Slobodan Novak: razlika između inačica

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
← Starija izmjena
Nema sažetka uređivanja
 
Nije prikazano 6 međuinačica
Redak 5: Redak 5:
| veličina      = 220px
| veličina      = 220px
| opis slike    = Slobodan Novak
| opis slike    = Slobodan Novak
| puno ime      = Slobodan Novak  
| puno ime      = Ante Slobodan Novak  
| rođenje        = [[3. studenoga]] [[1924.]]<br>[[Split]], [[Hrvatska]]
| rođenje        = [[3. studenoga]] [[1924.]]<br>[[Split]], [[Hrvatska]]
| smrt          = [[25. srpnja]] [[2016.]]<br>[[Zagreb]], [[Hrvatska]]
| smrt          = [[25. srpnja]] [[2016.]]<br>[[Zagreb]], [[Hrvatska]]
Redak 21: Redak 21:
}}
}}


'''Slobodan Novak''' ([[Split]], [[3. studenoga]] [[1924.]] - [[Zagreb]], [[25. srpnja]] [[2016.]]),<ref name="HAZU">[http://info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/slobodan_novak/slobodan_novak_biografija/ akademik Slobodan Novak, književnik], info.hazu.hr, pristupljeno 31. srpnja 2016.</ref> bio je [[Hrvatska|hrvatski]] prozaik, [[roman]]opisac i esejist, [[akademik]] [[Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti|HAZU]]. Uz Ranka Marinkovića i Vladana Desnicu, spada u najbolje, kanonske hrvatske prozaike druge polovice 20. stoljeća.<ref name="uvijeksam">Denis Derk: [https://www.vecernji.hr/vijesti/slobodan-novak-uvijek-sam-nosio-crnu-ljagu-na-sebi-488791 ''Slobodan Novak: Uvijek sam nosio crnu ljagu na sebi '']. Večernji list. 19. prosinca 2012. Pristupljeno 24. listopada 2026.</ref>
'''Slobodan Novak''' ([[Split]], [[3. studenoga]] [[književnost u 1924.|1924.]] - [[Zagreb]], [[25. srpnja]] [[književnost u 2016.|2016.]]),<ref name="HAZU">[http://info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/slobodan_novak/slobodan_novak_biografija/ akademik Slobodan Novak, književnik], info.hazu.hr, pristupljeno 31. srpnja 2016.</ref> bio je [[Hrvatska|hrvatski]] prozaik, [[roman]]opisac i esejist, [[akademik]] [[Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti|HAZU]]. Uz [[Ranko Marinković|Ranka Marinkovića]] i [[Vladan Desnica|Vladana Desnicu]], spada u najbolje, kanonske hrvatske prozaike druge polovice 20. stoljeća.<ref name="uvijeksam">Denis Derk: [https://www.vecernji.hr/vijesti/slobodan-novak-uvijek-sam-nosio-crnu-ljagu-na-sebi-488791 ''Slobodan Novak: Uvijek sam nosio crnu ljagu na sebi '']. Večernji list. 19. prosinca 2012. Pristupljeno 24. listopada 2026.</ref>


== Životopis ==  
== Životopis ==  


Slobodan Novak rođen je u Splitu, [[3. studenoga]] [[1924.]] godine, od oca Duje i majke Marije Smoje, kao deseti odvjetak stare splitske hrvatske pučke porodice Novakovih.<ref name="HAZU"/> Kršten je u katoličkoj crkvi imenom Ante Slobodan.<ref name="HAZU"/> Pučku školu završio je u [[Rab]]u, a [[gimnazija|gimnaziju]] je polazio u Splitu. Maturirao je u [[Sušak]]u 1943. godine u Prvoj hrvatskoj gimnaziji na Sušaku,<ref name="HAZU"/> nakon čega je otišao u partizane.
Slobodan Novak rođen je u Splitu, [[3. studenoga]] [[1924.]] godine, od oca Duje i majke Marije Smoje, kao deseti odvjetak stare splitske hrvatske pučke porodice Novakovih.<ref name="HAZU"/> Kršten je u katoličkoj crkvi imenom Ante Slobodan.<ref name="HAZU"/> Pučku školu završio je u [[Rab]]u, a [[gimnazija|gimnaziju]] je polazio u Splitu. Maturirao je u [[Sušak]]u 1943. godine u Prvoj hrvatskoj gimnaziji na Sušaku,<ref name="HAZU"/> nakon čega je otišao u partizane. Prišao je komunistima te se učlanio u [[SKOJ]].<ref name="uvijeksam"/>


Rodio se u kavani i živio je u obitelji koja je radila u kavanskom okružju. Kad je došao u sjemenište, imao je, po svojim riječima, ljagu, jer su mu ondje govorili da je kavansko dijete, a kad je otišao u partizane, imao je ljagu jer je bio sjemeništarac.<ref name="uvijeksam"/><ref name=rodjenkrcmi>Večernji.hr: [https://www.vecernji.hr/kultura/roden-je-u-krcmi-odrastao-u-kavani-i-zavrsio-u-partizanima-zivot-akademik-i-njegova-crna-ljaga-2006977 '' Rođen je u krčmi, odrastao u kavani i završio u partizanima: Život akademika i njegova crna ljaga'']. Večernji list. 23. listopada 2026. Pristupljeno 24. listopada 2026.</ref>
Rodio se u kavani i živio je u obitelji koja je radila u kavanskom okružju. Kad je došao u sjemenište, imao je, po svojim riječima, ljagu, jer su mu ondje govorili da je kavansko dijete, a kad je otišao u partizane, imao je ljagu jer je bio sjemeništarac.<ref name="uvijeksam"/><ref name=rodjenkrcmi>Večernji.hr: [https://www.vecernji.hr/kultura/roden-je-u-krcmi-odrastao-u-kavani-i-zavrsio-u-partizanima-zivot-akademik-i-njegova-crna-ljaga-2006977 '' Rođen je u krčmi, odrastao u kavani i završio u partizanima: Život akademika i njegova crna ljaga'']. Večernji list. 23. listopada 2026. Pristupljeno 24. listopada 2026.</ref>
Redak 37: Redak 37:


