Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja: razlika između inačica

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
← Starija izmjena
m Bot: Automatska zamjena teksta (-{{izdvojeni članak(.*?)}} +)
m Zamjena teksta - '.- 2' u '. — 2'
 
Redak 215: Redak 215:
* Fra Jure Brkan iz Bristivice 1997. - 2001.
* Fra Jure Brkan iz Bristivice 1997. - 2001.
* Fra Žarko Maretić iz  Podumaca 2001. - 2003.
* Fra Žarko Maretić iz  Podumaca 2001. - 2003.
* Fra Željko Tolić iz Vinjana 2003.- 2012.
* Fra Željko Tolić iz Vinjana 2003. — 2012.
× Fra Joško Kodžoman iz Hrvaca  2012.
× Fra Joško Kodžoman iz Hrvaca  2012.


Posljednja izmjena od 8. travanj 2025. u 02:34

Postanak i razvoj

Franjevci su se vrlo rano pojavili u našim krajevima. Širili su se postupno, tako da su 1343. godine bile četiri kustodije: Dubrovačka, Splitsko-zadarska, Rapska i Istarska. Godine 1402. stvorena je peta kustodija u Draču, od koje je kasnije nastala Albanska provincija (Ss. Annuntiationis).[1]

Iako su franjevački samostani većinom bili u primorju, često gdje su se u starini dizale benediktinske opatije, ipak su franjevci već od početka zalazili i u unutrašnjost. U Bosni 1233. dominikanci postaju propovjednici i inkvizitori protiv heretika-bogumila, ali kako se nisu mogli jače učvrstiti, papa Nikola IV. naredio je 1291. ministru Slavenske provincije – najstarije provincije na hrvatskom tlu nastale oko 1232. – da u Bosnu pošalje dvojicu franjevaca koji su ubrzo u Bosni ustanovili redovničku zajednicu. U prvih pedesetak godina djelovanja postali toliko brojni da su mogli osnovati svoju posebnu provinciju. Budući da je papa Nikola IV. 1288. godine zabranio osnivanje novih provincija u Redu bez izričite dozvole Svete Stolice, franjevci osnivaju nove zajednice koje nose naziv vikarije: te su imale potpunu neovisnost o bilo kojoj drugoj provinciji i direktno su bile podložne generalu Reda, a zbog toga je 1340. godine u Bosni osnovana Bosanska vikarija, a ne provincija.

U novoosnovanu Vikariju došli su franjevci stranci, uglavnom Talijani, ali su im se pridružili i neki iz Slavonske provincije koji su znali hrvatski. Oni su bili tumači kod propovijedanja stranaca. Usprkos velikim teškoćama i malim početnim uspjesima, franjevci su se održali osnivajući, osobito u početku, samostane u rudarskim središtima. Ubrzo su se širili i izvan granica bosanske države, u krajevima Hrvatske, Transilvanije i Bugarske prodirući u područja Istočne crkve. U XIV. st. Bosanska vikarija je imala 34 samostana, a polovicom XV. st. već 60 samostana sa 700 članova koji su djelovali od Julijskih alpa do Crnog mora, od Jadrana do Karpata.

Područje današnje Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja pripadalo je djelomično Duvanjskoj kustodiji. Međutim, postojala je i Cetinska kustodija, što još nije dovoljno proučeno, sa sjedištem u Cetini pod V'sinjem gdje je 1357. god., dozvolom pape Inocenta VI., Ivan Nelipčić podigao samostan sv. Marije. Ostali su samostani bili u Imotskom, Vrh Rici i Kninu. U XV. st. franjevci koji su s narodom bježali pred Osmanlijama osnovali su nove samostane u Zaostrogu, Makarskoj, Visovcu, Krapnju, Pašmanu i Karinu.

Prostrano područje Vikarije potpalo je kroz XV. st. pod osmanlijsku vlast. Više je samostana uništeno, a mnogi su franjevci stradali. Zbog toga, kao i zbog teškoća s državnim vlastima, jer se Vikarija prostirala u nekoliko država, došlo je do dioba. God. 1448. prvi su se odijelili franjevci ugarskih samostana, koji su osnovali posebnu vikariju, kasnije prozvanu Provincija Presv. Spasitelja. Nešto kasnije, pad Bosne pod tursku vlast (1463.) unio je još više nesuglasica među franjevcima; jedni su željeli pronaći način života pod muslimanima a drugi odlučnu borbu, osobito nakon uspjeha Matijaša Korvina (1464.). Iako se na Pašmanskom skupu (1463.) ustanovljenjem Bosansko-dalmatinske vikarije pokušalo očuvati jedinstvo, već se 1465. god., na molbu Dubrovačke Republike, ocijepilo od Bosne šest dubrovačkih opservantskih samostana. Oni su kasnije (1484.) ustanovili Vikariju sv. Franje, od 1517. god. provinciju.

Zbog istih se razloga 1514. god. Vikarija podijelila na dva dijela: samostani pod otomanskom vlašću ostali su pod Vikarijom Bosne Srebrene, nazvanoj prema samostanu u Srebrenici, a oni izvan njihove vlasti pod Vikarijom Bosne-Hrvatske. Kad je 1517. god. došlo do konačne diobe Reda na ogranke opservanata i konventualaca, Vikarija je postala provincija "od opsluženja".

Posljednjom diobom bilo je podijeljeno područje današnje Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja. Dio zapadno od Cetine pripao je Bosni-Hrvatskoj, ali samo do 1538. god. kad je cijeli taj kraj pao pod tursku vlast. Tada su samostani na Visovcu i u Karinu, koji su se održali, pripali Provinciji Bosne Srebrene. Provincija Bosna-Hrvatska raširila se po sjevernim dijelovima Hrvatske i Slavonije i 1708. god. uzela ime Provincija Hrvatska-Kranjska.

U krajevima gdje je uspostavljena otomanska ili turska vlast nestajala je redovna crkvena hijerarhija, a velikim dijelom je nestalo i dijecezanskog klera. Naprotiv, franjevci Bosne Srebrene bili su zaštićeni carskom poveljom (Ahdnamom) koju im je 1463. god. dao turski sultan Mehmed II. el Fatih. On im je dozvolio slobodu vršenja kulta tako da su nastavili duhovno raditi pod Osmanlijama. Crkve, koje nisu u ratnim pustošenjima stradale, služile su im za obrede, ali su mnoge propale, jer ih nisu mogli popravljati. Franjevci su se čak raširili na području koje su osvajale turske snage: u Dalmaciji, osim uskoga priobalnog pojasa, u Hercegovini, Slavoniji, Ugarskoj, Transilvaniji, Moldaviji, Vlaškoj i Bugarskoj.

Pod turskom vladavinom franjevci su bili gotovo jedini duhovni pastiri i branitelji domova i ognjišta, ne prezajući od zatvora i udaraca, branili su zemlju često i uz žrtvu mučeništva. Oni su bili politički predstavnici katolika, pa i onda kad je uspostavljena biskupija u Bosni, zaštitnici njihovih prava protiv zloupotreba kojih je u pograničnim krajevima bilo mnogo, branitelji društveno ugroženih seljaka, savjetnici i liječnici u godinama gladi i pohara. Stoga su zaslužni što se očuvala vjera i narodnost hrvatskog naroda u tim teškim i nestalnim vremenima.

