavanje s likom Ivana Merza i njegovim životnim svjedočanstvom danim za Isusa Krista. Postupak za proglašenje Ivana Merza blaženim i svetim započeo je u Zagrebu još 1958. godine; a od 1986. godine nastavlja se u Rimu pri vatikanskoj Kongregaciji za kauze svetaca. O njegovu životu snimljen je dokumentarni film "Ivan Merz - život za ideale" redatelja Jakova Sedlara.[1] Posvećene su mu i skladbe (himni, šansone, zborske skladbe, mise)[2], ustanove i župne crkve.

Životopis

Grob bl. Ivana Merza u bazilici Srca Isusova

Već na početku prikaza njegovoga životopisa potrebno je naglasiti važnu činjenicu: svjestan da će umrijeti mlad, Ivan Merz prikazuje na samrti svoj život kao žrtvu Bogu za hrvatsku mladež. Tisućama mladih postao je uzor i ideal kršćanskog života. Njegovo ime značilo je program života i rada brojnim mladim kršćanima. Što je Merz značio za hrvatsku mladež, možda su to najbolje izrazili sami mladi kad su mu na grob donijeli vijenac s bijelom svilenom vrpcom na kojoj je pisalo: "Hvala ti orle Kristov, što si nam pokazao put k suncu!". Pisao je za list Obnovljeni život.[3] Grob blaženog Ivana Merza se nalazi u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, koja je ujedno i nacionalno svetište Srca Isusova.

Djetinjstvo i mladost

Ivan Merz je rođen 16. prosinca 1896. godine u Banjoj Luci. Ivanov otac Mavro (Moriz) bio je katolik po tradiciji, ali ne i praktičan katolik, a majka Tereza mu je bila židovskog podrijetla.[4][5][6] Kao jedinca od najranijih dana okruživala ga je velika roditeljska ljubav. Imao je bezbrižno i sretno djetinjstvo i mladost. Od roditelja je primio pristojan građanski odgoj, ali bez posebne kršćanske podloge. Rastao je u liberalnoj sredini. Za njegovu vjersku orijentaciju, koja se počela nazirati već pod konac gimnazije, bio je zaslužan njegov gimnazijski profesor, uzorni katolički laik dr. Ljubomir Maraković. Preko književnosti i umjetnosti usmjeravao je Ivana prema moralnim i religioznim vrijednostima. Bio mu je pravi vodič kroz mladost. Već u zreloj dobi, Ivan je o njemu zapisao: "Katolik svjetovnjak spasio me za vječnost."

Ivan mnogo čita, posebno djela književne vrijednosti. Privatno uči francuski i engleski. Uči svirati glasovir i violinu. Imao je dara i za crtanje. Aktivno se bavi športom. Igra tenis, vozi bicikl, bavi se gimnasticiranjem, šahom, klizanjem na ledu, kuglanjem.[7] Malo je ljudi, pa i među većinom Božjih ugodnika, čiji bismo duševni razvoj i uspon prema Bogu mogli tako izbliza slijediti kao što je to slučaj kod našeg Ivana Merza zahvaljujući njegovom opširnom dnevniku. Počeo ga je pisati na poticaj svoga profesora dr. Marakovića sa svojih sedamnaest godina, i nastavio ga voditi sve do zrele dobi. U svome dnevniku Ivan je opisao svaki treptaj svoga mladoga srca, sve intelektualne i moralne bure i oluje kroz koje prolazi mladi čovjek u svome rastu, svaki korak svoga uspona prema životnim vrijednostima i prema Bogu.

Odlazak u svijet

Nakon mature Ivan polazi u jesen 1914. godine u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto. Roditelji su željeli da postane časnik, kao i otac. Međutim, za vojničku službu Ivan nije imao ni volje, ni smisla. Izdržao je u akademiji samo tri mjeseca. Ipak, i to vrijeme mu je koristilo jer je upoznao svu moralnu bijedu mnogih ljudi. Iz dnevnika se jasno vidi kako ga svijet vjere, kao suprotnost moralnom zlu koje je Ivana okruživalo, sve više privlači.[8]

Početkom 1915. godine Ivan polazi u Beč na studij. Majci za volju upisuje pravo, ali usput pohađa i predavanja iz književnosti. U Beču mu se kulturni horizonti veoma proširuju. Mnogo čita, pohađa kazalište, koncerte, operu.

Iz dnevnika toga razdoblja razabire se da je to doba njegovih najvećih unutrašnjih lutanja i traženja. Muči ga problem ljubavi. Uspomena na prvu mladenačku ljubav prema Greti još uvijek je živa. Tište ga i vjerski problemi, ali uza svu sumnju on želi vjerovati. Osjeća u sebi veliku težnju za moralnim usavršavanjem. Posebno je oduševljen Goetheovim Faustom i njegovim traženjem konačne istine.

U ljetu 1915. godine Ivan je pozvan u vojsku. Čekajući odlazak boravi kod roditelja u Banjoj Luci. I dalje mnogo čita književna djela. Marljivo vodi dnevnik. U svjetlu vjere nazire polagano rješenje za mnoga pitanja. I nadalje osjeća težnju za usavršavanjem svoje duše i svoga karaktera. U tom razdoblju čini važan korak u svome duhovnom životu - za blagdan Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 1915. godine zavjetuje čistoću do ženidbe. Tim se zavjetom svjesno obvezao da se neće ogriješiti o 6. i 9. Božju zapovijed.

Ivan u Prvom svjetskom ratu

U veljači 1916. godine polazi Ivan u vojsku i nakon časničkog tečaja poslan je na talijansku bojišnicu gdje ostaje do konca rata. Kako je proživljavao rat i njegove strahote, najbolje se vidi iz dnevnika koji je uspio voditi i na bojišnici. Gledajući dnevno smrti u oči, izvrgnut stradanjima svake vrste, Ivanov se nazor na svijet produbio. Sumnje i kolebanja iščezavaju u susretu s trpljenjem i smrću. Kršćanska vjera pojavljuje se Ivanu kao jedina vrijednost koja pobjeđuje sve zlo koje je Ivan oko sebe gledao i doživljavao. Pod konac rata pisat će Ivan svome ocu ove značajne riječi: "Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogomu što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo da opet postanem slobodan i da uredim svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo."[9]

Studij

Po završetku rata Ivan nastavlja studij u Beču. Studira ono što je odavno želio: književnost, romanistiku i germanistiku. Rat je izvršio svoje pozitivno djelovanje na razvoj Ivanove osobnosti. Ivan je potpuno uvjeren u istinitost vjere i njegova se duša sada sve više i više uspinje prema Božjim visinama. Iz toga vremena započinje njegovo zanimanje za liturgiju nakon što je obavio liturgijske duhovne vježbe. Aktivan je član društva "Hrvatska" koje okuplja hrvatske katoličke studente u Beču pripremajući ih za njihov apostolski rad u domovini. Na jednom sastanku izrekao je poznate riječi: "Baza našega života mora biti naš preporod u Kristu, ostalo se sve samo od sebe na ovo niže". Ivanovi su se roditelji u međuvremenu preselili iz Banje Luke u Zagreb.[10]

Posredstvom isusovca oca Miroslava Vanina dobiva Ivan stipendiju iz Francuske i s još dvojicom kolega polazi u jesen 1920. godine u Pariz gdje kroz dvije godine nastavlja studij književnosti na Sorbonni i Katoličkom Institutu. Dvogodišnji boravak u Parizu značio je za Ivana jedno veliko kulturno i duhovno obogaćenje.

