Studijsko staklo
| Znanje, tehnike i vještine ručne izrade stakla | |
|---|---|
 UNESCO – Nematerijalna svjetska baština
| |
| Znanje, tehnike i vještine ručne izrade stakla | |
 Češka  Finska  Francuska  Mađarska  Njemačka  Španjolska
| |
| Regija: | Europa i Sjeverna Amerika |
| Godina upisa: | 2023. |
| ID: | 01961 |
| Ugroženost: | - |
| Poveznica: | UNESCO |
.jpg){kind=link}
Studijsko staklo ili umjetničko staklo označuje uporabu stakla kao umjetničkog medija za izradu skulptura i primijenjenih umjetničkih predmeta. Za razliku od uporabnog stakla, studijsko staklo najčešće nema funkcionalnu svrhu (osim iznimno, primjerice kao vaza), nego se izrađuje kao umjetnički objekt.[1] Pojam se odnosi na radove nastale u manjim radionicama, uz osobno sudjelovanje umjetnika u procesu izrade. Razlikuje se od šireg pojma umjetnosti stakla, koja obuhvaća likovni izričaj u staklu bez praktične namjene.
Znanje, tehnike i vještine ručne izrade stakla prepoznati su kao dio nematerijalne kulturne baštine te su 2023. godine upisani na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Europi kao zajedničko dobro Češke, Finske, Francuske, Njemačke, Mađarske i Španjolske.[2]
Povijest
Najraniji stakleni predmeti potječu iz Starog Egipta, gdje su se izrađivali od staklene paste u glinenim kalupima. U Feniciji se u 2. stoljeću pr. Kr. razvila tehnika puhanja stakla, a u Aleksandriji je u doba Ptolemejevića usavršena izrada staklene mase za mozaike.
a.jpg){kind=link}
a.jpg){kind=link}
U Rimskom Carstvu umjetnička obrada stakla dosegnula je visoku razinu, osobito u izradi reljefnog kameo stakla i diatretum stakla. U Bizantu se razvijala izrada mozaika, nakita, liturgijskih predmeta i posuđa ukrašenog zlatom i emajlom.[3]
U srednjem vijeku u Europi se razvijala proizvodnja uporabnog stakla, dok se u Francuskoj od 9. stoljeća izrađuju obojeni prozori (vitraj). U 12. stoljeću središte izrade stakla bila je Sirija, osobito Alep, Damask i Sur.
Od 13. stoljeća započinje novi procvat staklarstva, koji vrhunac doseže u 15. stoljeću u venecijanskim radionicama na otoku Muranu (filigransko staklo, millefiori, kristal). Po uzoru na Murano, radionice se osnivaju u Nizozemskoj, Austriji, Francuskoj i Češkoj. U 17. stoljeću prevladavaju masivni barokni oblici, dok 18. stoljeće donosi prozračnije rokoko forme i kasnije klasicističku jednostavnost.
Pojam „umjetničko staklo“ javlja se u 19. stoljeću, a uspoređuje se sa studijskom keramikom. Industrijalizacija je omogućila masovnu proizvodnju, ali i razvoj unikatnih radova u stilu bidermajera. Vrhunac umjetničke obrade stakla ostvaruje se u secesiji (npr. Emil Gallé, Louis Comfort Tiffany) i art décou (René Lalique).[3]
Nakon Drugoga svjetskog rata staklo se sve više koristi u arhitekturi i dizajnu, a škole poput Bauhausa potiču razvoj novih tehnika. Pokret „studijskog stakla“ razvija se od 1960-ih, kada se otvaraju mali umjetnički atelijeri, osobito u baltičkim zemljama i SAD-u. Među arhitektima koji su oblikovali staklene predmete ističe se Alvar Aalto.[4]
Primjeri studijskog stakla iz 20. stoljeća
-
Tiffanyjeva arizema
-
Robert Fritz, Vortex Vaza
-
Peter Newsome, Pjesma vjetra
-
Tyler Hopkins, Staklena kugla, Verrerie Bréhat, Bretanja
-
David Patchen, Murrine Foglio
-
Studio Glashyttan, Kristalna riba, Åhus, Švedska
-
Karen LaMonte, Impresija ležajuće haljine s draperijom
Tehnike i vrste
U suvremenim staklarskim radionicama primjenjuje se niz tehnika, među kojima su:
- Staklena pasta – lijevanje staklene mase u vatrostalne kalupe, uz kontrolirano hlađenje.
- Vitraj – spajanje obojenih staklenih pločica olovnim trakama nakon pečenja boje.
- Puhanje stakla – oblikovanje stakla puhanjem kroz lulu i korištenjem alata.
- Obrada plamenom – modeliranje stakla otvorenim plamenom i ručnim alatima.
- Lijevanje i taljenje stakla – oblikovanje stakla u peći, pojedinačno ili spajanjem više slojeva.
- Hladna obrada – rezanje, brušenje, pjeskarenje i lijepljenje.
- Tehnika bakrene folije – omatanje izrezanih dijelova stakla bakrenom folijom i lemljenje.
Kulturna baština
Tradicionalno staklarstvo obilježava visoka razina tehničke vještine i timskog rada. Većina staklara djeluje u manjim radionicama, a znanja se prenose unutar obitelji, kroz naukovanje ili formalno obrazovanje.[2]
Staklarska tradicija razvila je specifičan stručni vokabular, obredne elemente i društvene običaje koji pridonose osjećaju zajedništva i identiteta među praktičarima. Zbog svoje dugotrajne i kulturno značajne prakse, ručna izrada stakla prepoznata je kao važan element nematerijalne baštine.[2]
Izvori
- ↑ Harold Osborne (ur.), The Oxford Companion to the Decorative Arts, OUP, 1975., str. 409.–411. ISBN 0198661134
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Znanje, tehnike i vještinu ručne izrade stakla, UNESCO (eng.). Pristupljeno 22. siječnja 2026.
- ↑ 3,0 3,1 Povijesni pregled umjetničke obradbe stakla, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. LZMK, 2013.–2026. Pristupljeno 22. siječnja 2026.
- ↑ "Corning Museum of Glass", arhivirano 12. siječnja 2008. (eng.). Pristupljeno 22. siječnja 2026.
Vanjske poveznice
- Kako se prave staklene figure, How It's Made (eng.)