Kao što se Vikarija dijelila iz političkih razloga, iz istih se razloga počela dijeliti i Provincija. U Bugarskoj je 1624. godine ustanovljena kustodija, 1676. god. provincija. God. 1640. odijelili su se od matice samostani u Transilvaniji. Usprkos tome, Bosna Srebrena je 1725. god. imala 34 samostana i rezidencije s 397 svećenika, 93 brata i laika, 46 novaka i 131 klerika u provinciji, a preko 50 članova vani na studijama. Ipak, već tada je matično područje Bosne stradalo jer su se franjevci, a i narod, raselili u vrijeme ratova u XVII. stoljeću. Zbog toga je, nakon uspostavljanja novih granica (1718.) prema Turskom Carstvu, došlo do nove diobe, najviše zbog traženja Mletačke Republike i Austrije.

Opći komesar Reda fra Josip Marija od Ebore odredio je 1735. god. dekretom "Inter gravissimas" da se od jedne provincije stvore tri: Provincija Bosne Srebrne pod turskom vlašću, Provincija sv. Ivana Kapistrana u Hrvatsko-ugarskoj državi i Provincija sv. Kaja pape i mučenika na području Mletačke Republike. To je tek djelomično sprovedeno jer se Provincija sv. Ivana Kapistrana iste godine ujedinila s Bosnom Srebrnom, a odcijepila se nešto kasnije, (1757.).

Provincija sv. Kaja promijenila je 1743. god. ime u Presvetog Otkupitelja. U dekretu od 1735. god. naglašeno je kako će joj pripasti Hercegovina i dijelovi zapadne Bosne do rijeke Rame kad se ti krajevi oslobode od turske vlasti - ali do toga nije došlo.

U vrijeme diobe Provincija Presv. otkupitelja imala je devet samostana: u Zaostrogu (iz XV. st.), Živogošću (iz 1614. god.), Makarskoj (iz 1518. god.), Omišu (iz 1718. god.), Sinju (iz 1687.-1699. god.), Šibeniku (iz 1654. god.), Kninu (iz 1708. god.), Visovcu (iz XV. st.), Karinu (iz 1730. god.). Osim toga, imala je tri hospicija: u Sućurju na otoku Hvaru (iz 1646. god.), Sumartinu na otoku Braču (iz 1646. god.) i u Splitu u predgrađu Dobrome (iz 1723. god.). Hospicij u Splitu bio je proglašen samostanom 1736. god., a u Sumartinu 1738. godine. Iste god. (1738.) osnovan je novi samostan u Imotskom i hospiciji u Obrovcu, Drnišu i Vrgorcu.

God. 1735. počela se uređivati uprava Provincije čije je sjedište bilo u Šibeniku u samostanu sv. Lovre. Računajući na stare kustodije, a granica je bila rijeka Cetina ili bolje planina Dinara, stvorene su na kapitulu 1749. god. dvije kustodije: Gornja i Donja. Time su franjevci preuzimali brigu oko samostana kojem su pripadali, a služili su na župama koje su bile vezane uz dotični samostan. Vlast gvardijana, koji su se često mijenjali, bila je velika, jer se samostanska uprava brinula za župe. U vremenima slabih veza to nije smetalo jedinstvenosti uprave Provincije koja je samo imenovala samostansku upravu i školsko osoblje a posvećivala je veću brigu unutrašnjem životu zajednice.

Još prije osnutka Provincije, od kraja XVII. i početka XVIII. st., popravljale su se oštećene crkve po selima, proširivale one iz starohrvatskoga ili predturskog doba, ali su se gradile i nove. Podizale su se samostanske crkve i samostani proširivali, stvarali su se skromni barokni klaustri, gradili zvonici. Po župama su se dizali župni stanovi. Sve te građevine, iako jednostavne, stilski su čiste, što se kasnijim dodacima ili preinakama često kvarilo.

Procvat Provincije, koja je 1768. god. brojila 278 svećenika, 70 klerika, 41 brata laika, 26 novaka, zaustavljen je 1768. god. kad je Mletačka Republika zabranila primanje mladića u Red. God. 1778. ipak je dopušteno u ograničenom broju primati kandidate u novicijat.

Nakon nestanka Venecije, za austrijske okupacije (1797.-1806.) franjevci su se uključili u pokret za sjedinjenje Dalmacije s ostatkom Hrvatske, na čemu je osobito radio fra Andrija Dorotić (+ 1837.). To uključivanje stajalo je zajednicu žrtava jer je za francuske okupacije (1806.-1813.) više franjevaca osuđeno na smrt. God. 1807. oduzet je samostan Živogošće, dok su i drugi dijelom ustupljeni vojsci. Ipak, rad na župama i tada je spasio franjevce od težih neprilika koje su doživljavali drugi redovnici.

Pod austrijskom upravom (1814.-1918.) franjevci su se teško prilagođavali državnim propisima zadojenim jozefinističkom tradicijom, zbog čega se i broj smanjio tako da je 1857. god. bilo samo 120 svećenika, 12 klerika, 12 braće i 5 novaka. Ipak, Zajednica se pomalo oporavljala tako da je 1913. god. bilo 153 svećenika, 32 klerika, 7 novaka i 11 braće laika.

God. 1888. provincijalat je prešao iz Šibenika u Split, čime se nastojalo centralizirati upravu.

Devedesetih godina XIX. st. počeo je iz Rima pokret za obnovu zajedničkog života vita communis. Po njemu je trebalo smanjiti vlast gvardijana, što je i izvršeno, tako da je provincijska uprava počela imenovati župnike, razbijati usku pripadnost pojedinaca svom samostanu i uvesti zajedništvo novca. To je donijelo kratkotrajne unutrašnje borbe, ali je obnova prihvaćena.

Uz pomoć Državnoga vjerozakonskog fonda podignuto je u drugoj polovici XIX. st. više župnih stanova i crkava u neoromanici, kao u Drnišu, Kninu, Imotskom, Prološcu, Metkoviću, Tučepima, Sumartinu, Stankovcima i drugdje. I unutrašnjost se crkava obnavljala, ali, na žalost, uklanjali su se stari, drveni oltari i zamjenjivali mramornim ili s kipovima iz Tirola.

U novoj državi SHS (Jugoslaviji), nastaloj 1918. god., na početku je došlo do krize zbog tzv. žutog pokreta, koji je bio usmjeren protiv celibata - kad je nekoliko članova apostatiralo. Međutim, zajednica se ubrzo smirila i nastavila svojim životom posvećenim narodu i Zajednici. Povećao se i broj članova. Zbog studenata na sveučilištu i bolesne braće osnovan je 1932. godine novi samostan Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Podignut je zvonik u Sinju i nove crkve na Lovreću, u Vrgorcu, Bajagiću, Splitu i Makarskoj.

Drugi svjetski rat (1938.-1945.) ostavio je bolne rane u Zajednici jer su se komunisti u borbi za vlast obračunavali sa službenicima oltara. Mnogi su franjevci stradali, posebno župnici u ratu i poraću, 44 su ubijena, a 48 ih je završilo u logorima i zatvorima, više ih je izbjeglo u tuđinu, župne su crkve i kuće oštećene ili zapaljene, samostani devastirani, imanja oduzeta, školama ukinuto pravo javnosti.