Ivan u Parizu provodi veoma duboki religiozan život. Kao član karitativnog društva Sv. Vinka Paulskog brinuo se za jednu siromašnu obitelj na pariškoj periferiji. Iz toga vremena potječu njegove čuvene pariške odluke za usavršavanje svoga života. Dnevnik iz pariškog razdoblja nije opširan. Tek tu i tamo bilježi što ga se posebno dojmilo. Rado posjećuje kapelu benediktinki u ulici Monsieur, duhovni centar Pariza, kamo su dolazili mnogi francuski intelektualci, od kojih su se neki ondje i obratili. Posebno ga se dojmilo oblačenje jedne novakinje benediktinke, o čemu je ostavio ganutljiv opis u svome dnevniku. Gotovo proročanski Ivan je predvidio njezin samostanki život. Ta je redovnica proživjela sedamdeset godina u samostanu i tek je pod kraj života doznala za Ivana Merza.

Za Ivanov intenzivni religiozni život u Parizu doznali su i roditelji koji s time nisu bili zadovoljni. Razvila se tako veoma zanimljiva korespondencija između njega i majke, već objavljena u njegovim prijašnjim životopisima. Majka želi da joj sin živi kao i drugi, a Ivan joj u pismima obrazlaže i opravdava svoje stavove, dapače želi roditelje potaknuti na dublji vjerski život. Upozorava ih kako je ovaj život kratak, da je on samo priprema za vječnost i da se prema tome moramo što bolje pripremiti za drugi svijet. U jednom pismu svojoj majci navodi onu čuvenu rečenicu koja odaje njegov životni put: "Znadeš da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd potpuno uvjerio o istinitosti katoličke vjere i da se zato moj cijeli život kreće oko Krista Gospodina." U drugom pismu Ivan je napisao majci: "Katolička vjera je moje životno zvanje i to mora biti svakom čovjeku bez iznimke." Tek nakon njegove smrti roditelji su potpuno shvatili Ivana i postali ono što je on od njih želio: praktični vjernici katolici.

Svetost života

Nakon završenog studija književnosti u Parizu Ivan se vraća u domovinu u ljetu 1922. godine. Još iste jeseni dobiva posao kao profesor francuskog i njemačkog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. To će mu biti zanimanje do konca zemaljskog života. Stanuje kod roditelja, u zgradi Starčevićevog doma u blizini Glavnog kolodvora i relativno blizu zagrebačkom sjedištu Isusovaca kod Bazilike Srca Isusovoga u Palmotićevoj ulici[11]. Sljedeće 1923. godine doktorirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu radnjom o utjecaju liturgije na francuske književnike. Samo šest godina Ivan Merz živi u Zagrebu. U tom kratkom vremenu zaorat će duboku brazdu na polju hrvatskog katolicizma. Poput meteora zasvijetlit će na nebu Crkve u Hrvatskoj i ostati trajno svijetliti kao zvijezda vodilja mnogima, napose hrvatskoj mladeži.[12] Veličina čovjeka izvire u prvom redu iz njegova odnosa prema Bogu, a taj se odnos najprije ostvaruje kroz molitvu. Iz Ivanova dnevnika već se od početka zapaža njegova sklonost molitvi. Zapisuje nekad duže nekad kraće zazive i molitve, veoma lijepe, dirljive, sadržajne. Taj život molitve, na koji ga je poticala nevidljiva Milost s vremenom će se sve više razvijati.

Široko područje Ivanova zanimanja, njegov veliki i sveti "hobi" bila je liturgija. Za njega je ona mjesto gdje najdublje susreće i doživljava Boga i nadnaravni svijet vjere; ona je vrhunac umjetničkog ostvarenja, područje gdje surađuju sve umjetnosti, dapače liturgija je za nj bila umjetnost i život.

