Slobodan Novak
| Slobodan Novak | |
|---|---|
| 220px Slobodan Novak | |
| Puno ime | Slobodan Novak |
| Rođenje | 3. studenoga 1924. Split, Hrvatska |
| Smrt | 25. srpnja 2016. Zagreb, Hrvatska |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Supruga(e) | Nada |
| Djeca | Ranko i Javor |
| Portal o životopisima | |
Slobodan Novak (Split, 3. studenoga 1924. - Zagreb, 25. srpnja 2016.),[1] bio je hrvatski prozaik, romanopisac i esejist, akademik HAZU.
Životopis
Slobodan Novak rođen je u Splitu, 3. studenoga 1924. godine, od oca Duje i majke Marije Smoje, kao deseti odvjetak stare splitske hrvatske pučke porodice Novakovih.[1] Kršten je u katoličkoj crkvi imenom Ante Slobodan.[1] Pučku školu završio je u Rabu, a gimnaziju je polazio u Splitu. Maturirao je u Sušaku 1943. godine u Prvoj hrvatskoj gimnaziji na Sušaku.[1] Drugi svjetski rat proveo je u partizanima, što je kasnije ironijski opisao u autobiografsko-esejističkim zapisima Digresije (2001.) i Protimbe (2003.). Diplomirao je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti u Zagrebu 1953. godine. Radio je kao lektor i korektor, dramaturg u HNK u Splitu, te kao novinar i urednik u nakladničkim kućama. Član je HAZU od 1983. godine. Godine 1999., 27. srpnja, Slobodan Novak proglašen je počasnim građaninom Grada Raba.
Umro je u Zagrebu, 25. srpnja 2016. godine.
Književno stvaralaštvo
Počeo je tendencioznim i patetičnim pjesmama prepunima bolnih reminiscencija na ratne strahote. Stihovi su okupljeni u zbirci Glasnice u oluji (1950.). No, vrlo brzo se preorijentirao na pripovjednu prozu koju počinje objavljivati u «Krugovima» i «Republici». Pažnju kritike i publike svratio je kratkim autobiografskim romanom Izgubljeni zavičaj, 1955., u kojemu tematizira događaje iz djetinjstva provedena na idiličnom otoku. Roman protječe u znaku nostalgične evokacije emocijama natopljenih slika, lirskih i arkadijskih ugođaja, dok pripovjedački ritam pomno slijedi cikličnost izmjene godišnjih doba. Pripovjedač se javlja u dva lika: infantilnom «ja» koje promatra, registrira i upija sve oko sebe te sadašnjem, odraslom «ja» koje sentimentalno i s priličnom dozom rezignacije rekreira mladenačke slike i dojmove. Ta dvojnost, kojom postiže duboko intimno seciranje, jedna je od ključnih točaka Novakove umjetnosti pripovijedanja.
Najveći estetski domet ostvario je u romanu Mirisi, zlato i tamjan, 1968. godine. To je priča o rezigniranome umirovljenom intelektualcu srednjih godina koji sa svojom ženom na izoliranu otoku svodi životne račune i njeguje prastaru Madonu Markantunovu, nekadašnju bogatu patricijku i vlasnicu polovice otoka. Radnja se odvija šezdesetih godina, dok je vrijeme priče određeno Madoninim ekskrementalnim ciklusom: 18 dana između dva staričina «pražnjenja». Glavni lik - Mali - vezan je uz Madonu složenim odnosom koji je mješavina altruizma i mazohizma. Služeći staricu, Novakov antijunak zapravo okajava grijehe prošlosti i na simboličan, gotovo ritualan način, čisti se od bivšeg života, zabluda, bezbožništva i dogmatizma. U glavnome liku sabijeno je iskustvo čitave jedne generacije koja je vjerovala u politički projekt i socijalnu utopiju, a potom doživjela potpun slom, bolno otrježnjenje i deziluziju. U tom je svjetlu i lik Madone polivalentan: ona je simbol tradicije, povijesti, starog društva i Crkve - svega onoga što je generacija Malog u svojemu revolucionarnomu mladenačkom zanosu htjela srušiti. Zato se i kaže da «invalid budućnosti njeguje invalida prošlosti». Prepun vjerskih rituala i biblijske simbolike, na što upućuje već i naslov, roman operira s dvama slojevima značenja i s dvama planovima zbivanja: konkretnim i alegorijskim; profanim i sakralnim. Na prvoj razini problematizira se aktualna društvena stvarnost, dok se na drugoj uspostavlja alegorijska priča o otuđenju čovjeka. Slična dvojnost prati i glavnog lika: on je dualist, vjernik dviju vjera, razapet između ideala i stvarnosti. Tu će svoju idejnu rastrganost možda najbolje izraziti željom da mu, kad umre, na grob stave crvenu zvijezdu petokraku razapetu na crni križ. Kroz osobnu ispovijest i kroz mučan proces samospoznaje glavnog lika ovaj, u biti, moralistički roman analizira generacijsku sudbinu, obračunava sa svakom ideologijom i traži odgovore na temeljna egzistencijalna pitanja modernog čovjeka. Djelo je moderno strukturirano, realizirano kao veliki solilokvij s razgranatim asocijacijama. Pisano je tonom razorne ironije i sarkazma, a osnovni osjećaj u znaku je egzistencijalističke mučnine i gađenja prema svijetu.