Nakon Drugoga svjetskog rata, u novim i Crkvi nesklonim društveno-političkim prilikama, franjevci su prihvatili neudobnu stvarnost, propovijedajući Krista raspetoga. Žrtvom samotničkog života župnici su, kao i nekoć, ostali čuvari sela koja su se raseljavala, čuvari starih svetinja i starih vrijednosti. Usprkos teškim prilikama, broj se redovnika povećavao. Drugi su se dali na put da bi vani predano skupljali rasutu bašćinu hrvatskoga naroda. Najviše njihovom zaslugom u Provinciji su obnovljene mnoge samostanske zgrade i crkve, a podizane su i nove. To je omogućilo suvremeniji život i rad u Provinciji. God. 1986. Provincija je primila samostan i njemačku župu sv. Gabrijela u Münchenu.

U novoj socijalističkoj državi tinjale su nacionalne suprotnosti koje su se nakon pada svjetskog komunizma odrazile i u Hrvatskoj, opterećene velikosrpskim nacionalizmom. Nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj god. 1990., velikosrpski režim u Srbiji i Crnoj Gori, uz pomoć srpski ustrojene JNA i milicije te dijela pobunjenoga srpskog pučanstva u Hrvatskoj, počeo je oružanu agresiju na Republiku Hrvatsku. Pod prisilom pobunjenih Srba i JNA Hrvati i pripadnici drugih etničkih manjina morali su masovno napustiti svoje domove na područjima koji su bili ucrtani u velikosrpskim ekspanzionističkim kartama te potražiti sigurnost i zaštitu u mirnijim područjima Hrvatske ili u inozemstvu. Agresor je želio prije svega uništiti znamenja hrvatskog naroda. Najčešće mete bombardiranja i uništavanja bile su crkve, groblja, bolnice i škole. Na područjima na kojima su pastoralno skrbili članovi Provincije, Srbi su u Domovinskom ratu (1991.-1995.) okupirali gotovo trećinu Provincije, velikim dijelom su oštetili ili do temelja srušili crkve i župske kuće. Franjevci su morali s narodom podijeliti otužnu sudbinu izbjeglica, duhovno i materijalno podižući klonule. Nakon oslobođenja 1995. god. vratili su se s narodom na zgarišta, pomažući njihovo oživljavanje.

Školsko-odgojni rad

Datoteka:FKGSinj.jpg
Franjevačka klasična gimnazija u Sinju

Unatoč nemirnim vremenima već se na prvom redovničkom skupu (kapitulu) novoustrojene Provincije raspravljalo o školovanju podmlatka. Potvrđeno je staro iskustvo negdašnjih samostanskih škola u Bosni Srebrnoj u kojima su đaci učili osnovna znanja, a nakon toga i srednju školu, gramatiku i humanitet, jer na području njihova djelovanja: od Neretve do Zrmanje, od mora pa do turske granice nije bilo ni jedne prave osnovne skole. Uz predmete: čitanje, pisanje, pravopis i gramatiku, učili su djecu i ostale predmete potrebne za život. Iz takve pouke nastat će i mnogi abecedari i katekizmi, ali i udžbenici za srednje odnosno humanističke gramatičke škole. Tako je nastao priručnik računanja, prvi na hrvatskom jeziku u Dalmaciji, koji je sastavio i izdao fra Mate Zoričić pod naslovom Aritmetika u slavni jezik illiricki sastavgliena i na svitlost data, za korist targovacza, i vladahocza kuchgnega istoga naroda (Ankona, 1766.). Osnovni udžbenik za kojim se osjećala potreba bio je u tim školama latinska gramatika, koja, pisana najčešće u usporedbi s hrvatskim, postaje vrlo često i gramatika hrvatskog jezika. Tako je na hrvatskom jeziku fra Lovro Šitović objavio hrvatsko-latinsku gramatiku (Mleci, 1713.) i fra Toma Babić, Prima grammaticae institutio (Mleci, 1745.). Fra Josip Jurin (+ 1801.) ostavio je u rukopisu trojezični rječnik, a fra Gašpar Vinjalić (+ 1781.) gramatiku. Jednako su i lektori filozofije i bogoslovije sastavljali skripte koja se čuvaju u knjižnicama. Fra Andrija Kačić Miošić (+ 1760.) tiskao je Elementa peripathetica (Mleci, 1752.), udžbenik logike, a nešto kasnije fra Andrija Dorotić (+1837.) filozofski spis Philosophicum specimen de homine (Mleci, 1792.).

U restauracijskom i predožujskom razdoblju (1815.-1848.) Austrija se sve više miješa i u franjevačko školstvo, prisiljavajući Provinciju da ga uredi u duhu jozefinističkih srednjoškolskih reformi. Pod pritiskom vlade Provincija je nevoljko okupljala razrede i iz vlastitih redova pripremala i slala u Beč studente na osposobljavanje za profesorsku službu. God. 1838. uveden je Domaći studij Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja: četiri niža razreda ili gimnazija u užem smislu u Zaostrogu, dva viša razreda ili humanitet u Kninu, a filozofija, koja se onda smatrala kao neka nadopuna gimnazije (licej), u Sinju. Nakon više godina mučne prilagodbe strogim austrijskim školskim zakonima svečano je 1854. god. otvorena Franjevačka gimnazija pod nazivom Javno više he'rvatsko gimnazije u Sinju pod upravom oo. franjevaca Prisv. Odkupitelja koja će steći slavu kao prva gimnazija na nastavnom hrvatskom jeziku u Dalmaciji. Zbog financijskih poteškoća, ali i zbog angažiranosti profesora u preporodnim događanjima u Dalmaciji, gimnazija je od 1871. do 1880. god. postala C. k. niža gimnazija, samo sa četiri niža razreda.

Gimnazija je jedno vrijeme životarila dok nije donesena vladina odluka da se ukida kao državni zavod tako da je od 1880. god. svedena na Franjevačku privatnu gimnaziju. Sve to vrijeme gimnazija je ipak zadržala državni program i kvalifikaciju nastavnika na državnim sveučilištima. Za potrebe škole podignuto je (1906.-1908.) u Sinju sjemenište uz veliku žrtvu zajednice. Iako privatna franjevačka ustanova, gimnazija je u potpunosti izvršila svoju funkciju stvarajući solidnu bazu za nastanak svjetovne inteligencije i na taj način osiguravala kadrove potrebne organizaciji države i društva, posebno u zagorskom dijelu Dalmacije.

Nakon Prvoga svjetskog rata državna je vlast tek 1928. god. priznala prvim dvama razredima pravo javnosti, a potom (1939.) svim razredima.

Najteže razdoblje za gimnaziju nastupilo je nakon Drugoga svjetskog rata kad su joj komunističke vlasti ukinule pravo javnosti, nacionalizirale gimnazijsku i sjemenišnu zgradu, više profesora uhitile, a neke i bez suđenja pogubile. Živeći danonoćno u strahu da boljševičke jugoslavenske vlasti ne bi potpuno onemoguće dalje školovanje redovničkih i svećeničkih kandidata, uprava je Provincije, uz ogroman samoprijegor cijele zajednice, organizirala privatni rad Gimnazije u samostanima u Sinju, Makarskoj, Visovcu i Zagrebu. Napokon, nakon dugogodišnjeg lutanja, svi su se razredi našli ponovo u Sinju 1962. god. pod nametnutim imenom Franjevačka srednja škola za spremanje svećenika. Za njezin donekle normalan rad izgrađena je u sklopu samostana nova zgrada, treća po redu. Živeći pedesetak godina u anonimnosti, bez prava javnosti, Gimnazija se uspjela održati i dočekati konačnu pobjedu.

