Ovo je glavno značenje pojma Vrgada. Za glavno naselje na ovom otoku, koje administrativno pripada općini Pakoštane pogledajte Vrgada (Pakoštane).| Vrgada | |
|---|---|
| Podatci | |
| Smještaj | Jadransko more |
| Otočna skupina | murterska otočna skupina [1] |
| Koordinate | 43°51′05″N 15°29′55″E / 43.85128691°N 15.49859398°E |
| Država |  Hrvatska
|
| Glavno naselje | Vrgada |
| Površina | 2,32[2] km2 |
| Obalna crta | 9,188[2] km |
| Broj stanovnika | 249 [3] |
 | |
Vrgada je otok u Jadranskom moru, ispred Pakoštana.
Povijest
Spominje ga Konstantin Porfirogenet već u srednjem vijeku, jer je bio od važnosti kao nadgledna točka jadranskog pomorskog puta. I danas postoje ruševine srednjovjekovne utvrde. Taj predio nosi lokalno ime Gradina i nalazi se na istoimenom brdu ponad samog mjesta.
Zemljopis
Otok je smješten između Pakoštana na sjeveru, otoka Pašmana na sjeverozapadu, Kornata na jugozapadu i Murtera na jugoistoku.
Najviša točka na otoku je vrh Srabljinovac s visinom 115 m. i. J.[1]
Gospodarstvo
Manji dio površine otoka i danas se poljoprivredno obrađuje. Nekadašnje maslinike i vinograde danas prekriva borova šuma i makija. Preostalo stalno nastanjeno, većinom starije stanovništvo održava ekstenzivnu poljoprivredu. Ona se svodi na uzgoj ovaca, peradi, održavanje maslinika te uzgoj povrća za vlastite potrebe u predjelu zvanom Podvoda. Zanimljivost je da se i dalje uzgajaju neke starinske vrste povrća: čičvarda (Cicer arietinum), blitva (Beta vulgaris), lisnati kelj, jari grah itd. Otok obiluje biljnim vrstama koje nalazimo posvud u Sredozemlju i po tome se ne razlikuje od mnoštva otoka u ovome jedinstvenome krajoliku.
Na otoku raste i mnoštvo samoniklog jestivog (smucnja), ljekovitog (Origanum sp.) te zaštićenog bilja, npr. razne podvrste Ophrys sp. Stanovništvo se bavi ribarstvom, pomorstvom i, nekada, skupljanjem soli. Moderna vremena promijenila su i načine privređivanja, pa se dio stanovništva koje ostaje na otoku bavi turizmom.
Ribarstvo je bilo glavna gospodarska grana na Vrgadi. Imali su svoju ribarsku flotu, s bracerama i inim hrvatskim brodograđevnim izumima.[4]
Radno sposobno stanovništvo većinom odlazi u susjedne gradove i događa se proces depopulacije i starenja stanovništva, svojstven svim sličnim mediteranskim prostorima. Ljudi se na otoke vraćaju kao umirovljenici ili sezonski, povremeno posjećuju rodbinu.
Gastronomija
U prošlosti je sušenje (osobito "pod kapotom") raznih vrsta riba i inih morskih organizama bilo jako rašireno. Osobito se je puno sušilo pasovinu. Skupa sa sušenjem bila je razvijena kuhinja s jelima od sušene ribe. Sušenu pasovinu (brojne ribe iz skupine pridnenih riba ili landrovine: morski pas, morska mačka, sklat i raža) se najčešće pripremalo kuhanjem, slično pripremi bakalara. Također se sušilo i ugora[5] i mola. Kulinarski "prvak" sušene ribe bio je bijeli jadranski morski pas. Spada u landovinu, bio je hrana sirotinji ali nutricionistički vrlo vrijedna i prigodna za postni obrok.[6]
Kultura
Na groblju u uvali Pržini, zvanoj i Podcrikva, nalazi se crkva sv. Andrije, zaštitnik prvih vrgadinskih kršćana i ribara. Sve do 16. stoljeća bila je župnom crkvom. Sv. Andrija je Vrgadinima simbol okupljanja u molitvi za opstojnost života na otoku.[4]
Zoran Krpetić je osnovao vrgadinski ogranak Udruge Transplant Zagreb.[7]
Zanimljivosti
Poznate osobe
- Blaž Jurišić, hrvatski jezikoslovac, dijalektolog, pisac prvog hrvatskog dijalektološkog rječnika.
- Zoran Krpetić, hrvatski fotograf[8]
- Denis Latin, hrvatski televizijski novinar i urednik
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 Vrgada :: peljar.cvs.hr
- ↑ 2,0 2,1 Duplančić Leder, T.; Ujević, T.; Čala, M. (2004): Duljine obalne crte i površine otoka na hrvatskom dijelu Jadranskog mora određene s topografskih karata mjerila 1:25 000, Geoadria, Vol. 9, No. 1, 5-32.
- ↑ Stanovništvo prema starosti i spolu po naseljima, popis 2011.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Velimir Brkić: Pasi sa vrgandinske bure ne klanjaju se ni jednom bakalaru . Zadarski tjednik. 28. prosinca 2022. Pristupljeno 29. kolovoza 2025.
- ↑ Vrgadinska “hljandrovina” kao specijalitet i suvenir . Zadarski list. 26. kolovoza 2011. Pristupljeno 29. kolovoza 2025.
- ↑ Velimir Brkić: Pasi sa vrgandinske bure ne klanjaju se ni jednom bakalaru . Zadarski tjednik. 28. prosinca 2022. Pristupljeno 29. kolovoza 2025.
- ↑ Nina Čiča: Život nakon transplantacije: 'Tek sad doista živim, a dobio sam priliku i upoznati svog unuka!' . Jutarnji list. 20. veljače 2018. Pristupljeno 29. kolovoza 2025.
- ↑ Vrgadinska “hljandrovina” kao specijalitet i suvenir . Zadarski list. 26. kolovoza 2011. Pristupljeno 29. kolovoza 2025.
Vanjske poveznice
| |||||
Nedovršeni članak Vrgada koji govori o otoku ili otočju treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima uređivanja Hrvatske internetske enciklopedije.