Domaljevac-Šamac

Ovo je glavno značenje pojma Domaljevac-Šamac. Za druga značenja pogledajte Domaljevac-Šamac (razdvojba).

Domaljevac-Šamac
Zastava Grb
Država	Bosna i Hercegovina
Entitet	Federacija BiH
Županija	Posavska
Vlast
- Načelnik	Stjepan Piljić (HDZ BiH)
Površina
- Općina	41,70 km²
Stanovništvo (2013.)
- Grad	3.699
- Gustoća	110
- Urbano područje	4.771 (općina)
- Urbana gustoća	107,5/ km²
Poštanski broj	76233
Pozivni broj	(+387) 031
Službena stranica www.domaljevac.ba
Zemljovid
Položaj općine Domaljevac-Šamac u Bosni i Hercegovini

Općina Domaljevac-Šamac, nalazi se u Županiji Posavskoj, na sjeveru Bosne i Hercegovine.

Poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, najveći dio općine Bosanski Šamac ušao je u sastav Republike Srpske.

U sastav Federacije BiH, ušla su naseljena mjesta: Bazik i Domaljevac, te dijelovi naseljenih mjesta: Bosanski Šamac, Brvnik, Grebnice i Tišina. Od ovog područja formirana je općina Domaljevac-Šamac.

Naseljena mjesta

Bazik i Domaljevac, te dijelovi naseljenih mjesta: Bosanski Šamac, Brvnik, Grebnice i Tišina.

Stanovništvo

Podrobniji članak o temi: Dodatak:Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.: Bosanski Šamac

Prema posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Domaljevac-Šamac imala je 6.552 stanovnika, raspoređenih u 6 naselja.

Stanovništvo općine Domaljevac-Šamac
godina popisa	2013.	1991.
Hrvati	4.634 (97,1%)	6.131 (93,6%)
Srbi	92 (1,9%)	290 (4,4%)
Muslimani	17 (0,4%)	7 (0,1%)
ostali i nepoznato	28 (0,6%)	124 (1,9%)
ukupno	4.771	6.552

Uprava

Sjedište općine je u mjestu Domaljevac.

Povijest

Domaljevac, kao naseljeno mjesto, prvi put se spominje daleke 1548. godine. Do 1910. godine postajala su dva Domaljevca: Gornji i Donji Domaljevac.

Po odredbi Kraljevine Jugoslavije 1926. godine utemeljena je po prvi put općina Domaljevac u čiji sastav su ulazila mjesta: Domaljevac, Batkuša, Bazik, Brvnik, Grebnice, Liskovac i Odmut.

Domovinski rat

Ovaj članak ili dio članka zahtijeva stilsku doradu. (Rasprava) Članci na Hrvatskoj internetskoj enciklopediji (HIE) moraju biti pisani enciklopedijskim stilom.

Oružanom agresijom na hrvatsko selo Ravno u Hercegovini, 2. listopada 1991. godine, započeto je rat u Bosni i Hercegovini. S obzirom na velikosrpske apetite, na udaru našla se i Bosanska Posavina, u proljeće 1992. godine. Posavski narod, nedovoljno naoružan i pripremljen za obrambeni rat, nije se u potpunosti mogao suprotstaviti srpskoj okupatorskoj oružanoj sili (jednoj od najjačih u Europi), te su većinu hrvatskih i bošnjačkih naselja Srbi osvojili na nekoliko mjeseci. Nakon osvajanja slijedila je bespoštedna pljačka pokretnih dobara, a zatim ono što nije stradalo prilikom osvajanja, Srbi su uništavali na drugi način, miniranjem i paljenjem obiteljskih kuća i zgrada, što je pouzdano i utvrđeno. Osvajajući Posavinu, Srbi su počinili brojne zločine ubijajući i masakrirajući civilno pučanstvo, koje nije uspjelo napustiti svoja ognjišta, radeći pritom neviđeni genocid, kulturocid, urbicid i ekocid. Most na rijeci Savi, koji povezuje Bosnu i Hercegovinu i Republiku Hrvatsku, kod Orašja, porušen je 24. rujna 1991. godine.