U neovisnoj Republici Hrvatskoj vraćeno joj je pravo javnosti i pravo na neometan odgojno-obrazovni rad i dostojanstvo u Sinju. Od 1992. god. Gimnazija je ponovno u svojoj zgradi kod Alkarskog trkališta i ulazi u sustav školstva Republike Hrvatske kao privatna katolička škola pod svojim pravim imenom Franjevačka klasična gimnazija u Sinju s pravom javnosti. Otada osim redovničko-svećeničkih kandidata školuje i mladiće i djevojke koji se spremaju za različita svjetovna zvanja.

Baštineći bogato filozofsko i bogoslovno naslijeđe na području Provincije nikla su i filozofsko-teološka učilišta od kojih su najpoznatija trogodišnja filozofska te četverogodišnja bogoslovna učilišta u Šibeniku (1699., 1714.) i Makarskoj (1708., 1736.) od kojih je šibensko 1735. proglašeno generalnim učilištem I. stupnja s pravom pripremanja lektora, odnosno profesora, priznatih u Franjevačkom redu. Preustrojem školstva prema austrijskom zakonodavstvu 1828. god. oba učilišta su ujedinjena u jedinstveno bogoslovno učilište s prve dvije godine studija u Šibeniku i druge dvije u Makarskoj. God. 1907. cijela se bogoslovija sjedinila u Makarskoj. God. 1936. učilište u Makarskoj preuzelo je program Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i time se izjednačilo s njime. Objavljivanjem Uredbe o rangu rimokatoličkih bogoslovnih škola 7. VI. 1940. priznat mu je rang fakulteta. Nakon Drugoga svjetskog rata bogoslovija se jednako morala održavati na više mjesta, uglavnom u Zagrebu i Makarskoj. God. 1957. preselila se u Makarsku. Od 1972. god. prve četiri godine bogoslovije bile su u Makarskoj, a dvije posljednje u Zagrebu. I tako je teologija u Makarskoj sve do g. 1999. djelovala kao područni studij Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a onda je, udružena s Teologijom u Splitu, postala jedan od utemeljitelja Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu.

Zbog udruživanja teologije u Makarskoj s dijecezanskom teologijom u Splitu i studenti su Franjevačke teologije u Makarskoj doselili 1999. god. u Split, gdje kao podstanari, najprije (1999.-2001.) u Lavčevićevu hotelu za radnike (Velebitska 27), a potom u još nedovršenom samostanu časnih sestara milosrdnica (Bribirska 10), čekaju useljenje u novu zgradu klerikata nas Trsteniku.

Kroz prošlost članovi Provincije nisu samo bili lektori i magistri na provincijskim školama nego su mnogi predavali i izvan Provincije, na redovničkim ili dijeceznim školama, kao fra J. Filipović u Firenzi, Perugi i Budimu, fra P. Karapandža u Budimu, fra I. Topić u Rimu, fra F. A. Perić u biskupijskom sjemeništu u Splitu, fra Ivan Budimir (+ 1794.) u Veroni, fra Ivan Radonić (+ 1846.) u Veneciji, fra Andrija Dorotić u Orviettu, Rimu, Perugi i Veneciji, fra Andrija Miošić ml. u nadbiskupijskom sjemeništu u Zadru, fra G. Cvitanović na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, fra Karlo Balić (+ 1977.) na Antonianumu i na Papinskom sveučilištu na Lateranu u Rimu; fra Ivan Glibotić (+ 1987.) i fra Anđelko Milanović (+ 1990.) završili su studij na Papinskom institutu za crkvenu glazbu u Rimu, u domovini vodili crkvene zborove, predavali na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju, Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj, Nadbiskupskoj teologiji u Splitu, a A. Milanović i na Bogoslovskom fakultetu (na Institutu za crkvenu glazbu u Zagrebu.[2]

Kulturno i društveno djelovanje

Već od početka književne djelatnosti na našim prostorima franjevci su djelovali prema zasadama svoga zvanja i potrebama kršćanskog puka. Stvarajući na ovim prostorima, u kojima se tek počela oblikovati pismena i književna kultura, književna djela različite religiozno-duhovne tematike, a namijenjena nabožno-prosvjetiteljskim ciljevima, oni su gradili svojevrsnu hrvatsku franjevačku književnost, počevši tamo od fra Matije Divkovića, fra Pavla Posilovića, fra Ivana Anćića, fra Lovre Šitovića, fra Tome Babića, fra Filipa Grabovca, nepretecivog fra Andrije Kačića Miošića i tolikih drugih. Oni će, naročito u vremenima turske okupacije i neposredno nakon oslobođenja od Turaka, preuzeti brigu oko obnove duhovnog, religioznog i kulturnog života i tako izvršiti osobitu ulogu u održanju kulturnog jedinstva hrvatskoga nacionalnog prostora. Svjesni dubine ponora na čijem su se rubu dobrovoljno kretali, franjevci su se prihvatili i prema vlastitim snagama stoljećima obavljali golem vjerski i prosvjetiteljski posao.

Budući da je Provincija nastala upravo u doba prosvjetiteljstva koje je skromno obuhvatilo i Dalmaciju, većina djela franjevaca imaju uz vjersku i prosvjetiteljsku crtu. Pisali su i na dobro upravljali. Nije im bilo do gizdanja kojemu bi se štilac morao diviti, nego do koristi koju će zadobiti. Neki su franjevci sudjelovali u ekonomskim akademijama kao fra A. Perić, član splitske akademije ili fra Mijo Dragičević (+ 1790.) koji je pisao o uzgoju bolje vrste stoke. U samostanskim knjižnicama čuvaju se rukopisi od kojih su tek neki obrađeni, "ljekaruše" i ljetopisi. Svaki je samostan stvarao svoju knjižnicu, od kojih su najveće u Makarskoj i Sinju.

Jedan od prosvjetitelja bio je fra Filip Grabovac (+ 1749.). On je u svom djelu Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga (Mleci, 1749.) nastojao poučiti narod moralnim poukama, ali i osnovnim pojmovima iz zemljopisa, povijesti, lijepog vladanja i životne mudrosti. Kao snažna ličnost doživljavao je sudbinu svoga naroda duboko i iskreno, reagirao je neposredno, govoreći o svojoj je zemlji s mnogo ljubavi i boli. Noseći u sebi stari ponos svoje patrijarhalne sredine, Grabovac je patio zbog tužna položaja u kojem se pod eksploatatorskom vlašću Mletaka našao njegov narod ilirički aliti rvacki. Mlečani su jedva dočekali prijavu, pa je knjiga zaplijenjena, a Grabovac uhićen i optužen kao buntovnik i veleizdajnik. Otpremljen je u zloglasnu mletačku tamnicu Sotto i piombi, a zatim je za suđenja teško obolio i bio premješten u samostan na otoku San Spirito. Tamo je ubrzo i umro 13. veljače 1749.

Njegov je rad nastavio je fra Andrija Kačić Miošić. On je priprostim jezikom u deseteračkim stihovima prepričao "čobanima i pastirima" povijest, opisao je junačka djela dižući porodice harambaša i serdara do slavnih vitezova slovinskog naroda. Njegov '''''Razgovor ugodni naroda Slovinskog''''' (Mleci, 1752.) postao je najčitanija knjiga na ovim prostorima. Mnogi su ga pokušali imitirati, ali s manje uspjeha.

