Susak
 |
Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima. Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica. |
Ovo je glavno značenje pojma Susak. Za glavno naselje na ovom otoku, koje administrativno pripada gradu Malom Lošinju pogledajte Susak (Mali Lošinj).| Susak | |
|---|---|
| |
| Podatci | |
| Smještaj | Jadransko more |
| Država | Hrvatska |
| Glavno naselje | Susak |
| Površina | 3,77[1] km2 |
| Obalna crta | 12,921[1] km |
| Broj stanovnika | 151[2] |
| |
Susak (Sansego) je hrvatski jadranski otok u otočnoj skupini Cres-Lošinj. Otok je geološki različit od ostalih hrvatskih otoka, oblikovan od slojeva prapora položenog na vapnenačkoj stijeni.
Na otoku postoji samo jedno mjesto, Susak. Velik broj sušćanskih (Sansegoti) iseljenika živi u Sjedinjenim Američkim Državama, najviše u Hobokenu, New Jersey. Susak je karakterističan po specifičnom govoru i narodnoj nošnji.
Naselja
Na otoku postoje dva naselja, Donje Selo ili Spjaža, i starije, Gornje Selo. Udaljenost između tih dvaju sela je stotinjak metara, a prometnica koja ih povezuje je zapravo krivudavo kameno stubište koje ide kroz trstiku.
Gornje Selo je malo udaljenije od mora, a Donje Selo, odnosno Spjaža, kako sam naziv sugerira, je priobalno.
Stanovništvo
Jedino autohtono i apsolutno većinsko stanovništvo su Hrvati (Sansegoti).
Svojevremeno je otok bio najgušće naseljeni prostor u bivšoj SFRJ. Masovno iseljavanje sa otoka je počelo 1964. godine, uvođenjem poreza na vino, inače glavnog susačkog proizvoda.
Povijest
Na otok prvi dolaze Iliri[3], koji su na Veloj Straži, najvišoj točki otoka (98 m), sagradili obrambenu i dojavnu građevinu. Nakon Ilira dolaze Rimljani. Rimski pisac Plinije spominje Susak kao pjeskovit otok nedaleko od današnje Pule.
Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva (476., otok dolazi pod vlast Ostrogota, a od 6. do 10. stoljeća je pod vlašću Bizanta.
Hrvati otok naseljavaju u 8. stoljeću, a otok u 10. stoljeću postaje dio kraljevine Hrvatske. Na otok dolaze benediktinci, kojima hrvatski kralj Krešimir gradi samostan. Prvi redovnici dolaze iz Osora, a poglavar dolazi iz Monte Cassina u Italiji. Samostan ubrzo prerasta u opatiju.
Prvi pisani dokument spominje otok je Mletačka kronika Ivana Đakonina iz 884. godine, u kojem se Susak naziva "Sansagus"'u kojem je zapisan pod imenom.
Otok često napadaju gusari i uskoci, pa se u 12 st. gradi utvrda, čije je ruševne temelje utvrde i danas moguće vidjeti u blizini crkve.
Susak je u srednjem vijeku doživio jedan demografski doseljenički val stanovnika iz Sinjske krajine, pa su tako nastali štokavsko-čakavski govori.[4]
U 14. stoljeću opatija se ukida, ali nastavlja djelovati kao samostan sve do 1770.. Po ukidanju opatije, otok i imovina pripada osorskom biskupu, koji na otoku osniva župu i na ostacima benediktinske opatije gradi župnu crkvu sv. Nikole. Današnji oltar Gospe Karmelske je izgrađen na svetištu opatije.
Po odlasku benediktinaca otok je imao oko 300 stanovnika.
U 18. stoljeću otok dolazi pod upravu Habsburške Monarhije odnosno Austro-Ugarske, koje gradi odmaralište, lječilište, šetnicu koja spaja dvije najveće pješčane uvale, svjetionik (1885.), te uvodi uredno vođenje zemljišnih knjiga (katastar).
Nakon Austro-Ugarske, otok potpada pod Italiju, koja provodi radikalnu talijanizaciju: talijanski postaje službenim jezikom, a sva se imena i prezimena prevode na njihovu talijansku verziju.
Susak je na vrhuncu svog razvoja 1936. gradi vinariju, a 1940. i tvornicu za preradu ribe. Krajem drugog svjetskog rata, otok dosiže svoj demografski maksimum - 1876 stanovnika.
Završetkom Drugog svjetskog rata Susak postaje dio Hrvatske, tj. Jugoslavije. Komunistički režim provodi nacionalizaciju i agrarnu reformu, što je imalo jako loše posljedice po otok. Tvornica za preradu riba se zatvara, a 1960-ih godina počinje masovno iseljavanje[nedostaje izvor]. Čak 1395 suščana napušta otok zbog političkih i ekonomskih razloga. Svatko tko je mogao čamcima na vesla bježi u Italiju, a odatle za Sjedinjene države, Hoboken, New Jersey.[nedostaje izvor]
Promet
Brodskom linijom je povezan sa Malim Lošinjem i Rijekom.
Gospodarstvo
Svojevremeno su 97% Suska činili vinogradi.
Otok je imao i svoju autohtonu vinsku sortu, trojišćinu.
Kao druga važna djelatnost na otoku je bilo pomorstvo; Suicani su bili poznati i kao vrsni mornari.
Zanimljivosti
Otok je zemljopisni fenomen, i zaštićena je spomenička baština, tako da je zabranjena bilo kakva gradnja.
Poznati kao zatvorena zajednica, govorilo se da su suradnici iseljenih Suicana na dokovima u New Yorku, mahom Portorikanci i Afro-Americanci, prije naučili govorit po suicansku nego su Suicani engleski.
Na Susku se danas govori čakavicom kakvom se nekad govorilo i u Bihaću do dolaska turske vlasti.[4]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 Duplančić Leder, T.; Ujević, T.; Čala, M. (2004): Duljine obalne crte i površine otoka na hrvatskom dijelu Jadranskog mora određene s topografskih karata mjerila 1:25 000, Geoadria, Vol. 9, No. 1, 5-32.
- ↑ Stanovništvo prema starosti i spolu po naseljima, popis 2011.
- ↑ otok-susak.org: Priča o Susku
- ↑ 4,0 4,1 Dubravka Vidak: Sedmi neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret (4) - Dr. fra Stanko Petrov, Hrvatsko slovo, str. 15., 28. listopada 2011.
- Zvonko's Travels - putopisni esej Zvonka Springer (engleski) s dopusnicom
Vanjske poveznice
- Klapa Susak - udruge Susačkih iseljenika u Americi (engleski)
| |||||