== Književno stvaralaštvo ==  
== Književno stvaralaštvo ==  
Počeo je tendencioznim i patetičnim pjesmama prepunima bolnih reminiscencija na ratne strahote. Stihovi su okupljeni u zbirci ''Glasnice u oluji'' (1950.). No, vrlo brzo se preorijentirao na pripovjednu prozu koju počinje objavljivati u «Krugovima» i «Republici». Pažnju kritike i publike svratio je kratkim autobiografskim romanom ''Izgubljeni zavičaj'', [[1955.]], u kojemu tematizira događaje iz djetinjstva provedena na idiličnom otoku. Roman protječe u znaku nostalgične evokacije emocijama natopljenih slika, lirskih i arkadijskih ugođaja, dok pripovjedački ritam pomno slijedi cikličnost izmjene godišnjih doba. Pripovjedač se javlja u dva lika: infantilnom «ja» koje promatra, registrira i upija sve oko sebe te sadašnjem, odraslom «ja» koje sentimentalno i s priličnom dozom rezignacije rekreira mladenačke slike i dojmove. Ta dvojnost, kojom postiže duboko intimno seciranje, jedna je od ključnih točaka Novakove umjetnosti pripovijedanja.  
Počeo je tendencioznim i patetičnim pjesmama prepunima bolnih reminiscencija na ratne strahote. Stihovi su okupljeni u zbirci ''Glasnice u oluji'' (1950.). No, vrlo brzo se preorijentirao na pripovjednu prozu koju počinje objavljivati u «[[Krugovi]]ma» i «[[Republika (časopis)|Republici]]». Pažnju kritike i publike svratio je kratkim autobiografskim romanom ''Izgubljeni zavičaj'', [[1955.]], u kojemu tematizira događaje iz djetinjstva provedena na idiličnom otoku. Roman protječe u znaku nostalgične evokacije emocijama natopljenih slika, lirskih i [[arkadija|arkadijskih]] ugođaja, dok pripovjedački ritam pomno slijedi cikličnost izmjene godišnjih doba. Pripovjedač se javlja u dva lika: infantilnom «ja» koje promatra, registrira i upija sve oko sebe te sadašnjem, odraslom «ja» koje sentimentalno i s priličnom dozom rezignacije rekreira mladenačke slike i dojmove. Ta dvojnost, kojom postiže duboko intimno seciranje, jedna je od ključnih točaka Novakove umjetnosti pripovijedanja.  


Planirao je napisati opsežni roman ''Silentium'', koji je odustao napisati do kraja jer je međuvremenu [[Ivan Raos]] vjerno i autentično napisao kvalitetni roman ''Žalosni Gospin vrt'' koji je bio teme sa sličnim događajima i atmosferom, a pod utjecajem SKJ, nije želio da ga itko optuži da piše satiru na ondašnje društvo. ''Silentium'' je bio sjećanje na mladenačke dane. Nepotpuno  djelo je izašlo u Novakovim sabranim djelima.
Planirao je napisati opsežni roman ''Silentium'', koji je odustao napisati do kraja jer je međuvremenu [[Ivan Raos]] vjerno i autentično napisao kvalitetni roman ''Žalosni Gospin vrt'' koji je bio teme sa sličnim događajima i atmosferom, a pod utjecajem SKJ, nije želio da ga itko optuži da piše satiru na ondašnje društvo. ''Silentium'' je bio sjećanje na mladenačke dane. Nepotpuno  djelo je izašlo u Novakovim sabranim djelima.<ref name="uvijeksam"/>


Najveći estetski domet ostvario je u romanu ''[[Mirisi, zlato i tamjan]]'', [[1968.]] godine. To je priča o rezigniranome umirovljenom intelektualcu srednjih godina koji sa svojom ženom na izoliranu otoku svodi životne račune i njeguje prastaru Madonu Markantunovu, nekadašnju bogatu patricijku i vlasnicu polovice otoka. Radnja se odvija šezdesetih godina, dok je vrijeme priče određeno Madoninim ekskrementalnim ciklusom: 18 dana između dva staričina «pražnjenja». Glavni lik - Mali - vezan je uz Madonu složenim odnosom koji je mješavina altruizma i mazohizma. Služeći staricu, Novakov antijunak zapravo okajava grijehe prošlosti i na simboličan, gotovo ritualan način, čisti se od bivšeg života, zabluda, bezbožništva i dogmatizma. U glavnome liku sabijeno je iskustvo čitave jedne generacije koja je vjerovala u politički projekt i socijalnu utopiju, a potom doživjela potpun slom, bolno otrježnjenje i deziluziju. U tom je svjetlu i lik Madone polivalentan: ona je simbol tradicije, povijesti, starog društva i Crkve - svega onoga što je generacija Malog u svojemu revolucionarnomu mladenačkom zanosu htjela srušiti. Zato se i kaže da «invalid budućnosti njeguje invalida prošlosti». Prepun vjerskih rituala i biblijske simbolike, na što upućuje već i naslov, roman operira s dvama slojevima značenja i s dvama planovima zbivanja: konkretnim i alegorijskim; profanim i sakralnim. Na prvoj razini problematizira se aktualna društvena stvarnost, dok se na drugoj uspostavlja alegorijska priča o otuđenju čovjeka. Slična dvojnost prati i glavnog lika: on je dualist, vjernik dviju vjera, razapet između ideala i stvarnosti. Tu će svoju idejnu rastrganost možda najbolje izraziti željom da mu, kad umre, na grob stave crvenu zvijezdu petokraku razapetu na crni križ. Kroz osobnu ispovijest i kroz mučan proces samospoznaje glavnog lika ovaj, u biti, moralistički roman analizira generacijsku sudbinu, obračunava sa svakom ideologijom i traži odgovore na temeljna egzistencijalna pitanja modernog čovjeka. Djelo je moderno strukturirano, realizirano kao veliki solilokvij s razgranatim asocijacijama. Pisano je tonom razorne ironije i sarkazma, a osnovni osjećaj u znaku je egzistencijalističke mučnine i gađenja prema svijetu.  
Najveći estetski domet ostvario je u romanu ''[[Mirisi, zlato i tamjan]]'', [[1968.]] godine. To je priča o rezigniranome umirovljenom intelektualcu srednjih godina koji sa svojom ženom na izoliranu otoku svodi životne račune i njeguje prastaru Madonu Markantunovu, nekadašnju bogatu [[patricij]]ku i vlasnicu polovice otoka. Radnja se odvija šezdesetih godina, dok je vrijeme priče određeno Madoninim ekskrementalnim ciklusom: 18 dana između dva staričina «pražnjenja». Glavni lik - Mali - vezan je uz Madonu složenim odnosom koji je mješavina altruizma i mazohizma. Služeći staricu, Novakov antijunak zapravo okajava grijehe prošlosti i na simboličan, gotovo ritualan način, čisti se od bivšeg života, zabluda, bezbožništva i dogmatizma. U glavnome liku sabijeno je iskustvo čitave jedne generacije koja je vjerovala u politički projekt i socijalnu utopiju, a potom doživjela potpun slom, bolno otrježnjenje i deziluziju. U tom je svjetlu i lik Madone polivalentan: ona je simbol tradicije, povijesti, starog društva i Crkve - svega onoga što je generacija Malog u svojemu revolucionarnomu mladenačkom zanosu htjela srušiti. Zato se i kaže da «invalid budućnosti njeguje invalida prošlosti». Prepun vjerskih rituala i biblijske simbolike, na što upućuje već i naslov, roman operira s dvama slojevima značenja i s dvama planovima zbivanja: konkretnim i alegorijskim; profanim i sakralnim. Na prvoj razini problematizira se aktualna društvena stvarnost, dok se na drugoj uspostavlja alegorijska priča o otuđenju čovjeka. Slična dvojnost prati i glavnog lika: on je dualist, vjernik dviju vjera, razapet između ideala i stvarnosti. Tu će svoju idejnu rastrganost možda najbolje izraziti željom da mu, kad umre, na grob stave crvenu zvijezdu petokraku razapetu na crni križ. Kroz osobnu ispovijest i kroz mučan proces samospoznaje glavnog lika ovaj, u biti, moralistički roman analizira generacijsku sudbinu, obračunava sa svakom ideologijom i traži odgovore na temeljna egzistencijalna pitanja modernog čovjeka. Djelo je moderno strukturirano, realizirano kao veliki solilokvij s razgranatim asocijacijama. Pisano je tonom razorne ironije i sarkazma, a osnovni osjećaj u znaku je egzistencijalističke mučnine i gađenja prema svijetu.  