Franjevci su uvijek bili otvoreni prema narodnim gibanjima. Uzdizanje škola omogućilo je stvaranje franjevačkog sloja intelektualaca, osposobljenih u jezikoslovnim i društveno-povijesnim znanostima. Svoje znanje upotrijebili su, nakon povratka ustavnosti, za borbu protiv autonomaša, a za sjedinjenje s Hrvatskom, uvijek naglašavajući svoje vjersko opredjeljenje. U tome su prednjačili sinjski nastavnici fra A. K. Matas i fra Jakov Grupković (+ 1911.). Prema nekima, u sobi fra Š. Tomića u samostanu na Dobrome u Splitu, rodila se misao o pokretanju Narodnog lista. Franjevci su bili borci za pohrvaćenje općina, osobito u vrijeme izbora. I u vrijeme Bosansko-hercegovačkog ustanka (1875.-1878.) oni su pomagali ustanike i izbjeglice.

U jeku narodnog preporoda, 1860. god., franjevci su počeli na svom imanju u Čitluku kod Sinja, iskapati rimsku koloniju Aequum. Pronašli su dosta materijala pa je u Sinju, u samostanu, stvorena vrijedna arheološka zbirka - danas Muzej - koji bi svojim povijesno-spomeničkim blagom mogao biti ponosom i znatno većim urbanim središtima. Arheologijom se prvi počeo baviti fra Stjepan Zlatović (+ 1891.), koji je zagrijao "oca hrvatske arheologije" fra Luju Maruna (+ 1939.) za iskapanja oko Knina i Biskupije, uvjeren da tu zemlja čuva nepisanu hrvatsku povijest. Zalaganjem franjevaca, osobito fra Luje Maruna, otkriveni su mnogi spomenici starohrvatskog doba i stvoren u Kninu Muzej hrvatskih starina (danas Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu), neko vrijeme smješten u samostanskoj zgradi (1893.-1912.). Pa i kasnije bavili su se neki franjevci arheologijom i paleontologijom, osobito fra Josip Olujić (+) i fra Ante Jadrijević (+ 1974.), a njihov rad je nastavio veliki sakupljač fra Nikola Gabrić (+ 1984).

U novije su doba u više samostana uređene zbirke, kao u Sinju, na Visovcu, u Šibeniku, Zaostrogu, Imotskom, Sumartinu. Vrijedna Malakološka zbirka u Makarskoj, stvorena zaslugom fra Jure Radića (+ 1990.), koji je osnovao i institut Planina i more.

Datoteka:Krist kralj Split.jpg
Ivo Dulčić, Krist Kralj, fresko slika, detalj, crkva Gospe od Zdravlja u Splitu

Skupljanjem pjesama i narodnog blaga bavilo se više župnika. Od njih su se posebno isticali fra Stjepan Grčić (+ 1932.) i fra Silvestar Kutleša (+ 1943.) i fra Lujo Plepel (+ 1948.).

Među romantičarske pjesnike ubraja se fra Ivan Despot (+1886.) koji pjeva u duhu nacionalno-romantičarski nadahnutog prosvjetiteljstva o slobodi, hrvatstvu i slavenstvu. Njega je nastojao slijediti fra Andrija Matutinović (+ 1947.). U novije vrijeme pridružili su se pjesnicima religioznog nadahnuća fra Stanko Petrov subjektivnim religioznim osjećajem i fra Gašpar Bujas osobnim pjesničkim doživljajima.

Članovi Provincije radije su se bavili popularnim pisanjem nego filozofsko-bogoslovnim djelima. Tek u novije vrijeme istakli su se znanstvenim radom fra Ivan Marković (+ 1910.), fra Roko Rogošić (+ 1963.), fra Ante Crnica (+ 1969.), fra Karlo Kosor (+1982.), fra Jozo Soldo (+2005.).

Da bi se pratila i proučavala razna aktualna filozofsko-bogoslovna pitanja, Provincija je izdavala časopis Novu reviju (1922.-1941.). Oko nje se okupio veći broj suradnika: fra Ante Cikojević (+ 1956.), fra Petar Grabić (+ 1963.), fra Karlo Eterović (+ 1935.), te dugogodišnji urednik fra Božo Vuco (+ 1984.), pisac apologetskih članaka i knjiga. Suradnik je bio i fra Karlo Balić koji je pokrenuo Bibliotheca medii aevi i organizirao kongrese franjevačkih profesora. Svoj rad nastavio je u Rimu ne samo kao profesor već i kao predsjednik Komisije za kritičko izdanje djela bl. Ivana Duns Skota u kojoj je radila "rimska Balićeva kolonija" s više članova Provincije. On je stvorio i Papinsku međunarodnu Marijansku akademiju u Rimu u kojoj je neumorno radio fra Pavao Melada. Akademija je organizirala brojne međunarodne kongrese i izdala preko stotinu svezaka zbornika o Mariji.

Duhovni život

Datoteka:Nikola tavelic.jpg
sv. Nikola Tavelić
Datoteka:Rafo kalinic.jpg
fra Rafo Kalinić
Datoteka:Ante antic.jpg
fra Ante Antić

Franjevci su prošli kroz bure i oluje zahvaljujući snazi duhovnog života koji je zajednica posjedovala. Kad bi, naime, nastala malaksalost ili prevelika zaokupljenost svjetovnim poslovima, u zajednici bi se našlo redovničkih duhova koji bi svojim radom, ali još više primjernim životom, vraćali braću na put evanđelja i franjevačkog pravila. Takav je bio fra Josip Glunčević u kriznim godinama previranja na razmeđu XVIII. u XIX. st. ili fra Ivan Marković u borbi oko "vitae communis" ili fra Mijo Kotaraš (+ 1926.) kad se pojavio žuti pokret.

Među članovima bilo je svetih likova koje ne možemo sve spomenuti, ali neke ne možemo ni mimoići. Neki su franjevci u XVIII. st. išli u Italiju radi strožeg opsluživanja Pravila. U Provinciji je oko 1750. god. samostan sv. Martina na Braču proglašen "domus recollectionis" u kojem su redovnici živjeli u bdijenju, postu, molitvi i razmatranju, među kojima se isticao fra Jakov Pletikosa (+ 1769.).

U narodu su ostali u sjećanju svetački likovi:

  • fra J. Glunčevića,
  • fra J. Ivelića (+ 1874.),
  • fra P. Baćića,
  • fra V. Bilušića (+ 1939.) i
  • fra Marka Ivandića (+ 1942.).

Herojstvo duha pokazali su fra Rafo Kalinić (+ 1943.) i sluga Božji fra Ante Antić (+ 1965.). Pokretanjem kauze za beatifikaciju fra Ante Antića (+ 1965.) Provincija je pokrenula glasilo vicepostulature Dobri otac Antić (od. 1971. god.), u novije vrijeme ( od 1990. god.) i list mučenika fra Rafe Kalinića.

Još od početka održavale su se duhovne vježbe svake godine, a u novije doba mjesečno rekolekcije i dani duhovne sabranosti. Oko toga su posebno nastojali fra Karlo Nola i fra Jerko Šetka. U novije vrijeme veoma su dobro primljene knjižice, teškog bolesnika, produhovljenoga mladog franjevca fra Ante Grbeša (+ 1998.).