Kod Ivana se, od kad je počeo voditi svoj dnevnik, opaža posebna sklonost prema sakramentu Euharistije. Bez skepse i diskusije prihvaća vjeru Crkve u realnu prisutnost Kristovu u Euharistiji. Što je Ivan postajao stariji to je u njemu sve više rasla ljubav prema Euharistiji. Na jednom mjestu u svome dnevniku zabilježit će: "Pričest je izvor života!" Dolaskom u Zagreb Ivan svakodnevno prisustvuje sv.misi i prima sv.Pričest. "Govorio sam sa žarom koji mi je dala presv. Euharistija", reći će nakon jednog predavanja koje je održao na velikom Sletu katoličke mladeži u Mariboru 1920. godine. Tim euharistijskim žarom bio je nadahnut sav njegov apostolat. To je bilo očito i u zaporci koju je dao Orlovstvu, a koje je preuzelo i Križarstvo: "Žrtva-Euharistija-Apostolat". Tri riječi koje danas stoje uklesane na njegovu grobu.

Ivan ozbiljno nastoji oko izgradnje svoga duhovnog života. Već od ratnih dana provodi asketski život, koji će sve više dolaziti do izražaja u studentskim danima, a onda i kasnije - u Zagrebu, kad će provoditi pravi pokornički život. Kontrolira svoje strasti i nagone, ozbiljno svladava zle sklonosti, često se svojevoljno odriče i dopuštenih užitaka u jelu. Kao student u Parizu je sastavio svoje "pravilo života". Radi se o odlukama koje je savjesno provodio u svome duhovnom i asketskom životu. Evo samo nekih: "Na sasvim tvrdom ležati. U petak glad osjećati. Suvišak svojih dobara siromahu pokloniti. Svaki dan bar jednom se posvema Bogu pomoliti. Ići u neugodne situacije. Poniženje pred ljudima s veseljem primiti. Ne odati se nikada odviše jednostrano znanosti. Biti sa životom u najužem kontaktu."

Blažena Djevica Marija imala je posve određenu ulogu u Ivanovu životu; i to doznajemo iz njegova dnevnika. Upravlja joj iskrene i dirljive molitve i zazive da ga čuva, štiti, da mu pomaže u životu, da ga očuva od moralnog zla, da mu sačuva čistoću duše. Malo-pomalo će ideal žene naći potpuno ostvaren u Mariji, u kojoj nalazi usredotočenje svega uzvišenoga. Već u devetnaestoj godini Ivan zavjetuje čistoću do ženidbe. O tome bilježi 12. prosinca 1915. godine u svome dnevniku: "Neki dan sam zavjetovao Bl.Djevici čistoću do ženidbe. Možda će to trajati i do smrti." Bilo je to za blagdan Bezgrešnog Začeća 8. prosinca. Ivan se nije prevario u svojoj slutnji. Osam godina kasnije stvarno će zavjetovati vječnu čistoću također na blagdan Bezgrešnog Začeća i time cijelo svoje biće posvetiti božanskoj ljubavi, a kroz nju će se darovati tolikoj braći i sestrama u vjeri.

Najznačajnija karakteristika Ivanove osobe kao izgrađenog katoličkog intelektualca bila je njegova ljubav i odanost prema Katoličkoj Crkvi. "Ljubav prema Crkvi govorila je iz svake njegove riječi" reći će za njega kardinal Franjo Šeper, koji ga je osobno poznavao. Kod mnogih katolika pobudio je zanimanje, štovanje i odanost prema Crkvi i Papinstvu. Probudio je svijest što znači Papa u Crkvi, Papa za kršćanina, Papa za hrvatski narod. Kad su Ivanu postavili pitanje zašto ljubi Katoličku Crkvu i Svetog Oca Papu, Ivan je odgovorio: "Jer u njoj vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima, a u Svetom Ocu Papi pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospoda svog." Ove riječi odaju upravo Pavlovsko shvaćanje otajstva Crkve i njezine ustroja kako ju je odredio Krist Gospodin.