Neglede zbirke poezije ''Glasnice u oluji'' koju je objavio 1962., Novak je iskazivao poetske elemente u svojoj prozi. Književni kritičari su uočili Novakove poetske pasaže i pjesme u prozi. U doba kad je pisao poeziju, bila je izjavna poezija, a ne poezija lirike. Sam Novak ih je poslije okvalificirao sentencama i mudrovanjima, a poslije se poezije odrekao više puta.<ref name="uvijeksam"/>
Neglede zbirke poezije ''Glasnice u oluji'' koju je objavio 1962., Novak je iskazivao poetske elemente u svojoj prozi. Književni kritičari su uočili Novakove poetske pasaže i pjesme u prozi. U doba kad je pisao poeziju, bila je izjavna poezija, a ne poezija lirike. Sam Novak ih je poslije okvalificirao sentencama i mudrovanjima, a poslije se poezije odrekao više puta.<ref name="uvijeksam"/>
Redak 47: Redak 47:
Istu tematsku i poetičku liniju Novak slijedi i u kratku romanu ''Izvanbrodski dnevnik'' (satirički intoniranom<ref name="uvijeksam"/>), [[1977.]] Djelo je realizirano kao narativni triptih: sastoji se od triju posebnih novelističkih cjelina koje su međusobno povezane pripovjedačem, likovima, situacijama i motivima. Opisana su tri putovanja na relaciji Otok — Kopno — Otok. No i opet su ta putovanja povod za obračun s kolektivnim mitovima i vlastitim iluzijama.
Istu tematsku i poetičku liniju Novak slijedi i u kratku romanu ''Izvanbrodski dnevnik'' (satirički intoniranom<ref name="uvijeksam"/>), [[1977.]] Djelo je realizirano kao narativni triptih: sastoji se od triju posebnih novelističkih cjelina koje su međusobno povezane pripovjedačem, likovima, situacijama i motivima. Opisana su tri putovanja na relaciji Otok — Kopno — Otok. No i opet su ta putovanja povod za obračun s kolektivnim mitovima i vlastitim iluzijama.


Do samostalne Hrvatske nerijetko je imao problema s objavljivanjem, zbog čega je morao potezati političke veze i dovijati se na druge načine, koristeći se i svojim partizanskim i skojevskim stažem, da bi izborio objavu. Uz to, često je zbog samog mogućeg naslućivanja satiriziranja nekih likova, ili pomoći članova obitelji drugim osobama koje su uskoro pale u političku nemilost, bio na rubu da ga pošalju na robiju na Goli otok, a poslije su ga nazivali antisocijalističkim elementom.<ref name="uvijeksam"/>
Do samostalne Hrvatske nerijetko je imao problema s objavljivanjem, zbog čega je morao potezati političke veze i dovijati se na druge načine, koristeći se i svojim partizanskim i skojevskim stažem, da bi izborio objavu. Time je izborio da i [[Ivan Raos]] uđe u književni život, odnosno da mu objave djela. Uz to, često je zbog samog mogućeg naslućivanja satiriziranja nekih likova, ili pomoći članova obitelji drugim osobama koje su uskoro pale u političku nemilost, iako su bili ratni članovi Partije, bio na rubu da ga pošalju na robiju na Goli otok, a poslije su ga nazivali antisocijalističkim elementom te je bio pod primotrom. Supruga mu je bila u nemilosti režima te je izbačena s fakulteta, "Barba", njegov "drugi otac" je ubijen, premda nedužan. Redatelja splitskog HNK [[Vojdrag Berčić|Vojdraga Berčića]], koji je osudio Milu Budaka, okvalificirao je "mizerijom od čovjeka".<ref name="uvijeksam"/><ref>Berčić je osudio Budaka donijevši odluku u jedno popodne, premda je nije bio ni završeni sudac ni odvjetnik, nego tek student na drugoj godini studija prava, što je uzevši u obzir težinu i brzinu odluke koju je donio, krajnje ponižavajuće za pravnu struku i osobe koje su dugo godina radile u pravničkoj struci.</ref>


U novije doba Novak se javio zbirkom razgovora s Jelenom Hekman, ''Digresije'', [[2001.]], te proširenim ''Digresijama'', naziva ''[[Protimbe]]'', [[2003.]] godine. ''Protimbe'' su jedno od vrhunskih ostvarenja hrvatske autobiografske proze, bogate reminiscencijama i asocijacijama na mladost, politički i društveni život u [[SFRJ|Jugoslaviji]], na piščev doživljaj [[Domovinski rat|Domovinskoga rata]] i političko-društvenih mijena do godine izlaska. ''Protimbe'' su bile kao svojevrsna ispovijed samom sebi i priznavanje pogrješaka i zabluda iz prošlosti. U ''Protimbama'' se osvrnuo na crkvena pitanja više nego drugi katolički pisci, kritizirao [[celibat]], usporedio katolički odgoj s praksom komunističke omladine, iskritizirao Josipa Broza Tita što je otrgnuo Srijem, Boku Kotorsku, Posavinu i Hercegovinu iz sastava Hrvatske, i protivio se mitu da je Tito pripojio Istru u sastav Hrvatske ("''On Istru nije pripojio, ... Istra se sama ugurala Hrvatskoj... Istra je sama donijela odluku da se pripoji matici domovini. Cijelo poslijeratno vrijeme Istra je bila zapostavljena.''").<ref name="uvijeksam"/> Tu su portreti njegovih znanaca, prijatelja i protivnika, od [[Vlado Gotovac|Vlade Gotovca]] do [[Antun Šoljan|Antuna Šoljana]], od [[Sven Lasta|Svena Laste]] do [[Vladimir Bakarić|Vladimira Bakarića]], te autorova promišljanja i vrjednovanja položaja hrvatstva, pravopisa, estetike, haškoga suda, ratnih zločina, srpskog političkoga projekta, komunizma i nacionalnoga usuda.
Djela su mu uspješno ekranizirana uz izuzetak filmskog scenarija ''Žedni car'', za film ''Palma među palmama''.<ref name="uvijeksam"/>
 