Uz žrtvu samačkog života, župnici nastoje održati narod u kršćanskoj zajednici u vremenima kad se sela raseljavaju jer mnogi odlaze u gradove, a i izvan zemlje. Stoga njihovo čuvanje položaja nastavak je franjevačke misije na ovom trokutu Lijepe naše - čuvanje vjere i narodnosti, navlastito u liječenju rana na narodnom tijelu zadobivenih u Domovinskom ratu. A tko bi ocijenio veličinu rada i žrtava tolikih fratara koji su izgarali za ovu Provinciju i ovaj puk Božji našim mjerama na koje smo se navikli? Svi su oni pridonosili njezinu ugledu i dobru glasu. Trošeći svoj život na čast Božju i na korist bližnjemu, mnogi i u najnovije vrijeme postižu vrijedne rezultate.

Provincijali Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja (1735. - 2012.)

  • Fra Jeronim Filipović iz Rame 1735. - 1738.[3]
  • Fra Mijo Jekušić iz Neretve 1738. - 1742.
  • Fra Petar Karapandža iz Goranaca kod Mostara 1742. - 1745.
  • Fra Ivan Turić iz Zavojana 1745. - 1748.
  • Fra Ivan Vucić iz Promine 1748. - 1751.
  • Fra Jeronim Filipović, drugi put 1751. - 1754.
  • Fra Grgur Despot iz Zaostroga 1754. - 1757.
  • Fra Franjo Marjanović iz Skradina 1757. - 1760.
  • Fra Jeronim Romčević iz Jezera - Pasičine 1760. - 1763.
  • Fra Petar Filipović iz Ramljana 1763. - 1766.
  • Fra Andrija Staničić iz Sumartina 1766. - 1770.
  • Fra Karlo Marojević iz Drniša 1770. - 1773.
  • Fra Josip Radman iz Muća 1773. - 1776.
  • Fra Ivan Rajčević iz Otoka 1776. - 1779.
  • Fra Paško Grubišić iz Makarske 1779. - 1782.
  • Fra Karlo Marojević, drugi put 1782. - 1785.
  • Fra Jeronim Lozo iz Slivna (Imotski) 1785. - 1788.
  • Fra Mijo Bilušić iz Promine 1788. - 1791.
  • Fra Ante Perić iz Sućurja 1791. - 1794.
  • Fra Paško Sekula iz Lovinca (Lika) 1794. - 1797.
  • Fra Paško Prgomet iz Slivna (Imotski) 1797. - 1800.
  • Fra Lovro Lovrić iz Miljevaca 1800. - 1803.
  • Fra Andrija Dorotić iz Sumartina 1803. - 1806.
  • Fra Josip Glunčević iz Sinja 1806. - 1810.
  • Fra Šimun Rebić iz Imotskog 1810. - 1813.
  • Fra Mate Šupuk iz Šibenika 1813. - 1816.
  • Fra Ivan Radonić iz Podgore 1816. - 1819.
  • Fra Luka Koštan iz Šibenika 1819. - 1823.
  • Fra Franjo Ravlić iz Kozice 1823. - 1826.
  • Fra Jeronim Palatin iz Skradina 1826. - 1829.
  • Fra Franjo Vežić iz Brista 1829. - 1832.
  • Fra Franjo Belamarić iz Šibenika 1832. - 1835.
  • Fra Šimun Milinović iz Lovreća 1835. - 1838.
  • Fra Ivan Kaladrin iz Sinja 1838. - 1842.
  • Fra Franjo Talijančić iz Igrana 1842. - 1845.
  • Fra Ante Paić iz Ljubostinja - Unešić 1845. - 1848.
  • Fra Anđeo Ilić iz Metkovića 1848. - 1851.
  • Fra Mate Šimunović iz Vrpolja (Knin) 1851. - 1854.
  • Fra Ante Lulić iz Makarske 1854. - 1857.
  • Fra Ante Zorica iz Rupa 1857. - 1860.
  • Fra Jakov Milinović iz Lovreća 1860. - 1863.
  • Fra Ivan Šimunović iz Vrpolja (Knin) 1863. - 1866.
  • Fra Ante Lulić, drugi put 1866. - 1869.
  • Fra Ivan Mandarić iz Promine 1869. - 1871.
  • Fra Ivan Šimunović, provincijski vikar 1871. - 1873.
  • Fra Gabro Puratić iz Sumartina 1873. - 1874.
  • Fra Serafin Vežić, provincijski vikar 1874. - 1876.
  • Fra Špiro Tomić iz Kaštel Štafilića 1876. - 1879.
  • Fra Vice Šalinović iz Dusine (Vrgorac) 1879. - 1882.
  • Fra Josip Paić iz Tijesnoga 1882. - 1885.
  • Fra Vice Janović iz Sumartina 1885. - 1888.
  • Fra Ivan Marković iz Sinja 1888. - 1891.
  • Fra Marko Ivandić iz Gornje Žeževice 1891. - 1893.
  • Fra Konstantin Krelja iz Drniša 1893. - 1896.
  • Fra Mate Šimić iz Tučepa 1896. - 1898.
  • Fra Gabro Puratić iz Sumartina, gen. komesar 1898.
  • Fra Stjepan Bosančić iz Dugopolja, gen. komesar 1898. - 1899.
  • Fra Marko Ivandić, drugi put 1899. - 1902.
  • Fra Mate Kardum iz Dugopolja 1902. - 1904.
  • Fra Petar Perković iz Klisa 1904. - 1907.
  • Fra Franjo Lulić iz Igrana 1907. - 1909.
  • Fra Mate Kardum, provincijski vikar 1909. - 1910.
  • Fra Karlo Eterović iz Pučišća 1910. - 1913.
  • Fra Mate Kardum, drugi put 1913. - 1915.
  • Fra Franjo Lulić, drugi put 1915. - 1919.
  • Fra Ante Cikojević iz Studenaca 1919. - 1922.
  • Fra Ante Cikojević, drugi put 1922. - 1925.
  • Fra Petar Grabić iz Miljevaca 1925. - 1928.
  • Fra Petar Grabić, drugi put 1928. - 1931.
  • Fra Ante Cikojević, treći put 1931. - 1934.
  • Fra Stanko Petrov iz Metkovića 1934. - 1937.
  • Fra Petar Grabić, treći put 1937. - 1940.
  • Fra Petar Grabić, četvrti put 1940. - 1943.
  • Fra Petar Grabić, peti put 1943. - 1946.
  • Fra Petar Grabić, šesti put 1946. - 1949.
  • Fra Karlo Nola iz Podgore 1949. - 1952.
  • Fra Karlo Nola, drugi put 1952. - 1955.
  • Fra Jeronim Lovrić iz Hrvaca 1955. - 1961.
  • Fra Jeronim Lovrić, drugi put 1961. - 1967.
  • Fra Petar Čapkun iz Konjskoga 1967. - 1973.
  • Fra Petar Čapkun, drugi put 1973. - 1976.
  • Fra Stjepan Vučemilo iz Lučana 1976. - 1982.
  • Fra Šimun Šipić iz Vedrina 1982. - 1988.
  • Fra Šimun Šipić, drugi put 1988. - 1991.
  • Fra Pavao Žmire iz Karakašice 1991. - 1997.
  • Fra Jure Brkan iz Bristivice 1997. - 2001.
  • Fra Žarko Maretić iz Podumaca 2001. - 2003.
  • Fra Željko Tolić iz Vinjana 2003. — 2012.

