Drniš je grad u Hrvatskoj. Nastao je kao utvrda za vrijeme prodora Turaka. Grad obiluje povjesnim spomenicima kao što su Gradina i Meštrovićevo Vrelo života.
Kroz grad teče rijeka Čikola. Drniš i šire područje lako su dostupni zbog jako dobrih cestovnih i željezničkih veza sa svim dijelovima Hrvatske. Od Šibenika do Drniša se stiže za 20-ak minuta lagane vožnje automobilom.
Klima ovog područja je raznolika i promjenjiva, uglavnom submediteranska; vjetrovi koji pušu su: istočnjak, jugoistočnjak i zapadnjak, odnosno bura (velebitska i dinarska), jugo, te maestral (tzv. donjak).
Drniška Gradina nalazi se na 334 m nadmorske visine i dominira nad Petrovim poljem i putom prema Šibeniku odnosno Kninu, arheološki ostaci potječu od prapovijesti. Na njoj su zastupljena sva povijesna razdoblja gotovu u kontinuitetu do kraja 19. st. kada utvrda potpuno gubi na važnosti u Austro-Ugarskoj monarhiji. Danas je registrirana kao spomenik kulture u Upravi za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Šibeniku pod brojem 147. Ostaci sadašnje tvrđave su: na jugu ostatak srednjovjekovne tvrđave (vlasništvo Nelipića), a središnja kula i sjeveroistočni obrambeni zid su iz turskog vremena.
Srednji vijek
Prvi pisani spomen Drniša potječe iz 15. stoljeća. Naime, u spisu šibenskog notara Georgija q. Lorenza (Grgo pok. Lovre) zabilježeno je da je 8. ožujka 1494. Rada, kći pok. Radivoja Rose, a udovica kamenara Jurja Crljenčića, prodala jedan vrt iznad Vrulje Petru sinu pok. Tome Vulodolovića iz drniškog podgrađa (sub urbum Dernis). To je dakle, za sada, krštenica Drniša koja otklanja mogućnost dosadašnjeg tumačenja postanka imena (etimologije) Dernis = vrata u polje (na perzijskom jeziku). Valja spomenuti i mišljenje pokojnog uvaženog povjesničara Frane Dujmovića da se Drniš prvi puta spominje pod imenom Ključić oko 1340. godine.
Osmanska vlast
Prodiranje Turaka u Dalmaciju započinje već od 1415. godine od kada je ovaj kraj izložen kontinuiranoj pljački i paležu, a 1522. Drniš i susjedni gradovi Knin i Skradin padaju pod tursku vlast. Već od 1528. godine uspostavlja se stalna sudska ispostava – nahija u Drnišu. U tursko doba, do pred početak Kandijskog rata (1647.) Drniš je imao, po Elviji Čelebiji 200-300 domaćinstava i pet džamija. Grad je bio opskrbljen tekućom vodom s Promine, a na Čikoli je bilo nekoliko mostova od kojih se jedan vidi i na Justerovoj veduti iz 1708. g. U to vrijeme Drniš je imao status kasabe (varoši) i bio je središte nahije ili sudske ispostave u kojoj se nalazio naib (zamjenik kadije odnosno šef sudske ispostave) koji je bio podređen kadiji u Skradinu. U Drnišu je stolovao i dizdar (gradski kaštelan tj. zapovjednik posade u tvrđavi) kojem su bili podređeni vojvode i jasakčije (turski niži zapovjednici).
Mletačka vlast
Mletačka Republika je zauzela Drniš 1664. godine (Kandijski rat), ali ga je ubrzo vratila (1670.) da bi ga konačno zauzela 1683. Mletački general Leonardo Foscolo dao je velikim dijelom porušiti drnišku utvrdu, ali su je ubrzo opet obnovili jer je sve do 1715. postojala opasnost od prodora Turaka. Prva drniška, u doba Mletaka, općinska zgrada bila je također na Gradini (danas ruševine kuće Nakić–Vojnović). Mletačka vlast uredila je posjedovne odnose (Mape Grimani) i organizirala određeni stupanj samouprave (Drniška liga) na čelu s guvernaturom (državna vlast), serdarom (narodni predstavnik) te harambašom i sucima koje bira narod, a država ih potvrđuje. Oni su bili podređeni kninskom providuru.
Prestankom turske opasnosti Drniš se "spušta" sa Gradine, a prvi korak bio je izgradnja "palazzina" i "kvartira" 1786. Ti objekti su građeni u vojno-upravne svrhe, ali su označili početak novog Drniša sa centrom na Poljani, gdje je i danas. Godine 1783. gradi se zgrada mletačkog suda (stara općinska zgrada), iza crkve sv. Ante, a 1790. kuće Milić-Štrkalj u donjem dijelu Drniša (u kojoj su odsjeli 1818. godine car Franjo I. i 1875. godine car Franjo Josip prigodom svojih posjeta Drnišu.
