Srce Isusovo

Sveto Srce Isusovo.

Srce Isusovo (često Presveto Srce Isusovo) naziv kršćanske pobožnosti prema Isusu i ujedno naziv blagdana. Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu istaknuto je obilježje suvremenog katoličanstva te joj je prema Crkvenoj tradiciji posvećen mjesec lipanj.

»Gle ovo Srce koje je toliko ljubilo ljude« riječi su koje je Isus Krist povjerio na mističan način sv. Margareti Mariji Alacoque 1673., a nastavljaju se na riječi starozavjetnog proroka Zaharije »Gledat će na onoga koga su proboli« (Zah 12,10), kojima evanđelist Ivan završava svoj izvještaj o Isusovoj smrti na križu (Iv 19,37). Presveto Srce Isusovo je »zalog i znamen našeg vječnog spasenja, jer je ono Srce Boga, kao takovo puno dobrote i ljubavi, i to za sve ljude« (Alojzije Stepinac) te u Njemu »nalazimo tumačenje i otajstva utjelovljenja i otkupljenja«, stoga se Crkva »na tom Srcu mora trajno napajati kao na izvoru spasenja« (Franjo Kuharić).

U kršćanskoj umjetnosti i ikonografiji često se prikazuje u obliku plamenog srca često probodenog, krvarećeg, okruženog trnovom krunom. Plamen predstavlja preobražujuću snagu Božje ljubavi, dok čavli i trnje podsjećaju na Isusovu muku i smrt.

Brojne su katedrale (njih četrdesetak), župne crkve i kapele posvećene Presvetom Srcu Isusovu, ali i Sveučilište Svetog Srca u Connecticutu. U Katoličkoj Crkvi osim blagdana Presvetog Srca, Istom se iskazuje niz pobožnosti (litanije, posvetne molitve, krunica).

Biblijsko utemeljenje i značenje Srca

Vitrajna rozeta Prevsetog Srca u Crkvi sv. ifigenije u Sao Paolu u Brazilu.

Vitraj s motivom Srca Isusova crkve u St. Petersu u Missouriju.

Srce se u Bibliji spominje 850 puta, kao pojam gotovo redovito vezan uz čovjeka. Pritom 25 puta govori o Božjem Srcu, 11 puta u pjesničkom smislu te pojednom o »srce neba« i »srce biljke«. Manji dio tog biblijskog rječnika govori o srcu kao ljudskom organu, dok na većini mjesta u Bibliji ono označava čovjekovu nutrinu, središte čovjekova života. Srce je, prema Svetom Pismu, središte svih duhovnih radnji u čovjeku. Sveti papa Ivan Pavao II. u enciklici Redemptor Hominis navodi kako »Krist, otkupitelj svijeta, na jedinstven je i neponovljiv način prodro u misterij čovjeka, ušao mu u 'srce'. Misterij čovjeka doista se rasvjetljuje jedino u misteriju utjelovljene Riječi.« Srce je »intima božanskog i ljudskog odnosa, sjedinjenja i ljubavi«: more, svemir i sve raslinstvo govore o Bogu (usp. Dn 3, 63, 76, 78, 80), no jedino Bog sam uspostavlja odnos s čovjekom objavljujući mu se u njegovu srcu.