× Fra Joško Kodžoman iz Hrvaca 2012.

Trenutno je/su:

  • Provincijal: fra Joško Kodžoman[4]
  • Provincijski vikar: Fra Ante Udovičić
  • Definitori:
  • Fra Anđelko Domazet
  • Fra Petar Klarić
  • Fra Mate Matić
  • Fra Vinko Prlić
  • Fra Marko Prpa
  • Fra Nedjeljko Šabić[5]
  • Tajnik Provincije: Fra Frano Doljanin

Vijeća Provincije

Popis članova Provincije.

Postulatura: Samostan u Imotskom

Svi oni koji žele biti franjevci moraju proći razdoblje postulature, koja je prvi dio formacije kandidata za franjevački život. U Franjevačkom redu postulatura je:

  • odgojni zavod i razdoblje formacije (odgoja);
  • neophodna etapa kao priprava za novicijat, za vrijeme koje se kandidat/postulant učvršćuje u odluci da se postupnim prijelazom obrati od svjetovnog na franjevački način života;
  • vrijeme prilagodbe na samostanski način života, odnosno pripremanje postulanta za novicijat, kojim se započinje život u Franjevačkom redu.

U Provinciji Presvetog Otkupitelja postulatura traje godinu dana. Kandidate u postulaturu prima provincijal, a ona se obavlja pod vodstvom magistra postulanata.

Sjemenište: Franjevačko sjemenište - Sinj

Početno razdoblje života u redovničkoj zajednici je, prema Zakoniku kanonskog prava, od propuštanja u ustanovu do prvih zavjeta, novicijat. Novicijat je istovremeno i mjesto i vrijeme gdje novaci, kandidati za redovnički život, bolje upoznaju Božji poziv i karizmu dotičnog reda (usp. Kan. 646.-653.).

Ako novicijat promatramo kao početno razdoblje života u redovničkoj zajednici, što on uistinu i jest, tada sjemenište možemo shvatiti kao predvorje tog razdoblja.

Sjemenište je ustanova u kojoj se promiču zvanja, vodi briga da se daje poseban vjerski odgoj i obrazovanje zajedno s humanističkom i znanstvenom izobrazbom (usp. Kan.234 §1), stoga je redovito usko vezano uz klasičnu gimnaziju.

Iako se na Zapadu gase kod nas su još uvijek sjemeništa bitan rasadnik i cvijetnjak novih redovničkih i svećeničkih zvanja.

Nakon odvajanja od Provincije Bosne Srebrene (1735.godine) Provincija Sv. Kaja (od 1743. god. mijenja ime u provinciju Presvetog Otkupitelja) na temelju Statuta franjevačkog reda i općih ustanova Sambucanae (1663.) nastavila je s odgajanjem svog podmlatka po sustavu samostanskih srednjih škola. Pridržavala se i odredaba o naukama od 3. ožujka 1763. generalnog povjerenika fra Paškala de Varesia, vizitatora i apostolskog reformatora za prekomorske provincije. Po tim odredbama tražila se velika razboritost i znanje profesora. Bila su određena pitanja, metoda rada i potrebni udžbenici. U okviru tih odredaba nova franjevačka zajednica, od crkvenih vlasti ozakonjena, noseći sa sobom sva prava i povlastice svoje matične Provincije Bosne Srebrene, počela je s ostvarivanjem novog školskog sustava uz kojeg se vezalo i sjemenište.

Za smještaj đaka Provincija je predvidjela i posebne prostorije u samostanu. Jedne su služile za boravak, a druge za nastavu. Za njihovo uzdržavanje brinuo se upravitelj samostana prema odredbama uprave Provincije.

Sjemenište i gimnazija bili su tijesno povezani. Do otvaranja domaće srednje škole šk.g. 1838./39. đaci su stanovali po samostanima. Spomenute školske godine boravak im je određen u samostanima Zaostrogu, Sinju, Kninu, a kasnije Karinu i Visovcu. Kad se otvorila gimnazija s osam razreda u Sinju, stanovali su u jednom dijelu samostana pod okriljem Čudotvorne Gospe Sinjske. Upravitelj samostana bio im je glavni starješina, a nadzirali su ih po redu pojedini profesori. Oko 1859. godine dio samostana u Sinju se u potpunosti preuređuje za đake pitomce.

Vrijeme trajanja sjemeništa je usko vezano uz četverogodišnji rad na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju, s tim da na četvrtoj godini, redovito na svetkovinu Bezgrešnog Začeća BDM, kandidati za redovnički poziv ulaze u postulaturu, koja traje najmanje šest mjeseci i uska je priprava za novicijat.

Sjemenište ima svog ravnatelja (prefekt) i pomoćnika (doprefekt) te duhovnika.

Gimnazija: Franjevačka klasična gimnazija u Sinju

Školstvo u Dalmaciji u prvoj polovici srednjeg vijeka bilo je u rukama svećenika koji su uz poduku djece obavljali i državne poslove. Poduka se održavala po samostanima, župnim kućama i kaptolima. Drugom polovicom srednjeg vijeka pojavljuje se i organiziranije podučavanje. Gradovi su se počeli razvijati i obogaćivati pa su osjetili potrebu da na svoj trošak otvaraju škole koje su se zvale gradske, jer su ih otvarali i održavali gradovi. 1834. godine đaci su se smjestili u samostan i upisali u gimnaziju. Njima je na provincijalovu molbu dozvoljeno polaganje ispita školske godine 1837/38. Tada su zbog strogih kriterija mnogi đaci pali na ispitu.

O razdoblju gimnazije od 1854. do 1918. postoji brojna literatura. Osposobljavanjem franjevačkih nastavnika na bečkom sveučilištu, Austrija se nadala da će, dijeleći s vremena na vrijeme mrvice blagonaklonosti, unijeti novi duh u provinciju i tako sebi stvoriti vjerne učitelje, a preko njih i narod vezati uza se. Provincija je vjerovala da će uz pravo na javnost gimnazije lakše i jeftinije školovati svoje vlastite snage i dobiti novčanu potporu koja će joj olakšati održavanje gimnazije okupljene na jednom mjestu. Gimnazija je svečano otvorena 12. prosinca 1854.

Program je počeo svečanom Sv. misom u Crkvi Gospe Sinjske uz prisutnost velikog broja kulturnih i javnih djelatnika i uz mnoštvo naroda. Kako je stajalo u ugovoru, koji je sklopljen između vlade i provincije, trebalo je otvoriti najprije samo niže razrede, s time da se viši razredi otvaraju postupno. Postignuće bilo kakva uspjeha Gimnazije u uvjetima u kakvim je djelovala bio je plod golemih napora i žrtava. Zbog pomanjkanja financijskih sredstava, cijelo je vrijeme životarila. Da je nisu uzdržavali rodoljubni franjevci uz velika odricanja, zacijelo bi nestala, na veliko veselje autonomaša koji su je stalno potkopavali. No, ona se unatoč brojnim preprekama održala i živi do danas.

Novicijat: samostan na Visovcu

Novicijat je, prema važećem Zakoniku kanonskog prava, početno razdoblje života u redovničkoj zajednici od pripuštanja u ustanovu do prvih zavjeta, gdje novaci bolje upoznavaju Božji poziv vlastit ustanovi, i to u kući koja je za to propisno odredena, s trajanjem najmanje dvanaest mjeseci a najviše dvije godine pod vodstvom učitelja, te ako potrebe zahtijevaju i suradnika. (usp. Kan. 646.-653.).