Hrvatski Orlovski Savez

Početkom dvadesetog stoljeća započinje krčki biskup Antun Mahnić veliko gibanje među katoličkom mladeži koje je nazvano Katolički pokret. Cilj pokreta bio je suprotstaviti se liberalizmu koji je sve više nadirao u naše krajeve iz europskih zemalja i potiskivao vjeru i njezine vrijednosti iz javnog života. Ivan Merz je još za vrijeme studija u Beču i Parizu pristupio pokretu. Po dolasku u Zagreb Ivan se odmah aktivno uključuje u rad Katoličkog pokreta i biva još iste jeseni 1922. godine izabran za predsjednika već postojećeg Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza, koji se za godinu dana ujedinio s orlovskim pokretom u Hrvatski Orlovski Savez. Orlovska organizacija imala je za cilj odgoj mladeži u vjerskom, intelektualnom, moralnom i tjelesnom pogledu. Ono što se kod orlova u vanjskoj djelatnosti najviše opažalo bila je njihova gimnastička aktivnost s priredbama, sletovima i ostalim manifestacijama. Zahvaljujući Ivanovim velikim nastojanjima ta organizacija poprima snažnu vjersko-kulturnu dimenziju. To se očitovalo u prvom redu u geslu koje je na Ivanov prijedlog bilo prihvaćeno na osnivačkoj skupštini kao ideja vodilja same organizacije: Žrtva-Euharistija-Apostolat . I u priručnik organizacije "Zlatnu knjigu", koju je Ivan sastavio po slovenskom orginalu, Ivan unosi nove ideje: ljubav i odanost Crkvi i Kristovu Namjesniku. No najveća njegova zasluga sastoji se u tome što je u orlovsku organizaciju unio ideje Katoličke Akcije, koju je pokrenuo Papa Pio XI. i tako cijelu organizaciju usmjerio prema Crkvi i suradnji s njezinom hijerarhijom u apostolatu.

Posljednji dani i smrt

Ivan se tužio na slabi vid još od djetinjstva. K tomu se kasnije pridružila i zubobolja. Bolest ga je stalno pratila i često sputavala njegov polet za studij i rad. Zadnju je godinu života ozbiljno pobolijevao. Dobio je akutnu upalu čeljusne šupljine i morao je poći na operaciju. Dan uoči odlaska na kliniku sredio je sve svoje stvari i sastavio svoju oporuku. Radi se, u stvari, o tekstu za nadgrobni natpis koji je napisao latinskim jezikom, a pronađen je u ladici njegova pisaćeg stola nakon smrti. U hrvatskom prijevodu oporuka glasi:

Umro u miru katoličke vjere. Život mi je bio Krist, a smrt dobitak. Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno potpuno vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova.

I. M. blažen u pokoju i miru. Duša će moja postići cilj za koji je stvorena. U Gospodinu Bogu.

– [13]

Ivan je operiran 26. travnja na Klinici za uho, nos i grlo u Draškovićevoj ulici u Zagrebu. (Danas je u toj zgradi smještena osnovna škola koja od 1994. godine nosi ime "Dr. Ivan Merz"). Operacija, nažalost, nije uspjela. Ivan je dobio meningitis od kojega je polagano umirao. U nedjelju, 6. svibnja, njegov ispovjednik o. Josip Vrbanek podijelio mu je bolesničko pomazanje. Ivan je bio pri svijesti, ali više nije mogao govoriti. Nakon obreda ispovjednik, pogađajući njegove misli, podsjetio ga je na posljednji razgovor o žrtvi života. "Zar ne, Vi žrtvujete svoj život za hrvatsko Orlovstvo?" Ivan je vedro pogledao, njegove velike oči su zasjale i, kako nije mogao više govoriti, samo je dao potvrdni znak glavom. 9. svibnja Ivan je primio brzojavku iz Rima kojim mu Sveti Otac šalje svoj blagoslov. Tako je Ivan, koji je za života toliko ljubio i štovao Kristova namjesnika, dobio tu rijetku utjehu u posljednjim trenutcima.

