Tradicionalno navodnjavanje

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Tradicionalno navodnjavanje: znanje, tehnika i organizacija
UNESCO – Nematerijalna svjetska baština
Tradicionalno navodnjavanje: znanje, tehnika i organizacija
Austrija Belgija Italija
Luksemburg Nizozemska Njemačka Švicarska
Regija: Europa i Sjeverna Amerika
Godina upisa: 2023.
ID: 01979
Ugroženost: -
Poveznica: UNESCO

Tradicionalno navodnjavanje je najstariji sustav navodnjavanja prelijevanjem, plavljenjem ili natapanjem u brazdama (kanalima).[1] Ono koristi gravitaciju i ručno izrađene konstrukcije poput kanala i jaraka za pronos vode iz prirodnih slivnih mjesta (kao što su izvori, potoci i ledenjaci) do polja.[2]

Praktičari ove vrste navodnavanja biraju određene dane i razdoblja za ručno preusmjeravanje vode, a početak ili kraj sezone navodnjavanja često prate društvena okupljanja i svečanosti. Zbog toga je tradicionalno navodnjavanje prepoznato kao nematerijalna kulturna baština i upisana je na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Europi 2023. godine kao zajednička nematerijalna svjetska baština Austrije, Belgije, Italije, Njemačke, Luksemburga, Nizozemske i Švicarske.[2]

Povijest

Tijekom povijesti voda je bila odlučujući čimbenik u razvoju poljoprivrede i ljudske civilizacije. Zahvaljujući obilju vode za natapanje, prve su civilizacije nastajale oko rijeka Eufrata i Tigrisa (sumerska), Inda (indijska), Žute rijeke (kineska) i Nila (egipatska). Razvojem poljoprivrede te su civilizacije zadovoljile svoje potrebe za hranom i oslobodile dio svojega društva za druge djelatnosti te time još više ubrzale svoj razvoj.[1]

Tradicionalni kanal za navodnjavanje u Valaisu (Švicarska) koji skuplja vodu iz visokih Alpi.

U Europi su Etruščani bili najstariji majstori navodnjavanja. Ogromni ostaci kanala između rijeka Adige i Po još uvijek svjedoče o kolosalnim građevinama koje je ovaj narod izgradio isključivo u svrhu navodnjavanja polja. Svoju su umjetnost prenijeli Rimljanima.[3] Rimski sustavi za navodnjavanje najviše su se razvili u Lombardiji, gdje se koriste se za navodnjavanje bujnih zimskih livada (prato marcitorio). U 11. stoljeću redovnici opatije Chiaravalle posjedovali su preko 8 000 hektara navodnjavanih livada i prodavali su višak vode. Najstariji kanal, Vettalia, izgrađen je 1057. godine, a već 1216. godine u Milanu se pojavila zbirka propisa o korištenju vode, koji su naknadno poboljšani i poslužili su kao osnova za zakonodavstvo o navodnjavanju iz 1747. godine. Cijela lombardijska nizina ispresijecana je kanalima, jarcima i branama, s pripadajućim ustavama, preljevima i raznim mehanizmima za podizanje vode. Tada ukupna duljina svih kanala za navodnjavanje u Lombardiji prelazi 7000 km².

U 18. stoljeću, njemački vojnici donijeli su umijeće navodnjavanja iz Lombardije u regiju Donje Rajne, gdje su se sustavi navodnjavanja razvili i posebno učvrstili oko grada Siegena, oko 1750. godine, i odakle su se proširili u Luksemburg, Belgiju i Nizozemsku.