Ocijenivši i procijenivši postojeću vojno-političku situaciju u Bosni i Hercegovini, mjerodavne općinske strukture su, još krajem 1991. godine, formirale krizne stožere i uveliko počele intenzivne pripreme za obrambeni rat. U proljeće 1992. godine, definirane su i utvrđene prve crte obrane i ustrojene prve vojne obrambene postrojbe. U početku su to bile manje vojne formacije sačinjene od dragovoljaca iz kojih je izrasla 106. brigada Hrvatskog Vijeća Obrane, sastavljena od četiri bojne (I, II, III i IV bojna). Početne obrambene postrojbe su bile uglavnom naoružane lakim pješačkim naoružanjem i ponekim protuoklopnih sredstvom, ali i jakim moralom. S vremenom, 106. brigada je oružano i logistički u svakom pogledu, ojačala do te mjere da je postala pouzdani bastion obrane općine Orašje, spremna i za oslobađanje okupiranih dijelova općine. Srpska vojna agresija na općinu Orašju započela je 29. travnja 1992. godine, topničkim napadom na hrvatsko selo Vidovice. Nakon 2 dana neprestanog topničkog napada koji je trebao poslužiti kao zastrašivanje i razbijanje prve obrambene crte, uslijedio je pješački napad 1. svibnja 1992. godine. Toga dana, snage pod zapovjedništvom Željka Ražnjatovića Arkana i Vojislava Šešelja, oko 600 pješaka potpomognuti sa nekoliko tenkova, krenuli su u osvajanje Vidovica u čemu, zbog brojčane i tehničke nadmoći, i uspijevaju. Dana 2. svibnja 1992. godine, konsolidirana i oporavljena hrvatska obrana, pojačana dragovoljcima iz ostalih naselja oraške općine, u protinapadu ponovno zauzima Vidovice. Takvo stanje nije dugo trajalo, jer su već 4. svibnja 1992. godine srpske snage potpomognute snagama iz Brčkog, sa više strana izvršili jaki napad na Vidovice, pa dolazi do borbe i prsa u prsa. Malobrojniji branitelji su ponovno napustili Vidovice i povukli se na pričuvne položaje. U razdoblju od 29. travnja do 4. svibnja 1992. godine, u borbama za Vidovice poginulo je oko 40 branitelja, a na desetine ih je teže ili lakše ranjeno. Na neprijateljskoj strani poginulo je preko 50 vojnika, a ništa manje i ranjeno, također je uništeno i oštećeno nekoliko tenkova. Ulaskom u hrvatska sela Vidovice, Kopanice i Jenjić, srpski vojnici su na najokrutniji način masakrirali i ubili desetke civila koji nisu mogli ili htjeli napustiti spomenuta sela.

Od 4. svibnja crta obrane 106. brigade je neprestano ojačavana i utvrđivana čvrstim rovovima i bezbrojnim tranšeama, a protezala se u duljini 27-30 km, tj. od sela Oštra Luka sa zapadne strane bojišnice, preko Boka, Matića, Kostrča, Donje Mahale i Orašja, sve do Vidovica na krajnjem istoku općine. Popunjenost brigade ljudstvom je svakim danom rasla i prelazila formaciji 100%, što samo po sebi govori o moralu i odlučnosti branitelja. Jačih neprijateljskih pješačkih napada nije bilo sve do 19. srpnja 1992. godine, nego su se vodile rovovske bitke i diverzantske akcije. U tom periodu srpski agresor je tukao oraško područje oružjem najveće razorne moći: Lunama, Volkovima, topništvom najtežeg kalibra, uz česta zračna bombardiranja, sa najrazornijim avio-bombama, tkz. "krmačama". Pored crte bojišnice, na udaru su bili industrijski objekti, škole, sakralni objekti, gospodarski objekti, a nekritički je gađano i cijelo područje općine. Najveće štete trpjela su sva naselja naslonjena na prvu crtu obrane: Oštra Luka, Bok i Matići, te Orašje, kao centar općine. Svakodnevno su brojne neprijateljske granate zasipale slobodno područje, a najčešće su stradavali civili. Dana 19. srpnja 1992. godine, Srpske snage su po cijeloj crti bojišnice, uz jaku topničku potporu, izveo žestok pješačko-tenkovski napad sa namjerom da zauzmu oraški teritorij. Najveća žestina napada bila je oko sela Oštra Luka, zaselak Galići. Desetine tenkova i nekoliko tisuća neprijateljskih vojnika, naišli su na žestok otpor branitelja, borbe su bile toliko snažne, da ne isti dan crta obrane nekoliko puta probijana i vraćana. U konačnici, borbom prsa u prsa, neprijatelj je doživio teški poraz, kako u ljudstvu, tako i u tehnici. Srpski gubicu su bili stotine poginulih i ranjenih vojnika, te nekoliko uništenih tenkova. I na strani branitelja bilo je na desetine ranjenih i poginulih. Spomenuta četnička ofenziva u narodu se najčešće spominje kao Boj na Galićima. Srpske snage su nastavile sa svakodnevnim granatiranjem oraških naselja. Tisuće granata izazivalo je materijalne štete i civilne žrtve. Takvo stanje je trajalo sve do 23. listopada 1992. godine, kada su postrojbe 106. brigade HVO, u zoni odgovornosti IV bojne totalno razbile i uništile neprijatelja i oslobodile okupirano selo Vidovice, a 25. listopada na isti način oslobođeno je i selo Kopanice. Srpske snage su pretrpjeli teške gubitke.