Sutradan, u četvrtak, 10. svibnja 1928. godine, prije podne, u prisutnosti svoga oca i svojih najbližih prijatelja Ivan je prešao u vječne radosti Kristova Kraljevstva. Dr. Dragutin Kniewald, nazočan kod njegove smrti, ovako opisuje Ivanove posljednje trenutke: "Ivanovo disanje bivalo je sve polaganije, bilo sve slabije; ležao je mirno, zatvorenih očiju; u to širom otvori velike oči iz kojih mu je kanula smrtna suza. Pogled je upro tamo daleko u visinu, miran, pouzdan, siguran; još jedan uzdah, još jedan mali, jedva primjetljivi trzaj i dr. Ivo Merz je predao Svevišnjemu svoju plemenitu dušu." Vijest da je Ivan otišao u vječni život, munjevitom se brzinom proširila po Zagrebu, a onda i cijelom Hrvatskom. "Svi smo osjećali ne nešto strašno, nego nešto veliko se dogodilo, umro je dr. Merz. Bili smo pod dojmom da je on za nešto žrtvovao svoj život" - pripovijedali su njegovi prijatelji. Cijeli katolički Zagreb okupio se u nedjelju 13. svibnja na Mirogoju. K njima su se pridružili i mnogi delegati iz raznih katoličkih organizacija iz hrvatskih krajeva. Računa se da je pogrebu prisustvovalo oko 5.000 ljudi. Sprovod je vodio biskup dr. Dominik Premuš. Po broju i ugledu osoba bio je to sprovod kakvoga Zagreb nije pamtio od smrti biskupa Josip Langa. S velikom vanjskom svečanošću, uz brojne govore, glazbu i pjevanje Ivanovo je tijelo otpraćeno na vječni počinak. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju. Tijelo mu je 1977. godine preneseno u Baziliku Srca Isusova u Zagrebu, u koju je redovito dolazio za svoga života.

Beatifikacija

Papa Ivan Pavao II. na svečanoj je misi na Petrićevcu u Banjoj Luci, 22. lipnja, blaženim proglasio slugu Božjega Ivana Merza. Molbu za proglašenje blaženim uputio je predsjednik HBK zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, u čijoj je nadbiskupiji započeo proces za beatifikaciju. Zatim je banjolučki biskup Franjo Komarica pročitao životopis Ivana Merza. Nazočan je bio i postulator kauze o. Božidar Nagy. Nakon toga je papa Ivan Pavao II. izrekao svečanu formulu beatifikacije. Od sada se Ivan Merz smije nazivati blaženikom a spomendan njegove smrti se slavi 10. svibnja.[14]

Milosti i uslišanja po zagovoru blaženog Ivana Merza

Odmah nakon smrti bl. Ivana Merza 10. svibnja 1928. godine, mnogi su mu se preporučili u zagovor u raznim duševnim i tjelesnim potrebama i bili su uslišani. Ovdje donosimo kratki opis čudesnog ozdravljenja Anice Ercegović, koje je potvrđeno u Vatikanu u procesu beatifikacije. Potom donosimo samo naslove raznih uslišanja koja su se zbila tijekom tri godine (2002.–2004.).

Čudo prihvaćeno i potvrđeno u Vatikanu u procesu beatifikacije bl. Ivana Anica Ercegović, rođ. 1905. u selu Gradusi kraj Sunje, teško se razbolila od tuberkuloze pluća i drugih bolesti u svojoj 19. godini. Nakon šest godina neuspješnog liječenja molila je devetnicu Ivanu Merzu i pošla njemu na grob početkom srpnja 1930. Kući se vratila zdrava. Živjela je od tada u punom zdravlju, nije išla liječnicima niti je trošila bilo kakve lijekove. Doživjela je duboku starost. Umrla je 1987. u 82. godini a 57. godini kako je čudesno ozdravila. Njezino čudesno ozdravljenje po zagovoru Ivana Merza potvrdila ja Vatikanska komisija od pet liječnika 8. V. 2002. Ovo čudesno ozdravljenje prihvatila je Kongregacija za kauze svetaca u postupku beatifikacije Časnog sluge Božjega Ivana Merza.