U novije doba Novak se javio zbirkom razgovora s [[Jelena Hekman|Jelenom Hekman]], ''Digresije'', [[2001.]], te proširenim ''Digresijama'', naziva ''[[Protimbe]]'', [[2003.]] godine. ''Protimbe'' su jedno od vrhunskih ostvarenja hrvatske autobiografske proze, bogate reminiscencijama i asocijacijama na mladost, politički i društveni život u [[SFRJ|Jugoslaviji]], na piščev doživljaj [[Domovinski rat|Domovinskoga rata]] i političko-društvenih mijena do godine izlaska. ''Protimbe'' su bile kao svojevrsna ispovijed samom sebi i priznavanje pogrješaka i zabluda iz prošlosti. U ''Protimbama'' se osvrnuo na crkvena pitanja više nego drugi katolički pisci, kritizirao [[celibat]], usporedio katolički odgoj s praksom komunističke omladine, iskritizirao Josipa Broza Tita što je otrgnuo Srijem, Boku Kotorsku, Posavinu i Hercegovinu iz sastava Hrvatske, i protivio se mitu da je Tito pripojio Istru u sastav Hrvatske ("''On Istru nije pripojio, ... Istra se sama ugurala Hrvatskoj... Istra je sama donijela odluku da se pripoji matici domovini. Cijelo poslijeratno vrijeme Istra je bila zapostavljena.''").<ref name="uvijeksam"/> Tu su portreti njegovih znanaca, prijatelja i protivnika, od [[Vlado Gotovac|Vlade Gotovca]] do [[Antun Šoljan|Antuna Šoljana]], od [[Sven Lasta|Svena Laste]] do [[Vladimir Bakarić|Vladimira Bakarića]], te autorova promišljanja i vrjednovanja položaja hrvatstva, pravopisa, estetike, haškoga suda, ratnih zločina, srpskog političkoga projekta, komunizma i nacionalnoga usuda.