U jednom satu srce otkuca više od četiri tisuće puta, dnevno i do stotinu tisuća. Srce iz lijeve klijetke u aortu po minuti izbaci 5 litara krvi odnosno u 13 sekundi raznese po tijelu svu krv. U danu to iznosi više od 7000 litara, a u prosječnom životnom vijeku od 70 godina oko 183 milijuna litara krvi. Starozavjetni tekstovi potvrđuju da su Židovi itekako bili svjesni važnosti srca, a posebice rebra i prsnog koša koji ga obavijaju. To se i jasno očituje u Knjizi postanka, u stvaranju čovjeka (Eva nastaje iz Adamova rebra, njegovog najvažnijeg »organa« tj. iz samoga njegova srca, iz njegove vlastitosti). Stoga katoličanstvo, nadograđujući starozavjetnu predaju, riječju »srce« ne označava samo ljudski organ, već i različita duševna stanja: od radosti i ushita do straha i tjeskobe. Srce dakle označava čitava čovjeka, ono je »znak i potpun simbol čovjekove cjeline, duše i tijela«. Čovjek je stvoren na Božju sliku, a kako je Bog ljubav (1 Iv 4,16), tako je i čovjek ljubav, čovjek je »toliko slika Božja da se sam Sin Božji utjelovljenjem 'obukao' u čovjeka«. Srce je središte unutrašnjeg »ja« osobe (1 Pt 3,4), unutrašnjeg čovjeka (1 Sam 16,7) s osjećajima poput srčanosti (2 Ljet 17,6), radosti (Pnz 28,47; Job 29,13), naklonosti (2 Sam 15,13; Ezr, 6,22), brige (1 Sam 9,20), boli (Iz 10,7; Jr 23,20), namjere i htijenja (1 Ljet 22,19; Iz 10,7; Jr 23,20). Božji je Savez upisan u čovjekovu srcu (Jr 31,33) i ono budi čežnju za Bogom (Ps 42,5). Bog čovjeka sudi i iskušava u njegovu srcu (1 Ljet 29,17; Jr 11,20), baš stoga jer je ono središte njegove duhovnosti i transcendentnosti.

Novi zavjet također govori o srcu radosti (Iv 16,22; Dj 2,26), ljubavi (Fil 1,7), čežnji (Lk 24,32; Rim 10,1), ali i tjeskobe (Iv 14,1), boli (Iv 16,6; Rim 9,2; 2 Kor 2,4) i požude (Mt 5,28; Rim 1,24; Jak 3,14). Već u srcu, a ne tek po djelu, čini čovjek dobro ili zlo (Mt 15,18). Božji se zakon može (Rim 2,15; 2 Kor 3,2) u vjeri prihvatiti ili u sumnji, okorjelosti srca odbaciti (Mt 13,15; Rim 1,21). Ljubav dolazi iz čista srca (Dj 15,9), od Boga ojačana (1 Sol 3,13). Tako i psalmist (Ps 51,12) pjeva: »Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!.« Bog može otvoriti ljudsko srce za svoju blagovijest (Lk 24,45; DJ 16,14) i dovesti do spoznaje svoje slave (2 Kor 4,6). Božji duh ispunja srce (Rim 5,5; 2 Kor 1,22), darujući mu mir (Fil 4,7).

Povijest

Datoteka:Ivo Kerdić - Euharistijski kongres - 1930..jpg

Pokaznica u obliku Srca Isusova na bedžu Ive Kerdića za Euharistijski kongres u Zagrebu 1930. godine

Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu nalazimo kod srednjovjekovnih mistika i crkvenih naučitelja, kao što su Julijana iz Norwicha, Franciska Rimska, sv. Bonaventura, sv. Franjo Asiški, sv. Matilda, sv. Gertruda Velika, sv. Albert Veliki, Toma Akvinski, sv. Anzelmo, sv. Bernard. U 16. st. njegovali su je kartuzijanci i kasnije isusovci. Sv. Ivan Eudes u 17. stoljeću dao joj je teološki temelj.

Viđenja sv. Marije Margarete Alacoque

Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova, došao je iz francuskog grada Paray le Moniala nakon ukazanja Srca Isusova sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. godine. Sv. Margareta Marija imala je od 1673. do 1675. nekoliko viđenja Srca Isusova. Prema Alacoqueinom svjedočenju, prva objava dogodila se 27. prosinca 1673., na blagdan sv. Ivana evanđelista, a tom prigodom Krist joj je objavio:

"I tada mi reče: Moje božansko Srce tako žarko voli sve ljude, a posebno tebe da nije moglo više zadržati u sebi oganj svoje žarke ljubavi. Ti ga moraš proširiti i objaviti ljudima da bi se obogatili tim dragocjenim blagom što ti ga otkrivam. Taj oganj u sebi nosi posvetnu milost i spasenjsku milost, koje su potrebne da ljude očuvaju od ponora propasti."