Istu tematsku i poetičku liniju Novak slijedi i u kratku romanu Izvanbrodski dnevnik, 1977. Djelo je realizirano kao narativni triptih: sastoji se od triju posebnih novelističkih cjelina koje su međusobno povezane pripovjedačem, likovima, situacijama i motivima. Opisana su tri putovanja na relaciji Otok — Kopno — Otok. No i opet su ta putovanja povod za obračun s kolektivnim mitovima i vlastitim iluzijama.
U novije doba Novak se javio zbirkom razgovora s Jelenom Hekman, Digresije, 2001., te proširenim Digresijama, naziva Protimbe, 2003. godine. Protimbe su jedno od vrhunskih ostvarenja hrvatske autobiografske proze, bogate reminiscencijama i asocijacijama na mladost, politički i društveni život u Jugoslaviji, na piščev doživljaj Domovinskoga rata i političko-društvenih mijena do godine izlaska. Tu su portreti njegovih znanaca, prijatelja i protivnika, od Vlade Gotovca do Antuna Šoljana, od Svena Laste do Vladimira Bakarića, te autorova promišljanja i vrjednovanja položaja hrvatstva, pravopisa, estetike, haškoga suda, ratnih zločina, srpskog političkoga projekta, komunizma i nacionalnoga usuda.
Opsegom neveliko, Novakovo je djelo svojom kakvoćom, izražajnošću i ujednačenošću jedan od vrhunaca hrvatske moderne proze, ravnopravno najboljim svjetskim književnim ostvarajima egzistencijalističke usmjerbe.
Jednim je od hrvatskih intelektualaca koji je kritički pisao o ulasku Hrvatske u EU (u Forumu 10-12, Europa kojoj uvijek pripadamo nije isto što i politička zajednica u koju danas srljamo).[2]
Djela
- Glasnice u oluji, (pjesme), Novo pokoljenje, Zagreb, 1950.
- Iza lukobrana, (pjesme), (u knjizi trojice autora, Pjesme, Nikola Milićević, Slobodan Novak, Vlatko Pavletić), Zora, Zagreb, 1953. (Mala biblioteka, knj. 153.),
- Izgubljeni zavičaj, (proza), Split, 1954. (tal. prijevod: Piccolo mondo perduto, Hefti Edizioni, Milano, 1992.; njem. prijevod: Die verlorene Heimat, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1997., Wieser Verlag, Klagenfurt, 2008.)
- Trofej, (drama), Lykos, Zagreb, 1960. (suautor Stjepan Perović)[3]
- Tvrdi grad: novele, (zbirka proze), Zora, Zagreb, 1961. (na madž. jeziku Erös vár, Forum, Novi Sad 1964., prijevod: Csuka Zoltán.)
- Novele, (izbor iz zbirke Tvrdi grad s dodatkom novele Živjeti za našu stvar), Prosveta, Beograd, 1963.
- Mirisi, zlato i tamjan, (roman), Matica hrvatska, Zagreb, 1968. (11 izdanja) (engl. izd.: Gold, frankincense, and myrrh, Most/The Bridge-Forest Books, Zagreb-London-Boston, 1991., Autumn Hill Books, Iowa City, 2007.; češ. izd.: Myrha, zlato a kadidlo, Argo, Prag, 1999.)
- Izgubljeni zavičaj, Dolutali metak, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1969.
- Izvanbrodski dnevnik – tri putovanja, (romansirani triptih), BiblioTeka, izdanje Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1976. (engl. prijevod: Three journeys, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2012.)[4]
- Izgubljeni zavičaj i 12 novela, Znanje, Zagreb, 1980., (biblioteka Evergrin, knj. 7.)