Prelaskom na industrijsku poljoprivredu i uvođenjem drugih načina navodnjavanja (podzemno, kišenje i natapanje kapanjem) tradicionalno navodnavanje se zadržalo u manjim poljoprivrednim zajednicama gdje su stoljetni sustavi kanala snažno obilježje identiteta. Tradicionalno navodnjavanje zahtijeva duboko razumijevanje prirodnog krajolika, protoka vode i vremenskih uvjeta (poput razumijevanja utjecaja lunarnog ciklusa na protok vode i vještina vezanih uz obradu drveta), kao i blisku suradnju između onih odgovornih za distribuciju vode (kao što su poljoprivrednici i zemljoposjednici) i drugih uključenih u održavanje fizičkih struktura (kao što su vodne zadruge i lokalne vlasti). Praksa se obično neformalno prenosi na mlađe generacije, kroz promatranje i obuku iskusnih članova, iako zadruge, udruge, znanstvenici i institucije također igraju važnu ulogu u prenošenju znanja.[2]

Izvori

HE
Dio sadržaja ove stranice preuzet je iz mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije i nije slobodan za daljnju upotrebu pod uvjetima Wikipedijine licencije o sadržaju. Uvjete upotrebe uz pojašnjenje dano hrvatskoj Wikipediji pogledajte na stranici Leksikografskog zavoda

Vanjske poveznice

v •  • u
Nematerijalna svjetska baština u Belgiji (21)
Reprezentativni popis (17)
Karneval Aalst (2010.-2019.) • Karneval Binche (2008.) • Koračnice Entre-Sambre-et-Meuse (2012.) • Glazbeno umijeće svirača lovačkog roga1) (2020.) • Houtem Jaarmarkt, anualni zimski sajam i stočna tržnica u selu Sint-Lievens-Houtem (2010.) • Krakelingen i Tonnekensbrand, svečanost kruha i vatre o svršetku zime u Geraardsbergenu (2010.) • Leuvenski generacijski repertoar (2011.) • Lov na škampe s konjima u Oostduinkerkeu (2013.) • Ommegang u Bruxellesu (2019.) • Pivska kultura u Belgiji (2016.) • Procesije divova i zmajeva2) (2008.) • Procesija svete krvi u Bruggeu (2009.) • Sokolarstvo3) (2012.) • Suhozid4) (2024.) • Tradicija lutkarstva na štapu u Bruxellesu (2025.) • Tradicionalno navodnjavanje5)(2023.) • Viteški turnir na štulama u Namuru (2019.) • Živa kultura lunaparkova2) (2024.)
Belgijska zastava
Registar najboljih praksi
očuvanja (4)
Kariljonska kultura: očuvanje, prijenos, razmjena i osvješćivanje (2014.) • Obiteljska skrb za djecu u Geelu: model skrbi u zajednici (2023.) • Pljočkanje6) (2022.) • Sportimonium, očuvanje tradicionalnih igara u Flandriji (2011.)

1) Zajednička svjetska baština više zemalja (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg); 2) Zajednička baština Belgije i Francuske; 3) Zajednička baština više zemalja (Austrija, Belgija, Češka, Francuska, Hrvatska, Južna Koreja, Katar, Mađarska, Maroko, Mongolija, Saudijska Arabija, Sirija, Španjolska i Ujedinjeni Arapski Emirati); 4) Nematerijalna svjetska baština više zemalja (Andora, Austrija, Belgija, Cipar, Francuska, Grčka, Hrvatska, Irska, Italija, Luksemburg, Slovenija, Španjolska i Švicarska); 5) Zajednička baština više zemalja (Austrija, Belgija, Njemačka, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Švicarska); 6) Zajednička baština više zemalja (Belgija, Cipar, Francuska, Hrvatska i Italija);

v •  • u
Nematerijalna svjetska baština u Italiji (21)
Reprezentativni popis (20)
Alpinizam1) (2019.) • Canto a tenore, sardinijsko pastoralno pjevanje (2008.) • Celestinov oprost (2019.) • Glazbeno umijeće svirača lovačke trube2) (2020.) • Graditeljske radionice gotičkih katadrala3) (2020.) • Lov na tartufe u Italiji (2021.) • Mediteranska prehrana4) (2013.) • Napuljski Pizzaiuolo (2017.) • Opera dei pupi, tradicionalno sicilijansko lutkarsko kazalište (2008.) • Proslave procesija velikih struktura na ramenima (2013.) • Ručno zvonjenje zvona5) (2024.) • Sokolarstvo6) (2021.) • Suhozid7) (2024.) • Talijanska kuhinja (2025.) • Tradicionalna izrada violina u Cremoni (2012.) • Tradicionalno navodnjavanje: znanje, tehnika i organizacija8) (2023.) • Tradicija uzgoja lipicanaca9) (2022.) • Transhumanca, sezonsko seljenje stoke10) (2023.) • Umjetnost staklenih perli11) (2020.) • Vite ad alberello na otoku Pantelleria (2014.)
Talijanska zastava
Registar najboljih praksi očuvanja (1)
Pljočkanje12) (2022.)