Uslišanja po zagovoru bl. Ivana Merza tijekom 2002., 2003. i 2004. godine. Opširniji opisi svih uslišanja, kao i ostalih primljenih milosti po zagovoru bl. Ivana Merza od 1928., mogu se naći na [www.ivanmerz.hr web-stranici] bl. Ivana Merza u direktoriju Uslišanja-Zahvale.[15]

Nezaposleni dobio posao - Ozdravio od alergije - Dijete ozdravilo - Ozdravila od bolesti, uspješno položila ispite, utješena nakon tragedije - Sretan upis na fakultet po zagovoru Ivana Merza - Dva velika uslišanja postignuta kroz molitvu devetnice: dobila sudski spor i brat našao posao - Po zagovoru bl. Ivana pronađen posao - Pomoć u posljednjim danima - Bl. Ivan pomogao ozdraviti i naći posao - Pomirba zavađene obitelji i druge milosti - Bl. Merz pomogao naći posao i prije završene devetnice - Zahvaljujem Bl. Ivanu Merzu za ozdravljenje - Devetogodišnjaku Albertu bl. Ivan uklonio bol u trbuhu - Uslišane molitve za sina - Na dan beatifikacije sin dobio posao - Zahvala za upis na fakultet i dobivanje posla - Obraćenje i sv. ispovijed u bolesti - Položen teški ispit - Isprošen dolazak djeteta na svijet - Merz pomaže u pripremi za smrt - Ivan pomaže na ispitima i pokazuje put u visine - Ivan Merz pomogao pri upisu na fakultet - Čudesna pomoć u dobivanju stalnog zaposlenja - Riješen obiteljski problem - Pomoć u studiju - Pomirenje u obitelji nakon pet godina - Blaženi Ivan spasio poduzeće od propasti.

Misli Ivana Merza

  • Bog postoji i ja tvrdo vjerujem i u najjačim časovima kušnje i sumnje da je On jedini, vječni, veliki Bog.
  • Srce Isusovo, Tebi posvećujem svoj život: ako je na Tvoju slavu da trpim i tako dođem k Tebi, neka bude Tvoja volja.
  • Ne zaboravimo na Kristovu neizmjernu ljubav i posvetimo veću pažnju maloj bijeloj Hostijici, koja osamljena na nas čeka u studenim crkvicama.
  • Ljepše je zavući se u tamnu crkvicu i kod treptanja vječnog svjetla, za zadnjih traka sunca, tiho moliti krunicu i vječno se diviti Euharistiji, tome sjaju, toj veličini, toj neizmjernoj Ljubavi.
  • Svijet živi za se, kao da se nije dogodilo to čudo čudesa - Euharistija.
  • Čovjek je ovdje samo putnik, njegovo pravo određenje nije na toj zemlji, on je izabran za nešto više.
  • U Crkvi vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima.
  • Najveća stvar, koja postoji na svijetu jest sv. Crkva; najveća stvar u Crkvi jest Misa, a u Misi pretvorba.
  • Ako mi Blažena Djevica Marija i nije posve izliječila oči - tako da s dosta poteškoća čitam - to sam u Lurdu zavolio krunicu, koja će mi biti uz sv. * Euharistiju najvjerniji prijatelj do groba.
  • Okreni se od katolicizma, sve je oko tebe mračno i ružno.
  • U Svetom Ocu Papi pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospoda svog.
  • Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak već dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za se, to su izgubljeni dani.[16][17]

Pariške odluke

Za vrijeme studija u Parizu 1921. godine Ivan Merz daje program u 21. točku[18] za duhovni život. Neke od njih su:

  • Na sasvim tvrdom ležati.
  • U petak glad osjećati.
  • Gimnasticirati svaki dan u kojim god prilikama.
  • O sebi nikada ne govoriti.
  • O svojoj boli nikada govoriti.
  • Što manje govoriti.
  • Ne odati se nikada odviše jednostrano znanosti.