Objavu Srca Isusova sv. Margareta Marija opisala je:

"To presveto Srce pokazalo mi se kao sunce, koje je blistalo sjajnom svjetlošću poput prozirnih kristala. U tom je vanjskom sjaju Srce Isusovo bilo okrunjeno krunom koja simbolizira rane što mu ih zadajemo svojim grijesima. Nad Srcem se nalazio križ koji je ondje od prvih časova njegova utjelovljenja, a to znači od časa kada je bilo oblikovano i presveto Srce."

U jednom od posljednjih koje se obično naziva »veliko ukazanje« ili »velika objava«, 16. lipnja 1675., u tijelovskoj osmini, Isus daje nalog za uvođenje blagdana Srca Isusova: »Stoga od tebe tražim da prvi petak nakon tijelovske osmine bude posvećen naročitom blagdanu u čast moga Srca, da mu se na taj dan učini časna naknada i prošnja naknadnom pričešću kako bi se naknadilo za sve nedostatke poštovanja dok je moje Tijelo u Euharistiji bilo izloženo na oltarima.« Na svršetku poruke Isus obećaje nagradu svima onima koji budu svetkovali blagdan njegova Srca: »Obećajem ti da će se moje Srce raširiti da obilno izlije bujice svoje božanske ljubavi na sve one koji mu budu iskazali tu čast, i koji će nastojati da je i drugi iskazuju.«

Crkvena potvrda

Tek 1765. godine papa Klement XIII. dopustio slaviti blagdan Srca Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova. Ubrzo su blagdan prihvatili redovnice Reda Pohođenja kojemu je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se za kratko vrijeme proširio gotovo cijelom Crkvom.

Bazilika posvećena Presvetom Srcu u Parizu.

Nakon što je slavljenje blagdana Srca Isusova brzo prošireno po mnogim biskupijama svijeta i velikih duhovnih plodova koje je donijelo, papa Pio IX. je 1856. g. posebnim dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi, osobito s obzirom na potrebu zadovoljštine za grijehe. Misa i oficij odobreni su 1765. a općevažeći su postali 1856.. Papa Leon XIII. objavljujući 1899. encikliku Annum Sacrum (Svetu godinu) posvećuje 11. lipnja 1899. cijeli svijet Srcu Isusovu.

Jules Chevalier, utemeljitelj Misionara Presvetoga Srca Isusova je sebe i svoje djelo uvijek povjeravao Majci Božjoj. Majku Božju je štovao pod imenom Notre Dame du Sacre–Coeur (Majka Srca Isusova), a sam Isus je prvi misionar toga Srca, jer nam je prvo objavio Božju ljubav prema ljudima.

Pio XI. objelodanjuje 1928. encikliku Miserentissimus Redemptor (Premilosrdni Otkupitelj), a papa Pio XII. 1956. Haurietis aquas (Zahvatit ćete vode), na koju je tri godine kasnije u Rimu tiskano oko 1400 stranica teološko-pastoralnih komentara pod nazivom Cor Jesu (Srce Isusovo). Pavao VI. piše apostolsko pismo Investigabiles Divitas (Neistraživo bogatstvo), Ivan Pavao II. encikliku Redemptor Hominis (Otkupitelj čovjeka), a o 50. godišnjici enciklike Haurietis aquas i 150. obljetnici uvođenja blagdana Srca Isusova papa Benedikt XVI. upućuje pismo generalu Družbe Isusove te se o Srcu Isusovu spominje u enciklici Deus caritas est (Bog je ljubav) i pobudnici Euharistia - Sacramentum caritatis (Euharistija - sakrament ljubavi).

Pape o Srcu Isusovu

• Pobožnost Srcu Isusovu jest najsigurnija i najkorisnija duhovnost. (Leon XIII.)
• To je sinteza cijeloga kršćanstva. (Pio XI.)
• Štovanje Srca Isusova jest najcjelovitija ispovijest kršćanske vjere. (Pio XII.)
• Srce Isusovo jest uzvišeni oblik one prave pobožnosti, koja se traži za naše vrijeme. (Pavao VI.)
• U Presvetom Srcu Isusovu nalazimo sintezu svih otajstava naše vjere. (Ivan Pavao II.)