1) Zajednička svjetska baština Italije, Francuske i Švicarske; 2) Zajednička svjetska baština više zemalja (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg); 3) Zajednička svjetska baština više zemalja (Austrija, Francuska, Italija, Norveška i Njemačka); 4) Zajednička baština više zemalja (Cipar, Hrvatska, Grčka, Italija, Maroko, Portugal i Španjolska); 5) Zajednička svjetska baština Italije i Španjolske; 6) Zajednička baština više zemalja (Austrija, Belgija, Češka, Francuska, Južna Koreja, Katar, Mađarska, Maroko, Mongolija, Saudijska Arabija, Sirija, Španjolska i Ujedinjeni Arapski Emirati); 7) Zajednička baština više zemalja (Andora, Austrija, Belgija, Cipar, Francuska, Grčka, Hrvatska, Irska, Italija, Luksemburg, Slovenija, Španjolska i Švicarska); 8) Zajednička svjetska baština više zemalja (Austrija, Belgija, Italija, Njemačka, Luksemburg, Nizozemska i Švicarska); 9) Zajednička svjetska baština više zemalja (Austrija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Italija, Mađarska, Rumunjska, Slovačka i Slovenija); 10) Zajednička svjetska baština više zemalja (Albanija, Andora, Austrija, Hrvatska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Rumunjska i Španjolska); 11) Zajednička svjetska baština Italije i Francuske; 12) Zajednička svjetska baština više zemalja (Belgija, Cipar, Hrvatska, Italija i Francuska)

v •  • u
Nematerijalna svjetska baština u Njemačkoj (10)
Reprezentativni popis (9)
Moderni ples (2022.) • Modrotisak (2018.) • Orgulje, proizvodnja i glazba (2017.) • Primaljstvo1) (2023.) • Rafting drvetom2) (2022.) • Ručna izrada stakla3) (2023.) • Sokolarstvo4) (2021.) • Tradicionalno navodnjavanje5) (2023.) • Zadrugarstvo, ideja i praksa organizacije zajedničkih interesa (2016.)
Njemačka zastava
Registar najboljih praksi
očuvanja (1)
Katedralne radionice ili Bauhütten6) (2020.)

1) Zajednička svjetska baština više zemalja (Kolumbija, Cipar, Njemačka, Kirgistan, Luksemburg, Nigerija, Slovenija i Togo); 2) Zajednička svjetska baština više zemalja (Austrija, Češka, Njemačka, Latvija, Poljska, Španjolska); 3) Zajednička svjetska baština više zemalja (Češka, Finska, Francuska, Njemačka, Mađarska i Španjolska); 4) Zajednička baština više zemalja (Austrija, Belgija, Češka, Francuska, Hrvatska, Južna Koreja, Katar, Mađarska, Maroko, Mongolija, Saudijska Arabija, Sirija, Španjolska i Ujedinjeni Arapski Emirati); 5) Zajednička svjetska baština više zemalja (Austrija, Belgija, Njemačka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Švicarska); 6) Zajednička svjetska baština više zemalja (Austrija, Francuska, Norveška, Njemačka i Švicarska);

  1. ↑ 1,0 1,1 natapanje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje 0. 2013 1.
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 Tradicionalno navodnjavanje na UNESCO-ovim službenim stranicama (eng.) Preuzeto 25. siječnja 2026.
  3. ↑ A.S. Tanenbaum, Navodnjavanje, Enciklopedijski rječnik Brockhausa i Efrona u 86 svezaka, Sankt Peterburg, 1890.-1907. (rus.) Pristupljeno 25. siječnja 2026.
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Tradicionalno_navodnjavanje&oldid=758123"