Opsegom neveliko, Novakovo je djelo svojom kakvoćom, izražajnošću i ujednačenošću jedan od vrhunaca hrvatske moderne proze, ravnopravno najboljim svjetskim književnim ostvarajima egzistencijalističke usmjerbe.
Opsegom neveliko, Novakovo je djelo svojom kakvoćom, izražajnošću i ujednačenošću jedan od vrhunaca hrvatske moderne proze, ravnopravno najboljim svjetskim književnim ostvarajima egzistencijalističke usmjerbe.
Redak 58: Redak 60:
* ''Glasnice u oluji'', (pjesme), Novo pokoljenje, Zagreb, 1950.
* ''Glasnice u oluji'', (pjesme), Novo pokoljenje, Zagreb, 1950.
* ''Iza lukobrana'', (pjesme), (u knjizi trojice autora, ''Pjesme'', [[Nikola Milićević]], Slobodan Novak, [[Vlatko Pavletić]]), Zora, Zagreb, 1953. (''Mala biblioteka'', knj. 153.),  
* ''Iza lukobrana'', (pjesme), (u knjizi trojice autora, ''Pjesme'', [[Nikola Milićević]], Slobodan Novak, [[Vlatko Pavletić]]), Zora, Zagreb, 1953. (''Mala biblioteka'', knj. 153.),  
* ''Izgubljeni zavičaj'', (proza), Split, 1954. (tal. prijevod: ''Piccolo mondo perduto'', Hefti Edizioni, Milano, 1992.; njem. prijevod: ''Die verlorene Heimat'', Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1997., Wieser Verlag, Klagenfurt, 2008.)
* ''[[Izgubljeni zavičaj]]'', (proza), Split, 1954. (tal. prijevod: ''Piccolo mondo perduto'', Hefti Edizioni, Milano, 1992.; njem. prijevod: ''Die verlorene Heimat'', Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1997., Wieser Verlag, Klagenfurt, 2008.)
* ''Trofej'', (drama), Lykos, Zagreb, 1960. (suautor Stjepan Perović)<ref>{{citiranje www|url=http://info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/slobodan_novak/slobodan_novak_bibliografija/|naslov=HAZU: bibliografija Slobodana Novaka|izdavač=hazu.hr|preuzeto=13. listopada 2012.}}</ref>  
* ''Trofej'', (drama), Lykos, Zagreb, 1960. (suautor Stjepan Perović)<ref>{{citiranje www|url=http://info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/slobodan_novak/slobodan_novak_bibliografija/|naslov=HAZU: bibliografija Slobodana Novaka|izdavač=hazu.hr|preuzeto=13. listopada 2012.}}</ref>  
* ''Tvrdi grad: novele'', (zbirka proze), Zora, Zagreb, 1961. (na madž. jeziku ''Erös vár'', Forum, Novi Sad 1964., prijevod: Csuka Zoltán.)
* ''Tvrdi grad: novele'', (zbirka proze), Zora, Zagreb, 1961. (na madž. jeziku ''Erös vár'', Forum, Novi Sad 1964., prijevod: Csuka Zoltán.)
* ''Novele'', (izbor iz zbirke ''Tvrdi grad'' s dodatkom novele ''Živjeti za našu stvar''), Prosveta, Beograd, 1963.  
* ''Novele'', (izbor iz zbirke ''Tvrdi grad'' s dodatkom novele ''Živjeti za našu stvar''), Prosveta, Beograd, 1963.  
* ''Mirisi, zlato i tamjan'', (roman), Matica hrvatska, Zagreb, 1968. (11 izdanja) (engl. izd.: ''Gold, frankincense, and myrrh'', Most/​The Bridge-Forest Books, Zagreb-London-Boston, 1991., Autumn Hill Books, Iowa City, 2007.; češ. izd.: ''Myrha, zlato a kadidlo'', Argo, Prag, 1999.)
* ''[[Mirisi, zlato i tamjan]]'', (roman), Matica hrvatska, Zagreb, 1968. (11 izdanja) (engl. izd.: ''Gold, frankincense, and myrrh'', Most/​The Bridge-Forest Books, Zagreb-London-Boston, 1991., Autumn Hill Books, Iowa City, 2007.; češ. izd.: ''Myrha, zlato a kadidlo'', Argo, Prag, 1999.)
* ''Izgubljeni zavičaj'', ''Dolutali metak'', Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1969.  
* ''Izgubljeni zavičaj'', ''Dolutali metak'', Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1969.  
* ''Izvanbrodski dnevnik – tri putovanja'', (romansirani triptih), BiblioTeka, izdanje Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1976. (engl. prijevod: ''Three journeys'', Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2012.)<ref>[http://katalog.gkr.hr/pagesresults/bibliografskiZapis.aspx?selectedId=11016744&action=search&currentPage=1&searchById=10&sort=0&spid0=10&spv0=Budimir%2C+Tamara&xm0=1 Three journeys / Slobodan Novak], katalog.gkr.hr, pristupljeno 31. svibnja 2016.</ref>  
* ''[[Izvanbrodski dnevnik]] – tri putovanja'', (romansirani triptih), BiblioTeka, izdanje Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1976. (engl. prijevod: ''Three journeys'', Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2012.)<ref>[http://katalog.gkr.hr/pagesresults/bibliografskiZapis.aspx?selectedId=11016744&action=search&currentPage=1&searchById=10&sort=0&spid0=10&spv0=Budimir%2C+Tamara&xm0=1 Three journeys / Slobodan Novak], katalog.gkr.hr, pristupljeno 31. svibnja 2016.</ref>  
* ''Izgubljeni zavičaj i 12 novela'', Znanje, Zagreb, 1980., (biblioteka ''Evergrin'', knj. 7.)
* ''Izgubljeni zavičaj i 12 novela'', Znanje, Zagreb, 1980., (biblioteka ''Evergrin'', knj. 7.)
* ''Izabrana proza'', Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1981., (biblioteka ''Pet stoljeća hrvatske književnosti'', knj. 160.)  
* ''Izabrana proza'', Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1981., (biblioteka ''Pet stoljeća hrvatske književnosti'', knj. 160.)  
Redak 70: Redak 72:
* ''Slobodan Novak - Izabrana djela'', 1-6, (''Južne misli'', ''Izgubljeni zavičaj'', ''Mirisi, zlato i tamjan'', ''Dolutali metak'', ''Izvanbrodski dnevnik'', ''Strašno je znati''), Globus, Zagreb, 1990.  
* ''Slobodan Novak - Izabrana djela'', 1-6, (''Južne misli'', ''Izgubljeni zavičaj'', ''Mirisi, zlato i tamjan'', ''Dolutali metak'', ''Izvanbrodski dnevnik'', ''Strašno je znati''), Globus, Zagreb, 1990.  
* ''Digresije: razgovori s Jelenom Hekman'', Ex libris, Zagreb, 2001.
* ''Digresije: razgovori s Jelenom Hekman'', Ex libris, Zagreb, 2001.
* ''Protimbe: prerađene i proširene Digresije'', Naklada Ljevak, Zagreb, 2003.  
* ''[[Protimbe]]: prerađene i proširene Digresije'', Naklada Ljevak, Zagreb, 2003.  
* ''Moje univerzijade: novele'', Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.  
* ''Moje univerzijade: novele'', Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.  
* ''Pristajanje'', (roman), Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.<ref>{{citiranje www|url=http://www.sanjamknjige.hr/index.php?id=9,69,0,0,1,0|naslov=Sa(n)jam knjige u Istri, Autori & Knjige, Slobodan Novak|izdavač=sanjamknjige.hr|preuzeto=30. kolovoza 2010.}}</ref>
* ''Pristajanje'', (roman), Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.<ref>{{citiranje www|url=http://www.sanjamknjige.hr/index.php?id=9,69,0,0,1,0|naslov=Sa(n)jam knjige u Istri, Autori & Knjige, Slobodan Novak|izdavač=sanjamknjige.hr|preuzeto=30. kolovoza 2010.}}</ref>
* ''Sabrana djela'', 1-8, (''Glasnice u oluji'', ''Izgubljeni zavičaj'', ''Zakrivljeno vrijeme: dramski dijalozi'', ''Dalje treba misliti: kratke proze'', ''Mirisi, zlato i tamjan'', ''Protimbe: prerađene i proširene Digresije'', ''Sjetna rekapitulacija: podlistci, zapisi, prijepori, sporenja, ogledi, prikazi, recenzije, kazalište'', ''Izjašnjavanja: razgovori, izjave, pisma, govori''), Matica hrvatska, Zagreb, 2009.-2011.<ref>{{citiranje www|url=http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac479.nsf/AllWebDocs/Svemir_Novakove_genijalnosti_|naslov=Mira Muhoberac, ''Svemir Novakove genijalnosti''|izdavač=matica.hr|preuzeto=13. listopada 2012.}}</ref>
* ''Sabrana djela'', 1-8, (''Glasnice u oluji'', ''Izgubljeni zavičaj'', ''Zakrivljeno vrijeme: dramski dijalozi'', ''Dalje treba misliti: kratke proze'', ''Mirisi, zlato i tamjan'', ''Protimbe: prerađene i proširene Digresije'', ''Sjetna rekapitulacija: podlistci, zapisi, prijepori, sporenja, ogledi, prikazi, recenzije, kazalište'', ''Izjašnjavanja: razgovori, izjave, pisma, govori''), Matica hrvatska, Zagreb, 2009.-2011.<ref>{{citiranje www|url=http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac479.nsf/AllWebDocs/Svemir_Novakove_genijalnosti_|naslov=Mira Muhoberac, ''Svemir Novakove genijalnosti''|izdavač=matica.hr|preuzeto=13. listopada 2012.}}</ref>
* ''Triptih o moru: o radosti, zaboravu i o strahu'', Školska knjiga, Zagreb, 2014. (suautor [[Vatroslav Kuliš]])<ref>[http://www.hrvatsko-slovo.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=2560:izlog-knjiga--pie-kristina-repar&catid=39:knjizevnost Izlog knjiga – Piše: Kristina Repar], ''Hrvatsko slovo'', pristupljeno 31. svibnja 2016.</ref>  
* ''Triptih o moru: o radosti, zaboravu i o strahu'', Školska knjiga, Zagreb, 2014. (suautor [[Vatroslav Kuliš]])<ref>[http://www.hrvatsko-slovo.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=2560:izlog-knjiga--pie-kristina-repar&catid=39:knjizevnost Izlog knjiga – Piše: Kristina Repar], ''Hrvatsko slovo'', pristupljeno 31. svibnja 2016.</ref>


== Nagrade, odlikovanja i priznanja ==
== Nagrade, odlikovanja i priznanja ==
Redak 113: Redak 115:
[[Kategorija:Hrvatski romanopisci]]
[[Kategorija:Hrvatski romanopisci]]
[[Kategorija:Hrvatski esejisti]]
[[Kategorija:Hrvatski esejisti]]
[[Kategorija:Partizani]]
[[Kategorija:Hrvatski komunisti do 1945.]]
[[Kategorija:Hrvatski komunisti u drugoj Jugoslaviji]]
[[Kategorija:Dobitnici nagrade Vladimir Nazor]]
[[Kategorija:Dobitnici nagrade Vladimir Nazor]]
[[Kategorija:Životopisi, Split]]
[[Kategorija:Životopisi, Split]]
[[Kategorija:Životopisi, Rab]]
[[Kategorija:Životopisi, Rab]]
[[Kategorija:Životopisi, Zagreb]]
[[Kategorija:Akademici HAZU]]
[[Kategorija:Akademici HAZU]]

Posljednja izmjena od 24. listopad 2026. u 21:14

Slobodan Novak
Datoteka:Slobodan Novak STG10179.gif
Slobodan Novak
Puno ime Ante Slobodan Novak
Rođenje 3. studenoga 1924.
Split, Hrvatska
Smrt 25. srpnja 2016.
Zagreb, Hrvatska
Nacionalnost Hrvat
Supruga(e) Nada
Djeca Ranko i Javor

Slobodan Novak (Split, 3. studenoga 1924. - Zagreb, 25. srpnja 2016.),[1] bio je hrvatski prozaik, romanopisac i esejist, akademik HAZU. Uz Ranka Marinkovića i Vladana Desnicu, spada u najbolje, kanonske hrvatske prozaike druge polovice 20. stoljeća.[2]

Životopis

Slobodan Novak rođen je u Splitu, 3. studenoga 1924. godine, od oca Duje i majke Marije Smoje, kao deseti odvjetak stare splitske hrvatske pučke porodice Novakovih.[1] Kršten je u katoličkoj crkvi imenom Ante Slobodan.[1] Pučku školu završio je u Rabu, a gimnaziju je polazio u Splitu. Maturirao je u Sušaku 1943. godine u Prvoj hrvatskoj gimnaziji na Sušaku,[1] nakon čega je otišao u partizane. Prišao je komunistima te se učlanio u SKOJ.[2]

Rodio se u kavani i živio je u obitelji koja je radila u kavanskom okružju. Kad je došao u sjemenište, imao je, po svojim riječima, ljagu, jer su mu ondje govorili da je kavansko dijete, a kad je otišao u partizane, imao je ljagu jer je bio sjemeništarac.[2][3]

Drugi svjetski rat proveo je u partizanima, što je kasnije ironijski opisao u autobiografsko-esejističkim zapisima Digresije (2001.) i Protimbe (2003.). U partizanima ga nisu gledali kao njihovog, jer je bio intelektualac, promišljao je stvari i nikad nije htio nepravedno osuditi druge ni kad su to tražili od njega, a kad je vidio nakon Rezolucije Informbiroa kako komunisti gaze vjerne ljude, shvatio je kakav je to sustav. Zbog stalna osjećaja nepripadanja i njegova prelaska iz krajnosti u krajnost, stekao je snažan dojam da nigdje nije potpuno prihvaćen, što mu je silovito imalo upliva na književno stvarateljstvo.[3]

Diplomirao je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti u Zagrebu 1953. godine. Radio je kao lektor i korektor, dramaturg u HNK u Splitu, te kao novinar i urednik u nakladničkim kućama. Član je HAZU od 1983. godine. Godine 1999., 27. srpnja, Slobodan Novak proglašen je počasnim građaninom Grada Raba.

Umro je u Zagrebu, 25. srpnja 2016. godine.

Književno stvaralaštvo

Počeo je tendencioznim i patetičnim pjesmama prepunima bolnih reminiscencija na ratne strahote. Stihovi su okupljeni u zbirci Glasnice u oluji (1950.). No, vrlo brzo se preorijentirao na pripovjednu prozu koju počinje objavljivati u «Krugovima» i «Republici». Pažnju kritike i publike svratio je kratkim autobiografskim romanom Izgubljeni zavičaj, 1955., u kojemu tematizira događaje iz djetinjstva provedena na idiličnom otoku. Roman protječe u znaku nostalgične evokacije emocijama natopljenih slika, lirskih i arkadijskih ugođaja, dok pripovjedački ritam pomno slijedi cikličnost izmjene godišnjih doba. Pripovjedač se javlja u dva lika: infantilnom «ja» koje promatra, registrira i upija sve oko sebe te sadašnjem, odraslom «ja» koje sentimentalno i s priličnom dozom rezignacije rekreira mladenačke slike i dojmove. Ta dvojnost, kojom postiže duboko intimno seciranje, jedna je od ključnih točaka Novakove umjetnosti pripovijedanja.

Planirao je napisati opsežni roman Silentium, koji je odustao napisati do kraja jer je međuvremenu Ivan Raos vjerno i autentično napisao kvalitetni roman Žalosni Gospin vrt koji je bio teme sa sličnim događajima i atmosferom, a pod utjecajem SKJ, nije želio da ga itko optuži da piše satiru na ondašnje društvo. Silentium je bio sjećanje na mladenačke dane. Nepotpuno djelo je izašlo u Novakovim sabranim djelima.[2]

Najveći estetski domet ostvario je u romanu Mirisi, zlato i tamjan, 1968. godine. To je priča o rezigniranome umirovljenom intelektualcu srednjih godina koji sa svojom ženom na izoliranu otoku svodi životne račune i njeguje prastaru Madonu Markantunovu, nekadašnju bogatu patricijku i vlasnicu polovice otoka. Radnja se odvija šezdesetih godina, dok je vrijeme priče određeno Madoninim ekskrementalnim ciklusom: 18 dana između dva staričina «pražnjenja». Glavni lik - Mali - vezan je uz Madonu složenim odnosom koji je mješavina altruizma i mazohizma. Služeći staricu, Novakov antijunak zapravo okajava grijehe prošlosti i na simboličan, gotovo ritualan način, čisti se od bivšeg života, zabluda, bezbožništva i dogmatizma. U glavnome liku sabijeno je iskustvo čitave jedne generacije koja je vjerovala u politički projekt i socijalnu utopiju, a potom doživjela potpun slom, bolno otrježnjenje i deziluziju. U tom je svjetlu i lik Madone polivalentan: ona je simbol tradicije, povijesti, starog društva i Crkve - svega onoga što je generacija Malog u svojemu revolucionarnomu mladenačkom zanosu htjela srušiti. Zato se i kaže da «invalid budućnosti njeguje invalida prošlosti». Prepun vjerskih rituala i biblijske simbolike, na što upućuje već i naslov, roman operira s dvama slojevima značenja i s dvama planovima zbivanja: konkretnim i alegorijskim; profanim i sakralnim. Na prvoj razini problematizira se aktualna društvena stvarnost, dok se na drugoj uspostavlja alegorijska priča o otuđenju čovjeka. Slična dvojnost prati i glavnog lika: on je dualist, vjernik dviju vjera, razapet između ideala i stvarnosti. Tu će svoju idejnu rastrganost možda najbolje izraziti željom da mu, kad umre, na grob stave crvenu zvijezdu petokraku razapetu na crni križ. Kroz osobnu ispovijest i kroz mučan proces samospoznaje glavnog lika ovaj, u biti, moralistički roman analizira generacijsku sudbinu, obračunava sa svakom ideologijom i traži odgovore na temeljna egzistencijalna pitanja modernog čovjeka. Djelo je moderno strukturirano, realizirano kao veliki solilokvij s razgranatim asocijacijama. Pisano je tonom razorne ironije i sarkazma, a osnovni osjećaj u znaku je egzistencijalističke mučnine i gađenja prema svijetu.

Neglede zbirke poezije Glasnice u oluji koju je objavio 1962., Novak je iskazivao poetske elemente u svojoj prozi. Književni kritičari su uočili Novakove poetske pasaže i pjesme u prozi. U doba kad je pisao poeziju, bila je izjavna poezija, a ne poezija lirike. Sam Novak ih je poslije okvalificirao sentencama i mudrovanjima, a poslije se poezije odrekao više puta.[2]

Istu tematsku i poetičku liniju Novak slijedi i u kratku romanu Izvanbrodski dnevnik (satirički intoniranom[2]), 1977. Djelo je realizirano kao narativni triptih: sastoji se od triju posebnih novelističkih cjelina koje su međusobno povezane pripovjedačem, likovima, situacijama i motivima. Opisana su tri putovanja na relaciji Otok — Kopno — Otok. No i opet su ta putovanja povod za obračun s kolektivnim mitovima i vlastitim iluzijama.

Do samostalne Hrvatske nerijetko je imao problema s objavljivanjem, zbog čega je morao potezati političke veze i dovijati se na druge načine, koristeći se i svojim partizanskim i skojevskim stažem, da bi izborio objavu. Time je izborio da i Ivan Raos uđe u književni život, odnosno da mu objave djela. Uz to, često je zbog samog mogućeg naslućivanja satiriziranja nekih likova, ili pomoći članova obitelji drugim osobama koje su uskoro pale u političku nemilost, iako su bili ratni članovi Partije, bio na rubu da ga pošalju na robiju na Goli otok, a poslije su ga nazivali antisocijalističkim elementom te je bio pod primotrom. Supruga mu je bila u nemilosti režima te je izbačena s fakulteta, "Barba", njegov "drugi otac" je ubijen, premda nedužan. Redatelja splitskog HNK Vojdraga Berčića, koji je osudio Milu Budaka, okvalificirao je "mizerijom od čovjeka".[2][4]

Djela su mu uspješno ekranizirana uz izuzetak filmskog scenarija Žedni car, za film Palma među palmama.[2]

U novije doba Novak se javio zbirkom razgovora s Jelenom Hekman, Digresije, 2001., te proširenim Digresijama, naziva Protimbe, 2003. godine. Protimbe su jedno od vrhunskih ostvarenja hrvatske autobiografske proze, bogate reminiscencijama i asocijacijama na mladost, politički i društveni život u Jugoslaviji, na piščev doživljaj Domovinskoga rata i političko-društvenih mijena do godine izlaska. Protimbe su bile kao svojevrsna ispovijed samom sebi i priznavanje pogrješaka i zabluda iz prošlosti. U Protimbama se osvrnuo na crkvena pitanja više nego drugi katolički pisci, kritizirao celibat, usporedio katolički odgoj s praksom komunističke omladine, iskritizirao Josipa Broza Tita što je otrgnuo Srijem, Boku Kotorsku, Posavinu i Hercegovinu iz sastava Hrvatske, i protivio se mitu da je Tito pripojio Istru u sastav Hrvatske ("On Istru nije pripojio, ... Istra se sama ugurala Hrvatskoj... Istra je sama donijela odluku da se pripoji matici domovini. Cijelo poslijeratno vrijeme Istra je bila zapostavljena.").[2] Tu su portreti njegovih znanaca, prijatelja i protivnika, od Vlade Gotovca do Antuna Šoljana, od Svena Laste do Vladimira Bakarića, te autorova promišljanja i vrjednovanja položaja hrvatstva, pravopisa, estetike, haškoga suda, ratnih zločina, srpskog političkoga projekta, komunizma i nacionalnoga usuda.

Opsegom neveliko, Novakovo je djelo svojom kakvoćom, izražajnošću i ujednačenošću jedan od vrhunaca hrvatske moderne proze, ravnopravno najboljim svjetskim književnim ostvarajima egzistencijalističke usmjerbe.

Jednim je od hrvatskih intelektualaca koji je kritički pisao o ulasku Hrvatske u EU (u Forumu 10-12, Europa kojoj uvijek pripadamo nije isto što i politička zajednica u koju danas srljamo).[5]