Novicijat je u franjevački red službeno uveden 1220. godine. Osnivanjem franjevačkih zajednica diljem svijeta, tj. provincija ili vikarija, osnivali su se i vlastite kuće novicijata, te ako su prilike zahtijevale (teritorijalna rasprostranjenost, slaba komunikacija, politika i sl.), pojedine su zajednice imale po nekoliko kuća novicijata.

U XVI. st. Franjevačka provincija Bosna Srebrena, zbog gore navedenih razloga imala je nekoliko novicijata. Medu njima bio je i novicijat u samostanu na otočiću Visovcu na rijeci Krki. O franjevačkom novicijatu na Visovcu službeno se govori od 1568. godine, a franjevci su došli na otočić još 1445. godine.

Po svom prirodnom smještaju Visovac je bio idealno mjesto za kuću novicijata. To je mjesto čovjekova susreta s otajstvom stvaranja i ljepotom stvorenoga, spoznaja Stvoritelja i bratimljenja sa stvorenim, mjesto tjelesne ugode i duhovnog raspoloženja, mjesto molitve i mira. Sve ovo upućuje na pretpostavke da je na Visovcu i prije gore spomenute godine postojala franjevačka kuća odgoja. Tim više što je to vrijeme odmah nakon Tridenstinskog koncila (1545.-1563.) koji donosi preciznije i strože propise o ustroju i osnivanju odgojnih zavoda bilo svećeničkih bilo redovničkih. Mnoge već postojeće kuće odgoja po crkvenim pokrajinama i redovničkim zajednicama prihvaćajući koncilske propise dobivaju i službene potvrde o svom postojanju.

O većem broju novicijata u Franjevačkoj provinciji Bosne Srebrene po dalmatinskim samostanima bilježimo po oslobadanju ovih krajeva od turskih vlasti, tj. 1699. godine postoje novicijati u samostanima na Visovcu, te u Kninu, Makarskoj i Zaostrogu.

Političke prilike i teritorijalna rasprostranjenost donijeli su godine 1735. podjelu Provincije na tri provincije: Provincija Bosna Srebrena, teritoriju koji je i dalje ostao pod turskom vlašću tj. današnja Bosna i Hercegovina, Provincija sv. Ivana Kapistrana, teritorij pod ugarskom vlašću, tj. današnja Slavonija, i Provincija sv. Kaja, teritorij pod mletačkom vlašću, tj. na teritoriju današnje Dalmacije.

Odmah po ustanovljenju uprava Provincije sv. Kaja 1735. godine (od 1743. god. mijenja ime u provinciju Presvetog Otkupitelja) dobiva dozvolu iz Rima i osniva samostane Visovac, Zaostrog i Živogošće kao kuće novicijata. Krajem XIX. stoljeća u Provinciji ostaje kuća novicijata samo Visovac, te se tako zadržalo sve do naših dana.

Visovački novaci tijekom svog jednogodišnjeg boravka u novicijatu upoznaju i uče o redovničkom zvanju, životu i Pravilu sv. Franje Asiškog, povijesti monaštva i redovništva, povijesti Franjevačkog Reda, povijesti Provincije Presvetog Otkupitelja.

Osim navedenih djelatnosti, koje se odvijaju u ustanovi, valja spomenuti razne sportske aktivnosti (nogomet, stolni tenis, košarka…), posjet starijoj braći po Provinciji osobito u samostanu u Omišu, posjet okolnim župnicima franjevcima, uređenje zelenih površina na Visovcu, šetnje u slobodno vrijeme…

Visovac je i Gospino svetište. Tijekom cijele godine dolaze hodočasnici, osobito u proljetnim i ljetnim mjesecima. U sezoni je otvoren i Nacionalni park Krka, u čijem je okrilju i sam Visovac, te otok posjećuju mnogobrojni posjetitelji koji uživajući u prirodnim ljepotama Nacionalnog Parka pronalaze na Visovcu toliko željeni mir i tako dobrodošlu duhovnu okrepu. Za njih ce on biti uz mnoge lijepe pridjeve zapisane u knjizi dojmova, jednostavno raj na zemlji.

Klerikat

Pojam "klerikat" zacijelo mnogim ljudima zvuči strano i daleko, a radi se o sasvim jednostavnoj stvarnosti. Klerikat je odgojna ustanova u kojoj se odgajaju (formiraju) mladi franjevački studenti (od prve do šeste godine filozofsko-teološkog studija). Naziv klerikat zapravo i nije točan, jer se radi o studentima koji većinom nisu klerici, tj. zaređeni službenici Katoličke crkve (zaređeni su samo studenti šeste, pastoralne godine rečenog studija). Međutim, naziv je to kojim je ta institucija nazvana još dok je u Makarskoj postojala Franjevačka visoka teologija, a koji se zadržao i nakon prelaska franjevačkih studenata u Split.

Katolički bogoslovni fakultet u Splitu

Baštineći bogato filozofsko i bogoslovno naslijeđe na području Provincije nikla su i filozofsko-teološka učilišta od kojih su najpoznatija trogodišnja filozofska te četverogodišnja bogoslovna učilišta u Šibeniku (1699., 1714.) i Makarskoj (1708., 1736.) od kojih je šibensko 1735. proglašeno generalnim učilištem I. stupnja s pravom pripremanja lektora, odnosno profesora, priznatih u Franjevačkom redu. Preustrojem školstva prema austrijskom zakonodavstvu 1828. god. oba učilišta su ujedinjena u jedinstveno bogoslovno učilište s prve dvije godine studija u Šibeniku i druge dvije u Makarskoj. God. 1907. cijela se bogoslovija sjedinila u Makarskoj.

Godine 1936. učilište u Makarskoj preuzelo je program Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i time se izjednačilo s njime. Objavljivanjem Uredbe o rangu rimokatoličkih bogoslovnih škola 7. VI. 1940. priznat mu je rang fakulteta. Nakon Drugoga svjetskog rata bogoslovija se jednako morala održavati na više mjesta, uglavnom u Zagrebu i Makarskoj. Godine 1957. preselila se u Makarsku.

Od 1972. godine prve četiri godine bogoslovije bile su u Makarskoj, a dvije posljednje u Zagrebu. I tako je teologija u Makarskoj sve do g. 1999. djelovala kao područni studij Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a onda je, udružena s Teologijom u Splitu, postala jedan od utemeljitelja Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu.

Naklada

  1. ↑
    • Parametar type nije dopušten u klasi web
    • Parametar website nije dopušten u klasi web
    • Parametar accessdate nije dopušten u klasi web
  2. ↑ Svetište i samostan Gospr Lurdske - Zagreb fra Hrvatin Gabrijel Jurišić: Fra Stipica Grgat. O Duhovima, 2009. (pristupljeno 2. listopada 2016.)
  3. ↑ fra Mirko Marić: Fra Jeronim Filipović, Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja
  4. ↑ http://www.franjevci-split.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=3418:split-novi-provincijalni-ministar-fra-joko-kodoman&catid=61:kapitul-2012 Preuzeto 25. svibnja 2015.
  5. ↑ http://www.franjevci-split.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=3&Itemid=3 Preuzeto 25. svibnja 2015.
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Franjevačka_provincija_Presvetog_Otkupitelja&oldid=546368"