- Izabrana proza, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1981., (biblioteka Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 160.)
- Građa za portret pisca (prigodno izdanje s pjesmama, prozom, te odlomkom neobjavljene proze), Međunarodni slavistički centar-Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb-Dubrovnik, 1988.
- Slobodan Novak - Izabrana djela, 1-6, (Južne misli, Izgubljeni zavičaj, Mirisi, zlato i tamjan, Dolutali metak, Izvanbrodski dnevnik, Strašno je znati), Globus, Zagreb, 1990.
- Digresije: razgovori s Jelenom Hekman, Ex libris, Zagreb, 2001.
- Protimbe: prerađene i proširene Digresije, Naklada Ljevak, Zagreb, 2003.
- Moje univerzijade: novele, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.
- Pristajanje, (roman), Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.[5]
- Sabrana djela, 1-8, (Glasnice u oluji, Izgubljeni zavičaj, Zakrivljeno vrijeme: dramski dijalozi, Dalje treba misliti: kratke proze, Mirisi, zlato i tamjan, Protimbe: prerađene i proširene Digresije, Sjetna rekapitulacija: podlistci, zapisi, prijepori, sporenja, ogledi, prikazi, recenzije, kazalište, Izjašnjavanja: razgovori, izjave, pisma, govori), Matica hrvatska, Zagreb, 2009.-2011.[6]
- Triptih o moru: o radosti, zaboravu i o strahu, Školska knjiga, Zagreb, 2014. (suautor Vatroslav Kuliš)[7]
Nagrade, odlikovanja i priznanja
Nagrade
- 1955.: Nagrada Grada Zagreba za Izgubljeni zavičaj.
- 1962.: Nagrada Grada Zagreba za Tvrdi grad.
- 1966.: Nagrada Jugoslavenskog festivala radio-drame u Novom Sadu za najbolji radio-dramski tekst Majstore, kako vam je ime?
- 1968.: NIN-ova nagrada kritike za najbolji jugoslavenski roman godine, Mirisi, zlato i tamjan.
- 1968.: Concours international du drame radiophonique Praha-Warszawa-Zagreb / Međunarodnog natječaja radio–drame Prag–Varšava–Zagreb za Zakrivljeni prostor.
- 1969.: Nagrada Vladimir Nazor za roman godine Mirisi, zlato i tamjan.
- 1969.: Nagrada Matice hrvatske za roman godine Mirisi, zlato i tamjan.
- 1969.: Nagrada kritike “Večernjeg lista” za knjigu godine, Mirisi, zlato i tamjan.
- 1990.; Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.
- 1994.: Nagrada "Vjesnika" na Tjednu hrvatske drame u Teatru ITD, za tekst predstave Mirisi, zlato i tamjan.
- 2005.: Nagrada "Miroslav Krleža" Društva hrvatskih književnika.
- 2005.: Nagrada Matice hrvatske "August Šenoa" za roman Pristajanje.
- 2005.: Nagrada Slobodne Dalmacije "Emanuel Vidović" za životno djelo.
- 2011. i 2012.: Nagrada Matice hrvatske "August Šenoa" za Sabrana djela.[8]
Odlikovanja
- Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića
- Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom
Priznanja
- 1999.: Počasni građanin Grada Raba.
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 akademik Slobodan Novak, književnik, info.hazu.hr, pristupljeno 31. srpnja 2016.
- ↑ Lidija Eterović, Izlog knjiga. Periodika. Od Andrića do Europske unije, Hrvatsko slovo, 27. siječnja 2012., str. 23.
- ↑ HAZU: bibliografija Slobodana Novaka. hazu.hr, preuzeto 13. listopada 2012.
- ↑ Three journeys / Slobodan Novak, katalog.gkr.hr, pristupljeno 31. svibnja 2016.
- ↑ Sa(n)jam knjige u Istri, Autori & Knjige, Slobodan Novak. sanjamknjige.hr, preuzeto 30. kolovoza 2010.
- ↑ Mira Muhoberac, Svemir Novakove genijalnosti. matica.hr, preuzeto 13. listopada 2012.
- ↑ Izlog knjiga – Piše: Kristina Repar, Hrvatsko slovo, pristupljeno 31. svibnja 2016.
- ↑ Nagrade Davorinu Rudolfu, Slobodanu Novaku, Milanu Miriću i Sanji Nikčević. novilist.hr, HINA, preuzeto 5. srpnja 2013.