Treba napomenuti da je crta bojišnice 106. brigade bila naslonjena i na slobodni dio općine Bosanski Šamac (sela: dio Grebnica, Bazik i Domaljevac), gdje je djelovala 104. brigada HVO-a. Ove su brigade jedna drugoj olakšavale obranu, međusobno štiteći leđa i ne dozvoljavajući agresoru da bilo koju stavi u okružene, ali su i priskakale u pomoć kad je napad na bilo koju od njih prijetio da pokida crte obrane.Poslije okupacije većeg dijela Bosanske Posavine i padom općina Derventa, Bosanski Brod, Modriča i Odžak, došlo je do povlačenja i postrojbi HVO-a sa tih prostora. Tako su se krajem 1992. godine, 101. brigada HVO Bosanski Brod, 102. brigada HVO Odžak, 103. brigada HVO Derventa i 105. brigada HVO Modriča preselile na slobodno oraško područje. Iako formacijski nedovoljno popunjene ljudstvom i tehnikom, činile su vrlo značajnu pomoć u daljnjoj obrani općine Orašje, a bile su pripravne i za eventualno oslobađanje svojih matičnih prostora. Preustrojem HVO i uspostavom jedinstvenih snaga Hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, u Posavini je 1994. godine formirana 4. Gardijska motorizirana brigada HVO "Sinovi Posavine". U njezinom sastavu bili su borci iz svih 6 brigada HVO Bosanske Posavine i činila je glavnu okosnicu u daljnjem vojnom djelovanju, kako obrambenom, tako i napadačkom. Od 6 brigada HVO Bosanska Posavina vojnim preustrojem formirane su 3 domobranske pukovnije.

Godine 1994. na slobodnom prostoru općine Orašje bila je ogromna koncentracija vojnog potencijala, kako u ljudstvu, tako i u tehnici, što je bilo garant opstojnosti, a čekalo je i "zeleno svjetlo" za oslobađanje okupiranih područja Bosanske Posavine. Stanje na oraškoj bojišnici je i dalje ostalo isto, uz stalno, obostrano, topničko djelovanje, sve do svibnja 1995. godine, kada su poražene srpske snage u Republici Hrvatskoj, nakon akcija Bljesak i Oluja, prebačene na Posavski koridor, u okolicu Orašja. Oporavljene od poraza u Hrvatskoj, pojačane i izuzetno naoružane srpske snagu krenule su u odlučujuću ofenzivu, pod nazivom "Osveta", sa namjerom okupiranja prostora općine Orašje. Ofenziva je počela 5. svibnja i neprekidnih napadima trajala više dana. Neprijatelj je upotrijebio svu moguću tešku tehniku, uključujući i bojne otrove^{[nedostaje izvor]}. Tisuće srpskih vojnika i specijalaca bezuspješno je napadalo i pokušavalo probiti crte obrane. HVO je sve napade uspješno odbijao, pa je crta bojišnice do Daytonskog potpisa, bila uglavnom mirna i bez većih djelovanja.

Spomenici i znamenitosti

• crkva svete Ane u Domaljevcu sa zvonikom koji je treći po visini u BiH
• spomenik palim hrvatskim vojnicima tijekom Drugog svjetskog rata i poraća i Domovinskog rata koji se nalazi na trgu Palih Branitelja 104. Brigade HVO
• crkva svetog Jakova Markijiskog u Grebnicama

Obrazovanje

Osnovna župna škola u Domaljevcu spominje se prvi put 1854. godine. 1904. godine u Domaljevcu je izgrađena Narodna osnovna škola, a 1971. godine je otvorna postojeća zgrada osnovne škole koja danas nosi ime braće Radić. Postoji područni odjel u Grebnicama.

Kultura

Svake godine se održava manifestacija "Dani općine Domaljevac-Šamac". Vrhunac manifestacije je Smotra izvornog narodnog stvaralaštva "Domaljevačka Tkanica" koju organizira HKUD "Mladost" Domaljevac i okuplja velik broj kulturno-umjetnički društava iz BiH, Hrvatske i Srbije (Bunjevački Hrvati, Šokci, Mađari, Slovaci, Rusini, Česi) HKUD "Mladost" ima oko 30 članova mlade postave i 20 članova starijih članova.

Šport

Početkom ljeta 1926. u Domaljevcu je osnovano prvo Pjevačko društvo. U proljeće 1928. u Domaljevcu počinje "igranje lopte nogom" kako se su tada nazivali nogomet.

• HNK Mladost Domaljevac
• HOK Domaljevac
• NK Korpar Grebnice
• NK 9. Lipanj Bazik

Vanjske poveznice

• Domaljevac.ba Službene stranice Općine Domaljevac-Šamac
• Domaljevac.net

Nedovršeni članak Domaljevac-Šamac koji govori o bosanskohercegovačkoj općini: Domaljevac-Šamac treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima uređivanja Hrvatske internetske enciklopedije.