Pobožnost

Blagdan Presvetog Srca Isusova slavi se u petak nakon blagdana Tijelova i stoga je lipanj mjesec posvećen Presvetom Srcu Isusovom. Srce je postalo simbolom uzvišene Kristove ljubavi uglavnom u europskoj civilizaciji, dok se u Bibliji srce više smatra sjedištem znanja negoli ljubavi. Sa pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu povezana je i pobožnost Bezgrješnom Srcu Marijinu. Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu još za srednjeg vijeka proširio je niz mistika, posebno sv. Gertruda Velika. Najpoznatiji oblik pobožnosti, uz litanije i posvetnu molitvu jest pobožnost devet prvih petaka, a koja se odnosi na pohađanje bogoslužja i primanje svete pričesti prvih petaka devet mjeseci zaredom. Bl. Marija od Presvetog Srca (pravim imenom Constance Bernaud, 1825.-1903.), redovnica Reda pohođenja ustanovljuje 1862. počasnu stražu, koja je izrasla u Kongregaciju kćeri Srca Isusova, a koja Crkvenu potvrdu dobiva 1892.

Središnje svetište u Hrvatskoj bazilika je Srca Isusova u Zagrebu, kojom upravljaju isusovci. Oni također izdaju i Glasnik Srca Isusova i Marijina koji je namijenjen promicanju pobožnosti Srcu Isusovu, a koji je pokrenuo vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler. Stadler je, uz to, cijelu Vrhbosansku nadbiskupiju i njezine crkve i župe posvetio Presvetom Srcu. Stolna crkva još je od blagoslova i otvorenja 1889. posvećena Presvetom Srcu, baš kao i skopska katedrala i njezina konkatedrala u Bitoli.

Srcu Isusovu posvećenu su i katedrale u brazilskoj Petrolini, Kini (Guangzhou i Xuzhouu), Indiji (New Delhi i desetak gradova), Istočnom Timoru, Latviji, tri katedrale u Kanadi, dvije u Maleziji, Mijanmaru, meksičkom Ecatepecu, pakistanskom Lahoreu, Vijetnamu,Yokohami, dvadesetak katedrala u Sjedinjenim Državama, katedrale u nekim afričkim glavnim gradovima (Bamako, Brazzaville, Freetown, Lomé, Harare), alžirskom Algeru i Oranu, čadskom Moundouu, marokanskoj Casablanci te južnoafričkim sjedištima Bloemfonteinu i Pretoriji, kao i katedrale u australskoj Victoriji, Fidžima, Kiribatima, Vanuatuu te Wellingtonu. Glasovita je Bazilika Sacré-Cœur u Parizu na brdu Montmartreu.

Umjetnost

Prikaz viđenja bl. Marije od Božjeg Srca.

Ranokršćanska umjetnost služila se u prikazima Krista simbolikom vinove loze (»Ja sam trs, a vi loze« Iv, 15), ribe, jaganjca (Agnus Dei), a preuzimajući sastavnice grčko-rimske umjetnosti slika Krista i kao boga sunca ili dobrog pastira. Promjenom mentaliteta tijekom povijesti mijenjala se i ikonografija, simbolika i motivika prikaza. Kostadinovskim preokretom kršćani slikaju Krista kao »Kralja nad kraljevima« i »Gospodara nad gospodarima« (grč. pantokrator - svevladar). Romanika nastoji osjećajno dotaknuti promatrača, pridati mu osjećaj uzvišenosti i poštovanja prema nebeskoj slavi Gospodinov veličanstva (Maestas Domini), prikazujući Boga kao dobrog, blagog, lijepog, u svjetlu duhovnosti koju pokreću Franjo Asiški, sv. Dominik i ini mistici. Gotička umjetnost u prikazima je dvojake poruke: posvećuje pozornost stvarnosti smrti i trpljenja, ali i izražava nadvremenski vid spasenja. U kasnom (visokom) srednjem vijeku umjetnici oživljavaju romaničku tradiciju. Naslikani Krist predstavljao je, poput sakramenta, vidljivi vid nevidljive stvarnosti.

