Fra Jeronim Filipović (Rama, 1688. - Sinj, 1765.)[1] iz Rame, hrvatski propovjednik i nabožni pisac iz BiH.[2] Provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja1735. - 1738. i 1751. - 1754.[3] U spisima svoj jezik naziva hrvatskim. Prvi je poznati hrvatski pisac s područja Rame na području pisane književnosti. [1]
Životopis
Rođen u hrvatskoj obitelji, od roditelja Jakova i Doroteje. Malo poslije Jeronimova rođenja mati mu je ostala udovica. Potom je prebjegla iz Rame na mletačko područje, u Sinj. Ondje je počeš školovanje kod franjevaca. Nastavio se školovati u Makarskoj, Perugi i Rimu. Po završetku školovanja sam je postao predavač. Djelovao u Hrvatskoj, Italiji, Mađarskoj, Ukrajini. Predavao je filozofiju u Firenzi i Perugi, u Šibeniku je bio lektor teologije, u Budimu generalni lektor učilišta,[1] u Lavovu generalni lektor bogoslovlja,[2] te u Sinju profesor filozofije. Učenici su mu bili pored ostalih fra Petar Filipović i fra Ivan Marković.[1]
Bio je generalni pohoditelj Provincije Bosne Srebrene 1726. i bugarske provincije 1734. godine. Još 1734. zagovarao nedjeljivost Bosne Srebrene, a kada je 1735. od nje ipak odijeljena Dalmacija kao Provincija sv. Kaja (poslije Provincija Presvetog Otkupitelja), Filipović je postavljen za njezina prvog starješinu. [2] Provincijal franjevačke redodržave Presvetog Otkupitelja prvi put je postao 1735. i dužnost je obnašao do 1738. godine.[1] Drugi je put bio provincijal od 1751. do 1754. godine. [1] Po isteku mandata bio u samostanu na Dobrome u Splitu. Generalni pohoditelj 1757. Provincije Presvetog Otkupitelja, a 1755. kao izaslanik generala Reda Bernardina a Terlitio u Bosni svojim je izvješćem utjecao na odluku o podjeli Provincije 1757. kada je ustanovljena Provincija sv. Ivana Kapistranskog. [2]
Njegovom zaslugom tečaj niže teologije premješten je 1736. u Makarsku a učilište u Šibeniku uzdignuto na rang generalnog učilišta 1. razreda.[2]
Stvarao je kao i većina hrvatskih franjevačkih pisaca 18. stoljeća. Osnova njegova hrvatskog jezika je dalmatinsko-bosanska ikavica i štokavština, što ga čini jednim od stvaratelja današnjeg standardnog jezika u Hrvata. Djelovao je kao franjevački propovjednik koji nastoji djelovati, "korist duševnu našega naroda slavnoga i jezika arvackog" (formulacija njegova suvremenika fra Tome Babića)[1]
Umro je u Sinju 1765. godine,[1] gdje je i pokopan u samostanskoj crkvi.[2]
Djela
Filipović je pisao na latinskom i na hrvatskom. Latinski spisi u rukopisu većinom su izgubljeni. Ali, zato su Filipovićeva djela na hrvatskom tiskana još za njegova života (Put Križa, Budim, 1730. Pripovijedanja nauka krstjanskog, knjige parve, Mleci, 1750.; Pripovijedanja nauka krstjanskog, knjiga druga, Mleci, 1759.; Skup pisnih bogoljubnih, Mleci, 1765.). Doživjela su pretiske u osuvremenjenom obliku i preko stoljeća poslije njegove smrti, poput Propoviedi o nauku kršćanskom, 1-8., Sarajevo 1886. -1894..[1]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 Rportal RP: Rama u hrvatskoj književnosti, 27. kolovoza 2016. (pristupljeno 3. studenoga 2016.)
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Hrvatski biografski leksikon Pejo Ćošković: Jeronim Filipović, 2009. (pristupljeno 3. studenoga 2016.)
- ↑ fra Mirko Marić: Fra Jeronim Filipović, Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja