| Hrvatsko slovo | |
|---|---|
| Logotip Hrvatsko slovo. | |
| Tip | tjednik |
| Format | berliner |
| Vlasnik | HKZ - Hrvatsko slovo d.o.o. |
| Izdavač | HKZ - Hrvatsko slovo d.o.o. |
| Glavni urednik | Stjepan Šešelj |
| Utemeljen | 28. travnja 1995. |
| Jezik | hrvatski |
| Prestao izlaziti | 11. veljače 2022.[1] |
| Sjedište | Hrvatske bratske zajednice 4 Zagreb, Hrvatska |
Hrvatsko slovo — Verbum croaticum je bio hrvatski tjednik i dvotjednik za kulturu sa sjedištem u Zagrebu.[2]
Izdavačka koncepcija
Tjednik je objavljivao članke, razgovore, podlistke, priloge, kritike i osvrte iz područja kulture i umjetnosti (književnosti, likovne umjetnosti, kazalište, televizije), članke inspirirane hrvatskom svakodnevnicom, politikom i športskim događajima, te humoristično-satirični prilog.
Povijest
Na osnivačkom skupu u Zagrebu, održanom 28. ožujka 1995., prihvaćena je koncepcija novoga tjednika, koju je izložio Dubravko Horvatić, i prijedlog Mile Pešorde da tjednik nosi ime HRVATSKO SLOVO. Prvi broj Hrvatskoga slova predstavili su u Zagrebu 28. travnja 1995. njegovi osnivači književnici Dubravko Horvatić, glavni urednik, Stjepan Šešelj, ravnatelj, Mile Pešorda, zamjenik glavnog urednika i urednik za književnost, i predsjednik DHK Nedjeljko Fabrio. Jednim od supokretača bio je hrvatski pjesnik Mile Maslać[3], poslije zamjenikom glavnog urednika ovog lista.[4] Urednički kolegij prvog broja činili su: Ivan Božićević, Želimir Ciglar, Ljiljana Domić, Pajo Kanižaj, Jagoda Martinčević, Mile Pešorda i Mario Sabljić. Prvi je broj izašao 28. travnja 1995. Na pola naslovnice je bila slika grada s bojišnice Gospića. Uz sliku su bile najave napisa i autora koji su pisali u tom prvom broju: Petar Šegedin, Ranko Marinković, Slobodan Novak, Nedjeljko Fabrio, Boris Biletić, Veljko Barbieri, Željko Olujić i Hrvoje Hitrec.[5]
Ciljevi Hrvatskoga slova bili su promicanje hrvatske kulture, svijesti o nacionalnim interesima hrvatskog naroda, zatim promicanje svijesti o velikim djelima nacionalnih manjina koje su znatno pridonijele Hrvatskoj i hrvatskoj kulturi.
Premda osnovano u ratno doba, još prije slavne oslobodilačke operacije Oluje, dok je znatan dio Hrvatske bio okupiran, protuhrvatski krugovi odmah su prepoznali pravog neprijatelja. Odmah su zaredali svakomjesečni baražni napadi na list. To je bila orkestrirana hajka jakih dnevnih i tjednih novina te umreženih i izdašno financiranih protuhrvatskih lobija bez kraja i kriterija. Hajka je otišla dotle da joj se pridružio nekakvi nazovi diplomski rad Filozofskog fakulteta u Rijeci (2020.) pisan s militantno lijeve pozicije a na subkreativnog zbrajanja svih dosadašnjih, već izlizanih optužbi. Stalno su bili diskreditirani da su "državna tiskovina" pod protekcijom predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, što uope nije odgovaralo zbilji. Uredništvo je djelovalo u malom i neprikladnom prostoru, i slabo financijski poduprto. Bilo je u ulici Pod Zidom, IV. kat, u adaptiranom potkrovnom stanu, uz golubinjak na stubištu. Zbog takva smještaja uredništvo je sjedilo i radilo u kaputima. Poneki i bez plaćenog zdravstvenog osiguranja te reguliranog radnoga staža. Usprkos tome, urednici su pažljivim biranjem teme pozicionirali Hrvatsko slovo na vrh zanimljivosti između raznih tiskovina, bez oglašavanja u elektronskim ili drugim medijima. Podla opstruiranja s kojima su se susretali nisu stala. Niz trgovina, a prije svega velikih lanaca odbijao je prodavati Hrvatsko slovo, ili ga je skrivalo ispod pulta, ili je ciljano i redovito bio smještan na pultu kioska ispod krajnje lijevih tiskovina neojugoslavenske orijentacije.[6]
U vrijeme udara na hrvatski pravopis Babić-Finka-Moguš i nametanja pravopisa koji je restaurirao neka polazišta Novosadskog pravopisa odnosno dekroatizaciju i reserbizaciju hrvatskog jezika, dogodila su se nova financijska zakidanja Hrvatskog slova. Zbog politički motivirana višegodišnjeg smanjivanja financijske potpore lista od strane ministarstv kulture i medija, koja je na koncu došla do potpuna ukidanja potpore, list je izlazio u sve manjem formatu, sa sve manje stranica, sa sve suradnika i koji su sve češće volonterski pisali, prešao je s tjednog ritma na dvotjedni ritam izlaženja.[7] Sredinom veljače 2022. gradonačelnik Tomašević iz lijevoradikalne stranke ukinuo je najam gradskog prostora Hrvatskome slovu. Kao posljedica sinkrona udara na financijsku konstrukciju i poslovanje, list je na koncu je prestao izlaziti. Nasuprot tome, ministarstvo je nastavilo obilati financirati tiskovine i udruge koje su se izrugivale hrvatskoj državi kao takvoj, koje su blatile Domovinski rat i ključne vrijednosti hrvatskog društva.[7][6]
Ugledni suradnici
Tjednik je objavio razgovore s brojnim hrvatskim uglednicima.
Za suradnike je imao brojne hrvatske uglednike - književnike, umjetnike, znanstvenike, kao i stručnjake iz raznih područja, kao što su Vlado Andrilović, Ivan Aralica, Ivan Babić, Stjepan Šulek (jedno vrijeme glavni urednik), Franjo Brkić, Emil Čić, Tomislav Dretar, Malkica Dugeč, Nela Eržišnik, Dubravko Horvatić, Marijan Krmpotić, Krešimir Mišak, Javor Novak, Mladen Pavković, Mile Pešorda, Zlatko Tomičić, Marijan Horvat-Mileković, Tomislav Sunić, Tin Kolumbić, Nevenka Nekić, Zvonimir Magdić, Ivan Biondić, Branimir Souček, Zoran Vukman, Branka Hlevnjak, Igor Mrduljaš, Nenad Piskač, Esad Jogić, Lidija Bajuk[8], Željko Sabol, Ivan Boždar (pseudonim Satir iliti podivljali čovik)[9], Damir Pešorda, Benjamin Tolić, Davor Dijanović, Ivica Luetić i drugi.
Višestruko međunarodno nagrađivani hrvatski karikaturist Nikola Listeš redovni je suradnik Hrvatskog slova. U Hrvatskom su slovu objavljeni književni uradci na hrvatskom jeziku i prijevodi književnih uradaka na hrvatski jezik poznatih književnika i akademika: Ivana Brajdića, Nietzsche i drugih.
Nakladništvo
Hrvatsko slovo u svojoj Knjižnici Hrvatskog slova objavio je djela ovih hrvatskih književnika i inih uglednika[10]:
Urednici
Urednici su bili[2]:
- od god.1,br.1(1995.) glavni i odgovorni urednik: Dubravko Horvatić;
- od god.4,br.179(1998.): Stjepan Šešelj;
- od god.4,br.186(1998.): Ante Matijašević;
- od god.6,br.246(2000.) glavni urednik: Ivan Jindra;
- od god.8,br.387(2002.): Stjepan Šulek;
- od god.9,br.438(2003.): v.d. glavnog urednika: Igor Mrduljaš;
- od god.9,br.444(2003.) glavni urednik: Marijan Križić;
- od god.10,br.457(2004.)-god.10,br.488(2004.): Domagoj Margetić;
- od god.11,br.546(2005.): Nenad Piskač;
- od god.16,br.798(2010.): Stjepan Šešelj.
Izdavači
Izdavači su bili:
- Od god.1,br.1(1990) Društvo hrvatskih književnika : Narodne novine;
- Od god.5,br.237(1999): Društvo hrvatskih književnika : HKZ - Hrvatsko slovo : Hrvatski informativni centar;
- Od god.6,br.252(2000)-god.10,br.458(2004): HKZ-Hrvatsko slovo : Hrvatski informativni centar.[2]
Ustanovljene nagrade
- Za izuzetno vrijedna prozna i pjesnička djela objavljena u listu, od 2005. godine Hrvatsko slovo dodjeljuje nagradu Dubravko Horvatić, tako nazvanu u čast svog pokojnog utemeljitelja i urednika, Dubravka Horvatića.[12]
- 15. lipnja 2009. godine Hrvatska kulturna zaklada i tjednik za kulturu Hrvatsko slovo ustanovili su Nagradu Ljubica Štefan.[12]
Izvori
- ↑ Hrvatsko slovo, broj 1350., Zagreb, 11. veljače 2022.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 (NSK). Pristupljeno 23. ožujka 2022.
- ↑ Imehrvatsko.net, preuzeto 25. veljače 2013.
- ↑ Mirko Marjanović: Leksikon hrvatskih književnika BiH od najstarijih vremena do danas
- ↑ Hrvoje Hitrec, HKV: Hitrec: Ukrajina ne će biti pokorena. Prije će Dnjepar poteći uzvodno…. Kamenjar.com. 7. ožujka 2022. Pristupljeno 23. ožujka 2022.
- ↑ 6,0 6,1 Javor Novak: Kako je uništeno Hrvatsko slovo!?. Crodex.net. / Hrvatsko slovo (1995.-2022.). 22. veljače 2022. Pristupljeno 23. ožujka 2022.
- ↑ 7,0 7,1 Hrvatsko slovo ugašeno, ili kako protuhrvatsku rabotu . Crodex.net/objava Udruge Vigilare na Facebooku. 24. veljače 2022. Pristupljeno 23. ožujka 2022.
- ↑ Lidija Bajuk: Dnevnik. 7.-13. X. Potrudimo se očuvati najveće vrijednosti hrvatske tradicije, Hrvatsko slovo, petak, 18. studenoga 2011., str. 7.
- ↑ Ivan Boždar, osobne stranice
- ↑ Hrvatsko slovo, str. 27, petak, 1. veljače 2008.
- ↑ M.T.: Pero Pavlović, Katolički tjednik, preuzeto 25. veljače 2013.
- ↑ 12,0 12,1 HKZ: Nagrade, preuzeto 25. veljače 2013.