Djela

  • Glasnice u oluji, (pjesme), Novo pokoljenje, Zagreb, 1950.
  • Iza lukobrana, (pjesme), (u knjizi trojice autora, Pjesme, Nikola Milićević, Slobodan Novak, Vlatko Pavletić), Zora, Zagreb, 1953. (Mala biblioteka, knj. 153.),
  • Izgubljeni zavičaj, (proza), Split, 1954. (tal. prijevod: Piccolo mondo perduto, Hefti Edizioni, Milano, 1992.; njem. prijevod: Die verlorene Heimat, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1997., Wieser Verlag, Klagenfurt, 2008.)
  • Trofej, (drama), Lykos, Zagreb, 1960. (suautor Stjepan Perović)[6]
  • Tvrdi grad: novele, (zbirka proze), Zora, Zagreb, 1961. (na madž. jeziku Erös vár, Forum, Novi Sad 1964., prijevod: Csuka Zoltán.)
  • Novele, (izbor iz zbirke Tvrdi grad s dodatkom novele Živjeti za našu stvar), Prosveta, Beograd, 1963.
  • Mirisi, zlato i tamjan, (roman), Matica hrvatska, Zagreb, 1968. (11 izdanja) (engl. izd.: Gold, frankincense, and myrrh, Most/​The Bridge-Forest Books, Zagreb-London-Boston, 1991., Autumn Hill Books, Iowa City, 2007.; češ. izd.: Myrha, zlato a kadidlo, Argo, Prag, 1999.)
  • Izgubljeni zavičaj, Dolutali metak, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1969.
  • Izvanbrodski dnevnik – tri putovanja, (romansirani triptih), BiblioTeka, izdanje Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1976. (engl. prijevod: Three journeys, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2012.)[7]
  • Izgubljeni zavičaj i 12 novela, Znanje, Zagreb, 1980., (biblioteka Evergrin, knj. 7.)
  • Izabrana proza, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1981., (biblioteka Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 160.)
  • Građa za portret pisca (prigodno izdanje s pjesmama, prozom, te odlomkom neobjavljene proze), Međunarodni slavistički centar-Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb-Dubrovnik, 1988.
  • Slobodan Novak - Izabrana djela, 1-6, (Južne misli, Izgubljeni zavičaj, Mirisi, zlato i tamjan, Dolutali metak, Izvanbrodski dnevnik, Strašno je znati), Globus, Zagreb, 1990.
  • Digresije: razgovori s Jelenom Hekman, Ex libris, Zagreb, 2001.
  • Protimbe: prerađene i proširene Digresije, Naklada Ljevak, Zagreb, 2003.
  • Moje univerzijade: novele, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.
  • Pristajanje, (roman), Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.[8]
  • Sabrana djela, 1-8, (Glasnice u oluji, Izgubljeni zavičaj, Zakrivljeno vrijeme: dramski dijalozi, Dalje treba misliti: kratke proze, Mirisi, zlato i tamjan, Protimbe: prerađene i proširene Digresije, Sjetna rekapitulacija: podlistci, zapisi, prijepori, sporenja, ogledi, prikazi, recenzije, kazalište, Izjašnjavanja: razgovori, izjave, pisma, govori), Matica hrvatska, Zagreb, 2009.-2011.[9]
  • Triptih o moru: o radosti, zaboravu i o strahu, Školska knjiga, Zagreb, 2014. (suautor Vatroslav Kuliš)[10]

Nagrade, odlikovanja i priznanja

Nagrade

  • 1955.: Nagrada Grada Zagreba za Izgubljeni zavičaj.
  • 1962.: Nagrada Grada Zagreba za Tvrdi grad.
  • 1966.: Nagrada Jugoslavenskog festivala radio-drame u Novom Sadu za najbolji radio-dramski tekst Majstore, kako vam je ime?
  • 1968.: NIN-ova nagrada kritike za najbolji jugoslavenski roman godine, Mirisi, zlato i tamjan.
  • 1968.: Concours international du drame radiophonique Praha-Warszawa-Zagreb / Međunarodnog natječaja radio–drame Prag–Varšava–Zagreb za Zakrivljeni prostor.
  • 1969.: Nagrada Vladimir Nazor za roman godine Mirisi, zlato i tamjan.
  • 1969.: Nagrada Matice hrvatske za roman godine Mirisi, zlato i tamjan.
  • 1969.: Nagrada kritike “Večernjeg lista” za knjigu godine, Mirisi, zlato i tamjan.
  • 1990.; Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.[11][2]
  • 1994.: Nagrada "Vjesnika" na Tjednu hrvatske drame u Teatru ITD, za tekst predstave Mirisi, zlato i tamjan.
  • 2005.: Nagrada "Miroslav Krleža" Društva hrvatskih književnika.
  • 2005.: Nagrada Matice hrvatske "August Šenoa" za roman Pristajanje.
  • 2005.: Nagrada Slobodne Dalmacije "Emanuel Vidović" za životno djelo.
  • 2011. i 2012.: Nagrada Matice hrvatske "August Šenoa" za Sabrana djela.[12]

Odlikovanja

Priznanja

  • 1999.: Počasni građanin Grada Raba.

Izvori

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 akademik Slobodan Novak, književnik, info.hazu.hr, pristupljeno 31. srpnja 2016.
  2. ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 Denis Derk: Slobodan Novak: Uvijek sam nosio crnu ljagu na sebi . Večernji list. 19. prosinca 2012. Pristupljeno 24. listopada 2026.
  3. ↑ 3,0 3,1 Večernji.hr: Rođen je u krčmi, odrastao u kavani i završio u partizanima: Život akademika i njegova crna ljaga. Večernji list. 23. listopada 2026. Pristupljeno 24. listopada 2026.
  4. ↑ Berčić je osudio Budaka donijevši odluku u jedno popodne, premda je nije bio ni završeni sudac ni odvjetnik, nego tek student na drugoj godini studija prava, što je uzevši u obzir težinu i brzinu odluke koju je donio, krajnje ponižavajuće za pravnu struku i osobe koje su dugo godina radile u pravničkoj struci.
  5. ↑ Lidija Eterović, Izlog knjiga. Periodika. Od Andrića do Europske unije, Hrvatsko slovo, 27. siječnja 2012., str. 23.
  6. ↑ HAZU: bibliografija Slobodana Novaka. hazu.hr, preuzeto 13. listopada 2012.
  7. ↑ Three journeys / Slobodan Novak, katalog.gkr.hr, pristupljeno 31. svibnja 2016.
  8. ↑ Sa(n)jam knjige u Istri, Autori & Knjige, Slobodan Novak. sanjamknjige.hr, preuzeto 30. kolovoza 2010.
  9. ↑ Mira Muhoberac, Svemir Novakove genijalnosti. matica.hr, preuzeto 13. listopada 2012.
  10. ↑ Izlog knjiga – Piše: Kristina Repar, Hrvatsko slovo, pristupljeno 31. svibnja 2016.
  11. ↑ Jednom je dobio tu nagradu prije jednoglasno, no došao je Božidar Gagro i rekao da nagradu dobija Vojin Jelić.
  12. ↑ Nagrade Davorinu Rudolfu, Slobodanu Novaku, Milanu Miriću i Sanji Nikčević. novilist.hr, HINA, preuzeto 5. srpnja 2013.

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Slobodan_Novak&oldid=789425"