Ustanove koje nose ime po Ivanu Merzu

U Banjoj Luci danas djeluje Katolički školski centar koji nosi njegovo ime.[19]

U Splitu je osnovana humanitarna udruga Ivan Merz koja daje stipendije uspješnim studentima i srednjoškolcima slabijeg imovinskog stanja.[20]

U Zagrebu nalazi se Osnovna škola dr. Ivan Merz.

U Rimu se nalazi Dom hrvatskih hodočasnika "Dr. Ivan Merz".[21]

Župe koje nose ime po bl. Ivanu Merz nalaze se u Slatini i u Zagrebu (u Španskom).[22]

Poveznice

Izvori

  1. ↑ http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=37657 Preuzeto 22. listopada 2017.
  2. ↑ degl' Ivellio, Josip. Hvala ti, orle Kristov - zbirka skladbi na čast blaženoga Ivana Merza, Postulatura za kanonizaciju blaženoga Ivana Merza, Zagreb, 2005.
  3. ↑ Obnovljeni život sv.50 br.3-4. lipnja 1995.. Rudolf Brajičić: Pedeset godišta Života - Obnovljenog života
  4. ↑ Ivan Merz, Dnevnik 4. VIII. 1918., Zagreb, Arhiv I. Merza
  5. ↑ http://ivanmerz.hr/travnik-biskup-r-perica-o-duhovnom-liku-blazenoga-i-merza/
  6. ↑ Lav Znidarčić: Križarska organizacija, životno djelo Ivana Merza, Obnovljeni život (52) 3/4 ( l997) str. 251.
  7. ↑ www.ivanmerz.hr, "Biografija Ivana Merza Djetinjstvo i mladost", pristupljeno 7. siječnja 2013.
  8. ↑ www.ivanmerz.hr, "Biografija Ivana Merza Odlazak u svijet", pristupljeno 7. siječnja 2013.
  9. ↑ www.ivanmerz.hr, "Biografija Ivana Merza U 1. svjetskom ratu", pristupljeno 7. siječnja 2013.
  10. ↑ www.ivanmerz.hr, "Biografija Ivana Merza Studij", pristupljeno 7. siječnja 2013.
  11. ↑ "Blaženi Ivan Merz", mrežne stranice Banjolučke biskupije, pristupljeno 8. ožujka 2014.
  12. ↑ www.ivanmerz.hr, "Biografija Ivana Merza Svetost života", pristupljeno 7. siječnja 2013.
  13. ↑ www.ivanmerz.hr, "Biografija Ivana Merza Prema vječnosti", pristupljeno 7. siječnja 2013.
  14. ↑ www.ivanmerz.hr, "Beatifikacija Ivana Merza", pristupljeno 7. siječnja 2013.
  15. ↑ www.ivanmerz.hr, "Uslišanja po zagovoru Ivana Merza", pristupljeno 7. siječnja 2013.
  16. ↑ http://www.ivanmerz.hr/sabrana-djela/misli/index.htm
  17. ↑ www.ivanmerz.hr, "Misli blaženog Ivana Merza", pristupljeno 7. siječnja 2013.
  18. ↑ Uspon na goru svetosti. http://ivanmerz.hr/staro/sabrana-djela/plamen/15.htm 
  19. ↑ KTA BK BiH kta/kum: Trostruko duhovno-kulturno slavlje u Foči, 21. svibnja 2014. (pristupljeno 31. svibnja 2016.)
  20. ↑ [1](pristupljeno 17.svibnja 2020.)
  21. ↑ [2]
  22. ↑ O župi Župa bl. Ivana Merza Špansko, pristupljeno 15. lipnja 2021.

Vanjske poveznice

Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Ivan Merz.
Logotip Wikicitata
 Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Ivan Merz

tw:Ivan Merz

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Ivan_Merz&oldid=17026"