Napoleonova Francuska i Austrija
Nakon Mletaka Drnišom vladaju Austrija (1798. – 1806.), pa na kratko Francuska (1806. – 1813.) i onda opet Austrija do 1918. U tom periodu dogodile su se značajne stvari za Drniš: 2. svibnja 1803. g. Drniš je dobio poštansku postaju: 1815 g. počinje kontinuirana nastava u drniškoj osnovnoj školi, iako je već 1708. godine zabilježeno da je fra Lovre Senetić podučavao čitanje i pisanje; Osnivanje Drniške glazbe 1864. g; otvaranje "Slavjanske narodne čitaonice" 25. veljače 1867. g.; Školske godine 1869./1870. talijanski jezik u školi je zamijenjen hrvatskim; Godine 1877. Drniš je dobi željeznički spoj sa Splitom i Šibenikom, zahvaljujući rudnicimamrkog ugljena u Siveriću koji su industrijalizirale ovaj kraj počevši od 1835. g.; 1908. g. Drniš je dobio tekuću vodu koju je do tada imao u Badnju od 1865. g. (Stara česma); Osnivanje Hrvatskog sokola 1901., a registriranog 1903.g. iz koga su se razvili svi sportovi, a također se unapređivao kulturno-prosvjetni rad; 17. prosinca 1905. osnovana je Općinska štedionica s ciljem unapređenja poljoprivrede i šumarstva drniškog kraja; 1909. g. počinje se upotrebljavati hrvatski jezik u uredima i školama. Eksploatacija boksita u Kalunu počela je 1910. g.
Velikosrpska pobuna uz pomoć JNA i velikosrpskih dragovoljaca iz Srbije, BiH i Crne Gore širila se iz žarišta pobune oko Knina. Drniš je godinu dana nakon izbijanja velikosrpske balvan-revolucije ostao slobodan kraj. Rujanski rat zahvaćao je i ovaj kraj. Diljem Hrvatske velikosrbi su napadali veće gradiće. 15. rujna sirene su oglasile opasnost i stanovnici drniškog kraja proveli su cijelu noć u skloništima. Napad se tad nije dogodio. 16. rujna Centar za obavješćivanje dao je znak za zračnu opasnost za cijelo drniško područje. U 16:45 drniški su kraj velikosrpske snage napale iz minobacača i tenkova, a potom i iz višecijevnih raketnih bacača. Napadnuti su Drniš, Oklaj, Siverić i ostala drniška naselja, a čini se da je najveći opseg napada bio ka Siveriću, na što su ukazivali veliki oblaci dima i prašine. U predvečerje stiglo je i zrakoplovstvo JNA. U Puljanima na Promini pale su prve žrtve. To su bili drniški policajac Šime Grabić te četvero civila među kojima i jedno dijete: Mate Burnać, Kata Pokrovac i Marija Verović, a 12-godišnju Mariju Pokrovac pogodila je u Oklaju na mjesnom groblju sv. Mihovila za vrijeme obreda sprovoda. Još iste noći na 17. rujna, veliki je zbjeg Hrvatskoj odanih civila krenuo prema prema Zagori. Žene, djeca, starci i bolesnici, svaki tek s vrećicom u ruci, pješice su otišli su u nepoznato. Iz svojih domova pošli su u selo Knezova pa se se iz sela spustili niz kanjon rijeke Čikole. Srećom je te godine Čikola presušila pa su prešli suho korito zaputili se ka Žitniću, do Pakova Sela i Pokrovnika. Otamo su ka sigurnoj obali otišli vlakom i autobusima. Ukupno je izbjeglo i protjerano 17.000 osoba. U izbjeglištvu su bili 5 i pol godina bili su po hotelima, od Solarisa i Šibenika, preko Medene u Trogiru, Marjana, Zente, Duilova i Lava u Splitu do Sutjeske u Baškoj Vodi te diljem Hrvatske. Dio je stanovnika odlučio ostati u svojim domovima. Drniš je za velikosrpske četverogodišnje okupacije vidio brojna ubojstva, paleža, pljački, razaranja kulturnih spomenika, crkvi, tvornica i domova Drnišana. Većim je dijelom grad spaljen i razrušen. Procjene ratnih šteta takve su da Drniš svrstavaju na drugo mjestu u Hrvatskoj, odmah iza Vukovara. Ratno djelovanje na drniškom području napravilo je štetu veću od sto milijuna eura.
Malo prije Oluje, stanovništvo koje je izabralo velikosrpsku opciju poslušalo je zapovijed pobunjeničkog političkog i vojnog vrha o evakuaciji. Nakon oslobađajuće vojno-redarstvene akcije Oluja5. kolovoza 1995., Drniš je oslobođen. Vrlo malo stanovnika dočekalo je oslobođenje. Među njima bilo je i Hrvata i Srba. Nakon oslobođenje se Drnišani konačno počinju vraćati svojim spaljenim i uništenim domovima. Obnova drniškog kraja trajala je godinama.
Crkva Sv. Roka, druga je područna crkva u Drnišu. Sagrađena je 1731. godine u godini velike epidemije kuge.
Župna crkva Gospe od Ružarija (Rožarija) nalazi se u središtu Drniša, a izgrađena je u razdoblju od 1871. do 1886. godine.Župna Crkva Gospe od Ružarija (Ružarja) nalazi se u samom središtu Drniša. Sagrađena je u vremenu od 1871. – 1886. godine
U Drnišu je djelovao košarkaški klub do rasformiranja 1967. koji se natjecao u Hrvatskoj ligi.[2] 1974. je osnovan KK DOŠK. DOŠK je iznjedrio igrače, koji su bili teška zapreka protivnicima: braću Kević, braću Matijaš, Braila, Slavicu, Barišića, Parata, Vukašina, braću Kosor, Beadera, kasnije i Kolomba, Pekasa, Lapića, Mihaljevića i ostale.[3]
Hrvatska
Podrobniji članak o temi: Dodatak:Popis stanovništva u Hrvatskoj 1991.: Drniš
.gif){kind=link}