Renesansa, nošena zamislima kršćanskog humanizma, Krista prikazuje estetski, kao čovjeka iznimne ljepote i mladosti, utjelovljenja istinskog čovještva (humanum). U tome se ističu Albrecht Altdorfer, Andrea Mantegna, Matthias Grünewald, Masaccio, Michelangelo, Rafael. Barok u kristološku ikonografija unosi prodor mistike: prevladavaju slike Kristova preobraženja, uskrsnuća i uzašašća, prikazi Krista u nebeskoj slavi u jedinstvu s Presvetim Trojstvom, okružen zborovima anđela i arkanđela, »prijestoljima i gospodstvima i svom nebeskom vojskom«. Caravaggio i Rembrandt obrađuju Večeru u Emausu, a El Greco slika glasovito Uskrsnuće Kristovo. Među spomenutima se ističe i Rubens svojom obradom Kristova lika. Prosvjetiteljstvom se kristološki motiv u slikarstvu svodi na oslikavanje unutrašnjosti crkava i kapela, obično u raskošnom rokokou.

Nakon protukršćanski nastrojene Francuske revolucije dolazi do obnove (restauratio) religiozne umjetnosti u 19. stoljeću, a time i slike Krista. Religiozne teme ponovno dobivaju na važnosti, osobito prikazi Kristovih čudesa, no dolazi i do razlaza između pojedinih umjetnika i crkvenog naučiteljstva, koje u svojim prikazima pojedini slikari odbacuju (Gauguin, Picasso) i slikaju imspresionistički i ekspresionistički te izostaje motivika Presvetog Srca, ali i prepoznatljiva kristološka simbolika općenito.

Slika Božjeg milosrđa prikazuje Isusa kako podiže desnu ruku na blagoslov, a lijevom rukom pokazuje na Presveto Srce iz kojeg proizlaze dvije zrake: jedna crvena i bijela, crvena za krv Isusovu (što je Život duša) i bijela za vodu (koja opravdava duše) (prema Dnevniku sv. Faustine).

• 
  Zastava Francuza u Kanadi (u Quebecu) s motivom Presvetog Srca u upotrebi je bila do druge polovice 19. stoljeća.
• 
  Suvremeni prikaz Srca Isusova.
• 
  Prikaz Srca Isusova u crkvi sv. Gervaisa i Protaisa u Parizu, oko 1630.
• 
  Zakrpa s motivom Presvetog Srca francuskih katoličkih rojalista.
• 
  Značka Srca Isusova Ministarstva veterana SAD-a.
• 
  Motiv Srca Isusova na čudesnoj medaljici.

Izvori

Katolička sličica s motivom Srca Isusova, oko 1880.

• Josip Antolović, Teilhard de Chardin i pobožnost Srcu Isusovu, Obnovljeni život, sv. 33., br. 4. (kolovoz 1978.) (Hrčak)
• Slavica Buljan, U slavu Svetog Srca, vlastita naklada, Zagreb, 2008., ISBN 978-953-97486-4-5. (CROSBI)
• Ivan Fuček, Što je sa štovanjem Srca Isusova?, Obnovljeni život, sv. 54, br. 2 (lipanj 1999.) (Hrčak)
• Jordan Kuničić, »Veliko obećanje« i konačna ustrajnost, Bogoslovska smotra, sv. 34, br. 2 (veljača 1965.) (Hrčak)
• Božidar Nagy, Noviji vidici u štovanju Srca Isusova, Obnovljeni život, sv. 53. br. 3 (rujan 1998.) (Hrčak)

Vanjske poveznice

Portal: Kršćanstvo

• Josip Marenić: Obiteljska posveta Presvetim Srcima Isusovu i Marijinu, Zagreb, 1996.

	U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Srce Isusovo
	Wikizvor ima izvorni tekst na temu: Pismo pape Ivana Pavla II. o Srcu Isusovom